Nathan Englander napisao je izuzetnu knjigu, on uspijeva o teškim temama pisati sa vedrinom i ljudsko zlo precizno secirati nimalo ne gubeći vjeru u humanost
- Gorka, mučna političko – historijska bajka... Kao jeziv od srca izgovoren kadiš za desaparecidose, za sve Židove, nestale i nepokopane tokom historije – o knjizi Ministarstvo posebnih slučajeva napisao je kritičar Chicago Tribunea, a u The New York Observeru napisali su da se radi o knjizi koja je puna brižljivo osmišljenih kontradiktornosti, mudra i ekscentrična, smiješna i tužna.
Zaista,
Nathan Englander napisao je izuzetnu knjigu, on uspijeva o teškim temama pisati sa vedrinom i ljudsko zlo precizno secirati nimalo ne gubeći vjeru u humanost. Rođen je u New Yorku 1970. godine. Za zbirku kratkih priča For The Relief Of Unbearable Urges nagrađen je PEN/Malamud nagradom i nagradom Sue Kaufman, koju dodjeljuje Američka akademija umjetnosti i književnosti.
Ministarstvo posebnih slučajeva je njegov prvi roman u kojem piše o Prljavom ratu u Argentini, kada su vlasti u nepoznato odvodile pobunjenu omladinu. Dobrodušni Kaddish Poznan, koji je do tada dlijetom sa starih nadgrobnih spomenika skidao imena nepoželjnih predaka uglednih jevrejskih porodica, prinuđen je da se bori sa neljudski hladnom argentinskom administracijom. Njeno zlo srce smješteno je u Ministarstvu posebnih slučajeva, kafkijanskoj tvorevini koja s dva pečata može uništiti generacije.
Roman Ministarstvo posebnih slučajeva objavila je sarajevska izdavačka kuća Buybook. Žurnal sa zadovoljstvom objavljuje prvih 30 stranica izuzetne knjige.
Uživajte u čitanju!
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/englander.pdf|580|700}
U Smijuradi možete naći sve ono po čemu je Štulić bio poznat (britak, širokog duha, oštar, lajav, inteligentan i težak tip) ali i puno više od toga. Pisana je sa merom. Nema čak toliko ni poznate egoistične manijakalnosti koja mu je često pripisivana, nekad s razlogom, a još češće bez
I bi, dakle, trodnevna promocija Štulićevih izabranih dela u klubu Ilegala knjižare Plato. Da li je bilo iznad očekivanja? Može se reći, barem za prvo veče, kojem sam prisustvovao. Za jednu promociju (knjiga) bilo je iznad očekivanja i to po nekoliko osnova. Najpre, broj prisutnih. Izveštaji govore o nekoliko stotina, dok sam gotovo siguran da je tih nekoliko zapravo između osam i deset, dakle skoro hiljadu ljudi. Nešto takvo nismo imali prilike da vidimo, a da razlog okupljanja bude knjiga, u konkretnom slučaju četrnaest. Crveni tepih na filozofskom platou, izložba duž tepiha, reflektori, brojne kamere i neizbežne skockane promoterke, pa čak i plesne tačke sa bakljama, kao i koncert tribute benda, bile su tu da uveličaju događaj.
TKO ĆE GA ZNATI
Televizija Studio B prenosila je uživo sve što se događalo. Možda je nekoliko desetina ljudi (što mlađih, što slabije informisanih), shodno nazivu performansa A gde je Štulić? U ilegali, moglo i pomisliti da će videti Štulića uživo, to se nije dogodilo. Štulić je, u skladu sa stavom da je poruka najvažnija, očekivano izostao sa promocije, što i nije toliko loše, jer bi svojim prisustvom skrenuo pažnju sa sopstvenih knjiga. Ili pak ne bi. (T)Ko će ga znati.
