{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/kuca_imama_selvedin.pdf|580|700}

Sarajevska izdavačka kuća Buybook objavljuje novi roman Kadera Abdolaha Kuća imama koji je u Nizozemskoj prodat u više od 300.000 primjeraka.

U ovom romanu, Abdolah čitatelja vodi kroz priču kao gosta jedne istaknute i moćne teheranske porodice. Usponi i padovi ove porodice u njihovoj raskošnoj kući koja je povezana sa džamijom podudaraju se sa modernom historijom Irana. Kuća imama je višeslojni roman o bogatstvu iranske kulture, suštini islama i nesalomljivosti ljudskosti.

- Ovu sam knjigu napisao za Evropu. To je knjiga o umjetnosti, o religiji, o seksu, o filmu, o važnosti radija i televizije. Smaknuo sam zavjesu i pokazao islam kao način življenja i omogućio da se on bolje shvati. U Kuću imama utkao sam i ajete iz Kurana. Duh Kurana kao knjige jako mi je važan. Ne Kurana kao vjerskih smjernica. Namjera mi je bila da skinem veo sa blagog islama kakav živi u porodičnim kućama, a ne radikalnog islama – opisuje autor svoje djelo.

Kader Abdolah (rođen 1954., u Iranu) je pseudonim pod kojim piše Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahni, Iranac koji živi u egzilu u Nizozemskoj. Od svoje dvanaeste godine kriomice je gutao knjige iz zapadnjačke književnosti u kojima je mogao nazrijeti kakve slobode uživaju ljudi u drugim zemljama. U tajnosti je slušao zapadne radio stanice i zabranjene stanice otpora. Kao student fizike u Teheranu, postao je član ljevičarske političke partije koja je djelovala u tajnosti i koja se pobunila prvo protiv šaha a potom i protiv ajatolaha. Pisao je za jedne zabranjene novine i objavio dvije zbirke pripovjedaka pod pseudonimom koje se zapravo sastoji od imena njegova dva prijatelja iz otpora koji su ubijeni – Kadera i Abdolaha. U Nizozemsku se doselio 1988. godine, nakon što je napustio Iran.

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook, Žurnal objavljuje prvih 30 strana ovog izvrsnog romana.

Dokaz o nevjerovatnom jedinstvu teksta i muzike, kada je riječ o Damiru Avdiću, jeste njegov najnoviji roman ENTER DŽEHENEM . To je muzički roman, u smislu forme, ali i po tome što je njegov glavni junak i narator DJ Tecnotakimachine, čovjek koji je bio mlad za rat (mislim na godište), ali dovoljno star da živi u još gorem postratnom vremenu ni rata ni mira. Po obilju citata iz onog što Dražen Vrdoljak naziva popularnom glazbom (blues, jazz, rock...) ova knjiga se u svakom smislu može nazvati muzičkim pregledom kroz koji možemo vidjeti jednu ulicu i jedan grad u BiH, gdje su odrastale cijele generacije ljudi premladih za rat. Radi se, naravno, o izgubljenim generacijama, koje nisu upamtile život u prošloj državi, te tako nisu ni imale moguću utjehu poput onih koji se dobro sjećaju naivne i crno-bijele slike svijeta, u kojoj smo stanovali sve tamo negdje do druge polovine osamdesetih. Radi se o generacijama koje odrastaju na drugačijoj vrsti muzike (techno, rave, turbo-folk...), a to znači da imaju potpuno novi i drukčiji filing za stvarnost i život.

Glavni junak, DJ, je mladić koji se sjeća rata u kojem mu je poginuo brat, i pokušava živjeti u svijetu iz kojeg je definitivno iscurila čarolija. Muzika je njegovo najstvarnije utočište, pored grada kojeg opisuje živim i depresivnim bojama, što je realizam našeg vremena. Avdićev roman je također i knjiga o ratu, iako se rat spominje samo u blic-traktatima, jer je sjećanje glavnog lika na bratovu smrt džinovski oblak koji zaklanja sve stvari i ljude u ovom tekstu. U romanu se pojavljuje i drugi (živi) brat DJ-a, Genaš, koji je sušta suprotnost od, pomalo, isusovske projekcije mrtvog brata, kao i Izeta, kojom počinje i završava knjiga. Genaš je poseban lik i DJ ga također idealizira, ali ta idealizacija ima svoju mračnu stranu, jer je Genaš lik sa one strane zakona, čovjek koji rijetko priča, i živi u sferi u kojoj je on definisao zakone i načine ponašanja. Genaš je čudak, razbijač, i samouki mudrac, on je guru koji DJ-u daje uputstva za život. Glavni ženski lik ove knjige je Izeta, i nakon intro naracije o braći započinje evokacija i zazivanje njenog lika – scene u kojoj ona krvari u podrumu na automobilskim gumama.

