Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida
Esej Orhana Pamuka U Karsu i Frankfurtu objavila je sarajevska izdavačka kuća Buybook u knjizi Kofer moga oca.
Veliko je zadovoljstvo nalaziti se u Frankfurtu, u gradu u kome je posljednjih petnaest godina svoga života boravio Ka, junak Snijega, jednog od mojih romana. Moj junak je Turčin; s Kafkom nije u krvnom, već u književnome srodstvu. Malo kasnije ću se vratiti pitanju književnoga srodstva. Moj Ka se, zapravo, zove Kerim Alakuşoğlu; zbog toga što je to ime koje ne voli, on je preferirao ovu skraćenicu.
U Frankfurt je došao početkom ‘80-ih godina, kao politički azilant. Nije bio neko ko je nešto posebno zainteresiran za politiku; on je, štaviše, i ne voli: za njega postoji samo poezija. Moj junak je bio pjesnik koji živi u Frankfurtu. Politika ga je, kao nesretan slučaj, bez njegove želje, zadesila u Turskoj. Danas bih, ako mi to vrijeme dozvoli, nekoliko riječi želio reći i o pitanju politike kao nesreće. Ima mnogo toga što bi se moglo reći, ali ne sekirajte se, moji romani su dugi, ali ja ću kratko pričati.
MIJENJANJE STRANCA
Kako bih, donekle nepogrešivo, u svome romanu uspio opisati Frankfurt 80-ih i početkom 90-ih godina, gdje je Ka proživljavao posljednje godine svoga života, ja sam 2000., prije pet godina, došao u Frankfurt. Tada su mi nesebično pomogle dvije osobe koje se danas nalaze u ovoj masi. Zahvaljujući njima, posjetio sam mali park u blizini Gutleustrasse, iza zgrada stare fabrike, gdje je moj junak proveo posljednje godine života. Poslije smo, da bih sebi mogao dočarati kako je on svakoga jutra pješačio, išli od kuće u kojoj je živio Ka do Općinske biblioteke, gdje je svakodnevno provodio puno vremena; preko kolodvorskoga trga, Kaiserstrasseom, ispred sex-shopova, te smo, prolazeći Münchnerstrasseom, pješačili pored turskih piljarnica, ćevabdžinica, brijačnica – prolazeći i pored crkve u kojoj se sada nalazimo – do Hauptwache
trga. Ušli smo u Kaufhof, gdje je Ka kupio svoj kaput, koji će ponosno i sretno nositi dugo godina. Dva dana smo tumarali starim i siromašnim četvrtima gdje žive Turci, obilazeći džamije, ćevabdžinice, udruženja i turske kafane. Bio je to moj sedmi roman, ali, sjećam se da sam, poput nekog neiskusnog i revnosnog romanopisca što piše svoj prvi roman, bespotrebno vodio detaljne zabilješke. Kao da je 80-ih tramvajska pruga prolazila preko ovog ugla?
Isto to, uradio sam i za mali grad Kars na sjeveroistoku Turske, gdje se odvija radnja moga romana. U ovaj grad, koji sam veoma slabo poznavao, odlazio sam više puta kako bih svoj roman tamo smjestio; tamo sam odsijedao, upoznao se s mještanima, stekao prijatelje, naučio grad, ulicu po ulicu, dućan po dućan. Zalazio sam u najzabačenije, najzaboravljenije mahale tog najzabačenijeg, najzaboravljenijeg grada Turske i pričao s nezaposlenima koji dangube u čajdžinicama i koji nemaju čak ni nadu da će naći posao, sa srednjoškolcima, s civilnim ili uniformiranim policajcima što su me neprestano slijedili i s čelnicima dnevnih novina čiji prodajni tiraž ne prelazi 250 primjeraka.
Sve to ne pričam da bih načinio priču o tome kako sam pisao Snijeg, jedan od svojih romana. Govorim to kako bih se uspio upustiti u jedno pitanje u vezi s umjetnošću romana, a kojeg sam svakim danom sve više svjestan: naše pitanje je mijenjanje “drugoga’’, “stranca’’, “dušmanina’’ u našim glavama.
Naravno da se romani pišu kako bi se objasnili ljudi, koji su nam poznati i kojima smo zaokupljeni; da bi ih zamislili u situacijama sličnim našim. Mi, prije svega, želimo da nam roman opiše nekoga nama sličnoga, da nam, štaviše, opiše nas sâme. Mi opisujemo jednu majku što je slična našoj, oca, neku porodicu, kuću, ulicu, nama poznati grad, zemlju koju najbolje poznajemo. Međutim, čudnovata i čarobna pravila romana dozvoljavaju da naše porodice, domovi i gradovi funkcioniraju kao odraz u ogledalu svačijih porodica, domova, gradova. Mnogo je puta rečeno kako je roman Budenbrokovi jedan autobiografski roman. Ali, dok sam kao sedamnaestogodišnjak prevrtao stranice ovoga romana, ja ga nisam čitao kao porodičnu priču pisca kojeg i nisam nešto naročito poznavao, već kao priču neke općenite porodice s kojom sam se jednostavno poistovijetio. Čudotvorni mehanizmi umjetnosti romana služe da svoju priču cijelom svijetu serviramo kao priču nekog drugog.
Da, umjetnost romana je umijeće da se svoja priča može ispričati kao priča nekog drugog, ali to je samo jedna strana ove velike umjetnosti koja, svom svojom snagom, četiri stotine godina utiče na čitatelje i koja kod nas pisaca pobuđuje oduševljenje i izaziva vrtoglavicu.
Što se, pak, tiče druge strane, to je ono što je mene odvelo na ulice Frankfurta ili Karsa: mogućnost da se tuđa priča napiše kao svoja priča. Na taj način mi, uz pomoć dobrih romana, nastojimo promijeniti prvo granice drugih, a potom i svoje granice. Drugi postaju “mi’’, a mi “drugi’’. Naravno, jedan roman može dostići oba ova podviga u isti mah. Pruža nam mogućnost da svoj život prepričavamo kao
život nekoga drugoga, a i da život drugoga ispisujemo kao sopstveni život.
S time u vezi, nije bilo potrebno da se, kao što sam to ja učinio u Snijegu, po svaku cijenu, ode i u druge ulice, druge gradove. Da bi od sebe načinili druge, a da bi druge predstavili sobom, većina romanopisaca se poziva na snagu mašte.
OGROMNI ŽOHAR
U cilju boljeg objašnjenja, navest ću sljedeći primjer koji će nas podsjetiti i na našu ideju književnoga srodstva: “Šta li bi se desilo kada bih, prilikom jutarnjeg ustajanja, sebe ugledao kao nekog ogromnog žohara?’’ Mislim da se u pozadini svih velikih romana nalazi pisac obuzet zadovoljstvom uobražavanja sebe kao nekoga drugoga, jedna kreativnost koja sili sopstvene granice. Da bi se – ako se jednoga jutra probudite kao ogromni žohar – moglo pretpostaviti kako ćete, dok trčkarate po zidovima i plafonima, izazvati gađenje kod svojih ukućana, kako će vas se plašiti i kako će vaši roditelji bacati jabuke na vas, onda je ipak potrebno više biti Kafka, nego vršiti istraživanja nad žoharima. Međutim, prije nego što počnemo raditi na tome da sebe stavimo na mjesto nekoga drugoga, onda je možda nužno da malo i istražujemo. A najviše moramo razmišljati o ovome pitanju: Ko je taj “drugi’’ što ga mi trebamo zamisliti?
Ova osoba, koja ne nalikuje nama, obratit će se našim najprimarnijim instinktima: samozaštiti, napadu, mržnji i strahu. Svjesni smo da će ovi mehanizmi pokrenuti snagu mašte i spisateljsku moć u nama. Shodno raspoloživim pravilima umjetnosti, “romanopisac’’ je osjetio da će poistovjećivanje
s tim “drugim’’ uroditi dobrim rezultatima po njega, a romanopisac zna da će mu rad na razmišljanju, koje je oprečno onome što svako pretpostavlja i vjeruje, prirediti samooslobađanje. Povijest umjetnosti romana može se pisati i kao povijest samooslobađanja, našeg prelaska na mjesto nekoga drugoga i transformiranja snagom uobraženja.
Defoeov roman ne dočarava samo Robinsona Crusoea već i njegovog roba, Petka. S istom snagom s kojom je u Don Kihotu dočaran vitez koji živi u svijetu knjiga, dočaran je i njegov sluga, Sančo Panza. Uživam čitati Anu Karenjinu, Tolstojev najbriljantniji roman, kao pokušaj srećno oženjenog čovjeka da zamisli ženu koja uništava svoj nesrećni brak i na kraju sebe. Tolstoju je kao primjer poslužio Flaubert, jedan drugi muškarac, pisac koji se nikada nije ženio i koji je uspio izmisliti nesretnu ženu, Madame Bovary. Prvi veliki klasik alegorije modernoga romana, Melvilleov Moby Dick, jeste knjiga koja, uz pomoć bijeloga kita, istražuje strahove ondašnje Amerike, odnosno one koji ne nalikuju njoj. Mi, zaljubljenici u književnost, danas ne možemo razmišljati o jugu Amerike a da se ne sjetimo crnaca u Faulknerovim romanima. Da nije uspio da ih prikaže vjerodostojno, njegov rad bi se pokazao nedostatnim. Na isti način, osjećam da bi nedostatno bilo djelo nekog njemačkog romanopisca koji se želi obratiti cijeloj Njemačkoj, a koji, direktno ili indirektno, otvoreno ili prekriveno, ne spominje Turke i nespokojstvo koje šire. Isto tako, turski pisac koji nije opisao Kurde i druge manjine, i koji je zanemario crne mrlje na neizgovorenoj historiji svoje zemlje, po mom mišljenju, je napravio falično djelo.
MOĆ UOBRAŽENJA
Politika romanopisca nije, kao što se to misli, nešto što je u vezi s romanopiščevim zalaganjem za određena politička pitanja, s njegovim uključivanjem u zajednice, partije, ekipe. Politika romanopisca proističe iz romanopiščeve moći uobraženja, iz moći da se pisac romana transformira, da se stavi na mjesto nekoga drugoga. Ta moć ga, isto tako, dovodi u poziciju govornika onih što se ne oglašavaju, onih čiji se bijes ne čuje, ušutkanih riječi i onoga što nije izraženo, a ne samo osobe koja je otkrila ljudske realnosti koje nikada nisu oglašene.
Romanopisac, kao što sam to osjećao u mladosti, može, također, ne imati pretjeranih namjera da se bavi politikom ili da su njegove namjere sasvim drugačije... Do danas, neprikosnoveno najveći politički roman, Zle duhove, mi danas ne čitamo onako kako bi to Dostojevski želio, kao svojevrsni polemički roman, usmjeren protiv ruskih nihilista i europeiziranih Rusa, već kao knjigu koja nam objelodanjuje jednu veliku tajnu o slavenskom duhu, ruskoj realnosti. To je jedna tajna koja se može otkriti jedino pisanjem romana.
Do saznanja te vrste, mi, isto tako, ne možemo doći čitajući novine, magazine, gledajući televiziju. To veoma posebno i jedinstveno saznanje, koje nas, u kontekstu privatnih života i povijesti čovjeka i naroda, čini nespokojnim, potresa, koje nas plaši svojom dubinom i zbunjuje svojom jednostavnošću, crpimo pažljivim i strpljivim iščitavanjem velikih romana. Pustite me da dodam, kada Zli dusi Dostojevskog počnu da šapću u čitateljevo uho, govoreći mu o tajni ukorijenjenoj u povijesti, tajni rođenoj iz ponosa i poraza, srama i bijesa, oni takođe osvjetljavaju sijenke čitateljeve sopstvene prošlosti. Kada se već otvorila tema koju osjećam veoma blisku sebi, reći ću i sljedeće: u pozadini ove bliskosti se, nedvojbeno, nalazi psihička napetost i odnos ljubavi i mržnje, a to je ono što između dva svijeta osjeti pisac koji samoga sebe ne doživljava potpuno zapadnjačkim, ali čije su oči, isto tako, zaslijepljene blještavilom zapadne civilizacije.
Došli smo do pitanja Istok – Zapad. Kada mi novinari postave ovo njima omiljeno pitanje, ja se osvrnem na značenje koje su danas ovim riječima dali određeni zapadni mediji i pomislim kako je možda najbolje uopće ne pričati o tome. To stoga, što pitanje Istok – Zapad, u većini slučajeva, podrazumijeva da se siromašne zemlje Istoka trebaju povinovati na sve ono što zapovijedi Zapad i Amerika. Ovakvim pristupom se, isto tako, aludira da kultura, život, politika podneblja iz kojih ja dolazim predstavlja jedan iznurujući problem za Zapad; štaviše, od spisatelja poput mene očekuje se i da predložimo svojevrsno rješenje ovih problema. Međutim, odmah moram naglasiti kako ovaj omalovažavajući stil, također, predstavlja dio problema.
Ali, nedvojbeno, postoji pitanje Istok – Zapad i to, naravno, nije samo u nastupu zlonamjernog Zapada. To je više pitanje siromaštva-bogatstva, a, u isto vrijeme, i pitanje mira. Otomanska država je, u XIX stoljeću, nailazila na određene poteškoće na Zapadu, konstantno su bivali poražavani naspram europskih vojski, a dok se imperija rušila, mladoturci, generacija budućih državnih rukovodilaca, pa čak i posljednji otomanski sultani, pali su pod utjecaj te zasljepljujuće superiornosti Zapada, te su se, na putu europeiziranja, odvažili na niz reformi. Ista logika nalazi se u pozadini moderne Republike Turske i u europeizirajućim reformama njenog osnivača, Mustafe Kemala Ataturka. To je ubjeđenje da su tradicija, vjersko organiziranje u tadašnjem obliku i ondašnja kultura, Tursku učinile siromašnom i slabom.
Na ovo dobronamjerno, ali previše prostodušno i jednostavno ubjeđenje nasjedao sam povremeno i ja sâm, koji potječem iz jedne istanbulske europeizirane porodice srednjega staleža. Europeistička optimistična volja želi, oponašajući Zapad, obogatiti, preobratiti svoju kulturu i svoju zemlju.
Zbog toga što je iniciran ciljem da svoju zemlju učini bogatijom, sretnijom, moćnijom, otomansko-turski europeizam je, u isto vrijeme, i jedan lokalni, nacionalni pokret. Međutim, zbog toga što je bio europeizirajući, on je naravno, isto tako, iz dubine kritizirao i određene temeljne karakteristike svoje kulture i svoje zemlje. Iako ne istim kalupom i stilom, taj pokret ih je poput zapadnjaka, štaviše smatrao pogrešnim i bezvrijednim... To, pak, proizvodi jedan sasvim drugi, veoma duboki i jako zamršeni osjećaj, osjećaj “stida”. Taj stid uvijek osjetim i iz reakcija na moje romane, a i iz ličnih svojih veza sa Zapadom.
Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida, koja nikada neće sasvim nestati. Taj stid ja uvijek nastojim vidjeti zajedno s “gordošću’’, jednim sasvim oprečnim osjećajem. Svi mi to znamo: na mjestu gdje se neko osjeća pretjerano gordim, gdje se ponaša oholo, uvijek je prisutna sjenka stida i ponižavanja nekoga “drugoga’’ ili se s jednim oholim nacionalizmom pred nama pojavljuje neko ko umišlja kako je pretjerano ponižen. Moji romani su ispisani materijalom ove vrste stida, oholosti, ugnjetenosti i srdžbe. A zbog toga što dolazim iz zemlje koja kuca na vrata Europe, ja znam i kako ove lomljive emocije ponekad mogu lako planuti i dosegnuti opasne dimenzije. Volio bih da o ovom stidu mogu pričati kao o prošaputanoj tajni, koju sam prvi put čuo u romanima Dostojevskog.
Umjetnost romana me je podučila da će nas slobodnim učiniti ako s drugima uspijemo podijeliti svoj stid, koji, poput tajne, želimo držati skrivenim. Međutim, na mjestu gdje počinje ova sloboda, ja u svome srcu počinjem osjećati probleme zastupanja, etičke muke govora u ime nekoga drugoga. Lomljiva emocija o kojoj govorim, nacionalni stid ili lokalna osjećajnost, bivaju uznemireni i ogledalom romanopisca, a i njegovom snagom uobraženja. Realnost, koja će nas, ukoliko ostane kao tajna, samo tiho zastidjeti, uz pomoć snage uobraženja romanopisca, prestaje biti tajna i biva svojevrsni drugi svijet s kojim se treba suočiti. Sve dok se, poput djeteta što se igra sa svojim igračkama i intuicijom koju nije uspjelo sasvim shvatiti, romanopisac poigrava sa svjetskim pravilima, s tajanstvenom geometrijom života, dotle porodice, društva, ekipe, sugrađani, plemena, svi u izvjesnoj mjeri bivaju uznemireni. To je jedna sretna uznemirenost. Sve dok se čitaju romani, do tada i svijet u kome živimo stvara utisak da je, poput bajki i priča, sve u međusobnom uobraženju, te se otkrivaju riječi, koje su prekrivene i skrivene od strane porodica, škola, zajednica; štaviše, to čini mogućim da se o njima razmišlja, što je još bitnije.
SNAGA UOBRAŽENJA
Svima nam je poznat užitak čitanja romana: volimo pratiti kako jedan čovjek sebi otvara put među ostalim ljudima, sukob njegovog razuma i duha sa svijetom, njegovo preobražavanje, vezu čovjeka s okolinom i stvarima, te pažnju, odlučnost, riječi koje je pisac koristio prilikom vođenja svih ovih operacija. Svjesni smo da je ono što čitamo i produkt piščeve snage uobraženja, a i da je načinjeno materijalom svijeta u kome živimo. Romani nisu ni potpuno uobraženje, mašta, a niti su potpuna realnost. Čitati roman znači suočiti se i s piščevom snagom uobraženja, a i s jednom realnošću kojoj i mi pripadamo i koju znatiželjno čačkamo.
Dok, sjedeći u nekom ćošku, opruženi na krevetu ili divanu, čitamo roman, naša mašta neprestano radi između svijeta romana i našeg svijeta. Čitajući roman, sada i mi počinjemo maštati o nečemu “drugome’’ što ne znamo, što sasvim ne poznajemo i gdje nikada nismo bili. Ili, isto putovanje načinimo u dubinu psihe neke osobe koja nalikuje našoj.
Ponaosob skrećem pažnju na sve ove situacije, kako bih vam sada uspio vjerodostojno ispričati u obraženje što mi se nekada pojavljuje pred očima. S vremena na vrijeme, trudim se da pred očima, u geografskom okruženju u kome žive, jednog po jednog, dočaram čitatelje koji povučeni u neki ćošak ili izvaljeni u fotelji čitaju roman. Tada mi pred očima oživi na hiljade, na desetine hiljada čitatelja, koji su raštrkani po raznim podnebljima, gradovima i koji, čitajući knjigu, zamišljaju piščeva uobraženja, njegove junake i njegov svijet. Sada, poput samoga pisca, i ovi čitatelji koriste svoju maštovitost, sada se i oni trude transformirati i sebe staviti na mjesto nekoga drugoga. To su trenuci kada se u našoj psihi promeškolji tolerancija, skromnost, suosjećajnost, sažaljenje i ljubav. Ono što poručuje dobra književnost, nije snaga našeg suda, već naša sposobnost da se stavimo na mjesto drugoga. Kad god s ovom sposobnošću nastojim pred očima oživjeti čitatelje što su raštrkani po raznoraznim ulicama, četvrtima, gradovima i koji pokreću svoju maštovitost, ja shvatim kako, zapravo, razmišljam o tome kako jedna zajednica, ekipa, jedan narod – nazovite to kako hoćete – mašta o samom sebi. Moderna društva, plemena i narode čitanje romana podstakne na duboka razmišljanja o sebi; uz pomoć romana raspravljaju o sebi. Čak i kada izaberemo roman s namjerom da se razonodimo, opustimo, pobjegnemo od dosadne svakodnevnice, većina nas, nesvjesno, dočarava zajednicu, narod, društvo kojem pripadamo.
To je, pak, ono što romane čini toliko podesnim, kako za sreću i ponos naroda, tako i za njihove srdžbe, uvredljivosti i sramove. Još uvijek se zbog ovih osjećaja uvredljivosti, stida i ponosa ljute na pisce. Još uvijek se, nažalost, pokazuju primjeri neočekivane netolerantnosti: romani se spaljuju ili se protiv pisaca pokreću sudski procesi.
Odrastao sam u kući u kojoj se čitaju romani. Moj otac je imao veliku biblioteku i, dok sam bio dijete, moj otac je o velikim romanopiscima, koje sam maločas spomenuo, o Mannu, Kafki, o Dostojevskom ili Tolstoju, pričao na način kako su pojedini drugi očevi u kući pričali o generalima ili nekim vjerskim velikanima. Svi ti romani, veliki romanopisci su se, dok sam još bio dijete, u mojoj glavi sjedinili s mojim poimanjem Europe. To nije samo stoga, što potječem iz jedne istanbulske porodice koja iskreno vjeruje u europeizaciju, koja, štaviše, zbog toga sebe i svoju zemlju prostodušno vidi, ili želi vidjeti, europeiziranijim nego što inače jesu, to je stoga, što je umjetnost romana jedno od najvećih otkrića umjetnosti koje je Europa razvila.
Mene ako pitate, zajedno s orkestralnom muzikom i slikarstvom postrenesansnoga perioda, umjetnost romana je jedan od temeljnih faktora koji Europu čine Europom, koji definira i determinira njen identitet. Ja Europu ne mogu zamisliti bez romana. To je tačno, ako se prihvati kao svojevrstan način razmišljanja, poimanja i maštanja ili kao aktivnost stavljanja samoga sebe na mjesto nekoga drugoga. Ali je tačno i stoga, što su romani svjedoci cjelokupne jedne kulture, povijesti. Djeca, omladina iz drugih krajeva svijeta, su se, uz pomoć romana, prvi put podrob no susreli s Europom. I ja sam jedan od njih.