Nikada promocija knjiga u Beogradu nije izgledala kao prošle srede, to jeste neporeciva činjenica, no daleko od toga da je bez zamerki. O govornicima na prvoj večeri utisci su šaroliki. Branislav Lečić bio je potpuno nepripremljen, zamuckivao je čitajući, a čitao je po par stranica iz nekoliko Štulićevih knjiga, patetičan, rečju loš. Za razliku od njega, Moma Rajin je bio odmeren, jasan, bez trunke patetike, dok je Rambo sa bine Štulića okarakterisao kao poluboga, uz odobravanje i smeh većine prisutnih. Gojković, vlasnik Platobooksa, bio je zadovoljan (prodajom verovatno), kako se u prolazu moglo čuti. Prikazano je nešto što je nazvano dokumentarnim filmom o Štuliću, no rađeno traljavo i na brzinu, poskidano sa interneta, bez nekog naročitog smisla. Poznavajući materijale koji su korišćeni, može se reći da je to moglo biti daleko interesantnije, no dobro. Do sledeće prilike.
Knjige se, na izričit Štulićev zahtev, mogu kupiti samo u kompletu - dakle, svih četrnaest ili ništa. Što zvuči sasvim logično i ne iznenađuje poznavaoce lika i dela dotičnog umetnika. Slične zahteve imao je na početku svog revolucionarnog rada (Bele), kada bi postojala opasnost da neka pesma bude skinuta sa ploče uoči njenog štampanja, uslov je bio isti. Ili će ići sve numere, ili ploče neće ni biti. Dakle, uz autobiografiju, i knigu novinskih tekstova o Azri i njegovoj ekselenciji, kao i knjigu svojih pjevanih pjesama, Štulić nam daje i deset knjiga antičke književnosti u svom prevodu, mada bi u pojedinim slučajevima reč prepev bila prikladnija. Kako izdavač poručuje sa poleđine svake od četrnaest knjiga, glavno nastojanje je da se ta dela, neka ponovo neka po prvi put, pročitaju, protumače i razumeju na pravi način, oslobođena svih dosadašnjih akademskih kočnica. Ili, kako podseća sam Štulić na stranicama autobiografije - Dobro prevođenje je više stvaranje novoga, ali pod uslovom da nije gore od izvornoga.
Pre nego što (eventualno) krenete u iščitavanje ovih antičkih dela, što negde i jeste Štulićev cilj, dobro bi bilo da pročitate Smijurijadu – pa zatim nastavite dalje.
Autobiografiju je nazvao Smijurijada, držeći se, između ostalog, i starog pravila da je dobro ime pola uspeha. A latinska izreka Nomen est omen sasvim stoji i u slučaju ovog teksta. Svojom Smijurijadom, dakle, Štulić će vas pre svega zabaviti. Postojala je doza skepticizma, verovatno zbog pojedinih delova Smijurije u mjerama (objavljene pre pet godina za Vreme), koja je zapravo bila neka vrsta najave za ovo četrnaestoknjižje, i u kojoj je bilo od svega pomalo.
U Smijuradi možete naći sve ono po čemu je Štulić bio poznat (britak, širokog duha, oštar, lajav, inteligentan i težak tip) ali i puno više od toga. Pisana je sa merom. Nema čak toliko ni poznate egoistične manijakalnosti koja mu je često pripisivana, nekad s razlogom, a još češće bez. Ili preterivanja raznih vrsta koje je potezao kad bi mu odgovaralo, nekad iz čiste dosade ili pak šale.
Džonijev ego ovom knjigom sveden je na meru, tako da se ne morate brinuti. U dokumentarcu “Kad Miki kaže da se boji” njegov dvorski fotograf, izvesni Kelčec, zaključio je da je Štulić uvek bio zabavljač. To se potvrdilo i ovom prilikom.
Smijurijadom Štulić pre svega zabavlja, a ispod poveće količine duhovitosti možete naći štošta drugo. I pouke, sećanja, ruganja, šale, citiranja, adekvatna i manje adekvatna poređenja antičkih sa tužnim vremenom u kome živimo, ima tu i autoironije, čak više nego ikad ranije, lucidnih opažanja i još lucidnijih zaključaka... sve povezano sa poprilično uspeha, bez velikih skokova. Zrele godine u kojima je autor sada možda su pridonele tome, mada Štulić je uvek Štulić. Uostalom, od prvih intervjua proglasili su ga veštim sa rečima, ostalo je povijest, što bi se reklo.
