Čitaonica Žurnal

Kijametsko doba: Sjećate li se Live Aid koncerata?

Piše: Andrej Nikolaidis

Briga za gladne u Africi, priznajmo sebi, odavno je passé priča. Kao i pjesme Duran Duran i Cindy Lauper koje ponekad postavimo na naše playliste, ona je tek stvar nostalgije za osamdesetima, kada je naša briga za Afriku dosegla vrhunac – kada smo se, pomažući Afrikancima, ludo zabavili na Live Aid koncertima. Današnji omiljnei diskurs kraja je onaj ekološki. No i on je sada posustao pred virusom

Četvrtak, 23. april 2020.

Nedostajaće mi policijski čas.

Jeste: kad su ga uveli, uzeli su nam slobodu. Ali je barem bila tišina.

Djeca današnjice teško će povjerovati u to, ali nekada je postojalo nešto što se zvalo “kućni red”. Koji je podrazumijevao da od 2 do pet popodne niko bukom ne uznemirava druge ljude. Jer ljudi ustaju rano, mnogi satima prije zore, pa idu na posao - stoga tokom dana trebaju odmor.

To je bila ondašnja meka verzija policijskog časa. Ljudi koji su živjeli u zgradama to su poštovali, iako im niko nije prijetio hapšenjem. Poštovali su to zato što je – i to će biti teško povjerovati – tada postojao stid. 

Kako je maklo policijski sat – zbogom miru.

Količinu primitivizma kod čovjeka u gradu precizno možemo izmjeriti njegovom nebrigom za druge ljude, njihov mir i potrebe; čvrstinom njegovog uvjerenja da je sam na svijetu, čvrstinom njegovog uvjerenja da ono što namjerava da učini ima pravo da učini odmah i tu, bez obzira na nedaće koje će to izazvati drugim ljudima. Njegovo je mjesto u prirodi; tamo je on naučio da postojati znači zlostavljati. On nema iluzije gradskog čovjeka – za njega priroda nije delikatna ravnoteža, osjetljivi i složeni organizam; priroda je njega i njegove kroz istoriju samo zlostavljala - svojim sušama, olujama, poplavama, mrazevima; oni su od prirode jedva pobjegli, ali sa sobom ništa osim prirode nisu ponijeli, jer oni su priroda. 

Količinu primitivizma kod čovjeka, kažem, tačno možemo izmjeriti smetnjom koju on predstavlja za druge ljude. Jer primitivan čovjek ne umije postojati u tišini i diskreciji: on uvijek proizvodi buku, ružnoću i smrad. I čini sve da bude primijećen – on svoje postojanje neprekidno emituje. Njegova egzistencija udar je na sva čula i um. On nas zlostavlja samim svojim postojanjem. Ako se on veseli, obziran čovjek od ukusa koji ima nesreću da živi do njega neizostavno će patiti. Ono u čemu primitivan čovjek uživa, u civilizovanom čovjeku izaziva bol. Za njega ne važi: mislim, dakle postojim. Nego: bučim, dakle postojim.

Maklo je, rekoh, policijski sat: nema više ničega što ograničava njihovu dragocjenu slobodu.

 

Petak, 24. april 2020.

Od prijatelja dobijem članak koji veli da je japanski profesor medicine i dobitnik Nobelove nagrade Tasuku Honjo rekao da je siguran da je korona virus napravljen u laboratoriji u Wuhanu. U svog Nobela kladi se da je u pravu.

Taj članak pošaljem drugom prijatelju.

On meni uzvrati člankom u kojem se tvrdi da je izjava doktora Tasuku Honja lažna vijest. No postoji ozbiljna vjerovatnoća da je članak koji Honjovu izjavu razotkriva kao lažnu vijest i sam – lažna vijest. Moglo bi se, takođe, ispostaviti kako je ova moja tvrdnja lažna, da je vijest o Honjovoj izjavi kao lažnoj – istinita. No, sa druge strane, potvrda lažnosti moje izjave o mogućnosti lažnosti izjave koja razotkriva lažnost Honjove izjave mogla bi biti lažna. Itakodalje…

To je slobodan protok informacija na internetu, kao najdemokratskijem, dakle najslobodnijem mediju. To je – dakle: ne tek metež lažnih informacija, nego hiperinflacija informacija, koja obezvrjeđuje tačne informacije, svodeći, u krajnjem, sve na mjeru laži - infodemija.  

Subota, 25. april 2020.

Da nije bilo korona virusa, ko zna kad bismo opet nešto čuli o takozvanoj "crnoj Africi"...

Dakako, ne čujemo ništa dobro: ljudi i tamo umiru od korona virusa, ako prije toga ne umru od gladi ili AIDS-a.

Ali jedno vrijeme - još od ebole, recimo tako - mediji su Africi okrenuli stražnjicu.

Briga za gladne u Africi, priznajmo sebi, odavno je passé priča. Kao i pjesme Duran Duran i Cindy Lauper koje ponekad postavimo na naše playliste, ona je tek stvar nostalgije za osamdesetima, kada je naša briga za Afriku dosegla vrhunac – kada smo se, pomažući Afrikancima, ludo zabavili na Live Aid koncertima. Današnji  omiljnei diskurs kraja  je onaj ekološki. No i on je sada posustao pred virusom.

Gledam svoje stare zabilješke...

"Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Ban Ki-Mun nedavno je uputio  dramatično upozorenje: zbog ubrzanog otapanja leda na polovima nivo mora bi mogao porasti za šest metara i potopiti velike površine kopna. U novoj geografiji, onoj poslije kraja, ne bi bilo Njujorka, niti velikih djelova Evrope i Azije. Svi holandski dječaci mogli bi svoje prstiće gurnuti u rupe u brani, ali to ne bi zaustavilo nadiranje mora, sve u uzaludnom pokušaju da se oživi perverzna, analno-pedofilska bajka o djetetu koje je spasilo Holandiju u ona stara vremena kada su herojska djela još bila moguća. U novim epizodama serije Seks i grad junakinje bi nosile Pradine peraje, Gucci maske za ronjenje i crno-bijele Chanel ronilačke kostime, udisale Evian kisik iz boca punjenih na alpskim vrhovima i maštale o muškarcu svog života koga će sresti u nekoj fancy komori za dekompresiju na Menhetnu. Nakon potopa, ne bi više bilo velikih rejvova na azijskim plažama. Samo Deep Water umjesto Deep Techno. Vjerovatno bi se vremenom uspostavili tradicionalni skokovi u vodu sa Kineskog zida. Alpska mondenska skijališta bila bi zatvorena. Ali bi tamošnje stanovništvo i dalje profitiralo od turizma: umjesto Kanske, džet set bi se preselio na Alpsku rivijeru".

Led se neće prestati otapati zbog virusa, niti će zbopg virusa nivo mora prestati rasti... kada jednom počne rasti i naraste do onih Ban Ki-Munovih šet metara.

Narativ o virusu i vakcini smijenio je narativ o ekološkoj katastrofi. Kojoj ćemo se vratiti kasnije. Da bismo je, za koju godinu, zamijenili pričom o novom virusu...  

Bitno je da se narativ apokalipse nastavlja, bitno je da se vanrednom stanju ne nazire kraj.  

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Kijametsko doba, Andrej Nikolaidis