Prisjetimo se momenata kada se jedan novi kontinent unutar europskih granica, jedna nova kultura, civilizacija, susrela s umjetnošću romana, kako ju je pohotno koristila s jednim novim nadahnućem, kako je, uz pomoć romana, definirala samu sebe i kako se zbog toga priključila Europi. Prisjetimo se pojavljivanja velikog ruskog romana, vremena kada je latinoamerički roman postao dio europske kulture... Čak nam je i sâmo čitanje romana dovoljan pokazatelj kako se europske granice, povijest i njena bit stalno mijenjaju. Stara Europa koja se opisuje u francuskim, ruskim i njemačkim romanima iz biblioteke moga oca ili postratna Europa iz moga djetinjstva ili današnja Europa – sve su to mjesta i ideje koje se stalno mijenjaju. Ali, unatoč tome, u meni postoji uobraženje jedne Europe koja ima svoj kontinuitet i sada ću se osvrnuti na to.
PITANJE EUROPE
Pitanje Europe je za Turčina jedno veoma lomljivo, veoma osjetljivo pitanje. Poput većine Turaka, i ja u sebi nosim stremljenja, dobronamjernost, znatiželju i strah od odbacivanja, čovjeka koji, želeći da ga prime unutra, kuca na vrata, a ujedno i gnjev koji je u skladu s time. To je pitanje koje se nalazi tik uz stid o kome sam maločas govorio. Kucati na vrata, čekati, primati obećanja, nadati se i ne moći ući unutra... Sve što se Turska više približava Europi, što se više pojavljuje nešto što može utjecati da Turska postane punopravni član Europske Unije, utoliko, nažalost, u određenim europskim krugovima i kod određenih političara, do jasnijeg izražaja dolaze antiturska osjećanja.
Metod koji su na posljednjim izborima koristili određeni političari koji slijede politiku usmjerenu protiv Turske i Turaka, smatram opasnim isto koliko i nastup pojedinih turskih političara što strasno žude za zametanjem kavge sa Zapadom i Europom.
Jedno je kritizirati tursku državu u kontekstu pitanja kao što je pomanjkanje demokracije ili, na primjer, ekonomska situacija, a drugo je nipodaštavati cjelokupnu tursku kulturu, ili sve one što su turskoga porijekla koji u Njemačkoj vode mnogo siromašniji i teži život od Nijemaca.
Ove ružne riječi što se izriču na njihov račun, Turci slušaju s uvredljivošću nekoga ko kuca na vrata i ko želi biti primljen unutra. Potpirivanje antiturskoga nacionalizma u Europi, inicira, nažalost, provociranje i jednog grubog antieuropskog nacionalizma u Turskoj. Oni koji vjeruju u Europsku Uniju trebali bi što prije uočiti da se problem nalazi između mira i nacionalizma. Naš izbor će biti između ovoga dvoga. Ubijeđen sam da u srcu Europske Unije leži ideja mira i vjerujem da se neće moći odbiti prilika za mir, kojeg danas Turska nudi Europi. Problem je došao u poziciju svojevrsnoga odabira između uobraženja romanopisca i nacionalizma onih što spaljuju knjige.
Zbog toga što u posljednjih nekoliko godina veoma često iznosim svoje argumente za primanje Turske u Europsku Uniju, ja sam se, isto tako, naslušao i mnogo, u tom kontekstu, skeptičnih pitanja onih što na to krive usta. I njima bih odmah uputio odgovor. Sasvim nedvojbeno, ono što bi Turska i Turci prvo ponudili Europi jeste mir.
Težnja jedne muslimanske zemlje da se priključi Europi i prihvatanje te miroljubive namjere, ulile bi povjerenje u Europu i Njemačku i osiguralo bi im dodatnu snagu. Pisci velikih romana koje sam čitao u djetinjstvu i mladosti, definirali su Europu ne njenom kršćanskom vjerom, već čežnjom njenih pojedinaca. Zbog toga što su Europu opisivali junacima koji su željeli ostvariti svoje slobode, svoje kreativnosti i stremljenja, glas tih romana je dopirao do moga srca. Europa uspijeva uživati poštovanje, jer je u izvanzapadnome svijetu usadila ideje slobode, jednakosti i bratstva. A ako je prosvjetiteljstvo, jednakost i demokracija duh Europe, onda bi Turci trebali zauzeti mjesto u toj miroljubivoj Europi. Europa koja bi se zasnivala samo na kršćanstvu, bila bi – poput Turske koja bi svoju snagu nastojala crpiti jedino iz vjere – jedno nerealno, introvertno mjesto, koje gleda u prošlost, a ne u budućnost.
Vjerovati u Europsku Uniju, nije teško za one što su, poput mene, odgojeni kao djeca europeiziranog, sekularnog Istanbula. Ne zaboravite, Fenerbahçe, fudbalski klub za koji ja navijam, se još od moga djetinjstva natječe u europskim kupovima. Postoje još milioni Turaka nalik meni, koji nepokolebljivo i srčano vjeruju da je Turskoj mjesto u Europi. Međutim, ono što je još važnije, jeste činjenica da velika većina konzervativnih Turaka, pobožnih muslimana, a i njihovi politički predstavnici, Tursku danas žele vidjeti u Europskoj Uniji, zajedno s vama zamišljati i kreirati buduću Europu. Mora da je, nakon stoljetnih kavgi i ratova, bez osjećaja kajanja teško odbiti tu ispruženu ruku prijateljstva.
Kao što ne mogu zamisliti Tursku bez europske vizije, ja, isto tako, znam da neću moći vjerovati u Europu koja nema turske vizije.
SVIJET KOJEM ŽELIM PRIPADATI
Izvinjavam se zbog toliko političkih riječi. Svijet kojem želim pripadati je, svakako, svijet mašte.
Između sedme i dvadesetdruge godine života, želio sam biti slikar; izlazio sam na istanbulske ulice i slikao prizore grada. Poslije sam, kako sam to i opisao u svojoj knjizi Istanbul, u dvadesetdrugoj godini ostavio slikanje i počeo pisati roman. Bilo da je riječ o slikanju ili pak o pisanju, ja sada mislim kako sam se, zapravo, uvijek bavio istim poslom: ono što me veže za sliku i tekst jeste težnja da od ovoga općepoznatog, dosadnog, zagušljivog svijeta što ruši nade pribjegnem u jedan drugi, mnogo dublji, složeniji i još bogatiji svijet. Bilo da ovaj drugi i fantastični svijet prikazujem linijama i bojama, kao što sam to radio u djetinjstvu i mladosti, bilo da ga gradim riječima, kao što to radim posljednjih trideset godina, da bih ga mogao do u tančine detaljno smisliti, ja se svakoga dana moram dugo, dugo osamostaljivati u jednoj sobi. Ovaj drugi, utješni svijet, kojeg podižem provodeći trideset godina sâm u jednome ćošku, ja, naravno, gradim od materijala ovoga poznatoga svijeta, od onoga što uspijem vidjeti iz svoje kuće, na ulicama Istanbula, Karsa ili na ulicama Frankfurta. Ali, snaga našega uobraženja, romanopiščeva maštovitost, ovome ograničenom, realnom svijetu daje i jedan veoma magičan i sasvim poseban karakter.
Sada ću se osvrnuti na taj karakter, na ono na što romanopisac troši cijeli svoj život, kako bi ga učinio dostupnim čitateljevim čulima. Mene ako pitate, život je nešto nadnaravno složeno, čudnovato, teško pojmljivo i nešto što nas može usrećiti jedino ako stane u određeni okvir. Razlog naše sreće i nesreće u većini slučajeva leži u smislu koji smo dali životu, više nego u samome životu kojega proživljavamo.
Cijeli svoj život potrošio sam u traganju za ovim smislom. To znači uspjeti pronaći jedan početak, centar i jedan kraj u ovome složenom, mukotrpnom i brzom svijetu današnjice, u vrevi i galami, među zbunjujućim kovrdžama života... I, po meni, to je nešto što je moguće postići jedino uz pomoć romana... Nakon što sam napisao i objavio svoj roman Snijeg, ja sam, prilikom svakog izlaska na ulice Frankfurta, kojima je hodao moj junak Ka, koji pomalo nalikuje meni, osjećao kao da se susrećem s njegovom dušom i kao da sam pronašao jedan, za mene veoma poseban, smisao i centar grada.
Po meni je sasvim tačno ono što Mallarmé reče: “Sve na svijetu postoji da bi ušlo u jednu knjigu.’’ A što se tiče knjiga koje u sebe najbolje uzimaju sve što postoji na svijetu, mislim da su to, bez ikakve sumnje, romani. Nakon toliko stoljeća, romani još uvijek na najbolji način izražavaju najveću ljudsku sposobnost, sposobnost mašte i razumijevanja drugih. Mislim da mi je ova velika nagrada dodijeljena zato što sam trideset godina vjerno služio velikoj umjetnosti romana.
Svima vam se najiskrenije zahvaljujem.
(Frankfurt, oktobar 2005. prijevod sa turskoga na bosanski Enver Ibrahimkadić)
Dubravka Ugrešić je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a predstavila se i kao likovni amater
Svijet u kojem nikad jednostavnije nije bilo objaviti svoj „uradak“, bio on pisani, muzički i likovni Dubravka Ugrešić, jednostavno naziva „karaoke kultura“, a kultura, smatra ona, danas pripada amaterima.
Svađa ćirilice i latinice
Dubravka je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a ujedno se predstavila i kao likovni amater. U galeriji „Grafički kolektiv“ otvorena je i njena izložba „Početnica za nepismene“. Inspiracija je stigla upravo iz školskih početnica, bukvara sa kraja 19. stoljeća, sredinom 20. stoljeća, i iz 1990. godine, kada su, reći će kasnije „oni avioni sa slovom A bukvalno počeli da bombardiraju naše gradove i sela“.
Svoja razmišljanja o početnicama, amaterima u kulturi, a na kraju i o sebi kao likovnoj umjetnici Dubravka Ugrešić je podijelila sa novinarima u prostorijama Narodne biblioteke Srbije.
„Ja sebe ne shvaćam kao likovnog umjetnika niti kao likovnog početnika. To je prirodno došlo – pokušaj vizualnog izražavanja je u korespondenciji sa davnašnjim esejom „Početnica“ koji je objavljen ’91. i ušao je u „Kulturu laži“ i zatim sa novim esejom koji ima naslov „Karaoke kultura“ gdje ja pokušavam definirati ovu našu modernu, digitalnu kulturu.“
Ističe da je početnica poslužila kao najintimnija, njoj najbliža metafora raspada „jer su u početnici bili svi zajedno – Ivan, Milovan i Džafer i odjedanput su se svi posvadili, posvadila se ćirilica sa latinicom, a oni avioni pod slovom A krenuli su zaista da bombardiraju naša sela i gradove i tako je iz dječje perspektive, perspektive početnice nikla ta metafora rata i raspada“.
Interes za početnice nije splasnuo već samo spada u jedan novi kontekst oivčen digitalnom erom. „Činjenica je da smo sa Gutenbergovom galaksijom završili. Ona je trajala 500 godina sa milion varijanata, od vizualne, tipografske...i mi smo sada ušli u jednu novu eru koju možemo najkraće definirati kao digitalnu kulturu jer je naprosto sve digitalno. Književnost, slikarstvo se preselilo na internet, na mobilne telefone, na twitere...“
Digitalna era je fokus tradicionalne formule autor-djelo-konzument sa autora prebacila na konzumenta, recipijenta. I sada recipijent, smatra Ugrešić preuzima vlast.
„Najjednostavniji primjer je televizija. Televizija nije što je bila, nije institucija sa vrha. Imate „Big brother show“ što je metafora onoga što se događa sa televizijom koja polako postaje ono vjerojatno čemu je bila namjenjena iz početka. Ona dolazi u ruke gledalaca jer je njima i namjenjena. Gledaoci mogu to kontrolirat, slati poruke, telefonirati...Postoji rejting, oni skidaju emisije, postavljaju nove, rade svoju kulturu koja se širi dalje na internet. Postoje bezbrojni fandomi koji počinju od „Startracka“, „Harry Potera“...to je nerazmrsiva velika masa koja se hrani, ima milijune priključaka od najbanalnijih stvari. Sad vi mislite da su ti fandomi pasivni. Oni nisu pasivni, Harry Poter živi dalje na internetu, imate milijune ljudi koji prekrajaju to djelo, nastavljaju život, autorka više nije važna, važna je kulturna zabava koja traje, ide dalje na internetu. Ukratko rečeno, to nisam izmislila ja, postoji knjiga o tom kultu amatera u suvremenoj kulturi, sve sa internetom, wikipedijom gdje amateri preuzimaju vlast. Amateri pjevaju, amateri crtaju, amateri pišu, amateri plešu, amateri se glasaju, amateri zvone...“
Vizuelna kultura
Tu se prisjetila vremena komunizma koji je gajio kulturu amaterizma u kino klubovima, amaterskim fotoklubovima, radionicama, amaterskim bendovima, domovima kulture...“Vidjeli smo to i u filmu „Sjećaš li se Doli Bel“. Cijela škola hrvatskih konceptualista je izašla iz kino klubova. Ta kultura se ugasila i moja teza je da je komnizam umro ali cijeli svijet je preplavila pobjeda amatera. Teza je jako zaoštrena, vjerojatno nije točna ali je vrlo zabavna i možemo dalje na tom kontemplirat“.
Kako ne bi ispalo da napada amaterizam Dubravka Ugrešić se stavila u poziciju amatera i napravila je izložbu. „Naravno, nisam napravila bilo kakvu izložbu, nisam išla i crtala parkove nego sam crtala ono što mislim da je važno i sad se opet vraćamo početnici, a to je ta moja arheologija, jer to je arheologija a ne slikarstvo i umjetnost. Arheologija koja se meni čini izuzetno važnom čak i psihoanalitički. Sjetila sam se šta je bila vizualna kultura mog djetinjstva. To su bile 50-te godine, veliko siromaštvo, nije bilo slikovnica. Ja se sjećam kao danas svoje prve slikovnice od A do Ž. Sjećam se boje, mirisa, slika, sjećam se svega zato što nije bilo drugih. Crtalo se po knjigama jer nije bilo ni papira ni blokova.
Zašto tu vizualno kulturu ne opisati, ne učiniti je vidljivom na ovaj način. Uostalom o njoj postoji vjerojatno manje dokumenata o onoj koje ćete se vi sjećati – vaših stripova, manga filmova...Naprosto se radi o konstantnom razgovoru koji ja vodim. Ovog puta sam se usudila da razgovor vodim sa nečim što ulazi u sferu vizuelne prakse“.
U kratkim crtama objasnila je i sadržaj najnovije knjige eseja. „Mislim da je knjiga vrlo dobro složena. Imate uvodni esej, ili početni esej i to je opijum. U tom eseju govorim o tome kako je religiozni gen u svima nama vrlo jak. I iz te perspektive vjerovanja, određuje se cijela naša kultura. Bavim se nekim oblicima, a to su memoari, popularnom kulturom prije svega i to je sasvim dobar uvod u ono što će kasnije slijediti u knjizi. Knjiga ima četiri odjelka. Osim uvodnog eseja slijedi kratki esej o svemu i svačemu, geografski su rasprostranjeni na naše krajeve, na zapadnu ili istočnu Evropu i tu ima svega i svačega – od politike, migracija, umjetnosti i svega. Treća sekcija su politički eseji. Tema prvog je Goli Otok, moj posjet Golom Otoku i način na kojim sam ga ja doživjela. Drugi esej je o Radovanu Karadžiću i šta znači njegovo hapšenje i sve to skupa i treći esej je novi esej o tome kako sam postala vještica. U četvrtom dijelu su eseji vezani za kulturu, književnost i tako, a peti je zaseban „Karaoke kultura“. Čini mi se da je vrlo jasna i prilično čista podjela“.
Strašne novine
Govoreći o kulturnom prostoru na području bivše SFRJ primjećuje da je kaotičan, ali istovremeno i dinamičan. Taj prostor je po njenim riječima osiromašen, slomljen, provijanciliziran, a da bi se resetirao potrebno je puno više vremena od dvije decenije, smatra Dubravka Ugrešić koja je prokomentirala i današnju književnost.
„Knjiga je došla na ono sa čim je počela, barem se to odnosi na roman, na prozu. Uvijek je bila zamišljena da bude bliska čitaocima, tako da je to proizvod. U onom trenutku kad smo pristali da to bude proizvod dobili smo posljedice koje kusamo i tu je sad potpuna sloboda, tj. vama se čini da je potpuna sloboda i da svatko kupuje ono šta hoće. Kao što vam se čini, ako ste bogati da su baš „prada“ cipele ono što vi hoćete kupiti. Dakle, tu je diktat tržišta koje uvijek ide na to da vam sugerira da je sve što konzumirate vaš osobni izbor ili izbor koji ima vaš personalni pečat, što dakako nije istina. S obzirom da se cijeli sistem urušio, čini vam se da znate šta je prava književnost. To su rekli drugi, a oni se zovu „nacionalna književnost“ koju je netko složio. Netko je uspostavio kanon davno prije vas, netko je rekao tko ide, tko ne ide, netko je uspostavio vrijednosti pa je rekao da je neko najbolji, neko manje loš...Nemam ništa protiv toga. Kanoni neka postoje jer je život bez kanona dosadan, nema se šta rušit, nema se po čemu pljuvat, nema koordinata po kojima bi znali šta mi to novo fantastično radimo bolje od kanona, po čemu smo bolji od onoga što je na vrhu. Pitanje kanona je nevjerovatno zanimljivo jer je tu dinamika i ona je važna i podliježe, zanimljivo je za analize socijalne, financijske...Šta je sve igralo ulogu da se uspostavi takav jedan nacionalni kanon“.
Slično, ako ne i gore je i u medijima o kojima nema ni jedne riječi pohvale. Naprotiv: „Najstrašnije od svega u dijelovina bivše zemlje su mediji. Televizija je strašna, novine su katastrofa.
Ja nigdje ne vidim tako strašne novine i vizualno, kad smo već kod vizualnog, kao što ih viđam ovdje, ali iste su takve u Rumunjskoj, Bugarskoj...ovo što malo pratim i što znam. Tekstovi su nečitljivi, prepune su pornografije i to je jedna poruka. Uzmite samo jedan dan sve novine koje su izašle u Hrvatskoj. Pročitajte sve članke, napravite neku statistiku i pogledajte koja je najučestalija riječ. Ja se kladim da je to riječ „guza“. Usput imate i fotografije – guza ova, guza ona, guza na moru, guza na planinama, guza na Lošinju...Ako vi to dobivate 10 godina i to je riječ koja zvoni, onda se tu nešto događa sa mentalnošču konzumenata. Mislim na djecu.
O sadržajima neću govoriti.“
(U ponedjeljak, 13. septembra objavljujemo ekskluzivni intervju sa Dubravkom Ugrešić)
(zurnal.info)
Orhan Pamuk u romanu Crna knjiga potpuno pobija uobičajene dihotomije –Istok/Zapad, jednakost/različitost, zajednica/individua, fikcija/realnost – time što ih smatra našom univerzalnom potragom za identitetom
Roman Crna knjiga Orhana Pamuka je priča o advokatu umornom od života, Galipu, koji jednu sedmicu obilazi Istanbul uzduž i poprijeko u potrazi za svojom nestalom suprugom Rujom, koja je osim toga i njegova rodica. Galip sumnja da je Ruja pobjegla sa Dželalom, svojim polubratom, poznatim kolumnistom koji je Galipu, dok je bio dječak, bio idol a siguran je da ga Ruja smatra privlačnim. No vrlo brzo slijedi odmak od ove tipične detektivske priče. Galip shvata da je ključ za nalaženje Ruje poimanje Dželalove prirode, i da će to najlakše učiniti ukoliko sâm postane Dželal. Kada njegovom bezobzirnošću (ili namjerom?) polubrat biva ubijen, a i Ruja, on obećava da će novinama i dalje dostavljati Dželalove stare, neobjavljene kolumne, iako su sve one, ustvari, njegova djela.
Orhan Pamuk u romanu Crna knjiga potpuno pobija uobičajene dihotomije –Istok/Zapad, jednakost/različitost, zajednica/individua, fikcija/realnost – time što ih smatra našom univerzalnom potragom za identitetom. Ponekad razigran, ponekad ljut, on se hvata ukoštac s demonom pisanja, ne da bi dao logičnu formu i značenje svojoj priči, već da bi odolio tom prirodnom impulsu budući da ti kvaliteti ne postoje u stvarnom životu.
“Sjajan roman, vrlo prijatan čulima našeg uma poput turskog slatkiša i podjednako suptilan... u svom dizajnu jednak je perzijskom ćilimu.”
— San Francisco
“Inventivan i... bogat, moderni nacionalni ep.”
— Sunday Times (London)
U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook donosimo prvih 20 strana uzbudljivog romana Orhana Pamuka. Uživajte u čitanju (učitavanje PDF-a može potrajati i do nekoliko minuta u zavisnosti od brzine vaše internet konekcije).
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/CrnaKnjiga.pdf|580|700}
(zurnal.info)
Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu
MOJ DYLANE, POBRATIME MIO
Čija je ono pokora, čija je ono kazna,
Čija li je dvorana, malena i prazna?
Dylanova pokora, Dylanova kazna,
Dylanova dvorana, malena i prazna.
Odvela nam Dylana
Ta sudbina kleta,
Odvela iz Frankfurta
Da Marku ne smeta.