Forma ovog romana može stati i u sintagmu: poetski roman. Avdićev roman jeste poetski roman protkan referencama iz istorije, književnosti, filma, muzike, te roto i strip romanâ, kako već (i moderni i post) roman i može u sebe da usisa čitav jedan unikatni i privatni svemir, onaj iz piščevog uma. Dokaz o nevjerovatnom jedinstvu teksta i muzike jeste to što čitajući ovu knjigu nailazite na odlomke ili čitave pjesme sa zadnjeg albuma Damira Avdića Mrtvi Su Mrtvi. Tako da je teško otkriti i najpreciznijem čitaču gdje prestaje proza a počinje poezije i muzika, što je i nemoguća misija – jer se radi o jedinstvu materije i energije. Nisam još pročitao knjigu koja je pisana takvom upotrebom jezika i stila, odnosno njihovim zakrivljenjima da bi se dobio zaista originalan bosanski govor ulice.

Teško mi se oteti dojmu kako je ova knjiga, pored toga što je dokument i svjedočanstvo sadašnjeg vremena, svojevrsna ugodna razglednica iz daleke prošlosti, sjećanje na iščezlo vrijeme i njegove atribute. Najpreciznija definicija Avdićeve knjige (za mene) bi bila: ovo je ljubavni roman iskonski poštene i naivne vjere u svemoćnost ljubavi i ljudske dobrote.

Prije izvjesnog vremena, u okviru jednog intervjua što sam ga s Damirom Avdićem snimao za „Feral Tribune“ povodom njegovog prvog albuma „Od trnja i žaoka“, spomenuo sam među ostalim i pojam „dijaboličnog“. Vražja atribucija odnosila se tu prvenstveno na sugovornikovu scensko-izvođačku stilistiku, a tek zatim na eksplicitni spomen i zazivanje Odmetnutog Anđela, no Damir mi nije dopustio zadržati prostor za eventualna slobodnija ili neprecizna tumačenja. „To su ljubavne pjesme“, ustvrdio je, i doista više nije bilo potrebe da dodaje kako sve ostalo uz taj prioritet biva tek njegovom posljedicom. Ljubav, naime, u svim njezinim izdanjima i konjunkcijama, ako je baš bezuvjetna i bezrezervna - dakle, tzv. prava, sudbinska - ionako je prvorazredni eksces unutar šire zajednice, ne samo intimna (re)akcija pojedinca.

Takav incidentni osjećaj ujedno je tema novog Avdićeva romana: privatno iskustvo kakvo, međutim, zahtijeva temeljitu reviziju i rekompoziciju ukupnog društvenog „reda i mira“, računajući s predočenim nam kontekstom od familije pa do, ako treba, novog svjetskog poretka, ovoga globaliziranog. Iskustvena projekcija najintenzivnije i presudno je posredovana, dakako, jezikom; to sredstvo, ali po svojoj neizbježnoj prirodi i cilj, autorski je ključ i brava na vratima njegova doživljaja stvari. Navodim tu famoznu, no uvijek jednako uzbudljivu generalizaciju da bih skrenuo pažnju na osobeno Avdićevo posezanje za jezikom, da bih posvjedočio kud je meni taj iskaz usmjerio koncentraciju. Ova, kao i prethodna, uostalom, njegova proza, a tako i poezija, barata jezikom u stanovitoj mitskoj maniri. On njome uistinu stvara svijet otpočetka, od elementarnih mu gradivnih sastojaka.

