Ugovor o privatiziranju grada: Izbori nisu potrebni, ako Čović i Izetbegović odlučuju o Mostaru

Sporazum je potpisan a meni se u glavi gomilaju pitanja. Odgovora nijednog, niotkuda. Nakon što sam pročitao da su Dragan Čović i Bakir Izetbegović potpisali tzv. sporazum o Mostaru shvatio sam koliko sam samo beskrajno glup bio vjerujući da izbori u Mostaru mogu pomaknuti s mrtve točke situaciju u cijeloj državi. Nakon što sam svojim očima vidio, a vjerujem i svi vi koji ovo čitate, kako Čović i Izetbegović stavljaju paraf na sporazum, zacrvenio sam se od stida jer sam toliko puta ispao glup pred bilo kim tko je bio voljan čitati moje tekstove. Mostaru, naime, izbori uopće ne trebaju! Dokazi za tu tvrdnju ovjekovječeni su fotografijom na kojoj predsjednik HDZ -a BiH i Stranke demokratske akcije u rukama drže kemijsku olovku tik iznad papira na kojima je otisnut sporazum o održavanju izbora u Mostaru. Sve je tu rečeno. 

Čini se da smo odavno izabrali svoju sudbinu, a u rukama je baš poput one kemijske olovke drže HDZ i SDA. Čemu bacati novac na izbore kad potpisnici ovog sporazuma mogu jednostavnim stranačkim delegiranjem puniti bilo koji politički forum u Bosni i Hercegovini? Nisam mišljenja da će iluzija o tomu kako je glas građana presudan u izbornom igrokazu doprinijeti duševnom miru Mostaraca. 

ĆORAV POSAO

Bolje da se okanemo ćorava posla jer što su nam drugo onim teatralnim potpisivanjem čelnici dvije partije htjeli poručiti? 

Tko je upravo njih dvojicu ovlastio da donose sporazum? 

Zašto nijedan predstavnik drugih političkih partija iz Mostara nije sudjelovao u tim pregovorima? 

Nije li ovim konačno dokazano da su sve druge političke opcije tu tek da igraju funkciju nekakvog demokratskog bikinija koji pokriva samo one najočitije dokaze koji potvrđuju da, zapravo, živimo u partitokraciji koja ima tendencije postati autokracija ali ne može zbog čuvenog bosanskohercegovačkog paradoksa koji kaže kako je etnička podijeljenost zemlje jedini garant barem privida demokracije u Bosni i Hercegovini? 

Već se danima iščuđavam kako se nitko od političkih aktera izvan duopola HDZ – SDA ne uzrujava pretjerano zbog još jedne demonstracije drskosti i bahatosti rečenih partija. Reakcije su se uglavnom usmjeravale na sam sadržaj sporazuma ali nitko, baš nitko, nije našao za shodno prosvjedovati zbog toga što smo dopustili da o sudbini stotinu i kusur tisuća ljudi odlučuju ban Čović i neostvareni beglerbeg Izetbegović. Demokratske procese, makar i u ovako složenim političkim prilikama kakve su bosanskohercegovačke, zamišljao sam ponešto drugačije. 

Bošnjaci i Hrvati u Mostaru glasaju i za druge partije, ali njihove se predstavnike ništa nije pitalo, a da ne govorimo o političkim predstavnicima mostarskih Srba. Izgleda da u toj političkoj utakmici nitko nije bitan ili nam se pak pred očima ukazala istina o tomu kako su sve druge partije u Federaciji BiH ionako manje ili malo više relevantni sateliti Hrvatskog i Bošnjačkog nacionalnog pokreta koji su, eto, silom prilika morali pristati na tu, kako se zove, jebo je ko je izmisli, demokraciju? 