Ostala je Dylanu
Jedna želja jaka:
Zapivati pismu
Perkovića Marka.
Moj Dylane, pobratime mio,
Jesi l' skoro popularan bio?
Sto eura lipim na gitaru,
Zapivaš li Gradišku nam Staru!
Moj Dylane, nekurentna robo,
Bi li štogod isplativa probo?
Od romanse iz grada Duranga
Stoput više vridi naša ganga!
Vratit će se Dylan Bob,
Tribat će mu para,
Statirat će u filmu
Jakova Sedlara.
Osjetit će Dylan Bob
Bogatstvo i slavu,
Nakrivit će jarmulku
Crven-bilu-plavu.
Moj Dylane, pobratime mio,
Ti ni Loru ne bi napunio!
Zašto kucaš na nebeska vrata?
Pivaj pisme žestokih Hrvata!
Moj Dylane, pobratime mio,
Jesi l' skoro u Dachau bio?
Je l' vas kol'ko u pećnicu stalo
I kroz dimnjak je l' vas otpuvalo?
Moj Dylane, ti i Guthrie Woody,
Vaše pisme ne razumu ljudi!
Jebeš vitar iz pisme ti stare,
Sada puše vitar sa Dinare!
(Feral Tribune 1136, 13. srpnja 2007.)
PITANJA ZAOBILAŽENJA POVIJESNIH ISTINA
1. Jeste li se blagovremeno informirali o trijumfu hrvatskoga megastara Marka Perkovića Thompsona nad manje poznatim židovskim izvođačem Bobom Dylanom u Frankfurtu na Majni?
2. Je li moguće da ste propustili Hrvatsko slovo u kojemu je Goran Galić ispisao najslavnije retke u povijesti hrvatske popularne glazbe: „Prije nekoliko tjedana, M. P. Thompson je u Frankfurtu zasjenio svjetsku rock legendu Boba Dylana, koji je iste večeri održao koncert u polupraznoj dvorani kapaciteta 2.000 ljudi, koncertom s 12.000 posjetitelja i još velikim brojem onih koji su ostali bez ulaznice, pa su preusmjeravani na Dylanov koncert.“?
3. Ako vam je promaklo Hrvatsko slovo, nije vam valjda promakla i Arena od 12. srpnja 2007. u kojoj je objavljen najznamenitiji naslov u povijesti hrvatske popularne glazbe: „Židova Boba Dylana oduševio Thompsonov koncert!”?
4. Onda vam je sigurno promakla i izjava Zrinka Tutića u TV-dodatku Jutarnjeg lista da će velečasnog Zlatka Sudca pretvoriti u novog Dylana, pa hrvatskom skladatelju ne možete postaviti umjesno pitanje zašto Dylana ne pretvori u novog Marka Perkovića Thompsona?
5. Ne čitate Hrvatsko slovo, ne čitate Arenu, ne čitate TV-dodatak Jutarnjeg lista... Pa kako vi mislite završiti školu?
PROTIV JUDOSLAVIJE
Za sve su krivi Židovi... Nemam ništa protiv Židova, ali znamo da ni Isus Krist nije imao ništa protiv njih, pa su ga svejedno razapeli, a kamoli neće mene, malog običnog čovjeka.
Marko Perković Thompson, o zabrani svojih koncerata u Amsterdamu i Rotterdamu, u Slobodnoj Dalmaciji, studeni 2003.
U svom životu nisam nikada ništa loše izjavio, učinio ili na bilo koji način uvrijedio nekog Židova, židovsku organizaciju, a pogotovo ne židovski narod.
Marko Perković Thompson u Večernjem listu, veljača 2004.
Pravi je uzrok holokausta jer su Židovi izludjeli neke narode pljačkom i vrijeđanjem, pa su im se nametnuli takvi poput Hitlera i Mussolinija.
Željko Olujić u Slobodnoj Dalmaciji, prosinac 1993.
Ja sam uvjeren da je više od polovice od 38 tisuća Židova u NDH preživjelo rat. Na Židovskome groblju na Mirogoju desetine su imena ljudi koji su umrli u dubokoj starosti, nakon rata.
Davor Glasnović u Fokusu, veljača 2007.
Hrvati nisu nikada bili antisemiti, a u NDH Židove nisu ubijali Hrvati, nego nacisti.
Dubravko Horvatić na promociji knjige "Židovstvo i hrvatstvo" Petra Vučića, svibanj 2001.
Logorom Jasenovac upravljali su Židovi, država je samo dala stražu, a postoji i ugovor između vlade NDH i Židovske općine Zagreb o financiranju uprave toga logora.
Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda, na press-konferenciji Počasnog bleiburškog voda, održanoj u Zagrebu, travanj 2009.
Hrvatskim Židovima imovina za NDH nije bila oduzimana nego je ona davana drugima na upravljanje.
Anto Đapić na tribini u Varaždinu, prosinac 1999.
Nikad HSP nije veličao NDH. A ja sam uvijek bio poznat kao izniman štovatelj Židova, često ističući primjer Izraela kao dobro organizirane države u kojoj je mali narod opstao unatoč nepovoljnim okolnostima.
Anto Đapić u Novom listu, veljača 2004.
Izrazio sam žaljenje u vezi s holokaustom. Molim da se to ne brka s isprikom.
Anto Đapić u Jutarnjem listu, studeni 2005.
Nema naroda u Europi koji nije progonio Židove, koji se moraju upitati što je s njima!
Nedjeljko Kujundžić na promociji knjige Petra Vučića “Židovstvo i hrvatstvo”, svibanj 2001.
Ni sami Židovi ne znaju koliko ih je bilo, ali zato znaju pričati koliko ih je stradalo. A kako znaju koliko ih je stradalo kada ne znaju ni koliko ih je bilo?
Vladimir Reinhofer u Hrvatskom slovu, kolovoz 1998.
Židovi, ispričajte mi se za ubojstvo Isusa!
Mario Mihaljević u Novom Imperijalu, travanj 2000.
Kada danas netko kaže da mu se sviđaju pjesme Marka Perkovića Thompsona, možemo dosta vjerno odčitati njegovu nacionalnu pripadnost. Thompson je, naime, u svojim pjesmama izrazio ono što hrvatski domoljubi rado pjevaju i slušaju kada slave.
msgr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, u knjizi „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“, ožujak 2009.
Svatko tko ne sluša glazbu Marka Perkovića Thompsona u Hrvatskoj je Židov.
Andrija Ružek, nositelj liste Hrvatskih pravaša – Hrvatskog pravaškog pokreta u 5. izbornoj jedinici, u emisiji "Izbori 2007." na HTV-u, studeni 2007.
Thompson u Hrvatskoj ima sličnu društvenu funkciju kao Bruce Springsteen u Americi.
Darko Glavan na promociji CD-a Marka Perkovića Thompsona "Bilo jednom u Hrvatskoj", održanoj u Zagrebu, prosinac 2006.
Doći ćemo i u Istru, u Pulu, u Arenu, u krajeve gdje još ima komunizma. Ubit ćemo komunizam! Komunizam nećemo ubiti nasiljem, već ljubavlju, jer mi nismo nasilnici. Pobijedit ćemo ljubavlju, jer ljubav ruši sve zidove.
Marko Perković Thompson na koncertu u Križevcima, rujan 2008.
Markove pjesme ispunjavaju naša srca dobrotom i ljubavlju, a zli ljudi boje se ljubavi i dobrote. Napadaju ga oni koji se boje hrvatstva, našeg domoljublja i vjere. On će pak svojim govorom ljubavi ubiti sve one Kajine i druge.
Zdravko Tomac na predstavljanju knjige „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“ u Puli, svibanj 2009.
ZA ONE KOJI ŽELE PUNITI DVORANE
Jakov Gavranović: Ratna pjesmarica o hrabrim vojnicima Hrvatima i Niemcima, Tiskara Dragutina Spullera, Samobor, 1944.
Darko Sagrak: Zagreb 1941. – 1945. Suton Banovine Hrvatske, uskrišenje Nezavisne Države Hrvatske i njezin slom, prva godina u Titovoj Jugoslaviji, vlastita naklada, 1995.
Život u NDH. Fotomonografija (1941. – 1945.), Jutarnji list, Zagreb, 2010.
Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora / Reconciliatio et paenitentia, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996.
Ivan Mužić: Hitler i Izrael. Metafizika suvremene povijesti, Orbis, Split 1997.
Petar Vučić: Židovstvo i hrvatstvo. Prilog istraživanju hrvatsko-židovskih odnosa, Croatiaprojekt, Zagreb, 2000.
David Boucher: Dilan i Koen – pesnici rokenrola, s engleskoga preveo Zoran Paunović, Clio, Beograd, 2008.
Anđelko Mijatović: Ganga. Pismice iz Hercegovine, Imotske krajine, od Duvna, Livna i Kupresa, Naša ognjišta, Duvno, 1973.
Knjigu Bezgaća povijesne zbiljnosti možete naručiti na linkovima:
http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139568
http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139569ž
Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu
SLOBODAN LOVRENOVIĆ
EMINA
(prema pjesmi bivšega Alekse Šantića)
Sinoć, kad se vraćah sa Široka Brijega,
Vidjeh Kujundžiluk, granatirah njega;
Kad tamo, u hladu pustih ruševina,
S Cedricom u ruci stajaše Emina.
Ajši, ajša, jamaša –
Konvoj jaše ustaša.
Mostar nazvah svojim, al' – tako mi Knina –
Ne htje ni da čuje balijka Emina.
Thornberry joj Cedric doturio vode,
A ona ga, kurva, ne pušta da ode.
Ajši, ajša, jamaša –
Tenka jaše ustaša.
S Huma plotun puknu, niz mahale puste
Rastjera joj njene jedinice guste,
Al' Thornberry Cedric i fesovi plavi
Pokazaše prstom prema mojoj glavi.
Ajši, ajša, jamaša –
S konja sjaše ustaša.
Heliodrom prepun, jes' – tako mi Knina –
Al' u njeg ne uđe prokleta Emina.
Samo me je Cedric pogledao mrko
Kad je rod Eminin u logoru crko.
Ajši, ajša, jamaša –
Prava krši ustaša.
Emina se šeće, a Cedric ne kreće –
Ni Hrvatska vojska više pomoć' neće.
Ja pusta li grada! Tako mi Arkana,
Perišić je šegrt Praljka Slobodana.
Ajši, ajša, jamaša –
Mostar ruši ustaša.
Feral Tribune 423, 7. rujna 1993.
PITANJA POVIJESNE RAZGRADIVOSTI
1. Za kojim je stolom dogovoreno da Mostar mora biti hrvatski stolni grad u Bosni i Hercegovini?
2. Je li za tim stolom dogovoreno i to da Stolac više ne smije biti grad?
3. Što je Slobodan Lovrenović radio ispod tog stola?
4. Jeste li upoznati s ratnim opusom Slobodana Lovrenovića, objavljenim na najborbenijim stranicama Večernjeg lista, ili mislite da je od njega ostala samo ova pjesma?
5. Sjeća li se netko od vaših starijih ukućana Cedrica Thornberryja?
6. Je li taj irski smutljivac spriječio da hrvatske snage najprije od Mostara naprave ono što su već napravile od Stolca pa da ga potom pretvore u hrvatski stolni grad u BiH?
7. Misli li Ivan Aralica, literarni strateg hrvatskih osvajanja u Bosni i Hercegovini, da je muslimanka Emina katoličkim Hrvatima trajniji neprijatelj od pravoslavca Alekse Šantića kada tvrdi: „Ne Srbi, njihov je problem za nas prolazan, Muslimani postaju glavni problem našeg susjedstva!“
8. Jeste li napokon u stanju razumjeti poruku koju je Franjo Tuđman u kolovozu 1993. s govornice u Tribunju uputio Hrvatima, svima i svuda: „Pripadnici ste jednog slavnog naroda koji – kako u povijesti, a tako ni sada – nije imao prijatelje.”?
KRIŽARSKI BRAT TE GLEDA!
Svi su htjeli uništiti hrvatski narod jer on živi na najljepšem području na svijetu. Postoji priča da je Bog, kad je dijelio Zemlju, svima podijelio, a Hrvatima nije. Javio se Hrvat i rekao: "Pa dobro, Bože, za nas nije ništa ostalo?" Onda je Bog malo razmislio i rekao: "Pa dobro, hajde, uzmi Hercegovinu, iako sam je ostavio za sebe."
Miro Arapović, direktor Cro-etno festivala u Neumu, u Globusu, kolovoz 1996.
Meni smeta negativno povijesno naslijeđe, imena ulica, trgova i gradova. To treba mijenjati! Ja sam rođen u selu Osmanlije u kupreškoj općini i ako budem živ, ono se više nikada neće tako zvati!
Božo Raič na sastanku čitlučkog HDZ-a sa čelnicima HDZ-a BiH, ožujak 1995.
Ja osobno smatram da će unutrašnje uređenje BiH biti dovedeno do kraja ratnom opcijom. I ratna opcija mora imati svoje političke ciljeve. Sada, mi Hrvati u BiH zajedno sa Republikom Hrvatskom moramo imati iste političke ciljeve. Prema tome, ta politička platforma ili deklaracija hrvatskog naroda u BiH morala bi jasno da kaže koji su politički ciljevi hrvatskog naroda u BiH, pa ako bude potrebno – i ratnom opcijom ih ostvariti.
Franjo Boras na sastanku delegacije HDZ-a BiH s Franjom Tuđmanom, 17. rujna 1992.
Naše je opredjeljenje da nećemo imati ono što ne držimo čizmom. I nisam za neku visoku politiku, koja bi mogla da demantira ono što su naše postrojbe obranile.
Jadranko Prlić istom prigodom
Ja ne dijelim od budžeta Ministarstva obrane ništa Vitez od Osijeka, Gospića, Ljubuškog, tako da se razumijemo. Ono što je na raspolaganju Ministarstva obrane, to je jednako podijeljeno i za Šamac, za Derventu i za Osijek, Vukovar i za Vitez i sve druge općine koje su u sklopu.
Gojko Šušak na sastanku predstavnika srednjobosanskih općina, HVO-a i Herceg-Bosne s Franjom Tuđmanom, 8. ožujka 1993.
Predlažem da se iz tzv. nehrvatskih kantona prema željama izvrši blago preseljavanje pučanstva.
Pero Barunčić, zastupnik iz Konjica, na 3. saboru HDZ-a BiH u Mostaru, srpanj 1994.
Ta demografska ekspanzija Muslimana je takva da bi nam oni ugrozili opstojnost hrvatske države više negoli što su je Srbi ugrozili u prošlosti.
Franjo Tuđman na sastanku s izaslanstvom HVO-a Posavine te općina Ravno, Čapljina i Stolac, 21. rujna 1993.
Ja sam u lipnju mjesecu zvao i ministra i načelnika stožera i početkom srpnja sam molio, rekao sam im u Bosni i Hercegovini se sada vodi rat za područje granice hrvatske države. Prema tome, treba sve učiniti, pomoći da se to područje održi. Nije nam isto da li će granica hrvatske države biti Jajce sa Travnikom ili samo sa Novim Travnikom, Vitez, Busovača...
Sa cjelovitom Bosnom mi bismo izgubili Bosnu u potpunosti – čitava Bosna bila bi protiv nas. Ali, na ovaj način mi ćemo imati, slušajte, granice hrvatske države kakve možda nikada u povijesti nismo imali.
Franjo Tuđman na sastanku s vodstvom Ministarstva obrane, 6. studenoga 1993.
... A Muslimani su još u Makarskoj.
Smiljko Šagolj na kraju izvještaja o pokolju u Doljanima, u Dnevniku HTV-a, kolovoz 1993.
Muslimanski vjerski fanatici drže se one Miloševićeve maksime: «Srbuj, al' ne gladuj!»
Marijan Majstorović u Fokusu, lipanj 2006.
ZA ONE KOJI NE MISLE STATI NA POLA MOSTARA
Ivan Aralica: Što sam rekao o Bosni, Naklada Pavičić, Zagreb, 1995.
Joško Čelan: Oklevetani narod – Hrvati u BiH 1990. – 1999., ZIRAL, Mostar, 2000.
Neven Jurica, Božidar Petrač: Duša duše Hrvatske. Novija hrvatska marijanska lirika, Biskupski ordinarijat, Mostar, 1988.
Janko Bučar: Domovinski rat kroz smijeh do suza. Anegdote i šale, Udruga branitelja Domovinskog rata INA Naftaplin – KVIN, Zagreb, 2003.
Knjigu Bezgaća povijesne zbiljnosti možete naručiti na linkovima:
http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139568
http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139569ž
Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu
ZBOR JUŽNIH KRETENA: HEJ, KRETENI!
Hej, Kreteni, jošte živi
Riječ naših predaka
Dok u nama mis'o zrije
Njihovih bedaka.
Živi, živi, duh kretenski,
Živjet ćeš vjekov'ma:
Zalud nas je pamet takla
Kad nam nisu doma.
Nek oko nas i u nama
Glupost sve raznese;
Mozak puca, um se valja
Pod nogama blese.
Mi stojimo postojano
Kano budaline;
Proklet bio izdajica
Svoje Kretenine.
Feral Tribune 472, 3. listopada 1994.
PITANJA POVIJESNOG RASPAMEĆENJA
1. A gdje su ovoj pjesmi Hrvati i Srbi?
2. Zbog čega ih autor ne naziva njihovim povijesnim narodnim imenima nego njihovim povijesnim sudbinama?
3. Što znate o etnogenezi Južnih Kretena?
4. Je li povijesni proces kretenizacije bio uvod u proces povijesne revizije?
5. Jamči li proces povijesne revizije, kakav se u historiografiji Južnih Kretena odvija posljednjih dvadesetak godina, uspjeh procesa daljnje kretenizacije?
OUTPUT BRATSTVA I JEDINSTVA
Veličinom i nepomućenom ljepotom svoje socijalističke revolucije, njenim historijskim pobjedama u borbi za slobodu i novim dostignućima u borbi za društveni napredak, za socijalističku demokraciju i humanizam, narodi Jugoslavije vinuli su se – kako to s pravom bilježi Program Saveza komunista Jugoslavije – do vrhunskih moralno-političkih ostvarenja savremenog čovječanstva.
Franjo Tuđman u knjizi „Stvaranje socijalističke Jugoslavije“, 1960.
U vrijeme Jugoslavije Hrvat nije mogao ići u politiku ni u vojsku, osim ako se nije prodavao, ako nije bio spreman za izdaju!
Franjo Tuđman prigodom susreta s hrvatskim iseljenicima u južnoafričkom Johannesburgu, lipanj 1999.
Srpski narod je bio neravnopravan u svim Jugoslavijama.
Ivica Dačić, predsjednik beogradskog odbora Socijalističke partije Srbije, na RTS-u, studeni 2000.
Ako bi se razmišljalo pozitivno, jugoslavenstvo je bilo pokušaj korištenja Srbije za hrvatske nacionalne interese.
Ljubomir Antić na promociji knjige Hrvoja Matkovića "Povijest Jugoslavije", listopad 1998.
Historijski gledano, velikosrpski centralizam se pokazao boljim nego da je uspostavljena federacija 1918. godine.
Dušan Bilandžić u Hrvatskom obzoru, studeni 1999.
Kojemu bi istom cilju moglo služiti i nepravedno suđenje Hrvatima u Haagu i bombardiranje Srbije? Samo obnovi Jugoslavije.
Maja Freundlich u Vjesniku, travanj 1999.
POSLEDNJA IGRA LEKTIRA
Slobodan Milošević: Godine raspleta, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1989.
Franjo Tuđman: Usudbene povjestice, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995.
Stipe Mesić: Kako smo srušili Jugoslaviju, Globus International, Zagreb, 1992.
Stipe Mesić: Kako je srušena Jugoslavija, Mislavpress, Zagreb, 1994.
Borisav Jović: Poslednji dani SFRJ. Izvodi iz dnevnika, Politika, Beograd, 1995.
Vladimir Bovan: Antologija srpskohrvatskih epskih narodnih pesama, Jedinstvo, Priština, 1989.
Brankica Aćimović: Shizofrenija na razmeđu milenijuma, Medicinski fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd, 2004.
Knjigu Bezgaća povijesne zbiljnosti možete naručiti na linkovima:
http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139568
http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139569ž
Jedna brvnara u zabiti Bosne, jedna unajmljena soba u Oslu, a između Hrvatska i Srbija, Brazil i Indija, mnogo snijega, usamljenosti i mamurluka
Bekim Sejranović nastavlja tamo gdje je stao na kraju izvrsne prošle knjige – piše još jednu takvu. Isti onaj izravni, duhoviti, samoironični, ponekad okrutan, ponekad naivan, ali uvijek iskren glas koji nas je vodio u Nigdje, niotkuda pokazat će nam i Ljepši kraj.
U međuvremenu, svijet se nije previše promijenio.
Jedna brvnara u zabiti Bosne, jedna unajmljena soba u Oslu, a između Hrvatska i Srbija, Brazil i Indija, te sve ono od čega se taj i takav svijet i život sastoje: mnogo snijega, mnogo žena, mnogo mamurluka, mnogo putovanja, mnogo usamljenosti, poneki vehabija i jedan mali pas mješanac.
U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook, poklanjamo vam 30 strana novog romana Bekima Sejranovića. Ugodno čitanje.
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/bekim.pdf|580|700}
(zurnal.info)
Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavaka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu.