Hotimično ostavljena na razini tek grube jezičke obrade, e da bi se potcrtao takav permanentni stvoriteljski moment i sačuvao njegov jedinstveni trag, ta stvarnost dječaka koji sazrijeva u baš ultimativnom ljubavnom grču, potom i socijalnom, društvenom, kulturnom, političkom i svakom drugom - negdje na brdovitom Balkanu, valjda u Tuzli - ta stvarnost prema takvom književnom tretmanu podsjeća na priču iz jednog drugog romana, pritom već odavno slavnog. Kao što Avdićev junak u ich-formi, pa možda i njegov alter ego, ovdje glavinja kroz tjesnace svog jezika i svog osjećaja, tako je strasno posrtao i legendarni Arturo Bandini po losangeleskim ulicama i pješčanim obroncima, u romanu „Zapitaj prah“ Johna Fantea. I on je tako plijenio svojom izravnom posvećenošću bazičnim impresijama koje se naoko lagano daju imenovati, premda treba znati da na ovom putu njihova opravdavanja stoji autentična odgovornost. U protivnom bi se ono što zovemo velikim riječima jednostavno moglo ubaciti u dobar kompjutor, on bi svakako brzo izbacio neki zgodan i prigodan sonet.

Takav je pristup pitanjima jezika inače unekoliko više karakterističan za poeziju negoli prozu. U proznom rukopisu Damira Avdića, prema tome, riječi ne da nešto znače: one to jesu. I to je još jedno opće razlikovno mjesto kad su posrijedi odvajanja dvaju ponajvećih skupova spisateljske ambalaže, no i njega je zanimljivo podcrtati zbog još jednog obrazloženja samog autora, ako se vratimo na onaj gornji intervju. Tad mi je kazao, a znao je to i drugdje tako definirati, otprilike, da su gitarski „riffovi“ njemu isto što i zarezi, pa taj interpunkcijski preostatak u ovom romanu zbilja odjekuje kao najžešći „hard core“. Stoga se lako da uspostaviti i povratna veza, jer je ovo štivo legitimno pripadajuće rebelijanskoj tradiciji Guthrieja i Strummera, ili pak našeg Štulića. I, dodao bih da je upravo, mada ne znam bi li se Damir s tim složio – đavolski ljubavno.

(zurnal.info)

U pjesmi Zašto klasici Zbignjev Herbert o Tukididu navodi: zato što je Tukidid zakasnio da pritekne u pomoć/ platio je za to rodnom gradu/ doživotnim izgnanstvom/ izgnanici svih vremena znaju kakva je to cena.

Pravu vrijednost i autentičnost ovih stihova saznao sam tek nakon rata nekih desetak godina pošto sam prestao biti izbjeglica (iako je taj prestanak varljiva kategorija). Knjiga Gorana Vojnovića Čefuri napolje! ne govori o problemu izbjeglica u Sloveniji, odakle autor dolazi, nego nam priča o tome kakav je osjećaj biti izbjeglica još dok si u fetalnom položaju. Kada na svijet dolaziš kao neprilagođen i neslavno obilježen svojim južnjačkim, balkanskim ili čefurskim porijeklom. Čefuri su ljudi koji žive u ljubljanskom radničkom naselju Fužine. Tamo se sjatio svijet iz svih republika bivše Jugoslavije da bi načinio kompleksan, urnebesan i dirljiv identitetski amalgam, možda i potpuno jedinstven na prostorima bivše zajedničke države, čijim krahom i nestankom ćemo, svi mi koji je pamtimo, biti obilježeni do groba.

Čitajući ovu knjigu imao sam osjećaj kao da sam sjeo u vremeplov i vratio se dvadeset godina unazad. Tu prvenstveno mislim na neke davno zaboravljene fraze iz govora ulice kojim je ovaj roman ispripovjedan u prvom licu, u jednom dahu i u visokom jezičko-stilskom ritmu. Ako bih ovaj roman gledao kao muzički pravac neminovno bih izabrao bluz, urbani bluz doba tranzicije i promjena u slovenskom društvu gdje, kao možda nigdje na svijetu, postoji i kategorija građana koji se nazivaju izbrisani. To su svi oni čefurski radnici i ratne izbjeglice koji nisu dobili slovenačko državljanstvo pa su nazvani izbrisanim: Ko vam svima jebe mater! Svi vi što nas gledate ko da smo pobjegli iz zoološkog vrta i kolutate očima i mislite zašto ih nismo sve izbrisali, a ne samo osamnaest hiljada.

