Čitaonica Žurnal

Mali životopisi: Kako nešto prestane biti

Piše: Semezdin Mehmedinović

Moj drug Grof bio je izvrstan crtač, jedan od najboljih u gradu. Nije to bio običan dar. Kad je portret u pitanju, njegov je crtež do određene mjere uvijek odstupao od modela, i u tom razlikovanju je izricana vizuelna istina o portretiranoj osobi

Prije koju sedmicu, na ovom mjestu, govoreći o Davorinu Popoviću, o njegovom nominalnom “protjerivanju” iz grada, nakon što je po pjevačevom imenu nazvana slijepa ulica na periferiji, sjetio sam se jedne privatne proslave koja je održana u toku rane 1994. godine u klubu Kabare. Obećao sam da ću se tome događaju vratiti i opisati ga. I riješio sam da to uradim sada, u protivnom bih mogao uskoro zaboraviti to obećanje, ili bi potreba da se događaj ispriča mogla da iščezne.

Moj drug Grof bio je izvrstan crtač, jedan od najboljih u gradu. Nije to bio običan dar. Kad je portret u pitanju, njegov je crtež do određene mjere uvijek odstupao od modela, i u tom razlikovanju je izricana vizuelna istina o portretiranoj osobi. Nije tu bilo njegove svjesne namjere, u pitanju je ipak nešto što je prirodno izlazilo iz njegove ruke. Čisti dar.

Ali jednog dana Grof je ostao bez svog dara. 

Kako nešto prestane biti?

Treba ovdje da kažem da je moj drug imao prirodu leptira koji leti s jednog na drugi cvijet i nigdje se dugo ne zadržava. U svemu što je radio, Grof je pokazivao određenu površnost. Tako je bilo u poslu, a tako je bilo i u njegovim ljubavnim vezama. U toku osamdesetih stalno je mijenjao djevojke, dok negdje neposredno pred rat nije sreo Amru. 

Njih dvoje su živjeli u stanu iznad gradske kafane; nije tamo bilo namještaja, jedna polica s knjigama, i gumeni čamac na napuhivanje u kojem su spavali. Jedna mala prostorija koja je služila kao mračna komora u kojoj je Amra razvijala fotografije. Bavila se fotografijom, amaterski, još od prije rata, a kasnije, u vrijeme opsade grada, dopisnici nekih velikih novinskih agencija zapošljavali su je kao prevodioca, a neki su plaćali i za njen fotografski rad. 

Onaj leptir, onaj površni Grof vezao se za ovu neobičnu djevojku, bio je posesivan, pokazivao je znake bolesne ljubomore. Jednom je, moglo je biti ljeto 1991. godine, nakon što su se posvađali, u otvorenom prozoru visio u zraku, držeći u ispruženoj ruci špil fotografija, i prijetio da će ih baciti. Svađa je trajala jedno vrijeme, prolaznici na ulici su se zaustavljali da vide neobičan prizor: muškarac visi s prozora i svakog časa bi mogao da padne. I onda je, u nekom svome nerazumnom bijesu, Grof bacio fotografije koje su popadale na trotoar, u baštu, i na stolove za kojim su sjedili gosti kafane. Na fotografijama su bili aktovi Grofove djevojke. Dokoni gosti su zagledali u golu Amru na slikama, glasno komentirali i smješkali se. 

I tako, njih dvoje su se neprestano svađali i mirili, bit će da je to bio dio neke njihove erotske igre. 

Jednom sam iz taksija ugledao Amru na vrhu željeznog luka Ajfelovog mosta, korača i nervozno maše rukama prema Grofu koji na ulici ukipljen stoji i bespomoćno u nju gleda. Taksist je usporio da vidi šta se dešava, a ja sam okrenuo glavu na drugu stranu, da ne gledam, i mislio sam, ako ona padne u plitku rijeku, sva će se izlomiti. Divlja djeca.

Ali u vrijeme opsade, rekoh, Amra je pokazivala veliku vještinu preživljavanja. Među strancima je uskoro postala zvijezda, njoj su se obraćali za najsitniju prevodilačku i svaku drugu pomoć u gradu. S neodlučnošću i svojim tjeskobama, Grof je njoj već predstavljao teret. 

Privremeni mir u gradu nastupio je u toku 1994. godine. Ličilo je na povratak normalnog života. Iz Pariza su, uz pomoć francuskih vojnika UN-a koji su održavali mir u gradu, iz različitih razloga zainteresirani za naše stanje, dolazili ratni turisti. Mladi su Francuzi stizali u grad na adrese koje su dobijali od prijatelja. Sjećam se da su kroz stan mog druga Zlaje Dizdarevića stranci slobodno defilirali, pa kad se domaćin jednom kasno vratio kući, neki je mladić u njega pogledao kao u uljeza i pitao:  Ko si ti? (“Pita me: ko sam ja? Kao da ja to znam.”) Zlaja je pokupio nužne stvari i preselio se u piceriju (Indy, tako se zvala) u dnu ulice; tamo je živio mjesecima. 