Kao uvertiru u ovo neobično iskustvo prenosimo tekst Katarine Luketić
Nakon što smo prošle godine u prvom razredu učili iz njegove čitanke nastranih književnosti 'Sun Tzu na prozorčiću', Predrag Lucić je za ponavljače povijesti u drugom razredu – a on i piše uvijek za sustavu neprilagođene đake – sastavio novu, dvotomnu čitanku 'Bezgaća povijesne zbiljnosti'. U njoj obrađuje gradivo iz novije hrvatske povijesti, razotkriva velike naracije o naciji i domoljublju, te podsjeća na sve ono što se poduzimalo posljednjih dvadesetak godina na ovim prostorima u ime nacionalnih 'ubojitih' identiteta. Paralelna, parodijska povijest koju ispisuje pokazuje besmisao ovdašnjih političkih mitova, blatnjavo naličje patriotskog sentimenta političara ili intelektualaca, te stvaranje lažnih nacionalnih relikvija i trgovanje njima. On nacionalne ikone skida do kraja, a njihova moralna golotinja otkriva da su ti 'naši' junaci u zbilji 'naši' nitkovi.
Ubojiti identiteti su, naravno, općebalkanski: i hrvatski i srpski, i crnogorski i bošnjački..., jer ovaj autor nikome ne drži stranu, i pod satiru ne protura neku novu političku platformu. Ako išta u svojim tekstovima afirmira onda su to kritičnost i odabir ludičke i neautoritativne strane stvarnosti, individualan otpor zakonima mase, te vjera u osnovna etička načela, koja godinama gaze ovdašnje nacionalne ideologije.
Viva Ludež
Bezgaća' su inspirirana 'Bespućima'; pri čemu je Lucićeva subverzivna verzija povijesti naglavačke preokrenuta tuđmanovska službena verzija. Slično parodiranje, ali na drugoga gospodara rata – Miloševića i njegove 'Godine raspleta', primjetno je i u naslovu 'Godine raspada', knjige tekstova o srpskoj stvarnosti devedesetih Feralova novinara Petra Lukovića. Pridodamo li tome Ivančićeve 'Bilježnice Robija K.' ili Dežulovićeve 'Pjesme iz Lore' i kolumne 'Ugovor s đavlom', dobit ćemo jasniju sliku o satiričko-parodijskom potencijalu koji se oblikovao najvećim dijelom u Feralovoj radionici.
Fenomen te feralovske satire i humora ignorira se i marginalizira u oficijelnom pisanju povijesti ovdašnjih književnosti; dijelom zato što se satira u akademskom svijetu često smatra nižim književnim žanrom, ali dijelom i zato što se drži skandaloznim rugati se na taj način domoljubnim vrednotama i nacionalnim junacima. (Zar postoji uljuđena satira; zar se rašireni diskurs komedijaštva u kome je svima sve smiješno može zvati kritičkom satirom?)
Akrobatika jezika
Za razliku od spomenutih autora, Lucićev je satirični medij najprije poezija, i u 'Bezgaćama' su sabrane njegove pjesme većinom objavljene u Feralu, a poslije gašenja lista u Betonu. Nakon svake pjesme slijedi dodatak u obliku dokumentarno-fikcionalnog materijala u kojemu se perpetuira i mnogostruko varira tema iz samih pjesama. Satirično-parodijski diskurs se hiperbolizira, raste, i čini se da postupcima izokretanja, snižavanja, dekonstruiranja... nema kraja.
Dodatak se sastoji od parodijskih akrobacija u vidu pitanja i zadataka na zadanu pjesmu, citata različitih osoba (nastavlja Greatest Shits) i popisa stvarne literature koji sadrži tako bizarne naslove da postaje jasno kako je stvarnost često luđa i od najluđe fikcije. Sve u svemu, u ovoj se čitanci oblikuje jedan raskošan, karnevaleskni svijet, parodijsko-satirični total balkanske novije povijesti koji je osobit i unutar feralovske niše, te sasvim izdvojen iz opće produkcije suvremene domaće književnosti.
Uz subverzivnu bespoštednost i angažiranost, Lucićeva je satira vrlo bogata i zanimljiva literarno. On naime parodira pjesničke žanrove: od nacionalne epike, melodija s festivala, rock balada, do Jove Zmaja i dječjih pjesmica, zatim pjesničke poetike, jer svaka je pjesma ispisana kroz samosvojan glas, pa je čitanka odličan primjer literarne polifonije. Parodijski slaže i imena izvođača pjesama, poput Željka Keruma & vis Adioklecijan koji izvode pjesmu o urbanističkoj viziji Splita Jebeš cara ako nema para!; ili srpsko-hrvatskoga mutanta Dobrice Aralice koji je simbol tijesne suradnje kulturnih bardova s obiju strana u oblikovanju nacionalističkih programa. Parodira i strukturu udžbenika, a također i stav da je u pisanju službenih verzija nacionalnih povijesti – koje ostaju za buduće generacije – dozvoljeno falsificirati i polirati sliku vremena tako da ona izgubi vezu s originalom, pravdajući to ljubavlju za domovinom.
Kom' bespuća, kom' bezgaća
U 'Bezgaćima' tako nema mjesta reinterpretiranju povijesti u idealiziranom, protokolarnom tonu; tu se pamte detalji, ocrtavaju mikrosvjetovi besmisla i bezumlja, kako u devedesetima tako i nakon 2000, kada smo zagazili, kaže Lucićev Sanader, 'iz pobjede u Lagostanje'. Razobličuje se i ratno-tranzicijska ekonomija šverca i pretvorbe (likovi Milo Duhanović, Netelka Tuđman...), izgradnja i prodaja obale (šlager S ponistre se vidi svota), konzumerizam (Za Domestos – spremni!), postratni rasizam malih razlika (sjećanje na srpsku travu u Makarskoj) i sl.
Na početku Lucićeve verzije povijesti ori se 'velebni ojkatorij' Povijest Hrvata M. P. Thompsona u kojemu se parodira naracija o hrvatskoj povijesti kao napredovanju do konačnoga cilja – s epifanijom početkom devedesetih. Na kraju pak stoji pjesma po kojoj je nazvana knjiga – Bezgaća povijesne zbiljnosti autora Đone Đore Napalmotića, ispisana potpuno kao antiteza originala i kao ozbiljenje ovdašnje opsesije libertasom.
Dakle, od 'Krapine' i 'obrane zeru pećine' do dubrovačkih (Šuicinih) zlatnih zahoda i 'slobode voljene, s gaćama na pola koljena'. Mit o konačnom ispunjenju hrvatskog sna o državnosti kroz ovu čitanku razobličuje se tako u stvarnost ispunjenu ratovanjem, zločinima i krađama pod parolom domoljublja, kulturom laži, moralnom retardacijom, ili patološkim ponašanjem nekih nacionalnih vitezova. Umjesto u hrvatskom snu o sjaju naše epohe završili smo, eto, do grla u smradu naše epohe.
(zurnal.info/tportal.hr)
Forum žena mediterana (Foruma Femmes Méditerranée) iz Marseilla i ove godine objavio je Internacionalni konkurs za najbolju novelu, a ovogodišnja tema bila je Ulica. Partner FFM-a u BiH je Centar Andre Malraux, koji je u BiH objavio njihov konkurs. Nagradu je dobila Maja Pećanac iz Sarajeva za priču Mi, djeca s Džidžikovca. Priča je objavljena u publikaciji La rue, na francuskom jeziku, a nakon toga i u knjizi 2.maj 1992. – Bio je lijep i sunčan dan, koja je nastala u okviru projekta Modul memorije, a doživjela je i drugo izdanje. Maja Pećanac rođena je 1985. u Sarajevu, diplomirana je pravnica. Objavljivala je priče u alternativnom magazinu za književnost i kulturu Album. Učešće u teatarskim ostvarenjima pod dirigentskim palicama Ranka Milanovića, Jasne Diklić, Claudija Valdésa Kurija iz Meksika. Živi i radi u Sarajevu, a Žurnal objavljuje nagrađenu priču.
Maja Pećanac: Mi, djeca s Džidžikovca
Ta breza bila je moja vjetrenjača. Moja prva vjetrenjača. Sjećam se da je ostatak komšiluka izašao vani, jedni na mojoj strani, drugi na njegovoj...
Miris paljevine utapao se u jezivu tišinu koja se stuštila nad našim gradom. Sjećanje na polomljeno staklo moje dječije sobe, tog dana, klaustrofobično me opkoli svaki put kada pokušam da ga zaboravim. Bol, očaj, pustoš zaboravljenog igrališta, dječiji osmjesi koji podsjećaju na vapaje podrumskih skloništa, na rovove u kojima leže naši očevi. S bolesnom preciznošću sjećam se vonja prsluka u kojem je tata svaki put nakon tog majskog dana 1992. odlazio na liniju ratišta. Znam samo da sam bila sretna kada bih osjetila taj prijatni smrad, jer je to značilo da se vratio kući, u svom prsluku. Ni sama ne znam da li je to sjećanje ostalo u meni iz mržnje ili morbidne nostalgije. Mama je još davno bacila tatin prsluk, ali on u mojoj mašti još uvijek ponosno visi na aufingeru u špajzu, pored vojnog ranca.
Još jedno duboko urezano sjećanje su dječija kolica, koja su se preko noći, neopisivom snalažljivošću, transformisala u civare za kanistere sa vodom.
Crvena kolica, posljednja predratna moda – multifunction. Mislim da su ta kolica još uvijek negdje u podrumu. Svaki put kada je generalno spremanje, mama se bori za njih, ne da da ih bacimo u smeće. Vjerujem da je to zato što su ta kolica prvo bila dječija...
Ima i jedna simpatična anegdota. U našem dvorištu-parku bila je jedna velika breza, prelijepa. Ona je jedna od posljednjih koja se te prve, ratne zime, batrgala za opstanak, oko nje je ostao tek poneki usamljeni panj. Jedan dan ugledam, s pilom u ruci, komšiju-došljaka, nameračio se na onu brezu. Našu brezu. Kao da sam u tom momentu prestala biti dijete, popnem se ja na onu brezu, i ne dam. Nećeš, pa makar. Komšija moli, kumi, pregovara. A-a! Ne dam! Kao da je ta breza predstavljala sav moj prkos, sve moje ideale, sve moje borbe, sav moj sedmogodišnji bijes i ljutnju. A komšija se u donkihotovskom maniru pretvorio u troruku zvijer koja je htjela da napadne i mene i mog konja. Ta breza bila je moja vjetrenjača. Moja prva vjetrenjača. Sjećam se i da je ostatak komšiluka izašao vani, jedni, vatreno bodreći, na mojoj strani, drugi na njegovoj. Tata je pokušao diplomatski riješiti spor - pola komšiji, pola nama. Kako god da se priča završila (sami odaberite kraj), to je bio dan kada kada sam se ja, po prvi put, suprotstavila nepravdi. Danas je komšiluk posve novi, „starosjedilaca“ samo nekolicina, valjda ostali tek toliko da prkose. Moje se breze više niko ne sjeća. Kao da je nije ni bilo.
Al, morao si se boriti za sebe. Posebno u mjesnim zajednicama. E, to je bio kumst. Dobit' nešto od par humanitarnih organizacija (iliti d.j.l.) bilo je teže nego tada prošetati Titovom, usred bijela dana. Moja najbolja drugarica iz rata (i dan danas dijelimo drugarice na ratne i ove, sada, nove), zvaćemo je I, došla je jedno popodne do mene da se pohvali kako je u mjesnoj zajednici „preko štele“ dobila džemper i jaknu. Kaže, nemoj nikome govoriti, molim te, da se ne pročuje. Kako ona to reče, u meni „proradi“ ona vjetrenjača. Ispratim ja kući I., i lagano krenem prema mjesnoj. Uđem unutra, a na velikom okruglom stolu gomila odjeće, dječije odjeće, baš za moj uzrast (osam godina). Gleda u mene gđa. Z., (zvat ćemo je tako da dodatno ne naštetimo njenom liku i djelu), gledam ja u nju. Minutu cijelu. Kući sam došla u novom džemperu i ljubičastom, štepanom kaputiću. Još stoji u ormaru. Ratni trofej, koji me podsjeća na sve gđe. Z. koje sam susrela u životu.
Još u ratu, sa šest-sedam godina, naučili smo šta znači hrana. Nije da je nismo imali. Dolazili su često paketi, od rodbine iz inostranstva. Ali, miris eurokrema i danas u meni izaziva dozu stahopoštovanja. Valjda zato, i dan danas, ne volim puno da ga jedem, već ponekad, iz meraka. Imala sam drugaricu kojoj je tata radio u Unproforu. Donosio je sve ono što mi nismo imali. Sjećam se kristalno jasno, skoro bolno, kada je izlazila van, sa kriškom tek namazanom eurokremom, i to onim najboljim - pola bijelim, pola tamnim - a mi ostali gledali, jeli očima. Nismo ostale drugarice.
Miris podrumskog mema i danas živi u svakoj pori naše zgrade, ulice, živi u nama poput parazita koji nam jede posljednje ostatke ljudskosti. U tim podrumima su mnogi izgubili svoja dostojanstva, razotkrili svoja lica, ispustili najnemilosrdnije krike, pozivajući upomoć i tražeći lažna utočišta.
Sjećam se – bilo je dosta onih što ne da su svaki čas silazili u podrum, već su u jednom momentu odlučili potpuno ostati u njemu. Oni su i danas dole, mislim. Zauvijek su ostali „podrumaši“.
Moji roditelji nisu htjeli u podrum. Pošalju nas, djecu, ali oni ostanu u stanu. Meni je to bilo posebno čudno. Nisam imala nijednu drugaricu čiji roditelji nisu htjeli u podrum.
Najčudnije mi je bilo kada sam prolazila kroz takozvanu „drugu fazu“ podruma, a tamo, u jednoj velikoj prostoriji – dernek. Čuj dernek, a mi usred atomskog skloništa! Moram priznati da mi je bilo malo vokri. Njih dvadesetak, cuge u neograničenim količinama (tada mi nije bilo jasno odakle im alkohol, najluksuznija ratna roba, ali sam poslije, na moju žalost, saznala da su ga sami pravili !?!?)
I smiju se.
Smiju se kao da znaju da ne smiju prestati. Moja sestra je zbog tih derneka skoro cijeli rat u kazni bila, ali nije mogla odoljeti. Nema više takvih derneka. Nema više derneka. Sada imamo facebook.
Džidžikovac je, u to ratno vrijeme, bio kao jedna (površinski) mala lokalna zajednica sa tačno i precizno definiranom organizacijom. Funkcionisali smo sto puta bolje od današnjeg Vijeća ministara. To garantiram. Znalo se ko rastapa vosak od starih, izgorjelih svijeća i pravi kalupe za nove. Ko, gdje, kada i u kojim uslovima sadi povrće na balkonu. Jedina problematična tema oko koje se nikako svi nisu mogli složiti bila je „kačenje“ na agregat. Džaba su trajali dogovori, pregovori, al' svi su htjeli gledati televiziju kada i koliko žele. Svi se „nakače“ u isto vrijeme, gledamo deset minuta i pukne žica... Ali, zalud, niko nije htio popustiti. Sjećam se da smo jednom skupa, u komadu odgledali Eurosong, bila je 1993. (čak smo imali svog predstavnika... Pjesma se zvala “Sva bol svijeta“).
I mi djeca, imali smo svoj tim. Postojale su tri vrste igara:
1. Odbrana od dječaka (koji su, naravno, imali svoj tim)
2. Pravljenje sarmi od blata
3. Združena igra obje strane, „eberečke-ebertute, eber koga ćete?“ (pravila:dvije ekipe,drže se za ruke, na jednoj strani dječaci, na drugoj djevojčice i uzvikuju
postavljeno pitanje a izabrana osoba se trčeći pokušava probiti kroz protivnički red. Ukoliko ne uspije ostaje u protivničkoj ekipi. Logično, ova igra je bila najzanimljivija jer kada pređeš u protivnički tim moraš se držati za ruke sa dječacima...).Sarma1 od blata2 zahtijeva odvojen pasus. Recept: uzmeš jedan list, po mogućnosti što zeleniji i veći (tako da podsjeća na vinovu lozu) i malo blata, koje se napravi od suhe zemlje pomiješane sa nekoliko kapi vode, kišnice, šta se nađe, zatim tako spravljeno blato zamotaš u vinovu lozu i redas na zidić. Kada pripravimo tu imaginarnu deliciju, pristupamo ocjenjivanju, odnosno bira se Najbolja sarma od blata. I tako skoro svaki dan,... alhemičarska misija pretvaranja lažne sarme u pravu.
Naš tim imao je i ime (pravila mi nalažu da ni pod kakvim prijetnjama, a ponajviše ucjenama ne otkrivam kodni naziv grupe). Imali smo i zastavu koju smo danima šili. Imali smo i principe. Imali smo ih više nego danas.
Jednom prilikom prijatelj moje sestre rekao je da kada nabrajaš narodnosti koje žive u Sarajevu imaš sljedeće: prve, druge, treće, četvrte, ostale, i vas, Džidžikovlije. Tako je i bilo, nismo imali imena. Nisu bila važna.
U pauzama posvećenosti igri, moja ratna drugarica, njena sestra i ja, u mom stanu svečano smo otvorile biblioteku. Imale smo sedam godina. Tata i mama saznali su naknadno. Izdavali smo članske kartice i ID kartice za knjige. Na svaku bismo upisale broj knjige, napravile tabelu s datumom posudbe i datumom vraćanja, te potpisom člana. Iznajmljivani su mnogi naslovi. Najčitaniji bili su Bulke pored pruge, Pinokio, Alisa u zemlji čuda (nove korice), Ježeva kućica, Magareće godine, Družba Pere Kvržice, Vlak u snijegu i Čiča Tomina koliba (my personal favorite). Biblioteka je zatvorena zbog nepredviđenih poteškoća – tata je saznao da mnogi naši članovi kasne sa vraćanjem knjiga (i po nekoliko mjeseci) te iskoristio svoje stanarsko pravo i zabranio nam dalje obavljanje bibliotečkih aktivnosti uz dodatnu mjeru zabrane izlaska od sedam dana zbog neodgovornog odnosa prema literaturi.
Inače, mog tatu, pored općepriznate principijelnosti, koja mu i danas jamči komšijski pozdrav s poštovanjem, Džidžikovac je upamtio i po tome što nijednu, ama baš nijednu knjigu nije iskoristio kao gorivo za loženje iliti grijanje. Tako su, nekim čudom, do danas preživjeli i Marx i Engels i Titovim stazama revolucije i svi ini manifesti iz vremena prijeratnog. Išli smo i u školu. Skoro pa pravu pravcatu. Tada se zvala malo drugačije – fakultativna nastava, to jest, ako te roditelji puste - ideš, na rizik. Imali smo časove u jednoj zgradi gdje su učiteljica i drugi nastavnici poredali nešto od čitavih klupa koje su ostale iz škole – naše prave škole. Ja sam jedva čekala jutro da krenem na – fakultativnu nastavu kod moje učiteljice Mirsade i mojih nastavnika, koje kada danas vidim kao da vrijeme stane, a ja ponovo imam sedam ili osam godina. Nije nas mnogo bilo na tim časovima. Bez mnogo dječije graje sjedili smo i upijali svaku riječ koja je dopirala iz usta naših hrabrih predavača. Poslije, kada su nam obnovili pravu školu, uvijek mi se činilo da su predavanja bila mnogo bolja tada, u toj maloj zgradi, u nečijem stanu, u nekom dvorištu.
Ova priča bila bi nepotpuna bez pomena na Ninu. Pronašli smo je kako plače u nekoj staroj izgorjeloj autobusnoj olupini, koja je u mnoštvu drugih olupina poput kiseline izjedala floru našeg parka. Ninu je neko ostavio baš tu, u unutrašnjosti tog autobusa. Nikada nismo otkrili kako je dospjela tamo, ali od tada je bila neprestano sa nama. Ne postoji nijedan stanovnik ulice Džidžikovac iz tog perioda koji nije poznavao Ninu i koji je nije volio. Kao sjena je pratila moju mamu do posla, tatu pogledom ispraćala na liniju, bila teta Sonjina najbolja prijateljica... Uvijek je, nekako, bila prisutna.
Umrla je prije dvije godine... Bila je najljepši pas na svijetu.
Danas kada djeca nemaju čega da se plaše, kada se bezbrižno mogu igrati, naše dvorište je pusto....
Pokoji hrabri Džekin obožavatelj, sa ručno, flomasterom nacrtanom jedanaesticom na običnoj bijeloj majici, dribla loptu i razmišlja o otpočinjanju svijetle nogometne budućnosti u FC Sarajevu i završetku karijere u španskoj primeri. Nekoliko djevojčica skakuće ispred haustora, ali kao da se igraju - ničega... Nisam vidjela barbike otkada sam ih ponosno pospremila (ne smijem reći koliko sam godina imala) ispod kreveta, ali nikada i ni pod kojim uslovima nisam ih željela nekome pokloniti. Nema naguravanja i svađe oko dosude nepostojećeg penala (koji je najčešće bio pravedno dosuđen) od strane arbitra u ličnosti nekoga iz druge raje kako bi se što efikasnije spriječila potencijalna pristrasnost i korupcija (koja je vršena perfidno i najčešće je uključivala sličice fudbalera za ćizu-blizu, pisanje zadaće za cijelu sedmicu i raznorazne stripove, koji su, naravno, predstavljali najveću poslasticu potkupljenim).
Danas horde hipnotisanih dječijih očiju bulji u posljednji post koji su ostavili na nekom forumu, grozničavo isčekujući replay. Fudbal igraju, ali na play station-u III. Lutke oblače on-line, zadaće prepisuju preko messengera, a profesori im neopravdane upisuju u on-line školske dnevnike, ne bi ih izvadilo ni pet lažnih opravdanja od doktora....
Nisam sigurna jel' bilo gore nama - tada ili njima - sada...prije sam za ovu drugu opciju (uz poštovanje „podrumaša“...)
U ratu je, valjda, postojao neki prešutni dogovor – da budemo i ponašamo se kao ljudi, da u magli očaja u kojeg su nas zavili pokušamo da zadržimo zrnca dostojanstva i plemenitosti. Mi to i jesmo uspjeli. Tada. U ratu. Nisam sigurna da smo uspjeli danas. U miru.
