Čitaonica Žurnal

Mali životopisi: Otisak zubi u jabuci

Piše: Semezdin Mehmedinović

Kažem: “Nema ničega...” A Sanja kaže: “Ima, ali odbija da se pokaže.”

Gost na lokalnom koledžu, smješten u božanstvenu kuću nad jezerom, u društvu mladih profesora proveo sam podne u razgovoru o Holokaustu, a da zapalim cigaretu – izlazio na verandu i tad je Sanja napravila nekoliko snimaka kuće... Kad su otišli mladi profesori, iz korpe s voćem pokupim jabuku, ali me okus odbio i vratio sam je s osjećanjem krivice nazad, u korpu, ali tako da se ne vidi otisak zubi u jabuci.

Uvečer, nakon čitanja pjesama, jedan student me je pitao: šta mislim o prevođenju poezije? To uvijek pitaju i ja odgovaram – tako uvijek odgovaram – da sam, jučer ili prekjučer, sreo prijatelja Amerikanca iz Alexandrije koji sada živi u Sarajevu, da mi je usred razgovora u restoranu rekao: “Ja kad govorim bosanski, pušim cigarete, a kad govorim engleski – ne”, i njegove riječi iskoristim kao izgovor da izađem i zapalim jednu.

Ali poslije – kad smo se vratili, ja to nisam uočio, već je Sanja rekla: “Neko je u ovoj kući”, te sam obratio pažnju i čuo korake na parketu; neko je otvarao vrata frižidera i onda, nemajući izbora, upalim svjetlo, spustim se niz stepenište. U prostranom prizemlju: nikog, uđem u kuhinju: nikog, otvorim vrata frižidera, zatvorim, vratim se... – Ali kad izgasim svjetlo, onda opet krenu koraci, parket je škripao do jutra, Sanja je uspjela zaspati, ali je usnila da se probudila i ispod jastuka našla limenu kutiju punu živih crva.

Julesa Boykoffa koji predaje književnost na koledžu St. Mary oprezno pitam za porijeklo zvukova u kući i on veli: da, čuo je – “Ali”, kaže, “nisam očekivao da će se i tebi dogoditi.” 

Danas sam dao film na razvijanje, u nadi da će fotografije, možda, otkriti neki znak, formu, lice “stanovnika kuće”. Slike su sad na stolu, rasute ispred nas; na svakoj od njih je, naravno, kuća i na svakoj od njih, u sjeni verande – ja u oblaku cigaretnog dima. Ali ako zanemarimo mene, tu ničeg nema. Kažem: “Nema ničega...” A Sanja kaže: “Ima, ali odbija da se pokaže.” Ne znam. Možda je u pravu. Ja mislim da je prevođenje poezije moguće do određene tačke, a da jedan dio uvijek ostaje nevidljiv. Ja od svega očekujem – sve, a od jabuke najmanje dva okusa.

 



Priča je objavljena u knjizi "Ovo vrijeme sada" koju je nedavno objavila zagrebačka "Fraktura".

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Mali životopisi, Semezdin Mehmedinović