Čitaonica Žurnal

Mali životopisi: Prosjak i melek

FOTO: dženat dreković
Piše: Semezdin Mehmedinović

Pili smo toplu kafu i otpuhivali duhanske dimove. To je jedna od važnijih slika iz moga života, horizontalna fotografija u koloru koji jasno otkriva kako jutarnje, istočno svjetlo pada po nama dvojici. Šteta što nije snimljena

U zadnje vrijeme od mene je traženo da uz tekstove koje sam spremio za objavljivanje priložim i svoju portretnu fotografiju snimljenu, ako je to moguće, ovih dana. I javio sam se Dženatu Drekoviću, izvrsnom fotografu čiji rad pratim još iz vremena dok je bio u Danima, a da se zapravo nikada uživo nismo sreli. Objasnio sam mu svoje razloge, i predložio da se sretnemo. Tako je i bilo. Našli smo se u restoranu, dan je bio sunčan, pili smo mineralne vode i razgovarali. Na kraju sam pitao – hoćemo li, onda, snimiti dva, tri portreta, možda upravo tu za stolom? Ili da se sklonimo u sjenovitu stranu ulice u kojoj smo se zatekli i da me tamo slika? Ali Dženat je, iako je imao foto-kameru u torbi, odbio da to uradimo istog dana. Odgodit ćemo sve za sutra ili prekosutra. Predložio mi je da izaberem ona mjesta u kojima se osjećam prirodno, koja su mi poznata i na neki način još iz prošlosti važna. To je, prema njegovom objašnjenju, način da se postigne veća opuštenost, i da taj portret o meni kaže nešto više od obične, rutinski uslikane fotke. Rekao je: “Za mene fotografija nije samo onaj trenutak u kojem je snimljena, već sve ono što je tom trenutku prethodilo.” Bilo je to ubjedljivo objašnjenje, pa smo snimanje dogovorili za dolazeću subotu, a ja ću u međuvremenu odabrati lokacije na koje ćemo otići.

U proteklih dvadeset i pet godina koliko sam izbivao iz Sarajeva, svaki put kad bih dolazio posjetiti grad, svratio bih u Ulicu Franje Račkog; to je adresa mog studentskog stana, jedno od onih mjesta koja mi se često vraćaju u snu. Važno mjesto. To je zgrada u skrovitoj ulici između Filozofskog fakulteta i Zemaljskog muzeja. S prozora svog stana gledao sam u Botanički vrt, u krošnju japanske trešnje i drugo egzotično drveće. A već od ranog jutra bi se iz vrta čuo monotoni zvuk ping-pong loptice. Muzeolozi su baš voljeli stolni tenis, pa su me svojom bukom budili ranije nego što sam to želio, posebno u onim danima kad bih prethodne noći ostao do kasno u kafani. Opisujem ovdje davnu 1981. godinu, a to je bilo lijepo vrijeme u mome životu. Čim je Dženat predložio da izaberem neko mjesto gdje ćemo otići da izvedemo tu našu foto seansu, ja sam odmah pomislio na Ulicu Franje Račkog i moj studentski stan.  

Prije dvije godine, zadnji put kad sam svraćao tamo, na fasadi odmah do “moga” prozora bila je ploča s natpisom Ambasada Države Palestine. Ali u subotu kad sam stigao u vrijeme dogovoreno s Dženatom, na zidu sam ugledao blijedi kvadrat koji je iza sebe na zidu ostavila ta sada već skinuta ploča, što znači da su Palestinci svoju Ambasadu pomjerili na neko drugo mjesto. 

Ispred zgrade, u međuvremenu su nikla dva stabla lipe, toga nije bilo u moje studentsko vrijeme. Kad se Dženat pojavio, nije krio da je nezadovoljan svjetlom, u ovoj suboti je bilo previše sunca, kontrasti su bili preoštri, pa smo odmah krenuli u potragu za unutrašnjim prostorima, i za sjenama iza zgrade. Prvo smo ušli u haustor i ja sam stao pred vrata tog mog nekadašnjeg stana. 

I prvo što mi je na um palo je jedno jutro u kojem me nije probudio monotoni zvuk ping-pong loptice, nego zvono na vratima. Ustao sam, bunovan sam se obukao i kad sam otvorio vrata, tamo je stajao slijepi prosjak. Taj mršavi niski čovjek mi je bio poznat, često sam ga viđao tu na Marijin dvoru, uvijek u dugom smeđem kaputu s platnenom torbom koja mu je visila o ramenu i sa bijelim sljepačkim štapom. Čim sam otorio vrata, on je agresivno prema meni ispružio ruku, pokazujući otvoreni dlan. Taj njegov pokret je bio dio prosjakove strategije, bilo je u njemu nešto prijeteće. Ispred mene je stajao čovjek s jednim mrtvim okom, šarenica i zjena su bile potpuno bijele, a drugo je oko bilo zatvoreno. Zbunjen, možda malo i uplašen, ispraznio sam sve što sam tada u džepu imao i spustio u njegov dlan. Odmah sam Dženatu opisao ovo sjećanje, prvo koje mi je pogled na vrata ispred kojih smo stajali probudio. U nekoj mojoj ličnoj historiji, to je vertikalna crno-bijela fotka slijepca s ispruženom rukom u okviru vrata. Najtačnija slika ovog mjesta. Ali ta fotografija nažalost nije snimljena. 

