Čitaonica Žurnal

Mali životopisi: Sreća piše bijelom tintom

Piše: Semezdin Mehmedinović

Ja sam sebi lik iz romana koji još nisam do kraja pročitao.

 

 

Ja sam sebi lik iz romana koji još nisam do kraja pročitao.

 

*

Sándor Márai u Američkom dnevniku, 18. marta 1984. godine, podvlačeći crtu ispod svog života, piše o tome kako se napunilo tačno četrdeset godina od one večeri kad je njegov svijet još uvijek bio cijeli, a svi važni ljudi iz njegove blizine živi: okupljeni oko stola večerali su u danu kad su njemačke nacističke trupe okupirale Budimpeštu. 

“Imao sam 44 godine i upravo sam se oporavljao od teške bolesti. Dvije sedmice kasnije uslijedilo je preseljenje u Leányfalu, u progonstvo, sa psom… Počelo je bombardiranje Budimpešte, a našu kuću pogodilo je 36 granata i bombi; sve je uništeno. Ostavio sam tamo pola svog života. Zatim je uslijedio drugi krug, lutanje po kontinentima. Na današnji dan, prije 40 godina, stradalo je ono što sam ja bio do tada, u međuvremenu se oblikovalo ovo drugo, moje današnje ja, a sada je i ono u procesu raspada.”

Znači, mi smo zbir nekoliko ‘ja’. 

Ovo sada je moj treći život.

 

 

*

Danas sam u Sarajevu sreo Vladimira Arsenića. Bio je to brz, kratak susret, ali važan. 

 27. januara 2015. godine javio sam mu se, a mail sam tada završio meteorološkim opisom: 

“Ovdje je upravo pao dubok snijeg, napolju se sve zaledilo.” 

Vladimir mi je odgovorio pjesmom Vojislava Despotova u kojoj idu ovi stihovi: “Pada dubok sneg/ na moju novu košulju./ Polovinu pluća, bolnu nekada,/ od jutros napada nasmešeni virus,/ Rus sa Zapada.” 

Knjiga Sabranih pjesama iz kojih su ovi stihovi citirani, jednom je putovala na moju američku adresu, ali me tamo nije pronašla. I sada, pet godina kasnije, evo nas u Sarajevu, tu knjigu dobijam od Vladimira.

“Pada dubok snijeg” nije naprosto ijekavizirani stih iz pjesme dragoga pjesnika, već generacijska šifra važna za razumijevanje moje sarajevske mladosti. Ali to je priča za neku drugu priliku.

 

*

U kinu Meeting Point, nakon razgovora o književnosti s Damirom Uzunovićem, sjedim za stolom i čitaocima potpisujem svoje knjige. Jednom sam se već zakleo da to više nikada neću raditi. Prije desetak godina, naručio sam svoju knjigu preko Amazona, stigla je, i u njoj posveta koju sam napisao nekoj osobi daleke 2002. godine, a ispod mog potpisa još je i moja e-mail adresa i broj telefona. Ne sjećam se ko je bila ta osoba, ali to više i nije važno. Tada sam odlučio da više neću potpisivati knjige.

 

*

Martin Amis je ovu 2020. godinu nazvao ‘godinom nedjelja’ (year of Sundays).

Strah od budućnosti kao strah od ponedjeljka.

Ipak je ovo godina u kojoj je februar imao 29 dana.

 

*

Volio bih da većinu svojih knjiga nisam napisao, pod uvjetom da mi se ni ono što u tim knjigama opisujem nije dogodilo. 

Tako je bilo, pisao sam onda kad bi se dogodilo nešto važno, a važno je uvijek bilo povezano s ličnom ili kolektivnom tragedijom.

Sretni dani nisu materijal za knjige. 

“Sreća bijelom tintom piše po bijelom papiru,” rekao je Henry de Montherlant.

 

*

U Hrvatskoj ovih dana, moja nova knjiga ušla je u izbore za dvije važne nagrade koje se dodjeljuju piscima. Trebalo bi da sam zadovoljan zbog toga. Ali nisam. Ja sam u te izbore već ulazio s ranijim knjigama koje su poslužile tek kao dekor internom ritulu u kojem sam bio outsider i nepripadajući. 

Tako je bilo s prethodnim knjigama. 

Tako će biti s ovom. 

Tako i sa svim budućim.

