Čitaonica Žurnal

Mali životopisi: Na cesti, još jednom

Piše: Semezdin Mehmedinović

Putovanje s knjigama preko američkog kontinenta

1.

Prije selidbe u Sarajevo, krajem jula prošle, 2019. godine, svoje sam važne stvari ostavio u jednome skladištu nadomak vašingtonskog aerodroma. Između ostalog, dvije ručno pravljene police za knjige i moj radni stol, napravljen od vrste drveta koje smo u mome djetinjstvu zvali helikopter-drvo. To je zbog toga što su mu na granama rasle mahunke koje bi se osušile i padale na tlo vrteći se kao elise helikoptera. 

Ali najviše prostora u skladištu zauzele su knjige, koje sam kupovao u proteklih dvadeset i pet godina. Vrlo je vjerovatno da im se više neću vraćati, ali svejedno, to je sav moj posjed, pa su mi važne. 

Moj plan je bio da neko vrijeme knjige budu u skladištu prije nego što za njih nađem trajnu adresu. Razmišljao sam da ih prebacim u Sarajevo, ali još uvijek nisam pouzdano znao šta bi u bliskoj budućnosti trebala biti moja stalna adresa. Još uvijek je postojala mogućnost da se vratim u Ameriku, ako se ne uspijem nakalemiti u Sarajevu. 

2.

A onda sam u novembru otputovao u D.C., s namjerom da knjige iz skladišta prevezem na drugu stranu zemlje, u Arizonu, tamo gdje živi moj sin. Selidba je bila samo izgovor, želio sam da još jednom vozim preko cijelog kontinenta. To su meni poznate ceste, jer sam u prošlosti često putovao između Washingtona i Los Angelesa. A posebno sam volio voziti se u vrijeme zimskih mjeseci, jer bih tada, na putu, u tri ili četiri dana prošao sva godišnja doba. Prvo bih se iskopao iz snijega u Virginiji i sporo se spuštao na jug, da bih na kraju stigao u Los Angeles, i u majici sjedio u bašti Starbucksa i pio kafu. Osjećao bih umor i u noktima. Osjećao bih kako se prostor, kao najfiniji zlatni prah, nataložio u mome biću. 

Moji su razlozi bili prilično sebični: preletio sam ocean jer sam odlučio da se još jednom vozim poznatim cestama. A osim toga, želio sam nekoliko dana provesti u Harunovom društvu, pa smo nas dvojica lako skrojili plan da skupa utovarimo knjige u kamion, i da bez žurbe putujemo, zaustavljajući se usput na onim mjestima za koje nas vezuju sjećanja.

 

(Knjige)

3.

Dva dana sam ostao u Alexandriji, u kući moga prijatelja, Asima. 

Za to vrijeme, stigao sam posjetiti sva poznata mjesta u gradu. Izbjegavao sam ljude... 

U knjižari “Politics and Prose”, gledao sam nekog mladog muškarca koji je išao od police do police, zagledao je knjige i onu koju bi odabrao, spustio bi u veliku kesu iz radnje za posteljinu; jednu od onih plastičnih vreća u koje mogu stati dva jastuka. Išao je polako, birao, i punio kesu, onda je jednako tako sporo otišao do izlaznih vrata, a da nije platio knjige, niti ga je iko spriječio u krađi. Neće knjižara propasti zbog tog gubitka. Možda mu zaista trebaju sve te knjige.

Dvadeset i četiri godine živio sam u Americi, a ovo je bilo prvi put da sam vidio nekoga da krade knjige! 

 

4.

Išao sam i do zgrade u kojoj sam, još prije tri mjeseca, stanovao. Parkirao sam ispred ulaza, izišao iz auta i jedno vrijeme gledao u svoj balkon i prozore stana na osmome spratu, da vidim hoće li se neko pojaviti. 

Svijet u kojem si živio tolike godine, tako prirodno bez tebe postoji!

 

5.

Na kraju drugog dana, vratio sam se do Asimove kuće. Na moj boravak tamo brzo se navikao bijeli pas, čija se vesela glavica, dok sam prilazio ulaznim vratima, pojavila na prozoru. Lijepo sam vidio da se Beli – tako se pas zove – mome dolasku raduje, a to je onda značilo da ja u njihovoj kući nisam stranac.