1 Sarma - jelo od miješanog mljevenog ili sjeckanog mesa i najčešće riže umotanih u list ukiseljena kupusa, svježeg kupusa ili lišća vinove loze
2 Blato - Meka smjesa raskvašene zemlje, glib
(zurnal.info)
U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook objavljujemo trideset strana romana Ja božanstvena. Uživajte
Nakon što su nas prošle godine obradovali romanom Hakawati, koji je Wall Street Journal nazvao Nova Hiljadu i jedna noć, sarajevski Buybook ove godine objavio je i drugi roman književnika Rabiha Alameddina Ja, božanstvena.
- “Ja, božanstvena” je roman koji će vas podučiti kako funkcionira sjećanje, kako se neprestano pomjera, mijenja i napreduje. Ova domišljata knjiga, koja vas zgrabi već u prvim poglavljima, pruža nam uvid u sve komplikovanije pitanje domovine. Od Bejruta do San Francisca, Sarah Nour El-Din svaki put iznova počinje da nam pripovijeda svoju snažnu priču o čežnji, o pripadanju, o ljubavi i istinskoj porodici – piše Michelle Berry.
Rabih Alameddine je rođen u Jordanu a odrastao je u Kuvajtu i Libanu. Obrazovao se u Engleskoj i Americi, ima diplomu inžinjera univerziteta UCLA. Nakon studija preselio se u Kuvajt, odatle prešao u Liban i na kraju završio u Los Angelesu gdje i danas živi. Pored romana Hakawati i Ja, božanstvena, napisao je i roman Koolaids.
U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook objavljujemo trideset strana romana Ja božanstvena. Uživajte.
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/bozanstvena.pdf|580|700}
(zurnal.info)
Ove pjesme su borba da se očuva elementarna ljudskost u svijetu zvijeri. Zato ih treba prigrliti kao iskreno svjedočanstvo malih ljudskih tragedija
U Sarajevskom Balkan Caféu u četvrtak 27. maja biće održana promocija nove zbirke pjesama Mehmeda Begića, Savršeni metak u stomak (Naklada Mlinarec&Pavić).
Pored pjesnika, na promociji će govoriti I njegovi gosti Robert Mlinarec, Mili Krpo i Marko Tomaš.
O knjizi:
Ove pjesme su borba da se očuva elementarna ljudskost u svijetu zvijeri. Zato ih treba prigrliti kao iskreno svjedočanstvo malih ljudskih tragedija. I treba im vjerovati, jer su lijepe od tuge i snažne od prave, poštene ljubavi.
Marko Tomaš
Autor Savršenog metka u stomak kaže: "Na svakom žiletu piše da je život san." Da je Mehmed Begić ispisao samo ovaj stih, bilo bi to dovoljno i za čitav jedan život i za čitav jedan san. I za žilet po kojemu pleše onaj tko živi i onaj tko sniva.
Predrag Lucić
... rukopis, koji se dosljedno nastavlja na autorove ranije zbirke, oblikovan, formalno i svjetonazorski, u tradiciji Beatnika, Cohena, Simica i ostalih velikih ‘’profetskih melankolika”, uvelike obilježen pop-kulturom (prije svega popularnom i jazz glazbom) uobličuje se unutar tendencije koju bismo mogli nazvati trećom egzistencijalnom analizom...
Marko Pogačar
Mešin protagonist je nepopravljivi romantik, s vjerom u zanos i patos. Iako zna da postoje samo pitanja bez odgovora, te da „na svakom žiletu piše da je život san“, on za svojim snovima, unatoč riziku od posjekotina, ustrajno traga… A u svojoj potrazi, u toj težnji da se ide dalje, kao jedina konstanta, ujedno i konstanta Mešine poetike, jest glazba, jedino mjesto istine na koje se odvažno i bez ustezanja poziva.
Branislav Oblučar
U noći koja slijedi Meša neće primiti savršeni metak na mostu. Ima da ostane naslonjen na ogradu, zagledan u točak od bicikla dole u reci. On je svačiji i točak se okreće. Noć će doći a pesme nas neće napustiti. Nikad.
Milena Marković
Izbor iz zbirke “Savršen metak u stomak”
SVIJET SE RASPAO
zanemarujem poeziju
zanemarimo sve
iza čega se može sakriti
ne postoje pjesme
nema filmova
gorčina je ostavljena
ovo nije ni korespondencija
na ovo nema odgovora
cijeli svijet se raspao
ne atomskom bombom
ne zbog gluposti
ili pohlepe čovječanstva
kako neumorno
i svakodnevno plaše
ne rakom i sidom
ne glađu
ne egoizmom koji bi
bio lagan izgovor za sve
svijet se raspao
i na ovo nema odgovora
SKLOPI OČI DA NE VIDIŠ ZASTAVE
Onaj isti čovjek je na ulici ispod tvog prozora.
Svjetlo je slabo i lice mu ne vidiš.
Znaš da je tamo i on zna da si tu.
Cigarete dogorijevaju u vašim rukama.
Telefon šuti i časa je napola puna.
Telefon je ptica zloslutnica -
razbio si ga prije nekoliko dana.
Prije toga su stradala ogledala,
gitara i pjesme revolucije u koju si vjerovao.
U hodniku na vješalici čekaju kaput i šešir.
Pitaš se ko su ti prijatelji?
Da li te je ijedna žena stvarno voljela?
Ustani iz fotelje i u kupatilu nadji odgovore
ti slomljeni čovječe pustinje
sa kaktusom umjesto srca.
Na svakom žiletu piše da je život san.
Sjeti se kako si odsanjao iluzije
poput suknji što na vjetru lete.
Možeš bježati od sjećanja
pokušaj zaboraviti mirise
sklopi oči, opet vidiš zastave.
Nijedna ne predstavlja slobodu.
Sloboda je haljina na proljetnjem vjetru.
Sat na zidu je već otkucao tvoje.
Ne čuje se ništa osim kapanja vode u kupatilu.
Na vješalici šešir i kaput
i čovjek pod prozorom čeka.
Obojica znate da je vrijeme posljednje cigarete.
NOĆ KOJA SLIJEDI
Neko će na mostu odsvirati
noć koja slijedi
dajući tako od sebe ono
preostalo iz prethodnih života
Vratio se davno odlutali pogled
spreman da priča
o ravnicama
dalekim morima
putevima koji ne spajaju
rijekama
koje zbog sebe teku
I sve je dobro
kad se o lošem ne razmišlja
Naučen
i navučen na slične plitke filozofije
puštao je iznova elvisove ploče
spalio sobe porodične kuće
a kada nije mogao dalje
odlutao je
u mrak
i o njemu više ne govore
Iako znaju zbog čega je
dobio
taj savršeni metak u stomak
NE BUDI BUDALA
Hajde, oduzmi mi znanje.
Učini da zaboravim
kako se slažu šahovske figure.
Pomozi mi
da još jednom ustanem.
Ne skrivaj se u kamenu.
Prašina nikada nećeš postati.
Osjećam te u šinama
koje vode vozove ka sjeveru.
U mojim si kostima.
Nijeme su planine
ali čujem kako mi govore.
Svaki tvoj pokret nije san.
Bez mene
nikome ne možeš pomoći.
Moja oružja su smrtonosna.
Očaj je sladak
i čežnja me vodi.
Pruži mi ruku i pomozi.
Osjeti ponos kada poklonim tvoju
zastavu vjetru na najvišem vrhu.
Pokaži mi put.
Pruži ruku
i pustiću te na miru
TREĆE MILOVANJE
Psi su lajali na krivudavim ulicama
a ona je imala svoje mjesto na njima
Kad sam je prvi put sreo
zvala se drugačije
Uzela mi je ruku
i odvela me do obale
Mrak se skupio nad nama
i nije bilo sunca da zađe
Hladni prsti su se milovali
Gledao sam crvene usne
slušao krupne oči
znajući da taj pogled ne
mogu pratiti
Pomislio sam na ljubav
po treći put umirući.
NA PUTU DO BRDA
Postoje pitanja na koja nema odgovora, ili se odgovori na njih ne
tiču nikoga osim onoga kome se pitanja postavljaju. Osamljenost
protiv usamljenosti. Svaka priča na svoj način smiješna. Neki
ne mogu da ne budu ostrvo, iako jasnije od svakoga čuju za kim
zvona zvone i znaju da bez ljudi ne postoje. Neki, jer su ostrva,
nose istinu zabodenu za svoja ledja, u jedina prsa, prikovanu za
gležnjeve sopstvene istine, na putu prema brdu koje im je suđeno.
Svijet u kojem takvi žive niko nikada neće uspjeti da opiše.
PISMO TEBI
povratak iz rodnog kraja vozom je jedini pravi povratak
niko nije ušao u kupe u koji sam se udobno smjestio
nikoga nema da časti pićem pa sam sebi kupio pelinkovac
pejzaži koji napamet znam prolijeću ispred očiju
tri sata tog putovanja su zamrznuto vrijeme
koje nikom ne dugujem, nikom ne pripada
niti ikome nedostaje
u tom vremenu
okus slobode je najrealniji
možeš osjetiti kako izmiče pod prstima
poput najnježnije tkanine sa voljene kože
dok knjiga ostaje putnikov najbolji prijatelj
ovaj putnik samo može čitati
i pisati o senzualnim trenucima
i žestokim prizorima koji mu ponekad zamute pogled
dok voz ubrzava odlazeći iz hercegovine ka bosni
NINA SIMONE
nina simone volim te
znam da je prekasno
i ne postoji način da me čuješ
ali to nije važno
govorim ovo zbog sebe
govorim zbog boga u kojeg apsolutno sumnjam
govorim ovo zbog godina koje su mi oduzete
i ne postoji način da se to ikada ispravi
govorim zbog onih koji nisu odustali od štrajka
i vjeruju da nešto mogu promijeniti
iako znaju da je svijet jedna velika laž
i nema zastave ispod koje mogu stati
nema tog glasa niti alkohola
koji će stvari popraviti
nina volim te
više od svih koji su te voljeli
volim te više od svih njih zajedno
i nemam pojma šta da radim
sa ovim što osjećam sada
DOLAZIŠ SA MRAKOM
Nalaziš me pognutog nad ovim stolom
i mašinom za pisanje koja sve više postaje
finalno djelo moje umjetnosti
Ne znaš koliko sam noći
i koliko dana
urezao u taj isti stol
čekajući da te ugledam
nijem u nepodnošljivoj tišini
u njoj odbojan svima i sebi
Izgovorio sam glasno tvoje ime
Vraćaš se i nalaziš me ispruženog na podu
Vidio sam savršenu kuhinju iznad
Nemaš pojma da sam
izgubljen od snova
navučen na više
oslobođen od sopstvene strasti
nestao u galopu divljih konja
RUKE VICTORA JARE
Jedanaestog septembra
sedamdeset treće
Ameri su
izmedju ostalog sjebali i Čile
pa onda vlast dali
lokalnim fašistima
da započnu svoje
stadionske orgije mučenja
Te misli me proganjaju
dok želim da ti se ispovijedim
do kraja jasan
i bez ičeg prešućenog
kao Branko
svom drugu Ziji
kojeg su krvnici Jasenovca
davno ubili
a on mu i dalje priča
kako je u Sevilji tražio ulicu
u koju su Crni Konjanici
odveli Lorku
da se nikada ne vrati
U pismu ga podsjeća
na one druge
crne Goranove krvnike
i ove nove svih boja
što će nas uvijek vrijebati
svojim novim usavršenim
verzijama mučenja
kao da sami sebi nismo
dovoljna kazna
Ali ova noć nije moja
i ta će priča
dočekati malo drugačiji mrak
Zato pismo neću staviti u kovertu
na kojoj je ispisano tvoje ime
Nekako znam
Ti ćeš me nadživjeti
Zasad te molim
nauči ko je Victor Jara
I šta nam znače njegove ruke
Mehmed Begić rođen je u Čapljini 1977. godine. Objavio je tri zajedničke zbirke pjesama, L Amore Al Primo Binocolo (Brescia, 1999., s Markom Tomašem, Nedimom Ćišićem, Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000., sa Ćišićem i Tomašem), Film (Mostar, 2001., s Lukaszem Szopom) i dvije samostalne, Čekajući mesara (Mostar, 2002) i Pjesme iz sobe ( Split, 2006). Prevodio je Leonarda Cohena i napisao Oproštajne pjesme. Jedan je od urednika časopisa Kolaps. Profesionalni pojavljivač u Spotovima. Disc Jockey Tužnog Utorka u Abraseviću, Mostar.
(zurnal.info)
U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook poklanjamo vam tri poglavlja romana Sve se raspada, najčitanije knjige moderne afričke književnosti
Chinua Achebe je nigerijski romanopisac i pjesnik rođ en 1930. godine u Ogidi. Školovao se na Vladinom fakultetu u Umuahiji te na Unverzitetu u Ibadanu u Nigeriji, a diplomirao je u Londonu. Književnu karijeru započeo je 1950. godne te je bio jedan od prvih predstavnika novog književnog vala koji se oslanjao na usmenu tradiciju plemena urođ enika.
Napisao je više od dvadeset knjiga, romana, novela, eseja, zbirki pjesama. Najpoznatiji je po svom debitantskom romanu Sve se raspada, koji se smatra najčitanijom knjigom moderne afričke književnosti. Slijede romani No longer at Ease i Arrow of God, koji je povezan tematikom i
likovima čine Afričku trilogiju. Dobitnik je brojnih književnih nagrada, od kojih se ističe prestižna nagrada Man Booker International 2007.
Nadine Gordimer ovako je opisala Achebea:
- Pisac koji nema iluzija, ali nije ni razočaran, koji voli ljude bez potrebe da mrzi sebe, i koji je obdaren veličanstvenom magijom jednog prštavog, velikodušnog, velikog talenta.
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/Things Fall Apart.pdf|580|700}
(zurnal.info)
U ediciji Savremena bh književnost Izdavačke kuće Buybook objavljena je zbirka priča Istetovirane slike Adina Ljuce.
Adin Ljuca (1966., Zenica) studirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu, a zatim i u Pragu, gdje od konca 1992. živi i radi kao bibliotekar. Uz pisanje i prevođenje, posvećuje se proučavanju kulturne historije češko-bosanskih odnosa. Do sada je objavio knjige: Maglaj: na tragovima prošlosti i Hidžra, a zbirka Istetovirane slike objavljena je 2005. godine na češkom.
Kino Sloboda
“Halo?”, javio se Saša.
“Halo, ovdje Adin, halo...”, pokušao sam nadglasati buku tramvaja koji je upravo prolazio kraj govornice.
“Adine, čovječe, ti si živ?! Živ si, jebo te, živ! Odakle zoveš?”
“Iz Zagreba.”
“Ama, jasno mi je da zoveš iz Zagreba. Kako si se izvukao? Mislio sam, čovječe, da si mrtav. Znam tačno gdje si bio, vidio sam na vijestima... Gdje se tačno nalaziš?”
“U govornici.”
“Pa nije, bolan, u Zagrebu jedna govornica! Gdje si sad?”
“Ne znam.”
“Pogledaj oko sebe, reci mi šta vidiš, neki natpis ili... ”
“Kino Sloboda.”
“Dobro. Slušaj me: odmah sjedaj na devetku i kreći u smjeru Ljubljanice. Ja ću te čekati na Selskoj, to je predzadnja stanica.”
Sjedili smo u stanu kod Ružice, Sašine prijateljice, pokušavajući amortizirati prve dojmove. Saša je prije mjesec dana, uz pomoć filmskih trikova i crvenog križa, uspio nekako pobjeći iz opkoljenog Sarajeva. Za tih mjesec dana u Zagrebu, fizički se poprilično oporavio. Ja sam prije mjesec dana dobio granatu direktno u rov, ali nekim čudom nije me zakačio ni jedan geler. Zato mi je detonacija propuhala mozak u lobanji, koštanu srž u skeletu i dušu u ovih pedesetak kila na koje sam spao. Mjesec dana mi je trebalo dok sam se s uputnicom na kliniku Rebro dokoprcao do Zagreba. U glavi sam imao crnu rupu od detonacije i sedativa. Na Rebro me nisu htjeli primiti ni sa uputnicom. Na prijemnom odjeljenju, medicinska sestra mi je rekla: “Mi vas, Muslimane, kruhom, a vi nas, Hrvate, kamenom!” Uopće se nisam uzrujavao. Sve mi je bilo svejedno. Jedino što sam htio, bilo je da odem u pizdu materinu iz tog rata. Smrti se više nisam bojao. “Neka me pregazi tramvaj – u redu. Neka mi padne saksija na glavu – jeste apsurdno, ali i to je u redu. Ali da me neko kolje ili da me granata raznese, to ne. Ta zaboga, već je kraj dvadesetog stoljeća, u svijetu se umire od side, a kod nas od noža, kao u srednjem vijeku.”
Kontao sam šta mi je činiti. “Ovo Rebro je veliko, mora biti i neki doktor Musliman.” Išao sam od vrata do vrata i čitao imena liječnika. Prvi put u životu nisam tražio čovjeka, već muslimana. Brzo sam naišao na jedna vrata na kojima je ime doktorice bilo muslimansko. Pokucao sam i imao sreće – zatekao sam je u ordinaciji. “Vi ste ta i ta?”, rekao sam ime sa vrata. “Da, izvolite.” Ispričao sam joj svoju priču i doktorica se rasplakala. Onda je ona meni ispričala svoju. Godinama već radi na Rebru, inače porijeklom je iz Mostara. Pričala mi je o svojoj jedinoj sestri, koja je u Mostaru i koja... Ali ja nisam bio sposoban za plakanje.
Rekla mi je: “Napravit ćemo sve potrebne pretrage, uključujući i CT, jedino ne znam kako ću te smjestiti u bolnicu.”
“Nije potrebno. Imam gdje spavati.”
Nekoliko dana me je vodila za ruku po bolnici, od specijaliste do specijaliste. Na kraju mi je saopćila: “Tvoje zdravstveno stanje će se poboljšati. U budućnosti bi jedino mogao imati problema sa pamćenjem. Ne znam kako bih ti to rekla, ta detonacija ti je izbrisala određena mjesta u mozgu i više, vjerovatno, nećeš biti sposoban da učiš i pamtiš kao prije.”
“To je dobro. Ima puno stvari koje bih želio zaboraviti”, pokušao sam se našaliti. Ja inače s tim svojim spretnim formulacijama počesto znam ispasti dojmljivo glup.
Kasnije tog istog dana, na ulici sam nabasao na jednog znanca iz Sarajeva koji mi je rekao da je i Saša u Zagrebu i dao mi je broj na koji ga mogu dobiti. Odmah sam ga nazvao. Čim smo se našli i sredili prve dojmove, Saša je izvukao štos papira sa pjesmama koje je pisao u Sarajevu. Čitao sam jednu za drugom. Bile su o ubijanju i mržnji, ali bez traga zla i mržnje.
“Imaš li ti kakvih pjesama?”, upitao me je.
“Ja sam bio u rovu, a tamo mi nije bilo do poezije”, govorio sam izvlačeći iz zadnjeg džepa farmerki jednu jedinu pjesmu koju sam imao i koja mi se sama složila u glavi u autobusu, na jednoj od trasa po ratom raščerečenoj Bosni, na tzv. koridoru spasa ili bolje rečeno divokozjoj stazi spasa. Pružio sam mu na četvrtinu presložen papir.
Čim je pročitao, počeo je da skače po stanu, da me grli i čestita. Bio sam iznenađen njegovom reakcijom. Pohvale su mi prijale, iako sam bio svjestan da je Sale uvijek bio sklon pretjerivanju. Zgrabio je telefon, značajno me pogledao i počeo okretati broj. Kad mu se s druge strane neko odazvao, rekao je: “Tomaž, slušaj kako se pišu pjesme.” Smjesta je počeo čitati moju pjesmu u telefonsku slušalicu. Valjda mu je glas s druge strane rekao da je pročita ponovo, pa je pročitao još jednom. Nakon toga, Saša je minutudvije šutio i slušao svog sugovornika. Onda mu je rekao: “Ok, poslat ću ti to sutra”, konačno se pozdravio i položio slušalicu. Još dok su razgovarali, pretpostavio sam da bi to mogao biti poznati pjesnik iz jedne od novonastalih balkanskih državica. “Rekao mi je da mu tu pjesmu fotokopiram i odmah pošaljem. Tomaž za par dana ide u Njemačku, na nekakve literarne susrete.
Tu pjesmu hoće da prevede i tamo pročita”, prepričavao mi je Saša.
Ispostavilo se da nisam samo ja bio taj koji je htio nestati bestraga. Htio je to i Saša. U Zagrebu nije bila baš najprijatnija i najprijateljskija atmosfera. Prijetila je opasnost da nas na ulici uhvati policija, presvuče u uniforme i vrati u Bosnu u rat. Ali ni otići se više nije moglo tek tako. U to vrijeme hrvatska pogranična policija vraćala je s granice sve za rat sposobne muškarce koji nisu imali specijalnu dozvolu za izlazak, a zapadni svijet se već opametio i prestao primati bez vize ljude sa pasošima raspadajuće zemlje. Istok je, po običaju, kasnio za Zapadom. Mogli smo birati između Mađarske, Rumunije, Bugarske, Čehoslovačke, Poljske, da dalje ne nabrajam. Dogovorili smo se da idemo zajedno, ali Sale je insistirao na Krakovu, a ja na Pragu.
“Ama, kakav te Krakov spopao?!”
“Znaš li ti, čovječe, ko je sve tamo studirao?”, pa krenu nabrajati: te Tesla, te Andrić, te ovaj, te onaj...
