Kijametsko doba

Kafana ili smrt: Dobili ste biopolitiku, a htjeli ste vjeru, naciju i državu

Piše: Andrej Nikolaidis

Kafedžije u BiH se bune jer su im opet zatvorili radnje. Bunili su se i u Crnoj Gori: tvrdili su da se zaraza ne širi u kafanama. Širi. Kao što se širi i u bogomoljama, vrtićima i bolnicama, pa i u porodičnim domovima: na svakom mjestu gdje čovjek nije sam.

 

Kafane su važne. Nekad su važne na dobar, nekad na gadan način. No to važi za sve važne stvari na ovom svijetu, zar ne?

Vladari ne vole kafane. Vole sebe u kafani, ali ne i podanike u njoj. U Crnoj Gori, u kojoj je rad kafana zabranjen zbog korona virusa, lokale otvaraju specijalno za pripadnike nove vlasti. Našim novim vladarima to je, izgleda, fetiš: tako dokazuju moć.

KAFANE I REVOLUCIJE

Ljudi u kafanama znaju pričati o politici. Pričaju oni o tome i na drugim mjestima, ali kafane su specifične: u njima ljudi misle brže i smjelije. Dva-tri čovjeka, dva-tri piva i eto ti zavjereničke grupe. U kafanama počinju revolucije. U pariškim kafeima skovan je napad na Bastilju. Znate kamo smjeram: neće ovo nabrajanje proći bez minhenskih pivnica. Tako je: u kafanama počinju i desne revolucije. Iranska je sazrela u teheranskim čajdžinicama.

Ja sam, čini se, rođen prekasno za revoluciju: 1974, kada je Tito već slomio Hrvatsko proljeće i srpske liberale. Izabrao je gore i tako, nehotice, stvorio pretpostavke za uništenje vlastitog životnog djela, dvije decenije kasnije.

Ali sam zato doživio dvije kontrarevolucije: onu krvavu 1989-1996 i onu lokalnu, crnogorsku – Amfilohijevu repliku Irana 1979. Dvije, a zapravo tri: ne zaboravimo i treću kontrarevoluciju, onu u produženom trajanju (1989 - ), kojoj se kraj ne nazire. Tranziciju, dakako. Tri kontrarevolucije prije pedesete... Kakvo pretjerivanje. Da sam lik u romanu bio bih neuvjerljiv a autor optužen za besmisleno ponavljanje koje vrijeđa čitaočevu inteligenciju. Književnost, za razliku od takozvane stvarnosti i takozvanog života, mora imati mjere i smisla.

Kafane su u Bosni i Hercegovini postale, čini se, simbol pobune. Kažu mi da ljudi na društvenim mrežama kače svoje fotke iz kafane, kao znak otpora i hrabrosti. Istovremeno, kafedžije se bune jer su im opet zatvorili radnje. Bunili su se i u Crnoj Gori: tvrdili su da se zaraza ne širi u kafanama.

Širi. Kao što se širi i u bogomoljama, vrtićima i bolnicama, pa i u porodičnim domovima: na svakom mjestu gdje čovjek nije sam.
U istinski sekularnoj državi, potreba jednog da se moli bogu i da ode na sahranu vjerskog velikodostojnika nije starija od potrebe drugog da ode na black metal koncert ili u kafanu i tamo opali bocu viskija ili gajbu piva. Ili ode na proslavu na koju ga je pozvao prijatelj koji stupa u istopolni brak.

Ali ovo nisu takve države: ove su zemlje čeda kontrarevolucije. Zato u Crnoj Gori kafane ne rade a premijer obilazi sahrane popova i na njima ljubi kovčege i mrtvace preminule od korone. Tako je i u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji.
Zato što je, u Crnoj Gori konkretno, Amfilohije ukopan uz prisustvo hiljada ljudi i kršenje svih epidemioloških mjera, a u tome učestvovao kompletan novi državni vrh, država nema pravo da nikome zabrani ništa, pa ni da uprkos zabrani nadležnih otvori kafanu. Brani ona, zatvara i kažnjava: ali to je golo nasilje.

 

SVE STE DOBILI

 

Bosna i Crna Gora su države koje nisu bile u stanju nabaviti vakcine, nego primaju Vučićevu milost i tako ponižavaju građane kojima je do te dvije države stalo. Način na koji bosanskohercegovačke i crnogorske vlasti hendlaju epidemiju duboko je u zoni krivične odgovornosti. Ali niti u jednoj niti u drugoj zemlji vlast neće zbog toga pasti, bez obzira ne sve mrtve koje su njihova nesposobnost, neodgovornost, nebriga, ali i zla namjera, ostavile za sobom. Neće pasti iz istog razloga zbog kojeg ranije sa vlasti nisu padali lopovi: jer će se vlasti pozvati na nacionalni interes i „našu stvar“, a građani to prihvatiti.

Imam jednostavno pitanje za vas: mislite li, zaista, da bi se u Titovoj Jugoslaviji zaraza ovako proširila, da bi bilo ovoliko mrtvih? Mislite li, zaista, da ne bi bilo vakcina i da bi vakcinacija ovako traljavo, brzinom puža na samrti, išla?

Svi znamo odgovor i svi znamo zašto.

Ljudi se bune jer im ne daju u kafanu, zato što pravilno detektuju da pitanje njihovog meraka ne bi smjelo biti pitanje kojim se bavi država. Ali demokratska pravna država, dragi moji, jednako kao i totalitarna država, ima tendenciju da uređuje svaki segment života – da ništa, pa ni vaš merak, ni vaš seksualni život, ni način na koji ćete umrijeti i biti pokopani, ne ostaje izvan pravne regulative. Čitav vaš život je pod ingerencijom i nadzorom neke institucije. To vam, dragi moji, premda vam niko nije rekao niti vas o tome pitao, ide sa „društvom znanja“, „društvom izvrsnosti“, „tehnološkim napretkom“, „ekspertima“ i NVO sektorom, kao ekskluzivnom formacijom za sprovedbu policiranja. To vam se, dragi moji, zove biopolitika.

Eto: sve ste to dobili, a samo ste htjeli vjeru, naciju i državu.

Sačuvaj me Bože od onoga što želim.

 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Kijametsko doba, Andrej Nikolaidis