Ti stranci, većina njih, u grad su dolazili na sedmicu ili dvije, da snime kratki film, napišu reportažu ili u provod nakon kojeg bi se zaljubljeni u neku gradsku djevojku vraćali nazad svojim kućama. Tako je i jedan mladi bogati Francuz, preko aerodromske piste, pa onda preko Igmana, Amru skrivenu u svome autu odvezao u Pariz. Grof ništa o njenim namjerama nije znao. I tek kad je sve prošlo, saznao je to od zajedničkih poznanika koji su bili upućeni u događaj iz prve ruke… 

Plašio sam se da će sebi nanijeti zlo, pa se nisam odvajao od njega. Neki je važan vojnik tog dana slavio rođendan u Kabareu, imao sam poziv da dođem tamo, pa sam na svoju ruku poveo i Grofa sa sobom. A tamo je bilo veselo i mislio sam da će Grof, okružen lijepim djevojkama, zaboraviti na svoju nevolju. 

Na pozornici su se smjenjivali gradski muzičari. U jednom trenutku, u mikrofon se nakašljao Davorin Popović, potrajao je gluhi sekund duboke tišine u prostoriji, a onda je počeo pjevati Žute dunje, tužnu ljubavnu baladu. Ima taj trenutak derta, ne mogu s pouzdanom sigurnošću tvrditi, ali mislim da je u pitanju endemna pojava kod naših, balkanskih muškaraca, da emocija naraste toliko da naprosto ne može ostati u tijelu I onda traži nasilni izlazak. Davorin Popović je pjevao o mladiću koji je za svoju bolesnu djevojku, kao po lijek, po zrele dunje otišao u Stambol. Zadržao se duže nego što je trebalo, pa kad se vratio nazad u Sarajevo s dunjama, stigao je na dženazu svoje djevojke. Molio je da se tabut s njom spusti, kako bi je još jednom vidio. E u tom trenutku, Grof se slomio. Svom silinom je zamahnuo otvorenim dlanovima i slomio čaše ispred sebe, kao Bekim Fehmiju u Skupljačima perja. U prvi mah nije bilo krvi, samo šok, i njegove šake koje drhte. 

Izveo sam ga iz Kabarea, sunce je zalazilo u Titovoj ulici, Grofovo lice bilo je blijedo, šutio je. Ruke sam mu umotao u jaknu od džinsa. Njegov je pogled bio okrenut prema unutra i to me je plašilo, pa sam ga zadirkivao: kako je moguće da on koji se zaklinjao u punk, u Clash i London Calling, padne na tužnu sevdalinku sa stambolskim motivima. Ali ništa što sam ja govorio do njega nije stizalo.

U bolnici nije bilo dovoljno medicinskog osoblja. Doktori su bili zauzeti ozbiljnim slučajevima ratnih ranjavanja. Prema Grofovom samoranjavanju odnosili su se s ljutnjom, gotovo s prezirom. Nije se pojavio doktor, pa ga je obradila sestra instrumentarka, ona koja je istu ili sličnu operaciju toliko puta gledala, asistirajući, tako da je i sama naučila kako se to radi. Poslije ću saznati koliko je delikatna ta operacija, jer treba pronaći pokidane tetive koje su se kao gumene trake povukle prema laktu. Sestra je sve to nekako sastavila, i činilo se da je Grof spašen. 

Kad smo izlazili iz bolnice, napokon je progovorio. Rekao je: “Ona je pobjegla od mene”.

Mjesecima se poslije oporavljao od Amrinog odlaska i od posljedica svoga samoranjavanja, hodao je okolo s dvije ping pong loptice u šakama, da probudi utrnulo čulo dodira. Kako bilo, nakon što se oporavio, njegove su ruke i dalje bile “drvene” što se najviše očitovalo u slikanju. Postupno se crtačka vještina vratila, pokidani nervi u šakama su oživjeli, ali više nije bilo one razlike koju je njegov jedinstveni crtački pokret donosio slici. Dar je iščezao. To više nije bio njegov crtež. 

Pokušavao je na različite načine da se vrati u slikarstvo, vajao je, čak se nakratko bavio i umjetničkim performansom, ali nešto je falilo. 

Na kraju je odustao. 

Nije išlo. 

“Ne vrijedi!” – rekao je Grof. 

Povukao se. Neko vrijeme ga nisam viđao, a onda sam čuo da je otišao u Kanadu.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Mali životopisi, Semezdin Mehmedinović