“A znaš li ti kakvo pivo imaju u Pragu, i kakve žene?”
Morali smo se brzo odlučiti, u Zagrebu nam je doslovno počelo gorjeti pod nogama. Izabrali smo Prag. Više se ne sjećam zašto, ali putovali smo odvojeno: Saša je otputovao avionom, preko Beča, a ja vlakom, dva dana poslije, preko Budimpešte. Bio sam sâm u kupeu. Negdje kod mađarske granice, probudio me je kondukter i rekao: “Gospodine, probudite se. U kupeu pored vašeg su rumunski šverceri. Ako primijete da spavate, pokrast će vas.” Rekao sam: “Hvala na upozorenju, ali ja nemam ništa što bi mi mogli ukrasti.” Gledao sam u svoju torbicu. U njoj sam imao par čarapa, gaća i nekoliko knjiga pjesama koje sam budzašto kupio u Zagrebu – knjige srpskih i bosanskih izdavača su takoreći dijelili džabe, naročito one pisane ćirilicom. Jedino sam morao paziti na pasoš, što je bilo gotovo smiješno. Putovao sam sa pasošem države koja de facto više nije postojala, ali koja se još uvijek nije prestajala raspadati u krvi. Njeno raspadanje mi je ličilo na metastazu u kojoj patogene ćelije proždiru zdrave i nastavljaju se nekontrolirano razmnožavati, sve dok konačno i one same ne pocrkaju s umirućim organizmom. Fuj!
Vrata kupea otvorio je omaleni pijani Rumun. Nešto je promrljao, iz čega sam skužio da traži cigaretu. Sâm sam izvadio jednu iz kutije i pružio mu je, što inače ne činim. Nisam htio da mi on svojim prstima dira cigarete, osjećao sam prema njemu, onako pijanom i neurednom, gađenje. Otišao je. Desetak minuta kasnije, ponovo se pojavio tražeći još jednu cigaretu. Rekao sam: “Ne!” Tad je primijetio moju bocu s vodom, koja je stajala na stoliću ispod prozora. Sjeo je preko puta i čilo uzviknuo: “Votka!” Boca je bila od bezbojnog stakla i bez etikete. “Nije votka, kretenu, a nisam ti ni rekao da možeš sjesti.” Nije me razumio, ili se možda samo pravio. Svejedno. Ponovio je “Votka!” i posegnuo rukom za bocom. Skočio sam, ščepao ga za vrat i, izbacivši ga iz kupea, napucao ga nogom u guzicu.
Jest da sam imao svega pedesetak kila žive vage, ali u to vrijeme sam u sebi imao još i 250 kila ludila pride. A ni taj tip nije bio puno teži od mene, šaka jada. “Ako se vrati s pajdašima, dat ću im staklenu votku po glavi”, mumljao sam bijesno u sebi.
Tip se nije vratio. Umjesto njega, u kupe su uskoro ušli čehoslovački carinici. Pijane švercere iz susjednog kupea ostavili su na miru, ali zato su mene, sa problematičnim pasošem i sumnjivo malom prtljagom, izveli iz vlaka. Odveli su me u carinarnicu, odnijeli pasoš na kontrolu i ostavili me čekati u prljavom hodniku s prozorom na kojem su bile rešetke. Nisam se previše uzrujavao, najvažnije u tom trenutku mi je bilo da se na hodniku moglo pušiti i da sam imao dovoljno cigareta. Rekao sam im: “Otići će mi vlak.” A oni: “Doći će novi.” “Sva sreća, braća Slaveni, pa se razumijemo”, pričao sam sâm sa sobom pušeći i šetkajući se goredolje po hodniku. Konačno su me pozvali unutra na ispitivanje. Na pitanje: “Svrha putovanja?”, od govorio sam lakonski: “Turizam!” Nakon dvatri sata su me zaista pustili, a uto je došao i slijedeći vlak za Prag. Na rastanku me je jedan od carinika čak potapšao po ramenu i vrlo ljubazno pozdravio.
Oko pola pet ujutro, stigao sam na glavnu željezničku stanicu u Pragu. U Zagrebu mi je jedan tatin prijatelj platio voznu kartu za Prag u jednom smjeru i dao mi još 300 DM da mi se nađe. U džepu sam, ko zna otkud, imao i tridesetak čehoslovačkih kruna u kovanicama. Od Saše, koji me je trebao dočekati na stanici, nije bilo ni traga. Kasnio je, po svom starom običaju. Nisam znao šta da radim, pa sam za siću kupio limenku piva. Bio je to Staropramen za 25 kruna. Saša se pojavio tek u devet. On je, inače, razmišljao vrlo brzo, uvijek brže od drugih ljudi, i umio je vidjeti po nekoliko poteza unaprijed, ali je zato sve tzv. normalne svakodnevne stvari obavljao sa velikim zakašnjenjem. I dozlaboga šeprtljavo. Njega je, po prethodnom telefonskom dogovoru, prije dva dana dočekala moja prijateljica Jířina, lijepa i poduzetna Čehinja, koju sam u predratna vremena upoznao na Jadranu. Da nje nije bilo, ne znam šta bismo. Nikoga drugog u Pragu nismo poznavali. Smjestila nas je u bivši studentski dom koji je, nakon pada ko munizma, zakupila i preuredila u hostel. Jířina nam je dala na tjedan besplatnu dvokrevetnu sobu s doručkom i besplatnim korištenjem telefona, da možemo preko novinskih oglasa tražiti sobu u najam.
Nakon četiripet dana, našli smo jeftinu sobu kod bivšeg gimnastičara, nekadašnjeg vrhunskog sportiste, a ta dašnjeg fizikanera na građevini i alkoholičara. Gazdu smo od milja zvali Bohuš. Bio je dobrodušan, ali u pijanom stanju nepodnošljiv. Stan je bio depresivan, gazda očajan, a nas dvojica doslovno izbezumljeni od svojih ratnih i izbjegličkih užasa. Gazda za nas nije imao posteljinu, a mi nismo imali novca da je kupimo. Osim toga, u stanu je bila samo nekakva stara poluatomatska, bolje rečeno ruč na, vešmašina koju smo Saša i ja odmah prozvali “perestrojka”. Takvo čudo od tehnike do tad nismo vidjeli. Mogla je, eventualno, dobro poslužiti još samo kao eksponat u nekom tehničkom muzeju. Jednom sam u njoj pokušao oprati ono malo bijelog veša što sam imao: požderala mi je dvije potkošulje. Bio sam načisto popizdio i otada je više nisam ni probao koristiti. Problem nam je opet riješila Jířina, odnosno njen muž. Njen muž je bio doktor u ogromnoj prigradskoj bolnici, nedaleko od našeg kvarta. Predložio nam je: “Najjednostavnije će biti da po poste ljine dolazite kod mene u bolnicu. Budući da često imam noćne službe, redovno dobijam čiste posteljine. Dat ću vam svakom po komplet, svaki tjedandva ćete mi vraćati prljave i dolaziti po čiste. Ne morate ništa kupovati, niti se zafrkavati sa pranjem i peglanjem.” Tako je i bilo. Tu godinu što smo stanovali kod Bohuša spavali smo u poste ljinama na kojima je indigomodrom bojom bilo otisnuto ime bolnice, pečat i broj posteljine. Te godine sam pisma izbjeglim prijateljima po bijelome svijetu započinjao rije čima: “Ova sedmica mi započinje sa brojem 7 (Kukoč)...” Ili: “Ove sedmice se budim sa brojem 5 (Sretenović)...”
Upisali smo se na vrhunski i stravično skupi akademski tečaj češkog jezika, koji su pohađali pretežno strani postgradualni studenti. Naravno, primili su nas besplatno, kao osobe sa ratnog područja. Već nakon par sedmica sam morao napustiti kurs da bih se mogao zaposliti. Posao sam našao u radionici kožne galanterije. Svaki dan sam stajao po osam sati uz kožarski stroj, birajući kože određene kvalitete i debljine, te od njih krojio i izrezivao dijelove za tašne, ruksake, novčanike i slične pizdarije. Budući da je koža skupa, strogo se vodilo računa da bude što manje otpadaka. Svaka greška se odbijala od plaće koja je bila za trećinu manja od mjesečne školarine za tečaj jezika koji sam zbog tog posla morao napustiti. To je bilo za “bogu plakati”: onakva škola! Saša je imao minimalnu rezervu novca, a povremeno bi ga se sjetio poneki prijatelj i poslao mu koju marku. Meni nije imao ko. Putovao sam tako svaki dan s jednog na drugi kraj Praga, od stana do radionice i nazad. Sat do posla, osam i po sati na po slu. I opet natrag. U sredstvima gradskog prijevoza učio sam napamet češke riječi iz džepnog rječnika. Kod kuće sam se pokušavao odmoriti, ali izležavanje u depresijama nije baš najbolji odmor. Ponekad sam pokušavao sastaviti pjesmu. Saša je za to vrijeme nastavio pohađati tečaj, zatvarao se u stanu, štrebao i ludio za djevojkom koja mu je ostala u opkoljenom Sarajevu. I naravno, pisao je pjesme. Kako smo tek bili došli u Prag, nismo još znali da smo se obreli u gradu sa najvećom specijaliziranom slaven skom bibliotekom na svijetu. Nismo imali šta čitati – pa smo pisali. Jednog dana Sale mi je izložio jedan od svojih mnogobrojnih genijalnih planova: “Budući da nemamo šta čitati, jedan dan ja moram napisati pjesmu, da ti imaš šta čitati, a drugi dan ti moraš napisati pjesmu, da ja imam šta čitati.”
Da skratim: izjedali su nas stravična besparica i čamotinja, a bili smo mladi i željni svega. Sale je neprekidno nešto predlagao. Na primjer: kako da se dva momka što bolje provedu za što manje para. “Našao sam latinoamerički noćni klub. Upad je 15 kruna, pivo 10. Odemo po sljednjim metroom u grad, u klubu smo u ponoć. Platimo ulaz. Svakih sat vremena popijemo po jedno pivo, plus po kutija cigareta što ispušimo – i tako do pet ujutro, do prvog metroa, neće nas izaći ni po sto kruna!” “Ali otkud nam po sto kruna?”, pitao sam. Ili kad sam se jednog dana izgnjavljen vratio sa posla, dočekao me je na vratima: “Imam plan! Sad ćemo nas dvojica lijepo napisati pismo Tomažu. Kad sam ga zvao iz Zagreba, sâm se ponudio da mi pošalje nešto para, za prvu pomoć u izbjeglištvu. On mi je prijatelj. Uostalom, zna nas obojicu, sjećaš se samo koliko mu se svidjela tvoja pjesma. Zna u kakvoj smo situaciji, bla, bla... bit će dovoljno da mu samo između re dova naznačimo, bla, bla...”
“Sale, nemoj to raditi.”
“A što da ne? On je slavan i bogat. Prijatelj mi je.”
“Novac nećeš dobiti, a izgubit ćeš prijatelja.”
“Kako ti to možeš znati, kad ga ne poznaješ?”
“Pa čitao sam ga. Znam taj tip ljudi.”
“De, Adine, nemoj me, bogati, zajebavati. Nisi baba gatara.”
Saleta sam znao godinama. Uvijek je htio da se sa mnom posavjetuje, ali nikad nije poslušao moj savjet. Osim jednom – da odemo iz Zagreba u Prag, a ne u Krakov. Ja nisam imao volje za te uzaludne rasprave s njim i završio sam riječima: “Piši mu što god hoćeš, samo mene ni slučajno nemoj spominjati.” Kad sam se nakon nekoliko dana vratio s posla, u stanu sam zatekao potpuno očajnog Sašu. Pušio je i nervozno hodao, gotovo plačući.
“Šta se dogodilo?”, upitao sam ga užasnut, strepeći od loših vijesti iz Bosne.
“Ništa”, rekao je.
“Nemoj me levatiti, šta je bilo?”
Još malo se nećkao i onda mi je pružio razglednicu iz Ljubljane koju je tog dana primio. Bila je od Tomaža.
“Ama, jebo te to, ja sam se uplašio da se stvarno nešto dogodilo.”
“Pročitaj šta mi je napisao!”
“Šta imam čitati, čovječe, šta si očekivao?”
Tomaž mu je pisao u stilu kako ga razumije, kako i on sam zadnjih mjeseci ima problema... sve same trice i kučine. Jedino što je od sadržaja na poleđini razglednice bilo napisano jasno i bez uvijanja, bilo je, da treba započeti raditi na novoj zbirci pjesama, za koju je dobio nekakvu stipendiju, ali da se ne može odlučiti gdje da je ide pisati: u Barcelonu ili u Prag... pa kao, pita Sašu, šta ima u Pragu...
“Sale, to me ne zanima. Nemoj mi se jadati. Bježi mi s očiju, da te ne gledam takvog. Ja ne mogu sebi dozvoliti luksuz da se sjebavam zbog takvih stvari.” Naredna dva tri dana Sale je zbog toga bio bolestan, a ja sam ga nemilosrdno ignorirao. Četvrti ili peti dan, kad sam se vratio kući s posla, dočekao me je na vratima sa širokim osmije hom i maltene plehmuzikom.
“Ooo, dragi Adine, pa gdje si ti? Ja sam nam pripremio malo sijelo, a tebe nigdje, da nisi našao kakvu u toj svojoj kožari?”
S pika sam znao da je napisao dobru pjesmu, samo još nisam znao o čemu i koliko je dobra. Dopratio me je do kuhinje. Na stolu je stajao serviran tanjurić, na njemu dva, na kriške izrezana paradajza, ona skupa i lijepa, bez okusa, žilavi poput gume. Na tanjuriću je ležao i komadić balkanskog sira, lijepo izaranžiran na šnitice. Pored je stajala pljoskica od 3 deca nekakve jeftine moravske šljivovice.
Sjeo sam i rekao: “Hajde, pokaži mi šta imaš.”
Slabo pamtim i vlastite stihove, ali ta pjesma, sastav ljena od nekoliko praških slika i situacija kroz koje smo zajedno prolazili, odmah mi se urezala u pamćenje. Od prvog stiha obraćao se svom prijatelju koji se dvoumio da li da ode pisati svoju novu zbirku pjesama u Prag ili u Barcelonu: “U Pragu možeš vidjeti ekskurziju slijepaca kako bijelim ticalima premjeravaju elokvenciju turističkog vodiča: gotičke portale, baroknu svedenost volumena...” U Pragu se također može vidjeti kako: “U latinoameričkomnoćnom klubu, kraj pijanih Kečua poleglih po stolovima, oko pola četiri, tonu u beznađe praške djevojke kao bo sanski gradići na radijskim vijestima...” Ukratko, čovjek u tom Pragu može vidjeti svašta, samo ako to stvarno želi – pa makar bio i slijep. Na kraju pjesme mu Saša ipak sa vjetuje da ostane kod kuće.
“Šta misliš, da mu pošaljem tu pjesmu?”
“Pošalji – i neće ti se više nikada javiti”, odgovorio sam.
Pjesma je poslana, odgovor nikad nije stigao. Uostalom, ubrzo nakon toga promijenili smo i adresu. Odselili smo se od našeg Bohuša. Otišli smo iz stana koji nije bio bolnica, ali je bio ludnica. Odselili smo se iz danâ u kojima smo noću bježali u snove, ušuškani u posteljine i jastučnice s otisnutim indigomodrim imenom bolnice i brojem.
Promijenili smo stan i kupili nove posteljine.
(zurnal.info)
Cijela je poema napisana na postavljanju kablova u Šeremetjevu 1969. Godine. Svako poglavlje predstavlja rutu između raznih stanica na putu iz Moskve do Petuških
„Svi govore: Kremlj, Kremlj. Od svih sam slušao samo o njemu, ali ga nijednom nisam vidio. Koliko sam već puta (tisuću puta), pijan ili mamuran, prelazio Moskvu od sjevera na jug, sa zapada na istok, s jednog kraja na drugi, svakojako, ali ni jednom nisam vidio Kremlj.“...
Tako počinje legendarna prozna poema ruskog pisca Venedikta Jerofejeva. Čovjek traži mjesto o kojem sluša cijelog života, ali ne uspiejva ga pronaći unatoč svemu što poduzima.
Venjička, volim mu tepati kao da ga poznajem. Venjička je bio i sasvim osoben koktel majstor. Veliki poznavatelj i ljubitelj kako dobre, tako i one malo lošije kapljice. Njegovi koktel recepti objavljeni su u Meandrovom izdanju kratkog romana „Moskva – Petuški“ pod nazivom „Mali leksikon“ skupa sa zapisima „Moja mala Lenjiniana“, „Očima ekscentrika“, „Saša Čorni i drugi“, „Iz raznih bilježnica 1. i 2.“, „Posljednji dnevnik“ te sjajnim intervjuom, koji je s Venjičkom vodio Igor Boličev, a nosi genijalan naslov „Umrijet ću, a da nikad neću shvatiti tu stoku“.
Venjička, volim mu tepati kao da ga poznajem. Venjička je bio sanjar. Pijani sanjar. Jedan od onih koji su gulili šljaku po ruskim vukojebinama i pisali beskompromisno bez želje da ikome podilaze. Venjička u ovom romanu – poemi kreće sa Kurskog kolodvora u Moskvi do kolodvora Petuški u posjet svojoj ljubavi. Usput će nabrojati i popiti skoro sve vrste votke, piva i vina. I, na koncu, u Petuške nikad neće stići. A pričao je Venja sa vagonskim anđelima, lebdjeli su oko njegove razbarušene glave pjevajući. Barhatno pivo je pljuštalo kao kiša, smjenjivali su se putnici, svjetla kolodvora i Venjina magnovenja, ali nikako nije mogao dospjeti u Petuške, baš kao što i cijeli život bezuspješno pokušava vidjeti Kremlj.
Na koncu, ni Venjička ni mi, nismo sigurni gdje je zapravo dospio na kraju rute Moskva – Petuški. Ali možemo Venjički zahvaliti na jednom divnom poetičnom putovanju koje tako sliči na komprimiran prikaz cijelog ljudskog života da vas mora oboriti s nogu i natjerati vas da nazdravite anđelima koji se smiju dok vas grubo hvataju pandurske ruke i odvlače u nepoznato.
Cijela je poema napisana na postavljanju kablova u Šeremetjevu 1969. Godine. Svako poglavlje predstavlja rutu između raznih stanica na putu iz Moskve do Petuških. A kamo se Venja zapravo zaputio najbolje govore prve rečenice pretposljednjeg poglavlja romana: „Ako hoćeš ići lijevo, Venjička – idi lijevo. Ako hoćeš desno – idi desno. Svejedno ti je kamo ideš. Najbolje da ideš naprijed, kamo te oči vode...“
Venedikt Vasiljevič Jerofejev (Koljski poluotok, 1938 - Moskva, 1990), ruski je prozaik i dramatičar. Živio je skitalačkim životom, pretežito kao polagač kablova. Do perestrojke participirao isključivo u neoficijelnoj kulturi. Neki su mu rukopisi izgubljeni, primjerice Psihopatovi zapisi (Zapiski psihopata) iz druge polovice 50-ih. Najveći uspjeh postigao kratkim romanom ("poemom") Moskva-Petuški, koji je do objavljivanja u Izraelu (1977) cirkulirao u samizdatu. Iz 80-ih godina datiraju ogled Vasilij Rozanov - očima ekscentrika (Vasilij Rozanov glazami ekscentrika,1982) i drama Valpurgijeva noć ili Koraci komandora (Val'purgieva noč, ili Šagi Komandora, 1985). Iz 90-ih su drama Disidenti ili Fanny Kaplan (Dissidenty, ili Fanni Kaplan, 1991) te razni zapisi iz bilježnica (1991). Publiciranje pak piščeva ranoga romana Dmitrij Šostakovič (1994, 1995) iz pera Slave Ljona smatra se mistifikacijom. Jerofejevljevi prozni i dramski radovi primjer su karnevalizirane literature s jakim intertekstualnim signalima.
Pisac i slikar, nekada predstavnik „proze u trapericama“, a potom promoter literature u maskirnoj uniformi
U Beogradu je preminuo pisac Momčilo Momo Kapor.
Rođen je u Sarajevu 1937. godine. Diplomirao je slikarstvo 1961. godine na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti.
Objavio je veliki broj romana i zbirki priča, dokumentarnih filmova i televizijskih emisija, a po njegovim scenarijima snimljeni su filmovi Bademi s onu stranu smrti, Banket, Valter brani Sarajevo, Džoli džokej, Kraj vikenda.
Prevođen je na francuski, njemački, poljski, češki, bugarski, mađarski, slovenački i švedski jezik.
Posljednje slovo ovom piscu predajemo istinoljubivoj redakciji kulturno propagandnog kompleta Beton koja je svojevremeno u rubrici Bulevar zvezda zapisala:
KAPOR, Momo (Sarajevo, 8. IV 1937), pisac i slikar, nekada predstavnik „proze u trapericama“, a potom promoter literature u maskirnoj uniformi. Napisao je nekoliko zapaženih romana kao što su Foliranti, Provincijalac, Una. Omiljeni pisac tinejdžerki ranih osamdesetih, a zatim najtiražniji ratni autor u Srbiji, preteča fenomena Ljiljane Habjanović Đurović. Tokom ratova Kapor se otvoreno stavlja na „branik otadžbine“ nastavljajući svoju karijeru kao ratni izveštač iz Hrvatske i Bosne. Kao kolumnista Politike („011“) i JAT-ove revije godinama ispisuje svoje teze o ratu, srpstvu, Beogradu, ajvaru, sankcijama, čorbastom pasulju, Vuku Bojoviću i perfidnom Zapadu. Jedan je od aktivnih promotera i podržavalaca „borbe za stvaranje i održanje Republike Srpske“. S Radovanom Karadžićem, koji ga je fascinirao jedne davne zime kada je Sarajevom prošao noseći badnjak, ne deli samo političke aspiracije, već i specifičnu mržnju prema tom gradu koju je uobličio u svojoj Sarajevskoj trilogiji (Poslednji let za Sarajevo, Hronika izgubljenog grada i Čuvar adrese). Inače, Hroniku smatra svojom molitvom za izgubljeni grad Sarajevo. Pomenuti roman je napisao, kako priznaje, pod uticajem svog boravka na Hilandaru tokom 1997. Ovo nije usamljeni, ali je svakako markantniji primer književnog povezivanja turbo pravoslavlja s ratom u Bosni, tj. crkve i opsade. Moglo bi se reći da je Kapor tokom devedesetih percipiran kao nacionalistički trendseter koji je ukazivao kako na važne turističke i ratne destinacije, tako i na teme u književnosti i novinarstvu. Jedan je od generatora antievropskog diskursa u Srbiji. Zagovornik je „Blut-und-Boden“ ideologije koju u svojim tekstovima estetizuje i plasira kao etnički ekskluzivitet.