Posvećenicima i zaljubljenicima u Džonijev lik i delo, ova knjiga može biti i zanimljivija nego prosečnom čitaocu, naime Štulić opovrgava ili potvrđuje pojedine čuvene epizode iz sopstvenog života i karijere.
Osvrnuo se i na biografije i dokumentarne filmove koji su se shodno mitu o njemu, pojavljivale poslednje decenije.
U Smijurijadi ima najrazličitijih sećanja i komentara i bezbroj ličnosti koji se pominju na ovaj ili onaj način. Od Aleksandra Makedonskog, Bitlsa, Džajića, Bregovića, Tita, Homera, Esme Redžepove, Konfučija, Crnjanskog, Bizmarka, Staljina, Krleže, Periklea, Pankrta - pa do portala Pere Lukovića.
I nije nimalo haotično, kako bi se po ovom nabrajanju moglo možda zaključiti.
OBDUKCIJA GRUPE FILM
Prema kolegama, posebno onim netalentovanim, a scena nam je obilovala upravo takvim likovima, Štulić je i dalje bez dlake na jeziku, mada sada sa nešto manje strasti i ogorčenja, nego što je to ranije imao običaj po intervjuima.
Tako je Prljavom Kazalištu postavio dijagnozu, (uz napomenu da lečenje neće dati rezultate) utvrdivši da se radi o teškoj i opakoj bolesti zvanoj pubertetska umjetnička impotencija. Dok za obdukciju grupe Film preporučljivo umesto njihovih trupala koristiti njihove ploče na kojima je primećena akutna upala muzičkih intermeca između strofa u kojima se ništa ne događa. Još su slikovitiji opisi i aluzije na Boru Đorđevića i slične. O Bregoviću da i ne govorimo. Njemu Štulić priznaje tiraže i ništa drugo. Uz opasku da je karijeru napravio na mnogo smeća, te da se shodno prezimenu, Bregović slušao na planinama (Hajdemo u planine) dok se niže, u gradovima, slušala Azra.
Da ima zanimljivih tvrdnji koje bi većini delovale kao puko razmetanje, ima. Što ne znači da nisu istinite. Tako je recimo Šerbedžija od Štulića pokupio ona čuvena recitovanja na pločama, pa ga je od tada krenulo. Ili kako se zbog Džonija kompletan gitaristički kor na domaćoj sceni sa Gibsona prešao na Fendera, i u tom stilu. Ništa novo, neko će reći, međutim tako je samo na prvi pogled.
Pročitajte autobiografiju najvećeg mistika domaće rok scene, radi se o čoveku koji zaista nije kalkulisao ni sa čim, smatravši da je poruka najvažnija. Svoju karijeru rukovodio je tim načelom. I pritom se nije folirao. Da jeste, rastegao bi onolike ploče na petnaest godina, a ne bih objavio u manje od godinu i po dana, recimo. Da jeste, ne bi bio čovek bez dokumenata, bez prijatelja, bez države. Da se jeste folirao, danas bi bio bogat čovek. Lični primer je često najjača poruka.
Čitajte Smijurijadu. Za početak.
(preneseno sa prijateljskog sajta e-novine)
Poslanik - pripovijest, kontroverzna ali i izuzetno zanimljiva knjiga iranskog pisca Kadera Abdulaha konačno je dostupna i bosanskohercegovačkim čitaocima. Žurnal objavljuje osam poglavlja Poslanika
Poslanik - pripovijest, kontroverzna ali i izuzetno zanimljiva knjiga iranskog pisca Kadera Abdulaha konačno je, u prijevodu Gorana Sarića i u izdanju sarajevske izdavačke kuće Buybook, dostupna i bosanskohercegovačkim čitaocima.
U avgustu prošle godine Abdulah je boravio u Bosni i Hercegovini i promovirao roman Kuća imama. U intervjuu za Žurnal govorio je o pripovijesti Poslanik.