Tražeći poziciju s idealnim svjetlom da Dženat snimi moj portret, razgovarali smo o motivu slijepca u povijesti fotografije. Zaparavo, istina je da sam se svog prosjaka uvijek sjetio kad bih u različitim povodima i na raznim mjestima, u art magazinima ili knjigama, ugledao čuvenu fotografiju Paula Stranda Slijepa žena. Na slici, njeno desno oko je mrtvo, jednako onako bijelo kao i kod moga prosjaka; valjda je to bio razlog da ga se uvijek sjetim kad vidim Strandovu fotografiju slijepe žene. Na njenim prsima je tabla na kojoj piše BLIND. Ta je fotografija imala priličan utjecaj, jer je motiv slijepog prosjaka čest, i nekih važnih fotki je snimljeno na tu temu u toku dvadesetoga stoljeća. U izboru modela ima određene začudnosti, prije svega zbog ukinutog pogleda. Prosjak ne mora nužno znati da je sniman, a osim toga – fotograf svoj model vidi onako kako slijepi model nije u stanju vidjeti sebe.

Dženat je slikao dok sam stajao pred vratima svog studentskog stana, i dok sam se sjećao događaja od prije skoro četrdeset godina. Ne vjerujem da je onaj marijindvorski slijepi prosjak živ. Ali to nije bio moj jedini susret s njim. Nekih četrnaest godina kasnije, krajem septembra 1995. godine, ja sam stanovao na sjevernoj strani grada, u prizemlju privatne kuće na Sedreniku. Opsada Sarajeva je uveliko ušla u četvrtu godinu, zamor je kod ljudi bio vidljiv. Sjećam se da se to dogodilo dva dana nakon što sam ispratio suprugu i svoga dječaka, tajno su kamionom preko aerodromske piste izišli iz Sarajeva, i trebalo je već da su stigli u Zagreb, ali potvrda o tome još nije stigla do mene. 

Bilo je rano jutro, probudilo me je kucanje na vratima. Rasanio sam se i obukao, a kad sam vrata otvorio, tamo sam ugledao onog mog slijepog prosjaka. Energično je ispružio ruku, a ja sam izišao, stao uz njega, a onda sam se polako spustio i sjeo na kućni prag. Rekao sam: “Nemam ništa da ti dam. Nemam hrane. Nemam nijednu cigaretu jutros, nemam kafe. Ništa nemam. I umoran sam. Ne znam više ni da li sam živ.” To je ono što sam mu rekao, možda ne tako od riječi do riječi, ali je imalo taj beznadežni ton. 

A onda se prosjak klecavo spustio do mene, i sjeo na prag. Bio je, činilo mi se, u istom onom smeđem kaputu. Iz blizine sam tada mogao vidjeti njegovo bijelo mrtvo oko. I ono drugo, sklopljeno… Glavu je držao podignutu, kao da gleda negdje gore iznad mene. Ništa u njegovom izgledu nije bilo prijeteće. Potom je ruku uvukao u onu svoju platnenu torbu, kao da traži nešto konkretno. Uskoro je izvukao dlan u kojem su bile tri cigarete, bez filtera, i spustio ih na prag između nas dvojice. Onda je opet uvukao ruku u torbu i tamo našao smotuljak papira koji je spustio na prag do onih cigareta. Razmotao sam papir, a tamo je bila kafa. Ustao sam, stavio vodu da proključa na plinskom rešou. Našao sam kutiju sa šibicama. Jutro je bilo sunčano, malo hladnjikavo, ali vrlo prijatno. Skuhao sam kafu i nalio u dvije staklene čaše. Potom smo sjedili na pragu naslanjajući se jedan na drugog ramenima, i gledali ispred sebe. Dole u kotlini je bio grad. Ne znam šta je on vidio, ali na njegovome licu je bio izraz ponosa. Pili smo toplu kafu i otpuhivali duhanske dimove. To je jedna od važnijih slika iz moga života, horizontalna fotografija u koloru koji jasno otkriva kako jutarnje, istočno svjetlo pada po nama dvojici. Šteta što nije snimljena. Ali to je uvijek tako. Najvažnije fotografije nikada ne budu snimljene.

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Mali životopisi, Semezdin Mehmedinović, Čitaonica Žurnal