Čitaonica Žurnal

Mali životopisi: Karim

FOTO: milomir kovačević strašni
Piše: Semezdin Mehmedinović

Kad je ubijen imao je dvadeset četiri godine i nešto više od tri mjeseca. Od onog dana kad smo ga u mezar spustili prošlo je tačno dvadeset i pet godina. I njegova smrt već traje duže od njegova života

Otišao sam do harema Ćurčića džamije. Lijepo je augustovsko jutro, sunčano, a nije previše toplo. U taksiju sam skriven iza maske mogao da šutim. Nerado idem na mezarja, iako razumijem one koji, posebno kad dođu u novi grad, obavezno obilaze groblja, zato što tamo najjasnije vide kulturu mjesta i ljudi koji tu žive. I to je najbrži način da upoznaju grad. 

Zato što nerado obilazim groblja, ovo je prvi put da idem na mezar prijatelja kojeg smo spustili u zemlju prije dvadeset i pet godina. Tražio sam usput cvijeće, ali u gradskim cvjećarnicama jutros imaju samo ovo u saksijama. Pandemija je i ovih dana kasne pošiljke iz Hercegovine, pa sam kupio ono koje mi se učinilo najmuževnije. Te žute sitne cvjetove mlada je cvjećarka pažljivo upakovala u celofan, a prethodno ih je zalila vodom, tako da lakše podnesu sunčani dan. Kad sam već bio na vratima, okrenem se i pitam je: „Kako se zove ovaj cvijet?“ „Sanvitalija,“ rekla je nakon što joj je sunčani osmjeh obasjao lice. 

Nikoga nije bilo u dvorištu džamije. Obišao sam puni krug dok nisam našao Karimov mezar. U jednom trenutku, uzbunjeno mojim koracima, iz oluka je ispalo riđe mače koje se tu igralo. Uz zid džamije je posuda s vodom, pretpostavljam za džamijske mačke. Mezar je uređen, vidi se da pažljiva ruka brine o ovome mjestu. Spustio sam u celofan umotanu saksiju s cvijećem na mermerni rub i sjeo. Okolo zuje pčele, miriše bilje. 

Mjesto je čisto i oslobođeno bola. Zapravo je sasvim u kontrastu s onim mjestom koje pamtim. U vrijeme sahrane oluja je bila strašna. Na putu do džamije bio sam u jedinoj obući koju sam, na kraju rata, još imao, crnim sandalama. Kad smo Karimov otac Mehmed i ja sišli u mezar i krenuli spuštati Karimovo tijelo, rub se tabuta zakačio za dugme na mom kaputu. U uskom grobu, nisam se mogao izmaknuti da tabut oslobodim od dugmeta, pa sam ga pokušavao strgati, ali je to malo dugme izdržavalo težinu tijela mog mrtvog prijatelja. Na kraju smo uspjeli Karima spustili u hladan grob na čijem dnu se već nakupilo vode, osjećao sam njenu studen na stopalima. Ta se studen iz mojih stopala penje, evo, do danas.

Prvi put, sreo sam ga 1986. godine, u redakciju časopisa Lica, doveo ga je Senad Avdić, želio me je upoznati s “čudom od djeteta”, kako ga je predstavio, starmalim dječakom koji je o stripu znao više od drugih. Karim je bio introvertni dječak. Recenzirao je nove stripove za Lica i redovito s tekstom je donosio i sveske stripova o kojima je pisao. Tadašnja tehnologija nije bila kao današnja, postojali su određeni zahtjevi kad je obično fotokopiranje u pitanju, najčešće su sveske skupa s pripremom za štampu išle u štampariju, tamo bi se uradile kopije stranica kojim su ilustrirani Karimovi tekstovi, i nakon toga smo mu mogli vratiti njegove stripove, za koje je on prirodno bio vrlo vezan.

Imao je veliku strast za knjige. U ljeto 1991 godine, pisac Mario Parić i ja smo u Domu pisaca otvorili malu knjižaru, s izvrsnim izborom knjiga. Karim Zaimović svraćao je tamo često, na kafu i razgovor. I kupovao je knjige.

Godinu dana kasnije, u vrijeme opsade grada, Senad Pećanin je pokrenuo časopis Dane, a Karim i ja smo bili dio uredničkog tima. Od prvog dana, sjećam se, molio je da ga odvedem do skladišta u kojem je bio odložen višak knjiga za našu knjižaru koja je u ratu prestala postojati. U skladištu su bile i neke knjige koje su njega zanimale, prije svega Zlatna grana J. G. Frazera, koja mu je iz nekog razloga bila posebno važna tada. Bibliofil, nije se umirio dok me nije nagovorio da odemo do skladišta. Jednog kišnog jutra zaputili smo se do zgrade koja je bila na ničijoj zemlji, dole ispod Skenderije, prema Grbavici. Vojnik na crti razgraničenja nije nam dao da prođemo, ali sam ga uvjerio da nosim lijekove starcima, tako da nas je na kraju ipak pustio, rekao je da idemo na svoju odgovornost, i tako smo prošli. Skladište je bilo u stanu u kojem su živjeli roditelji Marijeve supruge Zrinke. Starci, odbijali su da se presele u sigurniji dio grada, živjeli su na opasnoj granici, prilično usamljeni, pa su se puno obradovali našem dolasku. Proveo sam sat ili dva u veselom razgovoru s njima, pili smo kafu koju smo im donijeli, a za to vrijeme Karim je pretraživao knjige, našao primjerak svoje Zlatne grane, pa smo se zadovoljni vratili nazad do redakcije Dana. Imao je kolekcionarski duh, što je često kod zaljubljenika u strip.

