Čitaonica Žurnal

Mali životopisi: Karantin

Zaleđeno jezero Modrac (screenshot)
Piše: Semezdin Mehmedinović

Kad jednom slobodni izađemo iz svojih soba na ulice, nisam siguran šta će nas tamo dočekati. Pitanje je, kolika će biti cijena našeg odsustvovanja iz svijeta?

Već treću sedmicu smo u karantinu. Nastojim da ne pratim vijesti, i ne pada mi teško moj život u izolaciji. Ipak je to neka sloboda: sjedim u kući, čitam i pišem. 

Zanimljivo kako je malo vremena u jednom danu, sad kad je sve vrijeme nama ostavljeno.

Karantin dolazi od venecijanske riječi quarantena i znači „četrdeset dana“.

A u mome djetinjstvu ova je neobična riječ imala izrazito pozitivno značenje. 

Kao dječak, mnogo vremena sam provodio uz jezero Modrac i pecao ribu. Na obali je bio hotel. Subotom bi tamo stizao autobus s igračima fudbalskog tima koji bi u hotelu proveli noć pred nedjeljnu utakmicu. Nekad su to bili igrači tuzlanske Slobode, a nekad igrači gostujućeg tima. 

Imao sam štapove od dugih i vitkih ljeskovih grana. Za vrh štapa bih vezao silk na čijem drugom kraju je bila udica. Silk bih još provukao kroz plovak od pluta ofarban u jarko crvenu boju da bude vidljiv. Riba kad grize pomjera plovak, vuče ga po površini vode. 

Jednom sam tako pecao s obale, i grupa igrača je svratila do mene. I odmah sam među njima prepoznao Alojza Renića, igrača zeničkog Čelika. Tražio je od mene da ga učim riboloviti. I ja sam, naravno, pristao. I tako se desilo da je Alojz Renić ulovio ribu, a radovao se tome kao dijete i bio glasan toliko da je uzbunio sve druge goste hotela. Jedan muškarac se nakon toga pojavio i rekao igračima: „Vraćajte se u karantin!“ 

Fudbaleri bi subotnju noć proveli u hotelu, da se ne izlože nikakvom naporu koji bi im oduzimao energiju neophodnu za nedjeljnu utakmicu. Izolirani od djevojaka i od alkohola. Bili su u karantinu. 

Moj ribarski susret s Alojzom Renićem desio se 1967, ili 1968, ili 1969. godine. 

Više od dvadeset i pet godina nakon toga, u kasno ljeto 1995., upoznao sam španjolskoga pisca Juana Goytisola. U jednoj od onih strmih uličica što su se spuštale u nekadašnju Kralja Tomislava, u ratu je postojala kafana Indy. Sjedili smo u bašti i on je prepričavao sadržaj svoje novele Quarantine. Lična, ljubavna priča o gubitku voljene osobe. Pripovjedač je četrdeset dana u snovitom dijalogu s umrlom osobom. Goytisolo se (i naslovom svoje knjige) pozivao na islamsko vjerovanje da je četrdeset dana vrijeme u kojem je umrla osoba još uvijek prisutna na ovom svijetu. I ja pamtim taj ritual da se čaša puna vode četrdeset dana ostavlja na prozoru sobe u kojoj je neko umro, da se duša te osobe može napiti u slučaju žeđi. Paralelno s ljubavnom pričom u noveli se opisuje i četrdeset dana rata u Persijskom zalivu. Prepričavao je svoju knjigu, koja u njegovoj interpretaciji kaže ponešto važno i o opsadi Sarajeva.

I tako, riječ karantin je do sada u mome životu postojala u kontrastu između ta dva događaja. Između bezbrižne slike iz djetinjstva i života u opsjednutom gradu.

Ali ovo što sada živimo, to je ipak realni karantin. 

Kad jednom slobodni izađemo iz svojih soba na ulice, nisam siguran šta će nas tamo dočekati. 

Pitanje je, kolika će biti cijena našeg odsustvovanja iz svijeta?

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Semezdin Mehmedinović, Mali životopisi, Čitaonica Žurnal