- Pokušaću biti pažljiv. Volim Muhammeda, volim tog čovjeka, on mi je izvor inspiracije. Muhammed moga oca i moga pradjeda bio je osoba koja je davno živjela, kao preparirana ptica. Nije imao karakter, bio je više kao nekakva slika. Za vrijeme čitanja Kur'ana prepoznao sam ga kao čovjeka, kao pjesnika, kao trgovca, kao ljubavnika, kao oca, kao ženskaroša, ljubitelja mladih žena ali i Muhammeda kao vođu, tiranina, koji je mnogo loših stvari učinio, koji je mnogo lijepih stvari učinio, koji je postao djeda, koji je bio svjetski vođa, Muhammeda koji je umro. Muhammeda kao čovjeka. Odlučio sam da moram napisati takvu knjigu o njemu, o Muhammedu čovjeku. Neki ljudi se plaše tako razmišljati, ja nisam.
Poslanik je u Holandiji doživio izuzetan uspjeh, prema nekim procjenama svaka treća porodica ima ovu knjigu u svojoj biblioteci. Iako se radi o do sada neuobičajenom pristupu Muhammedovoj biografiji, muslimanska zajednica u Holandiji blagonaklono je prihvatila ovu knjigu. U Buybooku očekuju da će Poslanik imati takve reakcije i u Bosni i Hercegovini.
- Poslanik je književno djelo, može tu biti različitih čitanja, književnih ali i radikalnih. Ipak, ne vjerujem da se u ovoj knjizi mogu pronaći razlozi za bilo kakve radikalne reakcije. Sve činjenice u knjizi su rezultat istraživanja – kaže Damir Uzunović iz Buybooka.
Da bi napisao ovu pripovijest, Abdulah je pročitao sve knjige o Muhammedu koje su se pojavile u posljednjih hiljadu godina.
- Koristio sam činjenice iz persijske istorije koje ostali dio svijeta ne zna. One se mogu naći samo u staroj šiitskoj literaturi – ispričao je u intervjuu za Žurnal.
Istovremeno kada i Poslanik, u Holandiji je štampan i Abdulahov prijevod Kur'ana. Kader je imao sasvim lične razloge za prijevod.
- Kur'an je knjiga mog oca, a kada sam došao u Holandiju govorili su mi da čitam svoju knjigu. Moju knjigu? To je knjiga mog oca! Tada sam odlučio da od Kur'ana mog oca napravim svoju. Kur'an ima dva lica – to je lijepa, tajnovita, prekrasna knjiga, a može biti i strašna. Želio sam da čitaoce povedem iza zavjese, da vide sve strane Kur'ana. Knjigu nisam pojednostavio, pokušao sam joj dati njenu humanu stranu, ljudsku stranu Muhammeda...
I ova knjiga je imala fantastičan uspjeh, a na svu sreću izostale su i radikalne reakcije.
- Moja knjiga je izašla za vrijeme afere sa karikaturama u Danskoj, pa ekstremisti možda nisu uočili njeno pojavljivanje. Za šest mjeseci prodato je 100 hiljada primjeraka. Žene su na plaži čitale moj Kur'an. Šta muškarci više hoće?
Iako Buybook ima prava za objavljivanje Kaderovih djela u Bosni i Hercegovini, Damir Uzunović kaže da neće štampati ovaj Kur'an.
- To je prijevod namijenjen Evropljanima koji se nisu sretali s Kur'anom. Besmisleno ga je ovdje prevoditi.
Kader Abdulah je iranski pisac, rođen 1954. godine u Araku pod imenom Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahni. Zbog svojih ljevičarskih političkih stavova 1988. godine bio je prinuđen napustiti Iran i naseliti se u Holandiji. Danas piše na holandskom jeziku pod pesudonimom koji je sačinio od imena njegovih poginulih drugova – Kadera i Abdulaha. U Bosni i Hercegovini su do sada objavljene njegove knjige Putovanje praznih flaša, Sokolovi, Klinasto pismo i Kuća imama.
U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook Žurnal objavljuje osam poglavlja Poslanika.