Karimov omiljeni pisac je bio Philip K. Dick, posebno njegove distopijske knjige, dakle oni pripovijedni modeli koji su bili bliski stripu. On se rado upuštao u smišljanje sinopsisa za strip priče. Godinama je pisao kritičke tekstove i osjećao se prilično umireno u toj formi. U Danima smo imali neki humoristički dodatak, zvao se Koksara, i najsolidnije priloge je tamo ispisivao on, u njima se vidjelo da ima ozbiljan književni dar. Jednom sam ga zadirkivao, pitao sam: „Pišeš li pjesme?“ On se izmicao kao da mu postavljam neko neugodno pitanje. Ali sam insistirao. „Zašto? Svi mladi daroviti ljudi pišu pjesme...“ Onda je priznao: „Nemam ambiciju da budem pisac, mene zanima novinarstvo.“ On se spremao da bude tumač i kritičar, da piše knjige u kojima će raspravljati o umjetnosti i književnosti, a ne da bude pripovjedač.

Ali onda je, negdje u jesen 1993. godine u redakciju Dana došao svečano odjeven, u smeđem odijelu, s kravatom, mislio sam da ide na otvaranje neke izložbe. Bio je tajnovit, rekao je da ima nešto važno da mi kaže i da me zbog toga želi izvesti na ručak. U našem susjedstvu, dole ispod Likovne akademije, neko je u prizemlju zgrade otvorio piceriju. Tamo smo otišli. Bio je jedan od onih sunčanih dana miholjskog ljeta, naručili smo pice spremljene na plinskom šporetu, tijesto na rubu je bilo tvrdo, gotovo nejestivo, ali je to bila savršena ratna pica. Odugovlačio je da mi obznani svoje razloge, a onda je ipak iz torbe izvadio sivu fasciklu i spustio je na stol ispred mene. Otvorio sam fasciklu i tamo sam vidio stranice s tekstom tipkanim na pisaćoj mašini. Gledao sam u stranice ispred sebe, onda u njega, i on je rekao: „Odlučio sam da napišem roman!“ To što je bilo u fascikli zapravo je početak njegove knjige. Priča započinje u srednjem vijeku, a namjera je bila da se završi u današnjem trenutku. Objasnio mi je da je na tome prvobitno radio imajući na umu budući strip, to je trebala biti kolaboracija s izvrsnim sarajevskim crtačem i ilustratorom Branislavom Perkovićem, koji je tada već živio u Torontu, u Kanadi. Rukopis je bio solidan predložak za strip. Međutim, tekst je tražio dodatni rad u jeziku, iz medija stripa trebalo ga je prevesti u književnost. Karim je to brzo uvidio, pa je uskoro već tragao za novim idejama. Ali sam upamtio neobični dan u kojem se on pojavio svečano odjeven da obznani važnu odluku i tako ritualno uđe u svijet književnosti. 


Ja sam te jeseni počeo raditi kao urednik na radiju Zid. Tih dana on će doći na Ciglane do našeg studija. Imao je ideju za emisiju koju bi on vodio. Oprezno mi je objasnio da bi to bile distopijske priče, alternativna povijest događaja, nešto na tragu priča Philipa K. Dicka. Meni je njegov prijedlog, razumije se, bio zanimljiv, bila je to prilično svježa ideja, a inače smo bili u potrazi za novim glasovima i novim emisijama. “Kada bi krenuo?” – pitao sam ga. A on je rekao: “Odmah!” 