Kapor je nedavno u izdanju Derete objavio knjigu pod naslovom A Guide to the Serbian Mentality, nastojeći da na jeftinoj kvaziantropološkoj priči o ćevapčićima, opancima i kajmaku još jednom demonstrira srpsku superiornost. Dobitnik je mnogobrojnih književnih nagrada. Član je Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću. Uzgred, Karadžića poredi sa Solženjicinom i Brodskim, dok Milorada Ulemeka Legiju i njegov Gvozdeni rov, čiji stil toliko podseća na Kaporov, stavlja u rang Paunda i Vijona. U jednom od Oktoihovih izdanja Zelene čoje Montenegra osporio je koautorstvo svom nekadašnjem prijatelju Zuki Džumhuru izbacivši njegovo ime s korica ove knjige. Živi i radi u Beogradu. Slike, ipak, izlaže u inostranstvu. Sarajevo i dalje, s Pala, posmatra kroz durbin.
(zurnal.info)
Marko Tomaš je od sebe napravio pjesmu, podijelio se u stihove, razlomio u strofe i ukoričio u zbirku
Kada je pročitao rukopis posljednje knjige Marka Tomaša Zbogom fašisti, Predrag Lucić je ovako opisao autora:
- Ako još niste upoznali Marka Tomaša, mislim da vam je krajnje vrijeme da to uradite. Pronaći ćete ga u ovim pjesmama, radosnog što je opet stao na prvu liniju obrane tuge. Potražit ćete ga potom, siguran sam, i u "Marku Tomašu" i u drugim starim pjesmama. Jer Marko Tomaš nije čovjek jedne knjige, jedne pjesme, jedne čaše, jednoga grada. Vidjet ćete, čim ga upoznate, da mu je srce smrskano kao kost, i shvatit ćete da je to baš zato što srce Marka Tomaša ne može okoštati. Kao što ni njegovi stihovi ne mogu okoštati. Jer ih piše čovjek neprestano zapitan kako je moguće živjeti i što uopće znači biti živ među tolikim smrtima. Jer ih piše čovjek neprestano zaljubljen među tolikim mržnjama. Čovjek smrtno živ i smrtno zaljubljen. Marko Tomaš. Čovjek koji pred vas iznosi svoje rane i svoju sol. Bez namjere da pjesmama olakša bilo čiji život. Pa tako ni ovaj svoj kojega je samom sebi poštedio da bi ga živio i pisao onako kako to radi Marko Tomaš. Bespoštedno.
Marko Tomaš je od sebe napravio pjesmu, podijelio se u stihove, razlomio u strofe i ukoričio je u zbirku pod nazivom Marko Tomaš i druge pjesme i ovako napisao:
Marko Tomaš je samoubica
Marko Tomaš je nužno zlo
On je paučina i pretežak kofer
Marka Tomaša možemo definirati kao pijanicu
A možemo ga zamisliti i kao žigola
Na nekom jeftinom mjestu poput Bulonjske šume
Okruženog kuratim ženama ili sisatim
muškarcima kako je kome drago
Marko Tomaš kad vidi loptu odmah poleti da je šutne
Marko Tomaš je lažov
Naravno, nije Marko samo to i samo toliko, ali ovoliko je sasvim dovoljno, jer pjesma može opisati čovjeka bolje od svakog doušničkog dosijea ili forenzičkog izvještaja. Čovjeka dobro opisuju i njegove želje. U posljednjoj zbirci Zbogom fašisti, Marko Tomaš pominje da bi volio biti savršen poput mora.
Da li je to zaista moguće? Šta čovjek mora uraditi da bi se približio apsolutnoj samodovoljnosti mora? Možda da se navikne na samoću? Da mu ona bude normalno, čak poželjno stanje? Da se umiri u sebi toliko da više ništa ne primjećuje? Da poznaje sve odgovore i prezire svako pitanje? Da ne osjeća druge? Da bude ogledalo nesavršenostima? Da nauči ljepotom skrivati okrutnost?
Jasno je, nemam pojma. Ali, čini mi se da je naš pjesnik daleko od takve savršenosti, previše je u njemu pitanja, previše žudnje, tuge, previše rana za toliku količinu soli. Previše je čovjek. Na sreću.
Prilažem nekoliko dokaza:
ŽEĐ
Mrtav je i komičan moj jezik, nezabilježen,
jednako kao zemlja, moja zemlja,
sahranjena uz plotun streljačkog voda
i moj grad leži na groblju strojeva
kojima smo tepali: savršeno, savršeno!
Ostajem ovdje tek da izmjerim vodostaj u čaši.
Sitnice me zaokupljaju,
pripremam ručak i dugo otpuhujem dimove,
mirno čekam tenk ili kakvu drugu mogućnost.
Spreman sam za prolaznost.
Lišće je moj uzor. Gusto dolazi ništa.
Neko drugi će primijetiti ptice na odlasku,
pokisli kolporter ili žena koja prodaje salatu.
Lave, žeđ je besprijekoran način da se naučiš poniznosti.
POLITIČKI ISKAZ
Koje su velike pjesme mog naroda? I koji je to moj narod?
Koja su brda moje DNA, koje rijeke, šume, gradovi?
Voljeti nije isto što i biti? Jesam li ono što volim?
Što piše na stećcima? Je li to bitnije za moj život
od reklama nad ulazom u novi tržni centar?
Je li povijest moje zemlje bitnija od moje osobne povijesti?
U kojem omjeru se religije miješaju u mojoj krvi?
Ja sam ciganin, svojom voljom. Volim preko državnih granica.
Ovo je politički iskaz. Ja sam masovni ubojica.
Imam snažnu erekciju i jedem previše mesa.
MY OLD FLAME
Zaprljan sam konačnošću tijela.
Ali to ništa ne rješava, sigurno
nije dio strategije kojom ću osvojiti
vrh tvoje žudnje.
Koža, meso, kosti,
zvuči stravično kad svedeš čovjeka na to.
Oblačim košulju na smrtni dio sebe,
treba se ugrijati
u prizemnom stanu na Križinama.
Zagrljaj, topao i mirisan
poput čaja od kamilice u zimskoj noći,
sedativ o kojem ovisimo
slušajući tužnu muziku
koja nas čini pomirljivima.
Satima razmišljam o onome što ti sanjaš.
Nikako ne uspijevam izvesti
bilo kakav suvisao zaključak.
Snovi su jutarnje vijesti o tvom tajnom životu,
uvijek me uznemire.
Ja se, s druge strane, ne sjećam ničega
osim vlastite smrti.
Suština mog umiranja je mutna.
Kućni duhovi znaju više o tome,
ali oni su šutljivi i sve što žele je u miru slušati jazz.
U svemu postoji tišina pa i u muzici,
u njoj pogotovo.
Smrznem se kad se takva tišina
iznenada obruši na nas,
sjetim se kako padaju granate
i da već idućeg trenutka sve ovo
može otići u krasni kurac.
Ali tišina traje taman toliko
da mi se oči u strahu napune vodom
i onda ti lažem da je svemu kriv saksofon
u staroj pjesmi koja nudi
neponovljivu tugu izvjesnog.
Pričaj mi, ipak, o vječnosti.
U izdanju Federalnog Ministarstva obrazovanja i nauke Bosne i Hercegovine ovih dana je objavljen Bosansko-romski i romsko-bosanski rječnik autorice Hedine Tahirović Sijerčić
Želim da u ime bosanskohercegovačkih Roma kao i u svoje ime odam spomen i zahvalnost romologu Radu Uhliku na njegovom nesebičnom radu i doprinosu na razvijanju i proučavanju romskog jezika. Hvala mu na djelima koje je ostavio našem romskom narodu.
Uhlikov rječnik koji je izdat 1983.godine je moj bliski prijatelj i prati me čitav moj radni život.
U pisanju romsko-bosanskog rječnika koristila sam se uzorom rječnika preminulog romologa Rada Uhlika, knjigama gramatike s posebnim osvrtom na knjige (“Romski glagoli, njihovo poreklo i značenje”, “Zagonetke, mitovi i jezik Roma”) doktora Rajka Đurića, iskustvom i djelima “Learn Romani- Das duma Rromanes” and “Romani Dictionary” profesora Ronalda Leea, kanadaskog Roma Kalderaša, s kojim radim i saradjujem od 1997. godine, kao i uzorom pisane riječi elektronske korespondencije Roma širom svijeta.
Činjenica je da romski jezik još uvijek nije standardizovan, da se godinama radi na njegovoj stadardizaciji, kao i da se romski jezik još uvijek koristi na dijalektnoj osnovi onih koji se služe pisanom riječi i romskim jezikom uopšte.
S obzirom na specifičnost života Roma, Sinta i Kala koji žive u Kanadi i Americi (češki, poljski, rumunski, bugarski, madjarski, ex- jugoslovenski, albanski, engleski, kanadski, španski, njemački, italijanski, sjeverno američki, južno američki, itd.) radeći kao glavni i odgovorni urednik sa Ronaldom Lee, Amdijem Asanoskim, Mariom Inez Torresom, Zoltanom Heringom i drugim saradnicima na Romano Lilu, prvom magazinu za Rome u Kanadi na romsko-engleskom jeziku, 1998 - 2001, razmišljali smo i diskutovali kao i dogovarali jedan sistem pisanja na romskom jeziku kako bi svi Romi svijeta mogli bez poteškoća čitati naš magazin.
Morali smo uzeti u razmatranje različitosti pisanja na romskom jeziku, različitost pisama zemalja u kojima Romi žive (Romi pišu uglavnom pismom zemlje u kojoj žive). Pokušali smo da nađemo i pronađemo put kako približiti romsko pisanje svim Romima koji žive kako u Evropi tako i na teritoriji Sjeverne i Južne Amerike i Australije. Tom prilikom smo došli do saznanja (preko razmjene emailova Roma iz cijelog svijeta) da se Romi koji se koriste elektronskim načinom komunikacije služe pismom koje je jednostavno i razumljivo za sve nas podjednako. Takvom vrstom pisma smo se i mi služili i to pismo je još uvijek najadekvatniji put pismenog elektronskog sporazumijevanja Roma iz čitavog svijeta.
U mom rječniku služila sam se pismom koje se koristi putem elektronske svjetske komunikacije (engleska ortografija) sa dodatnom varijantom romskog pisma koje se koristi u Bosni i Hercegovini kao i u zemljama ex-Jugoslavije zbog boljeg razumijevanja i lakšeg prihvatanja svjetskog pisanja i njegovog razumijevanja i boljeg korištenja od strane naših Roma. Primjer: (abdest, vjersko pranje: pachapesko thovipe, paćapesko thovipe (nm) ili pachapesko thovipe, paćapesko thovipe (nm) abdest, vjersko pranje itd.)
ROMSKI BOSANSKI
| C, c | C, c |
| Ch,ch | Č,č Čh, čh Ć,ć Ćh, ćh |
| Dz, dz | Dž, dž |
| Dj, dj | Đ, đ |
| J, j | J, j |
| Sh, sh | Š, š |
| X, x | H, h (grleno h) |
| Zh, zh | Ž, ž |
U nedostatku romskih riječi za pojedine pojmove, koristila sam se internacionalnim riječima koje takodje koriste Ronald Lee, Yanko le Redzosko, Jorge Bernal, Nicolae Gheorghe kao i mnoštvo drugih Roma i romskih medija koji se služe pisanom romskom rječju. Na primjer: doktor, socijalno, internet, konferencija, televizija, fax, muzika, kao i primjer riječi za strane svijeta i mjesece u godini i druge. Romski jezik ni do današnjih dana nije standardizovan, i jezik se koristi na dijalektnoj osnovi onih koji se bave pisanom romskom rječju.
Romske riječi koje sam zabilježila su riječi koje se najviše upotrebljavaju u govoru Roma Bosne i Hercegovine, u bosanko-hercegovačkim romskim grupama Gurbeta (thanesko - mještanskih starosjedilaca i čergaša - pokretnih romskih grupa).
Zahvaljujem se Ronaldu Lee na zajedničkom radu i na punoj podršci u mom radu i stvaralaštvu. Najis tuke kako Ron.
Ukoliko nam izumre jezik, izumrijeće i naš narod.
Opre Roma!
(zurnal.info)
Ima jedna misao koja kaže ovako: "Dobro hoće da bude bolje, bolje bi da postane najbolje, a samo tupo i glupo misli da je dovoljno samo sebi, i da je dobro takvo kakvo je" (Meštrović).
Ovu knjigu čitao sam upravo sa gornjih pozicija: kao komunikaciju sa onima koji bi da ovo malo dobra (u jednom lošem svijetu, u kakvom živimo), učine nekako boljim. A o kakvom svijetu je riječ, najbolje da se uvjerite na sljedeći način: Nemojte platiti struju, vodu, telefon ili tramvajsku kartu. Kazna (sankcija) će vas stići za koji dan, a možda čak i istog momenta.
Ali, ako u tom istom tramvaju ubijete Denisa Mrnjavca proces će se povlačiti godinama. A na kraju će presuda biti i poništena, a sam postupak vraćen na neko daljnje razmatranje kao što se upravo ovih dana i dogodilo u Sarajevu.
Presuda poništena, i nikom ništa.
GOVOR O NEBITNOM
Uzeo sam samo jedan primjer. Ima ih, i znamo ih, na stotine. Ljudi pljuju sitne lopove, a velike zlikovce poštuju; čak i slave. Uprkos tome, dobar dio onoga što Ćurak naziva "javni um" filozofski mudro šuti. Šuti na razne načine. A najgori oblik šutnje skriva se pod posebnom vrstom javnog govora. Govora o nebitnom. Smisao javnog govorenja o nebitnom jeste u prikrivanju vlastite šutnje, odnosno, prozirnom prikrivanju odsustva govora o bitnom. Šutiti, u gladnoj i (o)pljačkanoj zemlji, znači voditi maratonske javne polemike oko nečega što se nas i naših života ni na koji način ne tiče. Zato govor o nebitnom nije komunikacija na koju se ova knjiga poziva i za koju iskreno pledira, pozivajući se na "bezgraničnu volju (autorovog) uma za komunikacijom".
ŠTA JE KOMUNIKACIJA?
Latinski i talijanski riječnici kazuju da commūnîco, comunicato, znači saopštiti; učiniti poznatim; izvijestiti nekoga nešto o nečemu. Dakle, komunikacija kao opštenje s nekim, podrazumijeva Drugog i Druge kao sagovornike okupljene oko nečeg bitnog, najčešće životno važnog. Njoj nasuprot, šutnja, i(li) govor o nebitnom, jeste govor sa samim sobom.
Govor o nebitnom je laganje samog sebe. U pitanju je toaletni monolog još nerasanjenog egosa pred jutarnjim ogledalom. Na djelu je maskirani socio-autizam narcističke samodovoljnosti, koji Ćurak (ako ga dobro razumijem), eufemistički, i ne baš najadekvatije onom što sam ima na umu, naziva "ohološću samoće". Samoća je, kako je ja iskustveno vidim, nešto drugo. Daleko od bilo kakve oholosti, samoća je stanje rezigniranog i pobunjenog uma. Samoća je uzvišeni gest pobune i nepristajanja. U govoru o nebitnom ne radi se, dakle, o oholosti samoće, nego o oholosti distance. Govor o nebitnom je jedan "baš me briga" stav. Tom stavu prethodi dobra egzistencijalna i društvena situiranost. Radi se o sasvim svrhovitom ("meni je dobro, baš me briga ..."), i licemjerno pragmatičnom zatvaranju očiju pred onim što jest.
A šta jest?
Jest bijeda i jest nevolja;
Jest nepravda i kriminal;
Jest nepotizam i jest primitivizam.
I, povrh svega toga, jest otvoreni ili prikriveni cinizam kao temeljni način drčno-hazjajinskog vladanja zemljom i ljudima. O tome se, danas i ovdje, intelektualno stidljivo govori, tj. šuti. I ne samo ovdje, nego i u velikom bijelom svijetu kako je jasno vidljivo iz racionalne politološke analitike, četvrtog poglavlja Ćurkove knjige.
Upravo zato, postmoderna demistifikacija politikantskih mitova svijeta modernih laži, traži trezven dijalog i i civliziranu komunikaciju, a ne advokate status quo-a. A pogotovo ne režimske kolumniste koji, kritikuju kritičare lošeg i neljudskog, čime (da se vlasi ne dosjete), zapravo, servilno i udvorički prilježno, služe osiljenim oholim i uzmožnim vlastodršcima. Riječ je onima, koji su "vjerujući sve (svoje) sumnje odagnali" (str. 61). Pri tom, ovdje ne mislim samo na sluganski dio klera, niti na nečasna a dobro plačena novinska piskarala. Mislim na dio akademske inteligencije, nama (ovdje, za ovim stolom) formalno ravne. Formalno ravne, ali, ne i moralno jednake.
Kao formalno ravni, oni (vjerovatno!!!) znaju sve ono što i mi znamo. I vide ono što i mi vidimo. Međutim, umjesto da ga iskazuju oni "svoje mišljenje skrivaju". Čine to upravo govorom šutnje. Odnosno, govorom o nebitnom. Na taj način, ma šta inače mislili sami o sebi i svom intelektualnom habitusu, oni, svjesno ili nesvjesno, okreću leđa nauci, moralu, čovjeku i društvu. Radi se, kako rekoh, o licemjerju ohole distance koja utemeljuje "Bosnu kao uniju straha, umjesto unije vrijednosti" (str. 68). Jer, ovdje se vlada strahom i bahatom prizemno-ruralnom retorikom po kojoj smo svi mi (oponenti, kritičari, politički protivnici, građani ... ), samo najobičnije šuše, budaletine, pederi, izdajnici, itd., kako već godinama slušamo ili čitamo sa ekrana i stranica režimskih medija. I svako onaj, ko snažno i otvoreno upre prstom na taj i takav način vladanja, pa kriminalca nazove kriminalcem; lopova lopovom; a razbojnika razbojnikom; biva od dežurnih i dobro plaćenih režimskih kolumnista i kolumnistica, optužen za "širenje jezika mržnje", direktno pušući u jedra upravo onom etno-lideru koji je taj prizemni jezik javne psovke i vrijeđanja uveo na javnu i političku bh scenu.
ŠTA NAM TO GOVORI?
To nam govori da stvarna opasnost danas, nije neznanje, kako smo to čitali kod Buddhe, Platona i Sokrata, nego – znanje. Znanje u službi neznanja.
Ali, šta da se radi?
Takvi smo kakvi smo.
Odnosno, pučkom, pravopisno išćašenom, leksikom govoreći: tak'i smo kak'i smo. Zapravo, u nešto drugačijoj i dužoj akcentuaciji te riječi, – kâki smo. To, u krajnjoj liniji, nije uopšte netačno! Problem je samo, što u svojoj moralnoj prehlađenosti, i intelektualnoj pothlađenosti, ne osjećamo smrad sopstvene kāke. Pa, u narcisoidnom zanosu sebeljublja, govorimo samo, i isključivo: o smradu Drugog i Drugih.
"Svakome je njegovo dupe dunja", kaže narodna mudrost.
Nažalost, u svojoj klero-etničkoj i etno-politikantskoj zavedenosti narod se oglušuje i o vlastitu mudrost. Zahvaljujući toj zavodljivoj dupe-dunja logici, i ugodnoj samoobmani njene olfaktivne iluzije, svako je sam sebi najbolji. I niko nikome ne valja.
Eto, zašto nam je, ovako kako nam je.
I zato smo svi zajedno, umjesto franjevačkoj filozofiji zagrljaja, izručeni zagrljaju filozofije. Filozofije mržnje, filozofije besmisla, cinizma, i nadmenosti. Zato ja, za razliku od dobrohotnog Nerzuka Ćurka, mislim da bi Zagrljaj filozofije cinizma i nadmenosti, bio pravi naslov ove knjige.
Ali, ko sam ja, ko je Nerzuk Ćurak, i ko smo svi mi?
I ko to mene; ko to Nerzuka Ćurka; i ko to, sve nas zajedno, bilo kad, i bilo šta, u ovom životu pita.
NIKO NIŠTA!
Na djelu je, čitam između redova Ćurkove knjige, pedagoški uzoran slučaj specijalne demokratije: demokratije bez naroda.
I (trebao bih ovdje da dodam), naroda bez pameti.
Ali neću to da dodam.
Hoću i ja malo da šutim!
NERZUK ĆURAK: Liberalizam u islamu (Odlomak iz knjige „Filozofija zagrljaja” Rabic 2009.)
