Sheri Fink je medicinski doktorat o temi Neuroscience (hemijski procesi u mozgu, prim.prev) odbranila na prestižnom američkom Stanford univerzitetu. Kao humanitarna radnica posjetila je mnoga krizna žarišta u svijetu a o medicinskim i naučnim temama izvještavala je sa svih kontinenata sem Antarktika.
Njena knjiga, War Hospital: A True Story Of Surgery and Survival (Ratna bolnica: Istinita priča o hirurgiji i preživljavanju 2003.), posvećena ljekarima u ratnoj bolnici u Srebrenici, potpuno joj je promijenila život, do te mjere da je nakon nje ostavila medicinu i potpuno se posvetila novinarstvu. Knjiga kazuje priču o ratu i genocidu u Srebrenici između 1992. i 1995. kroz oči ljekara, medicinskih sestara, pacijenata i humanitarnih radnika
Sheri Fink je prošle godine osvojila najprestižniju američku novinarsku nagradu The Pulitzer Prize za istraživačko novinarstvo, postavši prva novinarka istraživačkog on line medija kojoj je to pošlo za rukom. Nagrađena priča pod nazivom "Deadly Choices at Memorial“ (Smrtonosne odluke u bolnici Memorial) govori o dramatičnim događajima u jednoj od bolnica u New Orleansu nakon uragana Katrina, kad se jedna od ljekarki odlučila na "ubojstva iz milosrđa" ubrizgavši nepokretnim pacijentima smrtonosne doze morfija i sedativa.
Žurnal ekskluzivno objavljuje odlomak iz knjige War Hospital: A True Story Of Surgery and Survival, a intervju s autoricom objavićemo u utorak.
DIO PRVI
BRATSTVO I JEDINSTVO
1.
NEMOJ ČINITI ŠTETU
Ruke medicinske sestre lepršaju oko pacijenta, a doktor stoji i bulji. Stišće desnu šaku oko bijele krpe kojom je brisao ruke, gnječi je, onda otvara prst po prst. Stišće. Onda otvara.
Tehničar naget nad pacijentom ispravlja se, brišući gole ruke o svoj bijeli mantil. Onaj drugi se prigiba da bi makazama razrezao pacijentove farmerice.
Ljetno sunce razlijeva se kroz veliki, drvetom obrubljeni prozor i obasjava pacijentovu desnu nogu. Koljeno izgleda normalno. Ali otečena, pomodrjela koža ispod njega vodi do stopala mumificiranog trakama okrvavljene, iscijepane plahte. Medicinski tehničar počinje odmotavati improvizirani zavoj.
Obučen u bijeli ogrtač, okruglog lica i smeđih zulufa, s papirnom kapom na glavi, trideset dvogodišnji doktor Ejub Alić odmaknuo se od stola. Čovjek koji snima operaciju kamerom priključenom na automobilski akumulator počinje naraciju. Sedamnaesti je juli 1992. godine u 2.50 popodne. Bolnica u Srebrenici, Bosna, zatvorena tokom prva tri mjeseca rata, ponovo je otvorena prije pet dana. A od Ejuba, pedijatra naviknutog na liječenje upaljenih dječijih grla, zatraženo je da amputira nogu ovog mladog čovjeka. On posmatra kako sestra uklanja posljednju traku tkanine, otkrivajući cijeli prokletnički dokaz povrede očima i nozdrvama prisutnih. Eksplozija mine otkinula je dno stopala ostavivši dvije klapne kože da zijevaju oko mjesta gdje bi trebala biti pacijentova peta. Za vrijeme koje je bilo potrebno njegovoj familiji da ga dopremi ovdje, da organizira kola i konja i doveze ga kroz desetak kilometara planinskog teritorija djelomice kontroliranog od neprijatelja, bakterije su proždrle ostatke stopala ostavivši snop pocrnjelih ligamenata.