Sljedeće sedmice je došao u studio, emisiju smo najavili i uvrstili u sedmičnu programsku šemu, zvala se Josif i njegova braća, što je naslov posuđen od Thomasa Manna. Sjećam se da je od jutra trajao neki mučan dan, s raspravama oko agregata. Naime, Crveni križ na čiji agregat smo bili priključeni, obavijestio nas je da će do kraja dana ukinuti struju zato što je prethodne noći neko na našem radiju kritikovao njihovu organizaciju. Karim je otišao u studio, a ja sam ostao da se raspravljam sa službenicom Crvenog križa. Petnaest, najviše dvadest minuta kasnije evo ga dolazi da mi kaže kako je potrošio spremljeni materijal za emisiju koja treba trajati dva sata. Preračunao se. Da dovrši emisiju, trebali su mu sagovornici, pa je pitao mogu li ja da učestvujem. Nisam imao izbora, ostavio sam ljutu službenicu Crvenog križa i ušao u studio. S ove strane smo bili Karim i ja, a s druge strane ispred tonske miksete Mladen Vlaški, koji je upravo povlačio dim iz lule u kojoj blista svo kestenje ovog svijeta. I gledao je u nas nasmijan, zanimao se kako ćemo se izvući iz nevolje, a njegovo je bilo da brine o zvuku i puštao je svoj izbor muzike. O čemu smo pričali? Karim je u toj prvoj emisiji tvrdio da Shakespeare nije autor svojih knjiga, već neko drugi. I mi smo to onda dokazivali, pozivajući se na stvarne i izmišljene izvore. Pričali smo o Beli Šubić i onome što su bile njene teze koje je, navodno, izostavila iz svoje čuvene knjige Sa Šekspirom, pričali smo o tome što je ona znala, a Nikola Koljević, koji nam je na fakultetu predavao Shakespearea nije znao. I dok smo govorili, imao sam jak utisak da nas tog časa, negdje na Palama, ili na Grbavici, Nikola Koljević sluša. U pauzama, Mladen Vlaški nam je pomagao s dugim muzičkim ilustracijama, tako da je vrijeme nekako prošlo.  

Poučen iskustvom iz prve emisije, Karim je počeo pažljivo da se priprema, dolazio je sa stranicama spremljenog teksta, i ubrzo se navikao na ritam svoje emisije koja je slušateljima bila zanimljiva. I ono što danas znamo kao knjigu koja je objavljena nakon njegove smrti, Tajna džema od malina, to su priče sklopljene od pisanog materijala za njegove emisije. On je naknadno, uz intervencije i kraćenja u svojim tekstualnim pripremama za svoje radijske nastupe, dobijao gotove priče. Onu koja se zove Čovjek sa Šiljinim licem, objavili smo u prvom ratnom broju časopisa Fantom slobode koji smo uređivali skupa, a reakcije na priču su bile izvrsne, uskoro su je počeli prevoditi i objavljivati u časopisima izvan Bosne. Dakle, njemu je radijska emisija ponudila stabilan i ujednačen koncept priča, zbog toga i knjiga ima dovršenu strukturu. Međutim, u ljeto 1995. godine ta knjiga još nije bila gotova, on je imao planove da dopiše nove priče, ali onda više nije bilo vremena. 

Njegovo ubistvo koje se dogodilo na samom kraju rata, bilo je znak prevršene mjere. Nekada mislim da je to bio razlog što nijedna granata više nije pala na naš grad. 

Kad sam odselio u Ameriku, Karimova sjena kroz sjećanje drugih ljudi me pratila. Znalo se desiti da uđem u studentsku učionicu na nekom koledžu i tamo vidim desetinu štafelaja na kojima su izloženi plakati, u koje su integrirane fotografije mog druga, Karima, a on me tako umnožen i nasmijan gleda.

Godinu dana nakom dolaska tamo, u mome vašingtonskom susjedstvu osnovan je Newseum, a u njemu je Spomenik poginulim novinarima. Nekad sam znao svratiti da vidim Karimovu fotografiju tamo, i osjećao sam se kao da mu idem u posjetu. 

Jednom mi je nakon čitanja u čudesnome mjestu koje se zove Villa Aurora (to je kuća na obali Pacifika, u kojoj su kao emigranti živjeli Brecht, Mann i Adorno u vrijeme Drugoga svjetskog rata) prišla lijepa djevojka, u rukama je imala knjigu Tajna džema od malina i na našem jeziku s jakim američkim akcentom rekla kako ona zna da sam bio Karimov drug, pa me moli ako mogu da potpišem njegovu knjigu. Dok sam se dvoumio šta da napišem u njegovo ime, pitala me je: “Kakav je Karim bio?” “Da si ga srela” – rekao sam – “ti bi se sigurno zaljubila u njega.” Njoj se moj odgovor dopao. I onda sam taj naš kratki razgovor umjesto posvete ispisao na trećoj stranici, ispod naslova Karimove knjige.

U jednoj svojoj pjesmi Adam Zagajewski opisuje špansku Cordobu (u kojoj “katedrala mora svaki dan ispočetka/ unutar džamije tražiti azil”) i kaže “ovdje je sjećanje moćnije od vremena”. O tome stihu mislim dok sjedim na rubu mezara u haremu Ćurčića džamije. Kad je ubijen imao je dvadeset četiri godine i nešto više od tri mjeseca. Od onog dana kad smo ga u mezar spustili prošlo je tačno dvadeset i pet godina. I njegova smrt već traje duže od njegova života. 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Semezdin Mehmedinović, Karim Zaimović, Mali životopisi