Čovjek je biće puta, jedino biće svijeta koje putuje u svoju mogućnost. Za razliku od Boga koji, posjedujući sve nema kud da ode, čovjek, nemajući gdje da se sakrije, može samo da ode. Bilo u smrt bilo u život. Kada odlazi u smrt, ispunjava onostranu dimenziju svoje mogućnosti, kada dolazi u život i živeći život ispunjava ovostranu dimenziju svoje autentičnosti. Budući da ne možemo ništa znati o Onoj Strani sve dok ne budemo na Toj Strani, jedino nam ostaje da, sumnjajući vjerujući i vjerujući sumnjajući, hipotetički istražimo predjele Raja.
Moje istraživanje, čije nalaze mogu saopćiti jedino na Ovoj Strani, rezultiralo je metazaključkom: Raj je esencijalan. Esencija ne trpi bilo koji oblik pogrešne vladavine.
Raj je odsustvo vlasti. Iz takve apolitičke ambijentalnosti suvremeni fundamentalisti izvode vlast, premještajući u Ovaj Svijet izmaštane uzanse Onoga Svijeta.
Za taj proces, naročito prisutan u regiji svijeta koju geopolitički imenujemo domovinom islama, skovao sam tehnički termin bipolarna teologija, aludirajući na ambiciju mladodženetlija da proizvedu novi hladni rat (čija linija podjele rasijeca Boga na predegzistencijalni i egzistencijalni svijet) objavljujući kraj Egzistencije i trijumf Esencije u Egzistenciji. To nije ništa drugo do zahtjev za ukidanjem predstavničkih političkih projekata i predstavničkih oblika vladavine. To je pledoaje za kraj demokratije prije nego što je, u institucionalnom smislu, i zapljusnula obale Dar al - Islama. Ali, ko hrani fundamentaliste? Ko ih uvjerava da je demokratija najveće zlo na zemlji? Ko, pored njih samih, priječi mnogobrojne zajednice ovovremenih muslimana da prihvate demokratiju kao pravni i moralni stub islama? Pa upravo oni koji danas u Iraku instaliraju demokratiju, uvjereni da američki “cilj predstavlja cilj cijelog čovječanstva”, kako je to svojevremeno formulirao Benjamin Franklin. Ne znajući šta demokratija jeste, aktualni stanovnici muslimanske geografije očigledno primjećuju da demokratija jeste sila, moć, terorizam, strah, smrt… U njihovim očima demokratija je upravo ono što ona nije, a moderni fundamentalisti, manipulirajući stanovništvo, šalju poruku da je demokratija baš ono što ona nije, ilegalno konstruiranje permanentnog nasilja. Irak na jedan način i Iran na drugi način ogledne su zemlje dugotrajnog proizvođenja uvjeta za civilizacijski nesporazum islama i demokratije.
Sluteći goru budućnost od loše sadašnjosti, Khaled Abou El-Fadl, profesor prava na prestižnim američkim univerzitetima, “islamski pravnik i američki advokat”, ispisuje svojevrsni tekst afirmacije demokratskog konteksta islama. U filozofskopravnom smislu, autor, rukopisom Islam and the Challenge of the Democracy kao da proizvodi natkriljujućeobjašnjavajući tekst ključnih islamskih tekstova, tekst svih tekstova iz kojeg, radošću posvećenika, izbija autorova uvjerenost: islam i demokratija su jedno. Kako je i na Zapadu i na Istoku mali broj onih koji vide simbiozu ova dva pojma i ova dva svijeta a puno više onih koji svjedoče apsolutnu opozicionu binarnost demokratije i islama, Khaledov uspješni pokušaj “samjeravanja nesamjerljivog” herojski je poduhvat uma zapretenog u duboke brazde teorijskog mišljenja kao najvišeg mišljenja. Iako će mu oponenti zamjeriti određenu artificijelnost teksta, njegov irealitet i geopolitički pasivitet, te primjedbe ne stoje, jer je autor svoje umovanje usmjerio iznad “horizonata dostižnog”, boraveći samo i jedino samo u sferi Teksta pod kojim mislimo Knjigu, Učenje, Objavu, Interpretacije, Hadise, Rasprave, Tekstualizirane pravničke tradicije… Dakle, Khaled Abou El-Fadl nije bježao od realističnog beznađa, već je sjajnim filozofiranjem ostavštine islamskih pravnika posvjedočio da je realističko beznađe muslimanskog svijeta rezultat, između ostaloga, i bijega od demokratske tradicije islama.
Njegovo fokusiranje na “filozofska i doktrinarna pitanja” pravi je prst u oko onim modernim tumačima Objave koji su svoj fundamentalistički esencijalizam proglasili govorenjem Boga a sve drugo govorenjem ljudi, dakle greškom koju treba sankcionirati bilo bombom, bilo potkupljivanjem ili ideološkim zavođenjem.
Izdižući se iznad žabokrečine geopolitičkih entiteta i gotovo podrazumijevaće vesternizirane redukcije svijeta islama samo na teren političkog, onog političkog koje proizvodi centralnu krizu svijeta kao takvog, pisac ovog (r)evolucionarnog štiva pokušava zainteresirati čitaoce za zaboravljenu dimenziju islama. To je ona dimenzija koja se ne iscrpljuje u orijentalističkom poimanju geografije, već se otkriva u apstraktnoj zoni interpretacije Objave kao tubitak – biti pri Čovjeku, očovječena, biti za čovjeka, biti dogovor i milosrđe. A to su dvije moćne vertikale islama koje se u svijetu moderne
političke teorije transferiraju u dva prestižna toponima: demokratiju kao institucionalno dogovaranje i ljudska prava kao milosrđe. I zaista, Khaledovo filozofiranje prava, njegov, gotovo sveti odnos prema liberalnim muslimanskim pravnicima, ushićuje. Istovremeno žalite zašto unutar svekolike islamske tradicije demokratski duh nije postao predominantan.
Čitajući Khaleda, neka mi bude dozvoljena ova emotivna špekulacija autorove pravne hermeneutike, otkrio sam mogućnost da se u transpovijesnom i metapovijesnom smislu islam i sekularizacija slože: “Kada ljudi traže načine kako da se približe božanskoj ljepoti i pravednosti, oni ne poriču Božiji suverenitet; oni ga slave. Oni ga, također, poštuju pokušavajući da sačuvaju moralne vrijednosti koje reflektiraju atribute božanskog. Ako kažemo da je jedini legitiman izvor zakona sveti tekst i da su ljudsko iskustvo i intelekt nevažni u otkrivanju božanske volje, onda bi božanski suverenitet uvijek ostao instrument diktature i prepreka demokraciji.” (Podvukao N.Ć.)
Iako Khaled ne spominje izrijekom sekularizaciju znajući koje to napetosti sa sobom nosi imajući u vidu ontološki nemir koji taj pojam i njegov sadržaj proizvode u svijetovima i ljudima islama, afirmacija ljudskog iskustva i intelekta je afirmacija Boga ali i afirmacija ljudskog iskustva i uma koji mogu odvesti čovječanstvo u nove zone bivstvujućeg Drugog, u zonu gdje je Drugi Islama priznata sekularizacija. Biću krajnje provokativan, po cijenu pogrešnog razumijevanja: Da je Knjiga spuštena čovjeku negdje drugdje, u neku drugu geografiju, možda bi islam i sekularizacija konstituirali sinkretističko polje! Da li je ono još uvijek moguće, nakon brutalnih nasilnih intervencija imperijalnog Zapada u kolonizirano tkivo zaspalog Istoka, pitanje je za neki novi tekstualni iskorak. Ipak, Khaledovo nastojanje da prvo re-afirmira demokratiju kao karijatidu islama, važnije je od otvaranja najteže bitke.
Autor je impresivnim istraživanjem otkrio nemjerljivi simbiotički kapital islama i demokratije i baš zbog toga beskrajno je važno što se nije zapleo u kučine političkog realiteta. Naprosto, takvim, “ptičjim” pristupom Khaled emancipira pravnu i filozofsku teoriju, proizvodeći originalno teorijsko stanje kao novu startnu liniju: od sada možemo diskutirati o islamu i demokraciji a da se nužno ne referiramo na konkretne događajnosti recentnoga svijeta.
To je obećavajući pristup za koji bi intelektualci različitih usmjerenja i filozofskih tradicija morali imati razumijevanja. S druge strane, Khaled ponire u suvremenost samo onda kada mu je ona potrebna da bi pokazao prednosti metafizičke tradicije u odnosu na modernističke tlapnje sekulariziranog uma koji se prikazuje kao da je božansko namjesništvo.Primjer takvog sekulariziranog uma su sudske presude u teokratskim državama koje se donose i saopćavaju, ne u ime naroda, ne u ime kralja, već u ime Boga. Kakva blasfemija! Ne može čovjek donositi presudu u ime Boga, apriori znajući da donosi presudu u ime čovjeka. Khaled podvlači: “Zabrinutost o opsegu moći vlade pod šari’atskim zakonom ima preteče u islamskoj historiji, stoga prema parametrima modernog doba, to nije u cjelosti novo pitanje. No, takve zabrinutosti skoro da i nema u diskursu suvremenih islamista. Uspostavljanje islamističkog modela vlasti, bilo u Iranu, Saudijskoj Arabiji ili Pakistanu je omogućilo državi zakonodavnu vlast koja je iznad božanskog zakona. Na primjer, zahtjev za mjerama predostrožnosti (spriječavanje) se koristi u Saudijskoj Arabiji da se opravda širok spektar restriktivnih zakona protiv žena, uključujući i zabranu vožnje auta. To je relativno nov izum u praksi islamske države i u mnogim slučajevima se radi o tome da se koristi šari’at s ciljem potkopavanja šari’ata. Nametljiva moderna država koristi šari’at kako bi donijela zakone kojima se stvaraju opresivni uvjeti - uvjeti koji su sami po sebi u suprotnosti sa principima pravde u šari’atu.”
Upravo je ovaj citat moguće rodno mjesto teorijskih pobuna muslimanskih pravnika i komprehenzivnih mislilaca protiv despotskih režima muslimanskog svijeta. Ali oni, izuzimajući rijetke - a o kojima svjedoče i Khaled i njegovi kritičari čiji su osvrti uključeni u rukopis koji analiziram - odbijaju da misleći služe Bogu, već služeći tiranima odbijaju da misle Boga i najvažniji entitet njegove milosti – čovjeka, sa neporecivim ljudskim pravom da bude pojedinac. Khaled Abou El-Fadl odlično primjećuje da najveća prepreka razvoju individualnih prava u islamu “dolazi od samih modernih muslimana”, kao što je “fanatično konzervativni wahabijski pokret” čiji su misionari i sljedbenici šokirani predivnim Khaledovim razumijevanjem kuranskih ajeta o bezgraničnoj božanskoj milosti. Naime, ovaj profesor prava na Yale-u kazuje veliku mudrost kada primjećuje da “ovozemaljska mjera moralnih vrlina je čovjekova blizina božanskom kroz pravednost, a ne kroz religijsku pripadnost... naša primarna moralna odgovornost na zemlji je zalaganje za prava ljudi. Posvećenost ljudskim pravima je posvećenost božanskom stvaranju i konačno posvećenost Bogu.”
Abu Khaled je otvorio kutiju. Neću reći Pandorinu. Već novu kutiju islamskog lega. Nasiljem, taj lego se bez problema može srušiti. Razumijevanjem te demokratske kockice islamskog mišljenja otvaraju se vrata nove, veće epohe islama. No, socijalni uvjeti i intelektualna žabokrečina još uvijek ne garantiraju dolazak te veće epohe islama. Ona možda neće ni doći ali insajderski autsajderi, kao što je Khaled Abou El-Fadl, znaju da je, kako to primjećuje David Campbell, njihova “zadaća da razmišljaju izvan okvira… (nametnutih) političkih diskursa” i da ponude mišljenje kojim se “nadilazi tiranija koncepata i normativnih principa”, naročito onih škola mišljenja koje nešto proglašavaju božanskim nalogom samo zato što to kažu baš te škole mišljenja. Npr. Wahabije. Khaled Abou El-Fadl s onu je stranu vehabijskog misionarenja, tog paradigmatičnog nesporazuma sa svijetom. Njegov primarni rukopis, obogaćen kvalitetnim kritikama uvaženih oponenata ( Fadel, Feldman, Haykel, Khan, Novak, Esposito, Hashemi, Waldron, Reinhart, Mahmood, Quandt) te autorovim odgovorom na ta inspirativna (ne)slaganja, obećavajuće je štivo liberalne provinijencije. Kao takvo, ono je dar za našu zajednicu. A dar se ne odbija. Naročito kada je nemjerljivo vrijedan.
Uz dozvolu Izdavačke kuće Vrijeme prenosimo odlomak iz romansirane biografije Safeta Sušića Pape, autora Zlatka Topčića. Topčić se prisjeća davnog susreta Ivice Osima i Safeta Sušića u Sarajevu tokom kojeg su njih dvojica otkrila tu rijetku esenciju koja čini pravog fudbalera
...i u atomskom navalnom redu Sarajeva: Sušić, Simić, Savić, Šljivo i Repčić.
Biser do bisera, dragulj do dragulja, a Sušić je kooh-i-noor!
Sead Hadžijahić, tv reporter
Sjedila, tako, jednom, u sarajevskoj Navi dva nesumnjiva fudbalera, dva znatna čovjeka: Safet i Ivica; Sušić i Osim; Pape i Švabo. Pili vino – pjesnicima svim, milo je to božansko piće, Hajamovo, Omerovo – učetvero-ušestero, sve im duplo i pretjerano. Švabo je čovjek otmjenog kova, pomalo stidljiv, filozof nemušte riječi, bohem, svaka je rečenica nezavršena, izrečena ležerno i preko volje, kao klještima iščupana, a misao naslućena, mutna, pa joj ne znaš izmjeriti dubinu... Svejedno, on duboko spoznaje stvari, zna suštinu. Gospodin čovjek, vole ga ljudi, i prost svijet. Široke ruke. Pije s taksistima, čašćava, pa se oni hvale kako su njegovi najbolji prijatelji i kako su s čašicom dočekivali zore. Tako se ovdje postaje raja, moraš svaki put iznova dokazivati da si ostao isti, iako se sve oko tebe promijenilo, a ni ti odavno ne ličiš na sebe. A i kako bi, živiš drukčiji život i juriš stotinu na sat. Trebaš se spustiti, duboko zagnjuriti, pa onda zavist neće prerasti u mržnju. Jedino tako, inače... Djeluje umorno, iskusno i mudro. Završava rečenicu na pola puta, odmahne, kao da se neke stvari podrazumijevaju ili su neizrecive, pa praveći po zraku polukrug rukom, samo kaže: Eh... ah... duga priča. On je legenda, a to je puno više od Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva. Ima nešto djetinje čisto u njemu, sačuvao je sposobnost da se bezrazložno postidi, iako nosi na leđima tolike godine. Rijedak je to dar, svjedoči o čestitosti. Ležeran je, povijen u leđima kao da po zemlji traži petobanku, usporen – djeluje nezainteresirano, ali vara takav dojam. Ima života u njemu, ima želje. Bio je odličan igrač, iako nije ostvario sve svoje mogućnosti – i po tome je ostao raja, velik, ali nekako nesretan, melanholik, ljudima nije predalek. Naizgled trapav, previsok za fudbalera, ali bio je u stanju da na maramici okrene dvojicu. Na ljude ostavlja dobar utisak. Više je volio namjestiti, nego dati gol. Niko više ne spominje polugodišnju zabranu igranja zbog namještanja rezultata. Ali, njega uhvatiše na djelu i njemu zvono o vrat, na njemu opraše grijehe. Uz malo sreće – eh, ah! – mogao 1990. postati prvak svijeta... i bi, da je pravde, kao što je nije! Bog zna! Kako je tanka ta linija između pobjede i poraza, iako... ništa na ovom svijetu se ne događa slučajno! Zna Švabo sudbinu. Vratio Safeta u reperenzetaciju, nakon sušnih godina i krivice, nikada dokazane, zbog neuspjeha u Španiji, grijeha kojeg metropolska štampa baci Sušiću na leđa jer čim nije bio najbolji – najgori mora biti. Bilo im nekako najlakše, bilo im zgodno, jer sve u životu puca tamo gdje je najtanje... Nekako je bilo glatko baš njega optužiti za debakl! Stara je to priča. Iako, Safetova jedina sportska nesreća je bila što nije imao nikada saigrače koji bi bili u stanju da ga budu dostojni. Pametan je čovjek, taj Osim! Ima štofa, zna cijeniti vrlinu. Uzvratio mu je Sušić dar, nikome on nije ostao dužan za dobrotu, oprostio je svaku pakost i jal.
– Onaj je mogao postati igrač – kaže Ivica – ali mu vidik kratak, želja mu bila, najveća, da časti, siromah, kafanu, pa kada je ostvario taj cilj, stao, kao da nema više ništa iznad tog... Častiti kafanu, kupiti auto, otvoriti kafić... i eto! To mu je bio san, i kada ga je ostvario – probudio se! Nije imao... kliker!
– A tek... Onaj! Sjećaš li se?! Sve je imao, i loptu, i pregled, i njuh, i dug korak, hoćeš lijevom, hoćeš desnom... Ali, džaba... velika mačku volovska glava – kaže Safet za nekog.
– A sjećaš li se tek...Onog! Gdje bi mu bio kraj da je imao zrno pameti!? Ne, prazna glava, zamutilo mu se, nije mogao ponijeti na leđima tu vreću slave i svjetlosti, pa... utrn’o! Više ga se niko ne sjeća. Eno ga pije, djeca dovikuju za njim... Bio bolji i od Ovog i od Onog, ali... falilo mu nešto! Nešto...
– Falio mu... kliker! Kliker mu falio!
Ostali prost svijet u kafani od znatnih ljudi očekuje duboke misli, kratke, jezgrovite, naizgled jednostavne, praktične upute, izgovorene na nekom drugom jeziku, ali jeziku koji znaju i kojim i sami govore, jer, bez tih misli koje su ih vodile životom, kako bi se inače popeli tako visoko iznad njih, pa su, ti ostali, čaršinlije, naćulili uši, sretni što su svjedoci, i ne dišu, nego upijaju svaku njihovu preglasnu i pretjeranu riječ, kao kvintesenciju života.
– Ali, ti... ti si imao... kliker! Ništa u životu ne možeš bez truni sreće i bez... klikera! Ništa, ni u čem, ni u pišanju udalj, ako nemaš kliker.
– Kliker, braco, kliker... nego šta?!
– Kliker, kliker – tu je tajna.
Oni za najbližim stolom prenesoše dalje tu riječ koju dvojica sagovornika izgovoriše kao da, u pijanstvu, neoprezno otkrivaju veliku tajnu. Raširiše se talasi mudrosti i višeg nivoa spoznaje, zapljusnuše i one nesretnike za najdaljim stolovima, koji su taj čuveni razgovor fudbalskih majstora svjedočili tek posredno, ali – ni to nije malo, pa će, što vrijeme bude više odmicalo od tog događaja, i njihovo svjedočenje biti pouzdanije i bliže. Talog vremena će im dati status apostola, živih svjedoka rađanja legende. Ja sam svojim ušima slušao, u sitne sate, one godine, u doba dok je još Bog po zemlji hod’o, u Titin vakat, kako Švabo i Pape – evo, k’o da ih sada gledam i čujem – izgovaraju onu čuvenu, legendarnu... duboku... jarane... istinu...
– Koju?!
– Kliker. Kako treba u životu imati – kliker, inače ništa od tebe. Možeš imati i znanje i pamet, i sve, ali ako nemaš kliker, baci u vodu. To kažu. Kliker!
– Kliker? – čudili su se jedni.
– Kliker!
– Paaa, kada dublje razgrneš misao... u pravu su... Ja sam uvijek govorio da onaj ko nema klikera, ništa nema. Evo, naprimjer, ja, da nisam imao klikera u životu, gdje bih danas bio? A vidi me sad!
– Kliker? – pitali su zbunjeni.
– Kliker!? – govorili su kolebljivi.
– Kliker!!! – potvrđivali su iskusni i jaki. – Kliker, braco!!!
Šta je to kliker, niko nije pitao, nije se usudio da pita, svako je znao jedno njegovo značenje, drukčije, slično ili čak suprotno, ali svi su bili sigurni da je u pitanju ključna riječ koja sadrži tajnu života. Ako oni koji su uspjeli kažu da je tu tajna, onda jeste, i ko bi postavljao suvišna pitanja. Uostalom, svi koji su, nekom srećom, tu noć bili svjedoci imali su kliker u životu, pa su također svjedočili svojim iskustvom kako je kliker presudna stvar.
Rasprava se rezimirala tek pred zoru, svjedoče pouzdani i uporni svjedoci, pa ako lažu oni, lažem i ja, koji nisam bio apostolske sreće da baš tu zoru dočekam u Navi.
– Sreća, rad, pamet i kliker – i to je onda to! – objašnjavao je Švabo, a ljudi pažljivo zapisivali na srebrni papir iz cigaret-kutija tek samo onu posljednju riječ u nizu. – Imao si kliker, a oni nisu – i zato si, Safete, bog!
– Ne, ti si, Švabo – bog!
– Ne, bog si ti!
– Ti!!!
– Jok, nego ti! Bog!!!
I tako se nadmetaše i svađaše do same zore! Ljudi prepričavali taj šturi dijalog od dvije riječi, kliker i bog, kao mudrost najvišeg reda, spuštenu s neba na zemlju, da ljudima otvore oči za istinu i objasne život. Bez klikera, dakle, ne možeš biti ni pisac, ni fudbaler, ni štogod drugo. Kliker, taj neprevodivi, metafizički, sarajevski, podrazumijevajući, fatalni – kliker, riječ s hiljadu različitih i suprotnih značenja, neobjašnjiva, a svakom jasna; kliker – bez kojeg ni najveći ne mogu uspjeti ako se pouzdaju samo u rad, znanje i pamet.
Ima neke istine u tom klikeru.
(zurnal.info)