Nema monitora za praćenje rada srca, ali to Ejubu nije ni potrebno da bi znao da srce njegovog pacijenta – ne više od dječaka, zapravo, dvadesetogodišnjaka, koji leži na stolu još uvijek u farmericama i bež majici – kuca ubrzano. Gubitak krvi, groznica, sirovi strah. Dobro definirani mišići svjedoče o tri mjeseca koja je proveo nosajući pušku i municiju po brdovitom, šumovitom, neko bi rekao i zaostalom, pograničnom području Istočne Bosne. Kad je rat buknuo, u predvečerje bosanske nezavisnosti od Jugoslavije, i kad su srpski nacionalisti hitro preuzeli kontrolu nad dvije trećine teritorija Republike, ovaj mladi Musliman zgrabio je lovačku pušku i borio se da zaštiti svoju familiju u selu istočno od Srebrenice. Za sada je uspio da spasi stanovnike sela od sudbine koja je zadesila hiljade Muslimana diljem Bosne – deportacije, zatvaranja u koncentracione logore, pogubljenja, masakra.
Mladićevo bljedilo odaje dojam slabosti. Skupio je lijevu ruku oko grudi, kao zagrlivši se, na ruci mu velik, čeličnoplavi sat koji otkucava vrijeme. Neko mu je vezao mali peškirić preko očiju, ne bi li ga poštedio pogleda na ono što slijedi.
Sestra se naginje nad nogu i brije je, golih ruku i ozbiljna izraza, ignorišući zadah truleži. Pramen tamne kose pobjegao joj je ispod plave platnene kape i sklupčao se oko mladeža na lijevom obrazu. Kad je završila, Ejub ponavlja isto, povlačeći brijačem od poplavljelog članka ka ružičastom, zdravom bedru odlažući neminovan trenutak kada će skalpel dodirnuti kožu. Ni on, kao ni bilo ko drugi od šačice doktora koji su se u posljednjih par dana uspjeli probiti sa susjednih ostrva "slobodne" bosanske teritorije u grad Srebrenicu, nema nikakva hirurškog iskustva. Ejub se ne sjeća da je ijedna operacija obavljena u ovoj maloj, Spartanskoj bolnici, gdje su prije rata žene dolazile da se porode. Ne, Ejub nije kirurg, nikad nije želio biti kirurg. Iako je imao talenta za precizan ručni rad – bavio se rezbarenjem drveta – njegovi kratki, bucmasti prsti otežavaju mu čak i obavljanje nekih neoperativnih medicinskih zahvata. Ali sada ima ratno iskustvo, jer je radio kao jedini doktor u obližnjem muslimanskom selu koje je bilo izolirano za vrijeme prva tri mjeseca rata. Ovdje, nema nikoga bolje kvalificiranog od njega, i ako ne pokuša nešto uraditi ovaj mladić će zasigurno umrijeti.
Ejub umoči britvu u posudu punu hidrogen peroksida. Korišten u proizvodnji raketa i torpeda, papira, kemikalija, i akumulatora za vozila, ovdje u operacionoj sali služi kao sterilizator. Neki su mještani našli sanduk ovog tečnog blaga u napuštenoj tvornici akumulatora gore poviše uz cestu. Neki drugi su ga razrijedili s vodom pročišćenom u pedeset-litarskim kazanima korištenim, za boljih vremena, za destilaciju šljivovice. Rat je prepun ovih malih, apsurdnih ironija. Tropostotni rastvor uništava bakterije ne oštećujući ljudsko tkivo. Bez njega, Ejub bi bio u uvjetima kao u američkom građanskom ratu. Jedan od tri pacijenta – amputirca umirao bi od infekcije ili prevelikog gubitka krvi. Tehnika sterilizacije, koju je, radi sprječavanja infekcije, 1865. godine uveo Joseph Lister, katapultirala je stopu preživljavanja i postala jedan od dva najveća kirurška pomaka tog stoljeća. Ejub je nazvao hidrogen peroksid "Bosninim najvećim ratnim herojem". Male šale kao ova pomagale su mu da ustraje.
