Čitaonica Žurnal

Mali životopisi: Pjevačev prolaz

FOTO: dženat dreković
Piše: Semezdin Mehmedinović

Ako bih se upustio u opisivanje svega što se u mome životu zbilo upravo tu, i u objektima smještenim u prolazu, mogao bih sklopiti cijelu knjigu. Kabare, kako se nekada zvao današnji noćni klub Underground, mjesto je u kojem sam zadnji put vidio Davorina Popovića

Vozeći se po sarajevskoj periferiji, slučajno sam nabasao na ulicu Davorina Popovića. Jedna mala, ravna, sasvim pusta uličica koja okomito ide prema aerodromskoj pisti i slijepo se završava, jer se ne spaja s nekom drugom cestom. Pomislio sam, ovo je mjesto na koje za života Davorin Popović svojom nogom nikada nije kročio, i ništa ovdje ne podsjeća na njega. Pjevač je izmješten na periferiju. I ja sam to doživio kao neprirodnost i posljedicu nečije mrzovolje. Ili sam ipak u krivu kad mislim da ulica treba sličiti čovjeku čije ime nosi? 

Nakon toga sam mislio o gradovima u kojima sam živio. I prvi put mi se osvijetlilo da se arhitektonski centri gradova nikada nisu poklapali s mojim doživljajem centra. Kod mene su središta uvijek bila na periferijama gradova, na mjestima gdje se ukrštaju meni važne ulice; centar je mogao biti trg s malom knjižarom, ili bašta lokalnog kafea iz koje sam u miru mogao gledati panoramu cijeloga grada.

I prvi put se pitam šta je u prošlosti bio moj centar Sarajeva? I šta je sada?

Međutim, pitanje je šta je realni centar ovoga grada? U vremenu se to središe pomjeralo od Baščaršije prema Marijin dvoru, ali ja mislim da je glavna os oko koje se ovdje sve okreće još uvijek mjesto gdje se sreću Titova ulica i Ferhadija, upravo tamo kod Vječne vatre, spomenika civilnim i vojnim žrtvama Drugog svjetskog rata, koji je dizajnirao arhitekt Juraj Neidhardt. Lijep i koristan spomenik. Mnogo je dlanova koji su se uz tu vatru ugrijali. 

Sjećam se, negdje na samom početku osamdesetih, bilo je hladnjikavo jutro, kad je uz Vječnu vatru stao da se ugrije američki pjesnik Mark Strand. Bio je gost na Sarajevskim danima poezije. Veliki pjesnik. Stajao je tamo i gledao u vatru. Plamen ima nešto hipnotičko, ljudi se obično zanesu zureći u njega. Stajao sam sa strane i gledao američkog pjesnika kako dlanove prinosi vatri, da se ugrije. (I trideset godina kasnije, u decembru 2012. godine, gledao sam ga kako u toku čitanja svojih pjesama u prozi, na promociji knjige Almost Invisible, povlači rukav džempera preko svoje šake, bilo je hladno u prostoriji, a mene je razveselilo prisustvo vječne vatre u toj gesti.)

Dakle, Vječna vatra. To bi bila središnja tačka grada. 

A moj centar Sarajeva je nadomak Vječne vatre. To je onaj mali prolaz u Napretkovu zgradu u čijim gornjim spratovima je Kamerni teatar 55. Nekada sam radio u toj zgradi, i uvijek sam u odlasku koristio pasaž koji ide u suprotnom smjeru od Titove ulice, tamo prema Pozorištu mladih. Valjda je to bio način da se izbjegnu susreti s ljudima, a sasvim sigurno je u pitanju i moj zazor od javnosti. Zapravo više nisam siguran kako je to sada, ali glavna ulica je kod nas bila pozornica, mjesto na kojem ćeš biti viđen i gdje ćeš vidjeti druge. Prolaz je bio kratica, kao neka vrsta tunela kroz koji se brzo moglo iščeznuti s Titove ulice. 

Bilo je godina kad sam na putu do posla i u povratku kući skoro svakodnevno prolazio kroz taj pasaž, u oba smjera. Ako bih se upustio u opisivanje svega što se u mome životu zbilo upravo tu, i u objektima smještenim u prolazu, mogao bih sklopiti cijelu knjigu. Kabare, kako se nekada zvao današnji noćni klub Underground, mjesto je u kojem sam zadnji put vidio Davorina Popovića. Bilo je to 1993. ili 1994. godine, na nekoj privatnoj rođendanskoj zabavi. I on je pjevao Žute dunje, ultimativnu bosansku ljubavnu pjesmu. Tada, dok je on pjevao, po ko zna koji put izbliza sam vidio učinak karasevdaha, žestinu emocije koju pjesma u ljudima može da pokrene. Jednom drugom prilikom, opisat ću šta se dogodilo tog podneva u Kabareu. Sada bih samo da kažem kako je to jedan od stotine događaja što su se zbili u krugu od dvjestotinjak kvadratnih metara, u centru Sarajeva. 

I još bih rekao, da bi više dostojanstva i poštovanja bilo da se taj bezimeni pasaž zove Pjevačev prolaz, umjesto što je po Davorinu Popoviću imenovana neka slijepa ulica na kraju grada.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Mali životopisi, Semezdin Mehmedinović