 

6.

Asim je iz ratnog Sarajeva emigrirao u Ameriku i tamo smo se upoznali u kasnim devedesetim. Nazvao me je nakon što je pročitao tekst u kojem sam spominjao bolnicu St. Elizabeth u Washingtonu. U tom kratkom telefonskom razgovoru predstavio se, rekao da je on ljekar u St. Elizabeth, pa smo brzo dogovorili naš prvi susret. Pokazao mi je “svoju” bolnicu, koja je meni bila zanimljiva zbog toga što je u njoj, u prošlosti, kao politički zatvorenik, zbog svojih grijehova iz Drugog svj. rata, ležao pjesnik Ezra Pound. Padao je snijeg, pahulje su se kovitlale u zraku, ali se nisu zadržavale na tlu, i bilo je neke radosti u tom danu. 

Nakon toga, sretali smo se različitim povodima. I bio sam čest gost u Asimovoj kući. Nekoliko puta smo tamo slavili Novu godinu.  

Ali ovo sada je drukčije. Ja više nisam domaći, već gost iz dalekog inozemstva. Zadnju večer smo proveli u razgovoru o tome kako mi je u Sarajevu, i jesam li se privikao na promjenu. 

Onda smo sišli u njegov muzički studio u podrumu i svirali. Osim što je ljekar, Asim je i muzičar; komponirao je muziku za moje ratne pjesme, dvadeset pet godina je tako snimao, dorađivao, popravljao, mijenjao. Ima on desetine različitih verzija svake pjesme. To je bio njegov način istjerivanja rata iz tijela. 

A ovaj muzički studio u meni je uvijek budio potrebu za dječjom igrom. Govorio sam u mikrofon kao kasni Leonard Cohen, da provjerim da li moj glas ima muzičku uvjerljivost i emocionalnu snagu. Asim je istraživao mogućnosti svoje nove gitare. Vidio sam kako ga pjevanje oslobađa, i kako iz njega izlazi dnevni umor. 

Iza ponoći Asim i ja smo se oprostili. 

 

7.

Ustao sam prije nego što je svanulo, i da nikoga ne probudim, tiho se iskrao iz kuće. Beli me je ispratio do vrata; protrljao sam mu uši na rastanku. A onda sam se vozio do aerodroma, da pokupim sina koji je dolazio da mi pomogne u ovoj neobičnoj selidbi.  

Harun mi je nekoliko dana ranije poslao poruku s podacima o svome avionskom letu. Slijetao je u 5:30 ujutro, a ja sam na aerodromu bio pola sata ranije. Ali uskoro sam otkrio da sam došao na pogrešan aerodrom. On se javio s jednog (National), a ja sam bio na drugom (Dulles) aerodromu, jer nisam pažljivo pogledao njegovu poruku. 

I tako, mimoišli smo se, mojom greškom. Ali smo se dogovorili da on uberom dođe do našeg skladišta, gdje ću ga čekati. 

 

8.

I tako, u iznajmljeni kamion smo utovarili kutije s knjigama. Moj auto smo podigli na malu platformu koju smo prikačili za kamion i polako smo krenuli. 

Cijeli put je bio intenzivan toliko da bih o njemu mogao napisati knjigu. Možda i hoću jednom. 

U vrijeme naših priprema za selidbu, pojavio se interes neke televizijske kuće koja je o tome željela snimiti dokumentarni film. Zbog toga sam smislio ambiciozniji plan puta, javio se poznanicima koje sam namjeravao posjetiti, itd. Televizijska ekipa je, bez objašnjenja, na kraju odustala, ali ja od svoga plana nisam. 

Naše je putovanje obilovalo događajima, ali ja ću se fokusirati na dva ili tri koji su za ovu moju priču važni. 

9.

Uz cestu je mnogo ubijenih životinja. Mnogo je zgaženih ptica, sokolovi i orlovi koji neoprezno slijeću na kolnik zbog hrane. Osim što je neprirodno, ima nešto uznemiravajuće u tome da ptice ginu na asfaltu.