Ovog časa, Ejub se ne smješi. Mogućnost da sterilizira instrumente i primijeni antiseptik vraća ga samo jednom nogom u devetnaesto stoljeće. Drugo veliko otkriće tog stoljeća – totalna anestezija – nije nešto što Ejub može ponuditi svojim pacijentima. Sve što ima su dvije šprice dragocjenog lokalnog anestetika pronađenog u napuštenoj gradskoj stomatološkoj poliklinici. U srebrenoj su zdjeli pred njim. Ejub zna kako da upotrijebi anestetik da bi obamrla koža, ali ne i kako da spriječi bol u dubljim strukturama, kao što su kosti. Kad pomisli da je ranjeno stopalo spojeno sa svjesnim ljudskim bićem, pita se ne bi li bilo bolje, u nekom kosmičkom smislu, ne operirati. Ne tako davno, susrevši se sa prvom svojom amputacijom, osjećao se tako nemoćnim da se molio Bogu za pacijenta koji se pati da umre prije nego što počne operirati. A Ejub – bez obzira što je uhvaćen u nešto što pojedini zovu "religijskim ratom" – čak ni ne vjeruje u Boga.
Da se odupre paraliziranosti, Ejub odvrati misli sa pacijenta ka njegovoj rani. Nagoni se da sjedne pokraj nisko postavljenih nosila i prihvati instrumente: kliješta nalik forcepsu u jednu ruku, za hvatanje kože, a skalpel u drugu. Držeći sječivo kao da je olovka urezuje polukrug u natekloj, potamnjeloj koži donjeg dijela noge. To je bila prva pogreška.
Pacijent, koljena propetog na presavijenoj deki, ćuti, ne pomakavši se. Ejub zuri u nogu dok radi, lica bezizražajnog, produbljujući rez, gudeći po mesu skalpelom kao da svira violinu. Cijeli njegov svijet sveo se na ovu nogu, na nogu i na posao koji treba da obavi, kao da je komad drveta koji treba dotjerati u željeni oblik.
Nije imao pomagača koji bi mu rastvarao tkivo onako kako bi želio, niti da bi tražio krvne sudove i, plešući balet skupa s njegovim prstima, vezivao ih u tišini. Umjesto asistenta, imao je još jednog pedijatra koji je bio još manje vičan operacijama, nedavno imenovanog direktora bolnice, Dr. Avdu Hasanovića. Doktor baburasta nosa sjeo je na stolac preko puta Ejuba, uzeo preostali od jedina dva srebrenička skalpela i bocka pacijentov list, dok se sestra muči da drži nogu nepomičnom.
Dvojica doktora rade odvojeno, pokušavajući završiti operaciju što je moguće prije i tako minimizirati bol i gubitak krvi koji bi mogao dovesti do šoka i smrti. Pacijent je već puno iskrvario i, pošto nemaju zaliha krvi ni struje koja bi pokretala frižidere za čuvanje produkata za transfuziju, ne mogu mu dati transfuziju.
Pacijent jauknu – samo jedanput. Jedva da se trznuo ili krvario, i Ejub je previdjeo šta to znači: rezao je mrtvo tkivo. Dijelovi eksplodirane mine presjekli su pacijentove krvne sudove, ostavljajući donji dio noge bez vitalne opskrbe krvlju. Ako bi doktori na ovom mjestu uradili amputaciju, gangrena i infekcija bi se popeli naviše i na kraju ubile mladića.
Ejub prepipa nogu.
"Malo više gore" – reče i pokaza na jednu tačku. Pogleda drugog doktora, koji potvrdno klimne glavom.
Počevši na tom mjestu, Ejub povuče nožem naniže, rastvarajući kožu kao što je maločas sestra rasparala nogavicu. Meso skliznu na jednu i drugu stranu dok je rezao.
Nakon malo pipkanja i bockanja, drugi doktor prihvati se posla i poče rezati naviše. Sestra je jedva uspijevala održati korak s njim, odvezujući i ponovo vezujući gumeni kateter koji je služio da zaustavi cirkulaciju, sve više i više, natapajući antiseptikom, ubrizgavajući anestetik, dok joj je pramen ukovrdžane kose gotovo dodirivao pacijentovu nabubrelu kožu, a goli prsti flertovali sa oštricom skalpela.
Sada je rez na koži produžen do nove, visočije tačke. Dvojica doktora nastaviše rezati prema kosti. Svaki potez skalpela odvlačio ih je dalje od obamrle kože i tanjušnih kapilara, prema većim nervima i arterijama. Glasno "Ooooh" ote se pacijentu.