Hajde, recimo i da razumijem otkuda tu Dragan Čović. Čovjek živi u Mostaru i predstavlja političku opciju koja dobiva najviše glasova Hrvatskog puka u ovom gradu. No, otkuda u priči o Mostaru Bakir Izetbegović nikako mi nije jasno. Mislio sam da njegova stranka ima neke relevantne igrače na lokalnom nivou u Mostaru. Ukoliko nema nije li to najveći pokazatelj toga koliko se, al' u žutu kaputu, SDA brine za Mostar i koliko su joj bitni Bošnjaci Hercegovine? Ne radi se, naravno, samo o tome da SDA kontrolu nad političkim i ekonomskim procesima u Mostaru prepušta HDZ – u BiH a da zauzvrat dobiju koliko su uvjereni da im pripada. Posrijedi je činjenica da Mostarski SDA nema kadrovskog parnjaka negdašnjem mostarskom gradonačelniku Safetu Oručeviću, koji i dalje važi za sivu eminenciju u političkim procesima u Mostaru, a zona utjecaja mu je ona na koju računa SDA. Naravno, nitko tu pa ni Oručević nije radi sela, ali zbog njegove uloge u mostarskim lakrdijama u ime najveće bošnjačke partije sporazum o Mostaru potpisuje prvi među bešćutnima. 

GLAVOM U ZID

Svaki put kad bilo tko od navedenih spominje jedinstveni grad Mostar možete biti sigurni da su na putu cementiranja podjela grada na dvije interesne zone. Sve to nam opet ne odgovara na ključno pitanje koje želim postaviti a ono glasi, da ponovim, gdje su druge političke opcije u cijeloj toj priči? Kojeg vraga sad opet znači taj novi Mostarski politički cirkus u kojemu, čini se, svi mi služimo kako bi nas se ponižavalo i kako bi nam razvlačili pamet do točke u kojoj ćemo svi postati tek filadendroni s pravom glasa onako kako su druge partije fikusi s pravom da glume alternativne političke opcije? Hajde što nas se tri decenije pravi magarcima ali još me više užasava činjenica da je krajnja namjera u cijeloj priči da u konačnici svi mi, koji ne igramo HDZ ili SDA timu, na području cijele Federacije, umjesto faune postanemo flora. Tako ćemo, lijepo su se dosjetili, umjesto da im trošimo, proizvoditi dragocjeni kisik. 

Ako se bilo tko u Mostaru istinski obradovao tome što će konačno moći ostvariti svoje glasačko pravo onda bi valjalo da se sjeti, dok još raspolaže vlastitim misaonim kapacitetima, samo jedne proste činjenice. U trideset godina otkako je na vlasti koalicija HDZ i SDA, kojoj je dugo pripadao i Oručević, nisu napravili niti jedan jedini sadržaj od javnog značaja. Dapače, rasprodali su što su mogli, ono što nisu prodali dali su u koncesiju i valjda to dovoljno govori koliko bilo tko tu vodi računa o interesima građana. Mi smo ionako tek resurs baš kao i gradovi i zemlja u kojoj živimo. I umnogome smo sami krivi za takvu situaciju. 

Džaba nama glasanje, neizmjerno sam glup što sam povjerovao da to može išta riješiti, kada je glasački proces u BiH odavno sveden na to da, kada zaokružujete broj na glasačkom listiću, zapravo potpisujete ugovor kojim dozvoljavate privatiziranje svih javnih kapaciteta nesretne nam zemlje. Ovi u Mostaru su dugo to radili bez legitimiteta a sada su nam još jednom pokazali kako će, zarad mira u međunarodnim forumima, činiti to nakon što potpišemo taj sramni parademokratski ugovor. 

Dragi BH politički zabavniče, jesmo li stvarno naivni do imbecilnosti svaki put kada pomislimo kako postoji nada da ćemo izaći iz slijepe ulice u kojoj već tri decenije uporno udaramo glavom u zid s kojeg je odavno počela otpadati fasada i sve više prijeti zatrpati nas i postati grobni pokrov grada Mostara i Bosne i Hercegovine?

(zurnal.info)