Čitaonica Žurnal

Mali životopisi: Ratni drugovi

U Affanovom stanu: Mirza Idrizović, Semezdin Mehmedinović, Affan Ramić, Marko Vešović ( januar 1993. godine )
FOTO: Milomir Kovačević Strašni
Piše: Semezdin Mehmedinović

Svaki put kad se ovih dana spomene “social distancing”, ili “pravljenja razmaka”, pomislim na Affana Ramića koji je jednom ušao u kafić i naručio dva viskija

Ovako lijepo proljeće došlo je kao kazna. Ljudi zatvoreni u svojim sobama još su tjeskobniji zbog ljepote koja se napolju razbeharala. Kroz zidove, kroz staklo prozora do kojeg sjedim, ulazi tjeskoba svijeta, pa onda shvatam da je i mene ova zaraza uzela pod svoje. 

Rijetki prolaznici na ulici i u redovima ispred granapa, pažljivi su i solidarni, ne prilaze jedni drugima, prave razmak, drže se na ostojanju od dva metra. I ja sam jučer stao u red da kupim kruh, pa se zamislio i primakao osobi ispred mene, a žena s urednom frizurom, s maskom na licu i sunčanim naočalama, okrenula se i uplašenim glasom rekla: “Molim Vas držite razmak.”

Humor koji štiti, ona spremnost da se na šalu okrene svaka tegoba, čini mi se da iščezava iz Sarajeva. Kao da je u ljudima prevladao strah. 

A ja svaki put kad se ovih dana spomene “social distancing”, ili “pravljenja razmaka”, pomislim na Affana Ramića koji je jednom ušao u kafić i naručio dva viskija. Jednu čašu je spustio na jedan, a drugu je čašu spustio na drugi kraj šanka. I svi ga gledaju, malo zbunjeni. I onda on kaže: “Bio sam danas kod doktora zbog svoga srca, sve mi je zabranio, pa sam ga na kraju morao pitati: A, dobro, doktore, šta ćemo s mojim viskijem? I doktor mi je rekao: Ništa, Affane, samo napravi razmak između dvije čaše viskija.” 

S Affanom Ramićem, slikarom, družio sam se  u ratu. A počelo je tako što smo u januaru 1993. godine Marko Vešović i ja svratili do stana – tamo negdje u blizini Ulice Danijela Ozme – koji je slikar pretvorio u svoj ratni atelje. Htjeli smo ga nagovoriti da snimimo intervju za Dane. To nam je obojici bio prvi susret s Affanom. Došli smo nenajavljeni, a on je upravo bio na vratima, u teškom kaputu, sa šubarom na glavi, spremao se da izađe skupljati drva. Upustio nas je i bio je prijatan domaćin tog podneva. Lijepo smo pričali. U neko doba pridružio nam se i njegov prijatelj Mirza Idrizović, a oba su imali nešto od mediteranske vedrine i govorljivosti. 

Marku je to, sjećam se, prvi intervju koji će u životu uraditi. A Affan je tada bio u žalosti zbog pogibije sina, vojnika. Imao je dvadeset i šest godina. Sjećam se da je otac u razgovoru tada upotrijebio jednu riječ koju ću zauvijek povezivati s njegovim sinom, kao da je u pitanje ime, a ne opis fizičkog izgleda. Rekao je: “Poštovao sam njegov izbor da uzme pušku, a nadao sam se da mu se ništa neće desiti, jer je bio tankovijast, pa sam mislio metak će ga zaobići.” Tankovijast.

Skupljene oko stola snimio nas je tada Milomir Kovačević, a na fotografiji se vidi sva studen našeg tadašnjeg svijeta. Sjećam se cijelog januara 1993. po tome što je snijeg škripao pod našim nogama, a mi bi u razgovoru zanosili na dalmatinski, da se malo ugrijemo.

Nakon toga, Affana sam često sretao, najviše u kafanama, a nekad je znao svratiti do redakcije Dana. On je bio neka vrsta umjerenog boema. Čovjek koji je vodio uredan život, u toku dana radio bi u ateljeu a imao je i obavezno vrijeme odvojeno samo za kafanu. U šali, objašnjavao je to svojim sudbinskim zadatkom, jer je i njegovo ime integrirano u riječ kAFANa. 

Meni je svjetovni slikarski svijet uvijek bio bliži od svijeta pisaca. Volim prostore slikarskih ateljea jer su otvoreni za vanjsku svjetlost i za ljude. Radna soba pisca je prostor samoće i tišine koji podsjeća na zatvor. 

Ima jedna, meni vrlo važna i draga pjesnikinja i slikarka, zove se Etel Adnan, koja u pjesničkoj knjizi Surge kaže: “Šta reći o slikarima? Oni ne ‘zadržavaju’ ništa. Odlaze u kafanu i piju nakon radnog dana. Njihova vrsta jezika tek treba da bude dešifrirana.”