Doktori nastaviše još prilježnije. Ejubov skalpel primače se prednjoj tibijalnoj arteriji. Njen je promjer približno četvrtinu inča (oko 8mm op.p.) i ispunjena je krvlju potisnutom svakim otkucajem srca na približno 120mm na živinoj skali ili oko kilograma po četvornom inču. Obično, kirurg bi odvojio žilu, lagano je podižući iz okolnog tkiva i vezao je na dva mjesta otopivim, na strunu nalik kirurškim koncem. Tek onda bi je presjekao.
Ali Ejub, žureći, ima malo konca i malo iskustva. On zasiječe arteriju. Doktori se uspetljaše da zaustave krvarenje gumenim povezom, stežući ga čvršće oko pacijentove noge, u nadi da će vanjski pritisak savladati unutarnji pritisak krvi u žili, dajući dovoljno vremena krvi da se zgruša. Da pojača pritisak, Ejub čvrsto stegnu butinu rukama.
Pacijent jauknu.
Drugi doktor nalegnu lijevim dlanom na pacijentovo koljeno, ne bi li ga fiksirao, s forcepsom koji mu se ostade klatiti među prstima. Desnom rukom nastavi rezati skalpelom. Oštrica zareza kroz gustu mrežu nervnih završetaka u membrani oko kosti, periosteumu.
Pacijent vrisnu.
Ejub pritisnu jako kožu prstima da zatvori prerezanu arteriju. Za trenutak pokuša blokirati emocije nastojeći se usredotočiti, ali mu mentalna blokada popusti ostavljajući mozak bespomoćno izložen užasu. Ipak, posegnu za "žagom", pilom u obliku slova "P" napravljenom za rezanje metala, ne kostiju. Čovjek s kamerom prestade snimati operaciju. Uskoro, najgore je prošlo, i mladi pacijent nekako ostade živ. Operacija je gotova, i sve što Ejub sada želi je cigareta.
Doktor zguli gumene rukavice, svuče mantil i smaknu plavu kapu. Izađe iz operacijske sale niz mračan hodnik, gurnu drvena vrata, uđe u dvorište i napusti bolnicu sa stražnje strane. Spusti se niz strm prilazni put i okrenu lijevo na glavnu ulicu.
Brda su se nadvila nad njega, bacajući večernje sjenke na cestu. Nastavi uzbrdo, pored starih kuća koje su nekad imale krovove od crvenog crijepa. Na nekim fasadama rasuti tragovi šrapnela; druge su uništene, sagorjelih pročelja, otkrivajući ogoljen betonski skelet. Opekom zidani dimnjaci urezuju u nebu iskrzane obrise. Beskrovne ruševine liče na otvorene kućice za lutke. Znao je ljude koji su živjeli u tim kućama, mogao im je prozivati imena dok se penjao uzbrdo – Begić, Delić, Fazlić...
Dijete okolnih planina, malo na jug od Srebrenice, Ejub nikad nije volio živjeti u dolini. Još prvi put kad je stigao u Srebrenicu prije šest godina da radi kao ljekar, šest godina prije rata, osjećao se kao u klopci.
Sad ljudi siju po brdima mine umjesto kukuruza, pšenice, zobi i sjemena duhana. Ubacuju ekspolozivom napunjene čahure u minobacačke cijevi i puštaju ih da lete. Svaki projektil koji zviždeći doleti sa ovih brda, rastačući se u komadiće vrelog metala, opominje ga na sopstvenu ranjivost. I njegovo tijelo moglo bi biti izbušeno poput švicarskog sira. A ko bi onda zbrinuo njegove rane?
Ejub, nominalno Musliman, volio je svoje susjede Srbe, a i oni su voljeli njega. On ima svoj način racionalnog objašnjenja zbog čega su se ljudi koji vole jedni druge počeli tući. Rat je kao i bračna razmirica. Ponekad se posvađaš sa ženom, i shvatiš, negdje na pola puta, kako nisi bio u pravu, ali je prekasno da se vratiš na početak i to priznaš. I nastaviš se svađati. U ratu, ima trenutaka kad poželiš da nije bilo svađe i da se sve može vratiti na početak, ali ne može, jer je već pala krv i, gotovo prema zakonu prirode, traje dalje i dalje i moraš nastaviti da se braniš. Tako on u ovom svemu nalazi neki smisao, ako se uopšte može naći neki smisao.