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/poslanik.pdf|580|700}
Dugo nije postojao konsenzus oko zasluženosti Nobelove nagrade za jednog laureata kao što je slučaj s Llosom. Pored portreta portreta peruanskog pisca, koji je napisao Neven Svilar, Žurnal donosi i prvih trideset stranica romana Avanture nevaljale djevojčice
U vremenu kad je Feral Tribune u Hrvatskoj bio jedno od ključnih mjesta probijanja državotvorne medijske monolitnosti, dakle sredinom 90-ih godina, veći dio tog tjednika bio je, sasvim razumljivo, ispunjen društvenom i političkom katastrofom koja se odvijala na prostoru Hrvatske i ostalih jugoslavenskih republika. Međutim, na prvim stranicama novina postojala je rubrika koja se bavila temama s kojima se hrvatski čitatelj u ono vrijeme mogao prilično lako poistovjetiti. Riječ je bila o vanjsko-političkom odjeljku koji se bavio analogonima tuđmanovske politike, a koji su se mogli naći po čitavoj karti ovog nesretnog planeta. Jedan od stalnih protagonista ove uznemirujuće rubrike u kojoj su se, u doba prije interneta, mogle naći vijesti iz zemalja s tragičnom društvenom situacijom, bio je Alberto Fujimori, predsjednik Perua.
POLITIKA ZA VRATOM
Riječ je o zastrašujućoj političkoj figuri, čovjeku čija je politika u deset godina vladavine koja se rasprostirala na čitave 90-e godine od Perua učinila zemlju tiranije i korupcije bez presedana. Doduše, ako će se vjerovati Wikipediji u Hrvata (ako tko razuman vjeruje tom smiješnom internetskom fenomenu, osim hrvatskih političara poput Hebranga i Žužula koji dolaze na emisiju Otvoreno s podacima s Wikipedije) "Fujimorija Peruanci pamte po tome što je gradio škole, zaustavio teror i nasilje ultraljevičarske gerile i obuzdao inflaciju koja je dostizala 7600%, a 1997. zadobio je simpatije Peruanaca kada je njegov tim od 140 komandosa upao u kompleks japanske ambasade u kojoj je 14 revolucionara MRTA-e držalo taoce 126 dana tražeći oslobođenje oko 400 njihovih pripadnika. Oko te akcije mišljenja su podijeljena jer su ubili sve revolucionare, iako su se neki navodno bili već predali."
Fujimori, kojeg se Peruanci, eto, rado sjećaju, i koji sada služi 25 godina robije, došao je na vlast 1990. godine, a njegov je konkurent na izborima bio Mario Vargas Llosa. No, Llosa u to vrijeme nije bio politički početnik, kako to sada, nakon objavljivanja vijeti iz Stockholma, mnogi tvrde, vjerojatno iz posvemašnjeg neznanja. Riječ je o piscu kojeg je politika, kad ovaj i nije htio imati previše veze s njom, hvatala za vrat. Već je njegovo debitantsko djelo, vrhunski roman Grad i psi (La ciudad y los perros, 1963., kojeg je napisao kao 25-godišnjak, a gdje se pod 'perros' misli na gojence, polaznike vojne akademije u Peruu) izazvao nezapamćen skandal budući da je tisuću primjeraka javno spaljeno u vojnoj akademiji u Peruu, što je podsjetilo na nacističke lomače i 'entartete kunst'.
Inače, Fujimori je Llosu, čak pomalo iznenađujuće, porazio u drugom krugu izbora nakon što je Llosa predlagao neke financijske mjere koje je Fujimori razornim populističkim spinom okrenuo protiv samog predlagača te tako pokopao Llosinu kampanju. Fujimori se okrenuo osiromašenom dijelu populacije, dok je Llosa bio biran od strane građana, što je i bio uzrok njegove političke propasti, budući da ga se, ne i bez razloga, poistovjećivalo s političkim establišmentom koji je potpuno osiromašio zemlju. Nakon što je dobio Nobelovu nagradu pojavili su se brojni komentari, među ostalim i nekih hrvatskih 'kritičara' s izrazito naivnim pa i blesavim zaključcima, poput onog "da je Llosa pobijedio na izborima 90. Peru bi bila uspješna i moderna južnoamerička demokracija". No, treba reći kako je Llosa držao izuzetno ugodnu poziciju unutar političkog establišmenta - kao jedan od najvećih južnoameričkih romanopisaca bio je u mogućnosti da govori protiv real-politike. "Prava politika... nema puno veze s idejama, vrijednostima i imaginacijom, dalekosežnim vizijama, predodžbama idealnog društva, velikodušnošću, solidarnošću i idealizmom. Politika se sastoji gotovo isključivo od manevriranja, spletki, paktova, paranoje, izdaje, dosta proračunatosti, nemalo cinizma i svakojakih sljeparija", govorio je Llosa početkom 90-ih, nakon izbornog poraza.