 

*

Jučer sam bio u iskušenju da pobrojim sve upamćene događaje u kojima se manifestirao neki oblik kulturnog šovinizma.

Evo jedan.

U Utrechtu, 2006. godine, zatekao sam se jednoga jutra u nekom kafeu gdje se okuplja mlad svijet. Bilo je to još uvijek vrijeme u kojem telefon nije bio dovoljan da se na njegovome malom ekranu može provjeriti svoj e-mail, pa sam nekog mladića zamolio da na njegovome laptopu provjerim svoju elektronsku poštu. Iz nekog razloga, tog jutra mi je to bilo iznimno važno, očekivao sam s nestrpljenjem neku vijest koja je već trebala stići do mene. Mladić je bio vrlo ljubazan, naravno da mogu, i u trenutku dok sam utipkavao svoju adresu i šifru svog e-maila, zvonio je moj telefon i ja sam se javio. Prijatelj iz Zagreba me je zvao. To je trenutak u kojem sam ja progovorio na nekom, južnom, južnoistočnom jeziku praskavih konsonanata. Mladić s kojim sam inače razmijenio tih nekoliko ljubaznih rečenica na engleskome, odjednom je promijenio svoje raspoloženje. Nije mu prijalo što se služim njegovim laptopom i dao mi je to do znanja. Na kraju sam se odvojio od njegovog kompjutera, a da nisam provjerio svoju poštu. Znači, on je bio ljubazan dok smo razgovarali na jeziku koji je njemu bio prihvatljiv, onog trenutka kad mu se otkrilo moje stvarno porijeklo, on me je prezreo.

 

*

Ljudi se međusobo približavaju tako što jedni drugima bez straha počnu pokazivati svoje slabosti.

 

*

Naši političari, kad bi dolazili u D.C., obavezno bi na kraju posjete odlazili u kupovinu, skupa sa svojim čuvarima. Jedan je tjelohranitelj u društvu bosanskog predsjednika došao na odjel sa ženskim cipelama. Kratko se dvoumio, ali je onda ipak zatražio od predsjednika da obuje jednu cipelu s visokom štiklom. Predsjednik se unezgodio, ali mu je tjelohranitelj objasnio da on ne zna broj cipela svoje supruge, a da mu je predsjednikovo stopalo baš iste veličine kao i njeno. I, eto… 

 

*

Zašto mislimo da je cvrkut ptica jezik radosti? 

Jutros, prije šest, još nije bilo svanulo, probudile su me ptice iz parka ispred naše zgrade. Krošnje drveća još nisu sasvim ogolile, postoji u njima neki udaljeni trag ljeta. Ovako je već cijele godine, ptice me bude u ranu zoru cvrkutom za koji se stiče utisak da je jezik radosti. Ali vjerovatno nije, mora biti i nervoze u ranoj komunikaciji ovih bića s kljunovima. I oblačno je jutros. Možda se ljute jedna na drugu, i ptice imaju dušu.

 

*

U kafani kina Meeting Point, s Borom Kontićem razgovaram o biografiji Susan Sontag i o njenom autoru Benjaminu Moseru, koji je opisao jedan neobičan i znakovit događaj. Sontag je u vozu sa sinom koji kroz prozor sa zanimanjem gleda krajolik u promicanju, a ona kaže: “Sine, prestani gledati kroz prozor i čitaj knjigu!”

Meni je to, priznajem, fascinantna priča.

Šta je važnije: tekst ili realni svijet? I šta je realni svijet?

Što je bilo prvo: riječ ili slika? 

John Berger: “Viđenje prethodi riječima. Dijete vidi i prepozna, prije nego što nauči govoriti.”

 

*

Spremajući knjige što ih namjeravam nositi u Stolac ovog vikenda, odvojio sam jednu malu, divnu zbirku priča Fleur Jaeggy (I am the Brother of XX), i kad sam je usput prelistao, u njoj nađem portret koji sam na naličju kataloške kartice u žurbi nacrtao u septembru 2012. godine, bilo je to u Zagrebu. Portret Mirka Kovača. U to vrijeme uradio sam mnogo crteža na indeks karticama. Mislio sam da je ovaj portret negdje usput nestao. Drago mi je da sam ga pronašao. Možda crtež i nije nešto, ali je dokument našeg zadnjeg susreta. 

Tako uvijek bude. Ništa nije izgubljeno.  

 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Semezdin Mehmedinović, Mali životopisi