Dođe do narandžaste zgrade u kojoj je stanovao i uđe u haustor sa zapadne strane. Legao je da spava u bračni krevet. I kao svake noći za ova tri mjeseca koliko traju borbe, bez obzira gdje spavao i koliko dugo, sanjao je ženu i sina koje je poslao na sigurno.
Probudio se obuzet strahom od smrti, siguran da će biti ubijen prije nego ih ponovo vidi. Možda su snovi mjesto, pomislio je, gdje se razvijaju fortografije iz operacione sale, gdje se gomilaju grozomorne slike zahvata koje je obavio. Ležao je u postelji i molio se da mu stigne zamjena.
Nathan Englander napisao je izuzetnu knjigu, on uspijeva o teškim temama pisati sa vedrinom i ljudsko zlo precizno secirati nimalo ne gubeći vjeru u humanost
- Gorka, mučna političko – historijska bajka... Kao jeziv od srca izgovoren kadiš za desaparecidose, za sve Židove, nestale i nepokopane tokom historije – o knjizi Ministarstvo posebnih slučajeva napisao je kritičar Chicago Tribunea, a u The New York Observeru napisali su da se radi o knjizi koja je puna brižljivo osmišljenih kontradiktornosti, mudra i ekscentrična, smiješna i tužna.
Zaista,
Nathan Englander napisao je izuzetnu knjigu, on uspijeva o teškim temama pisati sa vedrinom i ljudsko zlo precizno secirati nimalo ne gubeći vjeru u humanost. Rođen je u New Yorku 1970. godine. Za zbirku kratkih priča For The Relief Of Unbearable Urges nagrađen je PEN/Malamud nagradom i nagradom Sue Kaufman, koju dodjeljuje Američka akademija umjetnosti i književnosti.
Ministarstvo posebnih slučajeva je njegov prvi roman u kojem piše o Prljavom ratu u Argentini, kada su vlasti u nepoznato odvodile pobunjenu omladinu. Dobrodušni Kaddish Poznan, koji je do tada dlijetom sa starih nadgrobnih spomenika skidao imena nepoželjnih predaka uglednih jevrejskih porodica, prinuđen je da se bori sa neljudski hladnom argentinskom administracijom. Njeno zlo srce smješteno je u Ministarstvu posebnih slučajeva, kafkijanskoj tvorevini koja s dva pečata može uništiti generacije.
Roman Ministarstvo posebnih slučajeva objavila je sarajevska izdavačka kuća Buybook. Žurnal sa zadovoljstvom objavljuje prvih 30 stranica izuzetne knjige.
Uživajte u čitanju!
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/englander.pdf|580|700}
U Smijuradi možete naći sve ono po čemu je Štulić bio poznat (britak, širokog duha, oštar, lajav, inteligentan i težak tip) ali i puno više od toga. Pisana je sa merom. Nema čak toliko ni poznate egoistične manijakalnosti koja mu je često pripisivana, nekad s razlogom, a još češće bez
I bi, dakle, trodnevna promocija Štulićevih izabranih dela u klubu Ilegala knjižare Plato. Da li je bilo iznad očekivanja? Može se reći, barem za prvo veče, kojem sam prisustvovao. Za jednu promociju (knjiga) bilo je iznad očekivanja i to po nekoliko osnova. Najpre, broj prisutnih. Izveštaji govore o nekoliko stotina, dok sam gotovo siguran da je tih nekoliko zapravo između osam i deset, dakle skoro hiljadu ljudi. Nešto takvo nismo imali prilike da vidimo, a da razlog okupljanja bude knjiga, u konkretnom slučaju četrnaest. Crveni tepih na filozofskom platou, izložba duž tepiha, reflektori, brojne kamere i neizbežne skockane promoterke, pa čak i plesne tačke sa bakljama, kao i koncert tribute benda, bile su tu da uveličaju događaj.