Ponekad, spuštajući se niz kosinu u trenutku kad se kamion ubrzava, teret u njemu je gubio težinu, pa bih čuo tupe udare u zid ili krov vozila. Tada bih usporavao, zbog straha da ću oštetiti knjige. I brzo sam se navikao da ovo putovanje, u našem razgovoru, zovem „selidba knjiga“, kao da su u pitanju ptice.

 

10.

Bio je treći dan putovanja, pratilo nas je lijepo i sunčano vrijeme. Harun je vozio, a ja sam mu prigovarao da prečesto gleda u svoj telefon, i neka se drži svoje linije i pažljivo vozi. 

A onda se iza našega kamiona ukazao policijski auto s upaljenim rotacionim svjetlima, pa smo se zaustavili uz cestu. Ubrzo se pojavio policajac, i naredbodavnim glasom Harunu rekao: “Slijedi me.” To je netipičan policijski zahtjev, koji me je uznemirio, jer nisam znao gdje idemo. A ne prija mi ni to da se, u mome prisustvo, neko prijetećim glasom obrati mome djetetu. Na prvom izlasku s ceste policajac je skrenuo, i mi smo ga slijedili do parkinga uz benzinsku stanicu. 

Rukom nam je dao znak da izađemo iz kamiona. Nakon toga je, na naše iznenađenje, istim onim zapovijednim tonom Harunu rekao: “Idi i kupi veliku kafu. I nakon što je popiješ, možeš se vratiti na cestu.” 

Čekao je da se s kafama vratimo na parking, a onda smo se oprostili, policajac je ušao u auto, kroz otvoreni prozor podigao ruku u znak pozdrava, i vratio se na cestu broj 40. 

 

11.

Neobičan susret. I kafa koja se pije na policijski zahtjev. 

Ostali smo neko vrijeme ispred benzinske stanice. Vrlo lijepa art deco zgrada u Texasu, u mjestu koje se zove Shamrock. 

 

12.

Dva sata kasnije, već je bio mrak. Stigli smo u isti hotel u Amarillu, u kojem sam odsjedao nekoliko puta ranije. S druge strane ulice je Cadillac Ranch, lokalna znamenitost. Želio sam da se ujutro, kad bude svanjivalo odvezemo tamo, da snimim nekoliko fotki. 

Okupao sam se, od hotelskog peškira sam napravio turban i mokar izišao na balkon. Noć je bila ljetna. 

 

13.

Ali ujutro kad smo izišli iz hotela, zatekli smo potpuno zaleđen kamion. Vrijeme u toku noći se naglo promijenilo, počela je padati kiša, a onda su temperature pale ispod nule, tako da se sve zamrzlo. Ušao sam, upalio motor i čekao da se kamion ugrije i da se s prozora otopi led. To je potrajalo više od pola sata. 

Starbucks je s druge strane ulice, prema kojem sam krenuo čim se moglo vidjeti kroz staklo prozora na kamionu. Bio sam tamo prvi gost. A kad sam s kafom i sendvičima izišao i krenuo preko parkinga, puhnuo je tako jak vjetar da mi se učinilo da me je podigao u zrak, i da će me u sljedećem zamahu ponijeti. 

Ceste su bile prazne. Kad sam izišao izvan Amarilla, otvorila se ravnica na kojoj sam postao svjestan rizika kojem sam nas izložio: vjetar je jako udarao u zid kamiona koji se pod udarima zanosio. Moj strah je bio da će se auto na platformi iza kamiona, zato jer je znanto lakši, pod udarom vjetra prevrnuti. 

Usporio sam se, tako da me je jedna bijela toyota pretekla, ali ubrzo nakon toga, njen vozač se zaustavio ispod mosta, u nadi da će ga zaklon zaštiti od vjetra. Ja sam produžio, naprosto zbog toga što nisam nailazio na zgrade uz koje bih se mogao skloniti. Istovremeno, ta kiša koja je padala, brzo se ledila na staklima, tako da je vidljivost bila minimalna. 

I tako je bilo sljedeći sat, možda i više, prije nego se iz oblaka na nebu Novog Meksika pojavila jedna oštra zraka sunca. Kako sam joj se obradovao! Ubrzo se nebo zaplavilo. I mislio sam: knjige su nas spasile. Njihova težina.

 

14.

