Kijametsko doba

OTVARANJE ŠKOLA I KLASTERA: Zašto prvačići brane javno zdravlje i ekonomiju?

Piše: Andrej Nikolaidis

Roditelj se, tako, nalazi pred dilemom: kako svoje dijete zaštititi od države za koju su naša djeca potrošni segment statistike “javnog zdravlja” i “ekonomije”

Šta ćemo sa djecom? Hoće li u septembru u školu?

Šta kaže država? Do jutros ništa. Država se ili sprema za izbore, kao Crna Gora, pa je sve, tako i zdravlje djece, dio predizborne kalkulacije – ili je na odmoru i u kovid-bolnicama, kao Bosna i Hercegovina. Budući da je već pola avgusta, čovjek bi pomislio kako nije previše očekivati od države da nas obavijesti šta je odlučila: hoće li nam djecu poslati u klastere? Ali mi od naše države zapravo ništa ne očekujemo: prosto je volimo kao zlo dijete - šta god da učini, nećemo je odbaciti.

ŠTA ĆE SE DESITI

Kad eto ti je, malo iza podneva. Odlučila, kaže, da pošalje djecu u škole i vrtiće. Boravak tamo, kaže država, za djecu ima „nezamjenjivu obrazovno-vaspitnu ulogu”. Ima i nezamjenjivu epidemiološku ulogu: tamo, u školi, djeca će biti zaražena korona virusom. 

Nije bilo potrebno biti genije da bi se razumjelo da će se virus, kao vatra u peći čija si vrata otvorio, razbuktati čim popustiš „mjere“. 

Isto tako, nije potrebno biti genije da znaš šta će se desiti ako djecu pošalješ da po nekoliko sati bez maske  sjede u zatvorenoj prostoriji u čoporu, da se guraju po školskim hodnicima, samoposlugama i fast-food kioscima na kojima prodaju salmonelu i nutelu. Naročito manju djecu koja piju iz istih boca i srču kroz iste slamke i po čitav dan sline i jedni drugima u facu lansiraju količinu pljuvačke dovoljne za širenje korona virusa u čitavom univerzumu. Djecu od šest godina će neko „edukovati“ da u školskom WC-u ruke peru 20 sekundi, toplom vodom, 5 puta na sat, i prste nipošto ne guraju u nos i u grlo – ni sebi, a još manje drugima? To mi zvuči kao da skočiš sa dvadesetog sprata i dok padaš misliš: a ko zna, možda sve bude dobro? 

Pošalju li djecu u škole, imaćemo desetine klastera u desetinama škola, nakon čega će škole opet biti zatvorene – ali ne prije nego budu zaražene desetine i stotine djece i njihovih roditelja. Da se razumijemo i da se, budući da se radi o našoj djeci, ne zajebavamo: onaj ko bude donio odluku o tome učiniće to pri zdravoj pameti i sa punom sviješću o posljedicama, dakle i pod punom krivičnom odgovornošću za buduće smrti ljudi koje je svojom odlukom gurnuo u grob. Nema: možda neće. Apsolutno i sigurno hoće.  

Pa ipak, ima ljudi koji smatraju kako kovid nije vjerodostojna prijetnja. Kako taj virus, zapravo, i ne postoji. U SAD je od kovida umrlo 166 000 ljudi. U Prvom svjetskom ratu poginulo je 116 000 Amerikanaca. U Vijetnamu ih je poginulo 58 000. Tvrditi da kovid ne postoji je luđe nego tvrditi da se Prvi svjetski i Vijentamski rat nisu dogodili. Takva tvrdnja ne zahtijeva dijalog, nego hospitalizaciju.

Dok se čeka da nam država saopšti koliko joj se jebe za živote naše djece, u javnost se puštaju razni spinovi koji ovce treba da pripreme za klanje jagnjadi. 

Tako se crnogorskoj javnosti obratila „koordinatorka programa obrazovanja u UNICEF-u”. 