TKO ĆE GA ZNATI
Televizija Studio B prenosila je uživo sve što se događalo. Možda je nekoliko desetina ljudi (što mlađih, što slabije informisanih), shodno nazivu performansa A gde je Štulić? U ilegali, moglo i pomisliti da će videti Štulića uživo, to se nije dogodilo. Štulić je, u skladu sa stavom da je poruka najvažnija, očekivano izostao sa promocije, što i nije toliko loše, jer bi svojim prisustvom skrenuo pažnju sa sopstvenih knjiga. Ili pak ne bi. (T)Ko će ga znati.
Nikada promocija knjiga u Beogradu nije izgledala kao prošle srede, to jeste neporeciva činjenica, no daleko od toga da je bez zamerki. O govornicima na prvoj večeri utisci su šaroliki. Branislav Lečić bio je potpuno nepripremljen, zamuckivao je čitajući, a čitao je po par stranica iz nekoliko Štulićevih knjiga, patetičan, rečju loš. Za razliku od njega, Moma Rajin je bio odmeren, jasan, bez trunke patetike, dok je Rambo sa bine Štulića okarakterisao kao poluboga, uz odobravanje i smeh većine prisutnih. Gojković, vlasnik Platobooksa, bio je zadovoljan (prodajom verovatno), kako se u prolazu moglo čuti. Prikazano je nešto što je nazvano dokumentarnim filmom o Štuliću, no rađeno traljavo i na brzinu, poskidano sa interneta, bez nekog naročitog smisla. Poznavajući materijale koji su korišćeni, može se reći da je to moglo biti daleko interesantnije, no dobro. Do sledeće prilike.
Knjige se, na izričit Štulićev zahtev, mogu kupiti samo u kompletu - dakle, svih četrnaest ili ništa. Što zvuči sasvim logično i ne iznenađuje poznavaoce lika i dela dotičnog umetnika. Slične zahteve imao je na početku svog revolucionarnog rada (Bele), kada bi postojala opasnost da neka pesma bude skinuta sa ploče uoči njenog štampanja, uslov je bio isti. Ili će ići sve numere, ili ploče neće ni biti. Dakle, uz autobiografiju, i knigu novinskih tekstova o Azri i njegovoj ekselenciji, kao i knjigu svojih pjevanih pjesama, Štulić nam daje i deset knjiga antičke književnosti u svom prevodu, mada bi u pojedinim slučajevima reč prepev bila prikladnija. Kako izdavač poručuje sa poleđine svake od četrnaest knjiga, glavno nastojanje je da se ta dela, neka ponovo neka po prvi put, pročitaju, protumače i razumeju na pravi način, oslobođena svih dosadašnjih akademskih kočnica. Ili, kako podseća sam Štulić na stranicama autobiografije - Dobro prevođenje je više stvaranje novoga, ali pod uslovom da nije gore od izvornoga.
Pre nego što (eventualno) krenete u iščitavanje ovih antičkih dela, što negde i jeste Štulićev cilj, dobro bi bilo da pročitate Smijurijadu – pa zatim nastavite dalje.
Autobiografiju je nazvao Smijurijada, držeći se, između ostalog, i starog pravila da je dobro ime pola uspeha. A latinska izreka Nomen est omen sasvim stoji i u slučaju ovog teksta. Svojom Smijurijadom, dakle, Štulić će vas pre svega zabaviti. Postojala je doza skepticizma, verovatno zbog pojedinih delova Smijurije u mjerama (objavljene pre pet godina za Vreme), koja je zapravo bila neka vrsta najave za ovo četrnaestoknjižje, i u kojoj je bilo od svega pomalo.
U Smijuradi možete naći sve ono po čemu je Štulić bio poznat (britak, širokog duha, oštar, lajav, inteligentan i težak tip) ali i puno više od toga. Pisana je sa merom. Nema čak toliko ni poznate egoistične manijakalnosti koja mu je često pripisivana, nekad s razlogom, a još češće bez. Ili preterivanja raznih vrsta koje je potezao kad bi mu odgovaralo, nekad iz čiste dosade ili pak šale.