Samo par godina ranije je, pak, bio lider stranke Movimento Libertad, političke partije koja je išla za uspostavljanjem čistog neoliberalizma, te je ušao u koaliciju s dvije najjače konzervativne stranke, strankom Popular Action i Partido Popular Cristiano, koje su dovele zemlju u naizgled bezizlaznu ekonomsku situaciju krajem 80-ih godina. No, da se poslužimo omiljenom frazom američkih republikanaca, Llosin politički flip-flopping, koliko god odbojan, zapravo nije bio ništa novo za ovog književnika. Uostalom upravo je zbog politike ušao u sukob s drugom dvojicom velikih latinoameričkih nobelovaca. Samo mjesec dana nakon gubitka izbora od Fujimorija Llosa je prihvatio poziv meksičkog književnika Octavija Paza za gostovanje na konferenciji intelektualaca u Meksiku pod nazivom '20. stoljeće: iskustvo slobode', a koja je bila posvećena slomu komunističkih režima u Istočnoj Europi. U svom govoru na konferenciji Llosa je posramio svoje domaćine rekavši kako je "Meksiko savršena diktatura – savršena diktatura nije niti komunistička, niti ona u SSSR-u, niti ona Fidela Castra, već ona koja je kamuflirana, a to je upravo meksička, koja je više od svih drugih južnoameričkih diktatura uspjela u podmićivanju i potkupljivanju intelektualnih slojeva društva."
SUKOB S MARQUEZOM
No, drugi političko-književni sukob Maria Vargasa Llose ipak je mnogo poznatiji. Riječ je dakako, o njegovom sukobu s Gabrielom Garciom Marquezom. Upravo se zato, nakon objavljivanja vijesti da je Llosa dobio Nobelovu nagradu, posebno očekivala reakcija Garcije Marqueza. Llosa i Marquez protagonisti su jedne od najvećih literarnih svađa prošlog stoljeća, koja je završila i najpoznatijim udarcem šakom u glavu između dvojice književnika (ne računajući fantazije Charlesa Bukowskog o šaketanju s Ernestom Hemingwayem). Llosa i Marquez bili su najbolji prijatelji te su čak i kupili kuće jedan do drugoga, a Llosa je napisao i izuzetno cijenjenu studiju o Marquezu, doktorsku disertaciju na 700 stranica za madridsko sveučilište Complutense 1971. godine. (Nažalost, Llosa je nakon njihova sukoba povukao iz opticaja knjigu, do koje je bilo gotovo nemoguće doći sve do 2006. godine kada su objavljena Llosina sabrana djela). Sama svađa dvojice nekadašnjih prijatelja još uvijek je nerazjašnjena – dok neki smatraju da je problem između dvojice prijatelja nastao zbog, kako je Marquez smatrao, Llosina političkog skretanja udesno (Llosa je, s druge strane, Marquezu počeo javno zamjerati njegovo prijateljstvo s Fidelom Castrom), drugi tvrde da je bila riječ o čistoj ljubomori budući da se Marquez previše 'približio' Llosinoj supruzi. U svakom slučaju, o svom sukobu ni Llosa ni Marquez nisu nikad željeli javno govoriti, a nakon što je saznao da je upravo Llosa dobio Nobelovu nagradu, Marquez je poslao tweet – "Cuentas iguales" (Sad smo izjednačeni).
A što se same Nobelove nagrade za Llosu tiče, o toj temi zapravo je bespredmetno raspravljati budući da dugo nije postojao konsenzus oko zasluženosti Nobelove nagrade za jednog laureata kao što je slučaj s Llosom. Llosa je autor tridesetak romana, među kojima je većina zaista briljantnih, a važno je reći i da je velik broj njih preveden na srpski (kao primjerice Razgovor u katedrali ili Tetka Julija i piskaralo) i na hrvatski, a među njima i sjajne ekspedicije u erotsku prozu Pohvala pomajci i Don Rigobertove bilježnice, zatim Jarčevo slavlje, Raj iza drugog ugla i Vragolije zločeste curice. Kako je rekao švedski akademik Peter Englund, kad je čitao proglas o ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za književnost "Llosa posjeduje božanski pripovjedački dar".