U toj radosti prošao sam pored skretanja za Santa Fe. Kratko sam se dvoumio, ali onda sam ipak na prvom izlasku sišao s ceste, napravio krug i vratio se. 

Želio sam posjetiti Santa Fe Institut u kojem je radio Sam Shepard.

Osim toga, u proteklih tri mjeseca, razmijenio sam nekoliko e-mailova s Gabrijelom, mojim američkim poznanikom koji živi u Santa Feu. Nazvao sam ga i rekao da upravo stižem da ga vidim. Njegova supruga, Zelda, umrla je početkom augusta. Bila mi je draga prijateljica. Zelda je pisala književnu kritiku. Pisala je i o mojim knjigama. U proteklih dvadesetak godina sretali smo se na književnim festivalima. A kad bi ona svratila u D.C., obavezno bi nazvala i izašli bi na večeru. Povremeno bi jedno drugome poslali mail, onda kad bi se dogodila neka bitna promjena u našim životima. Ako bi promijenili adresu, ili posao. 

Uvijek je tu bilo neke naglašene familijarnosti, ne samo zbog toga što je ona svojim izgledom jako podsjećala na žene iz moje familije, one s majčine strane. Jednom me je odvela u restoran u kojem su služili pržene pileće jetrice, jer su je, kao i mene, podsjećale na djetinjstvo. 

 

15.

Kad smo ušli u grad, parkirao sam kamion ispred velikog trgovinskog centra, nadomak Gabrijelove kuće. On je izišao u dvorište da nas pozdravi. Bio je u plavom džinsu i bijeloj košulji, a desna ruka mu je u gipsu, tako da smo se nekako zbunjeno rukovali, ja desnom, on lijevom. 

Gabrijel je muzičar. Svira nekoliko instrumenata. Ima on bogatu muzičku prošlost, svirao je i s nekim velikim imenima. Sad s rukom u gipsu, to će se odraziti na njegov posao; nisam o tome govorio, nisam ga želio podsjećati na probleme. 

Onda smo skupa ušli u kuću. Zanimalo ga je kako izgleda moj “novi” život, nakon što sam se vratio u Sarajevo. Da li mi nedostaje Amerika? A onda je priznao da i on, sad kad je ostao sam, razmišlja da odseli. Gdje? Možda u Mexico.

 

16.

Uveo me je u Zeldinu radnu sobu da pokaže njen zadnji rukopis. Knjiga će biti objavljena na proljeće. “Ona tu piše o svome vrtu,” kaže. Na stolu su bile uredno složene stranice teksta, onako kako ih je isprintala, s njenim korekcijama koje je olovkom ispisala na marginama. 

Gledao sam slike na zidu iznad radnog stola. Između ličnih fotografija ugledao sam i meni poznati portret Wernera Herzoga. Zelda je taj crtež vidjela prije koju godinu i toliko joj se dopao da sam joj ga morao pokloniti.  A sada kad nje više nema, crtežu kao da iščezava značenje i svrha u ovom prostoru. Gledao sam u svoj crtež i bio sam svjestan njegove usamljenosti. U jednom trenutku sam pomislio da Gabrijela zamolim da uzmem svoga Herzoga, ali sam ipak odustao, jer bi to bilo nepristojno.

Nisam mogao čitati rukopis, jer su mi naočale ostale u kamionu. I vratili smo se nazad do kuhinje. Gabrijel se nudio da nam spremi doručak, ali mi nismo bili gladni, nakon kafe jeli smo malo hladnih borovnica. Toliko je bilo dovoljno. 

Gledao sam u gips na njegovoj ruci i pitao šta se dogodilo? A on je razumio da ga pitam za Zeldu. Slegnuo je ramenima i rekao: “Zelda se ubila.” 

 

17.

Zelda se ubila. 

Jednom, davno, ispričala mi je svoju životnu priču, opisala mi je događaj koji je sudbinski odredio njen život. Bila je mlada i zaljubljena u poznatog slikara. Bila mu je ljubavnica. Dogodilo se to u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. On je na poziv Smithsonian Instituta boravio nekoliko mjeseci u Washingtonu, bio je dio tima koji je radio na restauraciji nekih umjetnina iz osamnaestog stoljeća. Jednoga dana, pred vratima njegove hotelske sobe, pojavila se Zelda, skupa sa suprugom tog slikara. On se iznenadio kad ih je vidio zajedno, a onda se pribrao i mirno, kao da je sve to u redu i normalno, upustio dvije mlade žene u sobu. Nalio je piće u tri čaše. Potom je ustao i otišao u kupatilo, odakle su uskoro čuo pucanj. Ubio se.  