Džonijev ego ovom knjigom sveden je na meru, tako da se ne morate brinuti. U dokumentarcu “Kad Miki kaže da se boji” njegov dvorski fotograf, izvesni Kelčec, zaključio je da je Štulić uvek bio zabavljač. To se potvrdilo i ovom prilikom.
Smijurijadom Štulić pre svega zabavlja, a ispod poveće količine duhovitosti možete naći štošta drugo. I pouke, sećanja, ruganja, šale, citiranja, adekvatna i manje adekvatna poređenja antičkih sa tužnim vremenom u kome živimo, ima tu i autoironije, čak više nego ikad ranije, lucidnih opažanja i još lucidnijih zaključaka... sve povezano sa poprilično uspeha, bez velikih skokova. Zrele godine u kojima je autor sada možda su pridonele tome, mada Štulić je uvek Štulić. Uostalom, od prvih intervjua proglasili su ga veštim sa rečima, ostalo je povijest, što bi se reklo.
Posvećenicima i zaljubljenicima u Džonijev lik i delo, ova knjiga može biti i zanimljivija nego prosečnom čitaocu, naime Štulić opovrgava ili potvrđuje pojedine čuvene epizode iz sopstvenog života i karijere.
Osvrnuo se i na biografije i dokumentarne filmove koji su se shodno mitu o njemu, pojavljivale poslednje decenije.
U Smijurijadi ima najrazličitijih sećanja i komentara i bezbroj ličnosti koji se pominju na ovaj ili onaj način. Od Aleksandra Makedonskog, Bitlsa, Džajića, Bregovića, Tita, Homera, Esme Redžepove, Konfučija, Crnjanskog, Bizmarka, Staljina, Krleže, Periklea, Pankrta - pa do portala Pere Lukovića.
I nije nimalo haotično, kako bi se po ovom nabrajanju moglo možda zaključiti.
OBDUKCIJA GRUPE FILM
Prema kolegama, posebno onim netalentovanim, a scena nam je obilovala upravo takvim likovima, Štulić je i dalje bez dlake na jeziku, mada sada sa nešto manje strasti i ogorčenja, nego što je to ranije imao običaj po intervjuima.
Tako je Prljavom Kazalištu postavio dijagnozu, (uz napomenu da lečenje neće dati rezultate) utvrdivši da se radi o teškoj i opakoj bolesti zvanoj pubertetska umjetnička impotencija. Dok za obdukciju grupe Film preporučljivo umesto njihovih trupala koristiti njihove ploče na kojima je primećena akutna upala muzičkih intermeca između strofa u kojima se ništa ne događa. Još su slikovitiji opisi i aluzije na Boru Đorđevića i slične. O Bregoviću da i ne govorimo. Njemu Štulić priznaje tiraže i ništa drugo. Uz opasku da je karijeru napravio na mnogo smeća, te da se shodno prezimenu, Bregović slušao na planinama (Hajdemo u planine) dok se niže, u gradovima, slušala Azra.
Da ima zanimljivih tvrdnji koje bi većini delovale kao puko razmetanje, ima. Što ne znači da nisu istinite. Tako je recimo Šerbedžija od Štulića pokupio ona čuvena recitovanja na pločama, pa ga je od tada krenulo. Ili kako se zbog Džonija kompletan gitaristički kor na domaćoj sceni sa Gibsona prešao na Fendera, i u tom stilu. Ništa novo, neko će reći, međutim tako je samo na prvi pogled.
Pročitajte autobiografiju najvećeg mistika domaće rok scene, radi se o čoveku koji zaista nije kalkulisao ni sa čim, smatravši da je poruka najvažnija. Svoju karijeru rukovodio je tim načelom. I pritom se nije folirao. Da jeste, rastegao bi onolike ploče na petnaest godina, a ne bih objavio u manje od godinu i po dana, recimo. Da jeste, ne bi bio čovek bez dokumenata, bez prijatelja, bez države. Da se jeste folirao, danas bi bio bogat čovek. Lični primer je često najjača poruka.
Čitajte Smijurijadu. Za početak.
(preneseno sa prijateljskog sajta e-novine)