Iako je izuzetno cijenio Gabriela Garciu Marqueza, proza Vargasa Llose uvijek je u određenom smislu bila svojevrsni antipod ovom piscu - ona je uvijek na određeni način bila eksperimentalna, koliko god se držao tradicionalnih naratoloških koncepcija. Tako je bilo u njegovom debitantskom romanu Grad i psi iz 1963. godine, kao i u djelima iz kasnih 60-ih godina kao što su Zelena kuća (La casa verde, 1966.) i Razgovor u katedrali (La Conversacion en la Catedral 1969.), kad je ambiciozno i gotovo uvijek uspješno razrađivao i modificirao mogućnosti romaneskne strukture. Posebno se to odnosi na roman Tetka Julia i piskaralo, jedan od najboljih Llosinih romana, koji, nekim čudom, ipak nije postao dijelom ne samo zapadnoga književnog kanona, već i Llosinog kanona (ako se o njemu uopće može govoriti) iako se njegova vrijednost može usporediti s onom Krivotvoritelja novca Andréa Gidea, romana s kojim dijeli određene sličnosti.
Mario Vargas Llosa, koji je upravo objavio novi roman El sueño del celta (Keltov san) na kojem je radio tri godine rekonstruirajući život Rogera Casementa, pionira u obrani ljudskih prava i glavnog lika romana, nedavno je, govoreći o mogućnosti da dobije Nobelovu nagradu rekao, "Misliti na to je loše za stil, pozni ili ne." Sada više takve bojazni neće biti, ako je nje ikad i bilo.
(preneseno s prijateljskog sajta booksa.hr)
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/avanture.pdf|580|700}
Mađarski gulaš je divna stvar, ne kažem, ma i mađarski čardaš, ali kao što postoji “Pjesma nad pjesmama”, tako možemo reći da je ovo mađarska knjiga nad knjigama
Osječani kao da se žele vratiti u mladost: na sceni njihovog teatra gledateljstvo će moći vidjeti “Dječake Pavlove ulice”. Sjećate li se te knjige? Uz “Malog princa” Exuperyjevog, to je ostala knjiga našeg djetinjstva i zadržala je svoje mjesto u knjigama našeg života. Za tu knjigu vezana su naša uzbudljiva otkrića, iz njih smo saznali za veliku, toplu blagodjet djetinjstva. Bile su to knjige koje su stalno otežavale naše đačke džepove i koje se kasnije, kad su se naša shvaćanja izoštrila i promijenila, nisu lako brisale iz duše i sjećanja.
Te dvije knjige smo najčešće poklanjali osobama koje volimo, nastojeći da ih učinimo boljim, nježnijim, odlučnijim, hrabrijim. One su bile prisutne na svakom našem gimnazijskom žuru, u svakom nagovještaju ljubavi. Te knjige su nas naučile, da u njima nalazimo utočište kad nas ozlijedi surovi vanjski svijet. Kasnije se u naše biblioteke, stanove i snove uselio Baudelaire sa svojim “Cvjetovima zla” koje smo poklanjali umjesto buketa, a duboko vjerujem da ti cvjetovi još uvijek nisu uvenuli u dušama onih koji su imali sreće da ih dobiju na vrijeme.
Mađarska knjiga nad knjigama
No, vratimo se i poklonimo se Pavlovoj ulici, svakako ne najljepšoj, ali sigurno najpoznatijoj ulici u Budimpešti, pa i u cijeloj Mađarskoj. Nju je ovjekovječio Ferenc Molnar, koji je imao tužnu sudbinu: dolaskom fašista na vlast, on je 1940. pobjegao u Ameriku, gdje je i umro 12 godina kasnije, pun samosažaljenja, osamljen i ogorčen. Nestao je tiho i džentlmenski, kao što je uostalom i živio. Tek Mađarska a i svijet izgubili su jednog gospodina i boema, koji je platio svoje piće i otišao u nepoznato.