Mene Zeldino samoubistvo nije iznenadilo, zapravo se samo potvrdilo ono što sam ljetos na vijest o njenoj smrti prvo pomislio. Zato što znam da se ona teško nosila s vlastitom prošlošću. Godinama. Zapravo, nisam siguran koliko dugo bih ja izdržao da sam skrivio smrt osobe koju volim.  

 

18.

Slušao sam Gabrijela dok je opisivao događaje koji su prethodili Zeldinom samoubistvu. Govorio je o njenom oproštajnom pismu; o njenoj strasti s kojom je održavala neobični vrt iza kuće; o otrovnim gljivama koje je strpljivo uzgojila da posluže njenoj konačnoj namjeri; o tome kako on sada mnogo vremena provodi u tom vrtu, zato što mu je Zelda tamo još uvijek živa; pokazao mi je rukom na staklenu vazu između nas na stolu, u kojoj je nekoliko grana s neobičnim modrim cvjetovima: “Ona ih je zasijala još u proljeće, a cvjetovi se pojavili sada, nekoliko mjeseci nakon njene smrti.”

Harun je, u međuvremnu, izišao u dvorište, i na spomen otrovnih gljiva u vrtu, moja se koncentracija prenijela na njega, s blagim uznemirenjem kroz prozor sam ga pogledom pratio dok korača kroz vrt.

Gabrijel je govorio sporo, ujednačenim glasom, i sve tiše. A onda je zašutio. U toj tišini smo se oprostili jedan od drugoga. 

Na njegovom gipsu ispisao sam svoju sarajevsku adresu. Obećao sam da ću ga posjetiti u Meksiku, a on je rekao da će jednom doći u Sarajevo, iako smo obojica znali da su to prazna obećanja. 

 

19.

Nebo je bilo bez oblaka, potpuni kontrast jutru. Prije mraka stižemo u Flagstaff. 

Mislio sam o tome kako u kutijama koje upravo prevozimo, imam skoro sve Camusove knjige. A on je bio sklon rezolutnim, aforističnim rečenicama, naglašeno ličnim u svojoj isključivosti, poput one prve u “Mitu o Sizifu”: 

„Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem – samoubistvo.“ 

Zbog njene otvorenosti, rečenica bi se mogla postaviti i ovako: „Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem – ___________“, i onda svako može upisati svoj odgovor. Od svih koji su ispunjavali “prazninu” iznad ove crte, meni je najbliže ono što je napisao čileanski pjesnik Nicanor Parra: 

„Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem – ko će nakon ručka oprati suđe?“ 

Mislio sam o tome kako nešto u nama svejedno krivi samoubice, i teško im praštamo.

 

20.

U Flagstaffu nas je dočekao lijepi zalazak sunca. Bili smo umorni nakon svega. Meni je trebala kafa. Na putu do kuće, zaustavili smo se ispred knjižare “Barnes and Noble”. 

Na pultu, između novih naslova, našao sam “Plamen” Leonarda Cohena, knjigu s mekim koricama. Harun je otišao da nam donese kafe, a ja sam našao stol uz prozor. Tokom cijelog puta, naočale za čitanje sam imao uvijek blizu, na dohvat, jer su mi stalno zbog nečega trebale, pa sam shvatio da mi je vid u međuvremenu prilično oslabio. Knjigu sam otvorio na stranici s pjesmom “Elevator Mirrors”. Cohen tamo kaže da su mu potrebne naočale da u liftu nađe dugme svog hotelskog sprata. 

Tako se i ja nekako osjećam u zadnje vrijeme. Ostarjelo. Nije bitno više gdje sam, ni kamo idem. Pročitao sam pjesmu. I tu sam stao. Tu sam sklopio knjigu. 

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Mali životopisi, Čitaonica Žurnal, Semezdin Mehmedinović