Dio tog jezika koji treba odgonetnuti, tiče se posjeda. Slikar ima sliku kao objekt prema kojem nužno gradi svoj odnos. Znam neke koji su se teško odvajali od svojih slika. Znam jednoga koji je običavao odlaziti u kuće ljudi kojima je prodao svoju sliku, samo da bi nakratko posjedio tamo i gledao svoj rad na zidu. 

Affanu je atelje bio na Grbavici iz koje je na početku rata morao prebjeći preko rijeke, na slobodnu stranu. “Ja sam se od svojih slika oprostio,” govorio je. I znam da je u želji da nadoknadi izgubljeno predano radio svaki dan. 

Jednom smo se našli u nekoj podrumskoj kafani nadomak Skenderije; pričao mi je kako mu se neko nepoznat javio “s druge strane” i rekao da zna gdje su sada njegove slike iz grbavičkog ateljea. Affan je krojio planove kako da se sretne s tim čovjekom, želio je otkupiti svoje radove. 

Te večeri se sjećam i po jednom stresnom događaju. Izišli smo, bio je policijski sat. Tri vojnika u patroli presreli su nas na Titovoj ulici i rekli da će nas odvesti u zatvor. Ohrabren onim alkoholom u sebi počeo sam se svađati s njima. Jedan je vojnik podivljao, repetirao pištolj i cijev naslonio na moje čelo. U toj strašnoj tišini koja je nastupila, Affan je stao uz mene i kao neki dobri starac počeo da umiruje vojnika. Šaptao je. Više ne pamtim šta je govorio, pamtim samo da je to bio šapat u mraku, kao umirujući ritual s hipnotičkim djelovanjem. Vojnik je na kraju spustio pištolj.  

A onda smo u maloj grupi bosanskih pisaca i slikara, na poziv francuske vlade otputovali u Pariz. Cijeli juli 1994. godine proveli smo tamo. Affan je, čim smo se smjestili, pronašao neku kafanu nadomak hotela, jedan bar koji se otvarao u sedam navečer. Mi bi se nacrtali tamo u vrijeme otvaranja, pa bismo u tišini uz lijepi drveni šank stajali nalakćeni i razgovarali, sve dok nas ne bi nadglasala vesela pariška mladež koja bi se u kasni sat nakrcala u bar. U tim našim razgovorima ja sam uglavnom slušao, a on je govorio o svojim prvim sjećanjima iz Dervente, o Počitelju, o svome prijatelju Zuki Džumhuru i veselim zgodama iz njihove prošlosti, o Hercegovini. Bili smo u Parizu, a njegov je omiljeni pisac Camus, koji je negdje napisao da je more njegova religija. Rečenica na koju se Affan često pozivao, a da objasni svoj ateizam znao bi reći da je hercegovački kamenjar njegova religija. Pričao je o slikarstvu, o “bojama koje govore”, o ženama.

Zadnjih sedam dana našeg boravka u Francuskoj, TGV, brzi francuski voz nas je prevezao na jug, do Avignona, bilo je to u vrijeme čuvenog teatarskog festivala. Čim smo izišli iz voza, rekao je: “Evo nas u Čapljini!” Jug Francuske je krajolik po njegovoj mjeri. Svojim mediteranskim duhom ali i fizičkim izgledom i načinom života, Affan Ramić je podsjećao na Picassa, koji je inače živio tu negdje, nadomak, uz obalu, u mjestu koje se zove Antibes.  

Smjestili su nas u neko prazno dječje odmaralište. Ispred kamene zgrade je bio mali bazen, plitak, građen za male izviđače. Sjećam se da smo tih dana izlazili u grad i posjećivali festivalske konferencije, odlazili na predstave, sretali se s nekim ljudima. Jednog podneva, u bašti kafea na glavnoj ulici sjedili smo u društvu vrlo ljubaznih ljudi, članova francuskog rock banda Téléphone. I kad smo se rastajali jedan od njih mi je poklonio otvorenu plavu kutiju Rothmansa, u njoj je bilo nekoliko cigareta i jedan, ili dva džointa. 

Kad smo se vratili do našeg dječjeg odmarališta, posjedali smo oko stola uz bazen. Izvadio sam džoint iz kutije i zapalio, pa ponudio i Affanu, a on se nećkao, ne, nema govora, on je starinski čovjek, Jack Daniels je njegov izbor za sva vremena. Pa, dobro, samo jedan dim, nagovarao sam ga. Opirao se, neka, nije to za njega, ali je ipak na kraju pristao. Uskoro je priznao da ne osjeća neko djelovanje, ali je bivao govorljiviji, i govorljiviji, a onda nas je spopao divlji smijeh koji će trajati, uskočili smo u dječji bazen, skakali i vriskali, bili smo dva dječaka koji mlataraju rukama, i lijepo sam vidio kako sva ratna tuga izlazi iz naših umornih tijela, na večernjem suncu, u toj plitkoj vodi.

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Mali životopisi, Semezdin Mehmedinović, Affan Ramić