RACIONALNI UMJESTO KOMBINOVANOG PRISTUPA

Jedno od rješenja, rekla je ona, mogao bi biti i “kombinovani pristup”. Pa pojasnila: “Kombinovani pristup može da podrazumijeva, na primjer, da djeca koja pohađaju prva tri razreda osnovne škole imaju redovnu nastavu, a da se učenici starijih razreda smjenjuju po sedmicama ili uče online”.

A kako bi bilo da se, umjesto kombinovanog, zauzme racionalan pristup? Zašto bi djeca iz prva tri razreda, dakle ona koja su najmanje sposobna da sprovode procedure nužne za njihovu zaštitu, redovno išla u školu, a djeca starijih razreda, sposobnija da se zaštite, učila online? Grupu kroz koju će se najbrže i najlakše proširiti virus, maksimalno ćemo izložiti tom virusu, dok ćemo ostale grupe djece malo izlagati a malo štititi od virusa? Zašto bismo to uradili? Zato što roditelji male djece moraju na posao i ne znaju gdje će sa djecom ukoliko im djeca nisu u školi? I zato što tako mala djeca, dok su im roditelji na poslu, sama ne mogu “pohađati online nastavu”? To je realan i ozbiljan problem, ali taj problem ne može biti riješen time što će i dijete i zaposleni roditelji dobiti koronu. Kad su UNICEF i države već odlučile da kombinuju, neka iskombinuju nešto što neće pobiti građane.

Koordinatorka UNICEF-a navodi još jedan krupan argument protiv online nastave, koja je očito jedino razumno rješenje u situaciji pandemije koja se iz dana u dan pogoršava. “Prema istraživanju koje su sprovele UN agencije u aprilu ove godine, u našoj zemlji skoro svaka peta (16 odsto) porodica s djecom uzrasta 0 – 18 godina nema pristup kompjuteru ili laptopu s internetom, čime im je onemogućeno da učestvuju u nastavi na isti način kao ostala djeca”.

A da im država kupi kompjuter? Nema para? A da uzme od onih koji imaju jahte i privatne avione? Ne? Nego, zato što su ovo države napravljene po mjeri lopova, pa raspala država ne može kupiti nekoliko hiljada laptopova za djecu koja nemaju kompjuter, svu djecu treba gurnuti u klastere?

ODBRANA EKONOMIJE

UNICEF-ova koordinatorica se boji “gubitka u učenju koji bi bio nesaglediv i mogao izazvati dugoročne posljedice po djecu i, samim tim, po cijelo društvo”. Kao da će djecu u prvom razredu učiti konceptu Lichtunga kod Heideggera, a ne kose i prave crte. Ako nisu izložena virusu, djeca ne mogu naučiti te ćize? 

Koordinatorka kaže: “Ovo pitanje tiče se prije svega učenika, njihovih porodica i nastavnika, ali je ono relevantno i za javno zdravlje i ekonomiju cijele zemlje, tako da sve odluke treba donositi na osnovu kontinuiranih konsultacija i u saradnji sa svima kojih se te odluke tiču”.

Aha. To hoće li se, zbog brutalnosti države koja je spremna zarazi izložiti najmlađu djecu, moja kći razboljeti je “pitanje relevantno za ekonomiju cijele zemlje”? Prslu, smdljivu, pet puta crklu ekonomiju zemlje u kojoj je sve opljačkano? Pa će se posmrtni ostaci te ekonomije braniti životom mog šestogodišnjeg djeteta?

Roditelj se, tako, nalazi pred dilemom: kako svoje dijete zaštititi od države za koju su naša djeca potrošni segment statistike “javnog zdravlja” i “ekonomije”. 

Na koncu, posve je svejedno da li životu tvog djeteta prijeti bijesni vuk ili ubilačka država. Dužnost roditelja je ista. Uvijek je ista. 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Pandemija, Andrej Nikolaidis, Čitaonica Žurnal