“Dječaci Pavlove ulice” bio je roman koji je izlazio u nastavcima. Mnogi dječaci s uzbuđenjem su čekali sutrašnji dan i nastavak, da vide što će se dalje događati. Mnogi od njih poistovjećivali su se s herojskom sudbinom krojačeva sina Ernesta Nemečeka ili Ferija Ača, vođe suprotnog tabora. Kada sam prvi puta boravio u Budimpešti (a davno je tome), potražio sam ulicu Pal.
- Aha – rekao mi je dobrodušni Mađar – “Dječaci Pavlove ulice!”
Bila je to knjiga djetinjstva i ostala je knjiga cijelog mog života. Ubrzo sam shvatio, da on tu knjigu ima u malom prstu, da zna sve što se događalo s njom i oko nje. Sjetio se i kako je u Budimpešti boravio Giulio Andreotti, tadašnji talijanski premijer, i kako je zaplakao spuštajući cvijet na mjesto, na kome je dječak Nemeček inficiran groznicom, zbog koje će do kraja knjige zaplakati svaki čitalac. Točno mi je objasnio gdje je ta ulica, ne dajući mi ni najmanju šansu da pogriješim. Išao sam kroz neke prolaze koje poznaju jedino domoroci što skrivaju tajnu mapu periferije na pergamentu svojih uspomena.
U našim se knjižarama ova knjiga pojavila tek 1966. (u izdanju Beogradske “Prosvete”), a predgovor joj je napisao poznati filmski redatelj Dušan Makavejev. Uvijek ću se sjećati one njegove rečenice, kako nas “ta knjiga uči raspoznavati, tko je čovjek, a tko je odijelo”.
Ovo je najprevođenija mađarska knjiga – objavljena je na 14 jezika. Mađarski gulaš je divna stvar, ne kažem, ma i mađarski čardaš, ali kao što postoji “Pjesma nad pjesmama”, tako možemo reći da je ovo mađarska knjiga nad knjigama. Moj sugovornik mi je pričao, da kada su “Dječaci…” štampani u nastavcima, niste mogli prići kioscima za prodaju novina. Silno sam se obradovao kada su mi pokazali Molnarov stol, kao da sam vidio njega kako piše za njim.
Svim dječacima iz predgrađa
O čemu govori ova knjiga? O dvije grupe dječaka koji su se borili za svoj prostor za igru. Jedni su stolovali u stovarištu drva (i skrivali i čuvali to mjesto kao ilegalnu štampariju), drugi u Botaničkom vrtu. Na tom je mjestu jednom davno zastala obala grada, koja je pomjerajući se dalje, ostavila za sobom kao nasukani otok široku nabijenu ledinu. Kada im je zaprijetila deložacija, odlučili su se za rat, dakle da protjeraju dječake sa stovarišta. Rat je vođen po svim pravilima bojeve vještine, bilo je tu i napredovanja i povlačenja, zasjeda, rovova, čak i mrtvih straža, zarobljenika, ali stovarište se nije dalo, nije palo. No, kao što često u životu biva, vrijeme na kraju uvijek odnosi pobjedu. Jednog dana došli su teški kamioni, bageri, radnici naoružani svakakvim alatima i razjurili dječake, kao brkati policajac momačko veče. Udes ima takvih preokreta: očekuje se prijestol svijeta, ugleda se Sveta Jelena.
Premda je bio dječji pisac, Molnar se u Americi okrenuo kazalištu i filmu, jer trebalo je od nečega živjeti. Umrijevši na vrijeme, možda je imao i rijetku sreću da nije stigao napisati i neku lošu knjigu. Na mjestu velikog poprišta, sada stoji četverokatnica, na kojoj je 1990. otkrivena spomen-ploča, posvećena “Pavlovoj ulici, Ferencu Molnaru i svim dječacima iz predgrađa”.
Pročitao sam mnogo mađarskih pisaca, ali ni jedan me se nije dojmio kao knjiga o dječacima iz ulice Pal. Možda je i to razlog što svijeće na torti danas mogu ugasiti jedino fenom za kosu. “Dječaci Pavlove ulice” malodušne je razgaljivala, kukavice ohrabrivala, ojađene tješila, razmetljivce prizemljivala, a besposlene (kakvih je danas najviše) zabavljala…
(preneseno sa www.novossti.com)
(zurnal.info)