Jezik kojim likovi govore u knjizi je kompleksan, endemski govor ulice, konzerviran unutar useljeničke zajednice u kvartu njihovog odrastanja. Taj bluz je prisutan i u jeziku kojim riječi krstare kao ukleti jedrenjaci prošlog vremena, i postoji samo priča koja svemu može dati smisao i jednu vrstu izlječenja traume nastale raspadom socijalističke Jugoslavije.

Potraga za nepostojećim i nemogućim čvrstim identitetom je bazirana na nekolicini stvari iz urbanog života mladih čefura, to su: fudbal, muzika, sport, alkohol, droga, žene... Glavni junak Marko svoj roman započinje tako što nam govori kako je nemoguće da izabere tim za koji bi navijao, samim tim i grad iz kojeg tim dolazi, kako bi se identifikovao sa određenom društvenom grupom ili narodom, jer živi kao manjinac u nacionalnoj državi Slovenaca. Kako ne može naći svoj tim ni navijačku grupu, zbog raznoraznih razloga, tako ovaj roman počinje biti intimna potraga za korijenima, bez obzira koliko to otrcano zvučalo.

Čini mi se da se po prvi put u postjugoslavenskoj prozi (tu spada i roman ENTER DŽEHENEM Damira Avdića Grahe) turbo-folk fenomen predstavlja kao temeljni momenat urbanog identiteta, nešto kao agresivni rap čija osnovna svrha jeste razlikovanje od drugih, u ovom slučaju od većinskih Slovenaca.

Oni koji vole političku korektnost neće u Vojnovićevoj knjizi naći crkvu za molitvu. Ovaj roman upravo se i bavi razbijanjem predrasuda tzv. građanskog društva i njegovog morala iz uljuđene Evrope, tako što će političku korektnost i relativizaciju svega i svačega ismijati hardcore ironijom i autoironijom, bez kojih je, danas, knjiga o ovako ozbiljnoj i krupnoj temi skoro nezamisliva.

Pisan manirom i svježinom prave autobiografije, ovaj roman, slično kao i roman ENTER DŽEHENEM ima u sebi tu vrstu shvatanja svijeta koji je doslovce baziran na crno-bijeloj fotografiji istog tog svijeta. Konačni produkt je vrijedna literatura koja će imati svoje čitaoce, tačnije, one što će uživati u ovom romanu. Nije naodmet napomenuti da je Vojnovićev roman pisan tako da u sebi sadrži potencijalni scenario za igrani film, ali mu to ne umanjuje literarnu vrijednost, kako je čest slučaj danas kada pisac u startu razmišlja o filmskom uspjehu i masnoj zaradi. Na neki, meni neobjašnjiv način, ova knjiga me podsjeća na kultni roman Dragoslava Mihajlovića Kad su cvetale tikve. Ima u Čefurima tog uličnog heroizma i poezije grubosti nježnoga srca, ali sa dodatnom scenom rata, koji je tu, nevidljiv, ali sveprisutan. Tri zadnja poglavlja ove knjige su male slike na kojima je nacrtana današnja Bosna, onako kako je glavni junak vidi iz prve ruke, odnosno iz voza i uz pomoć vlastitog sjećanja. Iako se tom pogledu mogu pripisati izvjesne simplifikacije, ipak karakteristične za ovakvu vrstu brze proze, pripovjedač zna kako ne postoji topos zavičaja koji ne može biti uništen i nepovratno izgubljen: Biti čefur u Sloveniji, to sam bar navikao, a biti Janez u Bosni, to je čitava nova zajebancija. Mračna bosanska stvarnost je najbolje sadržana u rečenici: Jad i bijeda su u Bosni jedine multietničke stvari.

Sva ova gorčina biva poklopljena poetskim krajem gdje Dobro, kako su nas učili naivni filmovi iz sedamdesetih i osamdesetih godina 20. vijeka, mora nadjačati, pa makar se taj literarni Aramgedon odvijao samo u mislima glavnog junaka ove knjige. Iako to nikako ne izgleda na prvi pogled, čitajući ovu knjigu, nježnost je riječ koja lebdi ovim tekstom kao iskren bluz.