- Upoznala sam ga 1970. godine, bio je najbolji pjesnik naše generacije. Njegovi stihovi bili su uzvišeni i elegantni. Imao je ljepotu.
Rođen je na Manhattanu kao James Dennis Carroll. U srednjoj školi bio je najbolji košarkaš generacije, a istovremeno i iskusan narkoman koji je od 13. godine redovno uzimao heroin i prostituisao se kako bi obezbijedio novac za drogu. Istovremeno, pisao je i poeziju, pod jakim uticajem beat pjesnika. Ovaj period života opisao je 1978. godine u autobiografiji Basketball Diaries. Po knjizi je 1985. godine napravljen istoimeni film u kojem je Carrolla igrao Leonardo DiCaprio.
Kao šesnaestogodišnjak, 1967. godine objavio je prvu zbirku pjesama Organic Trains, a tri godine kasnije i knjigu 4 Ups and 1 Down. Bio je aktivni sudionik art scene New Yorka, pisao scenarije za filmove Andy Warhola, sarađivao sa fotografom Robertom Mapplethorpom i slikarom Larryjem Riversom, a na nagovor Patti Smith ušao i na punk scenu sa The Jim Carroll bandom. Njihov debitantski album Catholic Boy jedna je od najboljih ploča ranog punka. Na albumu se nalazi i pjesma People Who Died koju je snimio sa kumom punka. Svirao je sa Lou Reedom, Boz Scaggsom, Rayem Manzarekom iz The Doors, Keith Richardsom i sa grupama Pearl Jam, Rancid i Blue Oyster Cult. Sa bendom je snimio još albume Dry Dreams (1982), I Write Your Name (1983), A World Without Gravity (1993), Pools Of Mercury (1998), Runaway EP (2000) ali oni nikada nisu uspjeli ponoviti intenzitet Catholic Boya.
Do kraja života objavio je još poetske zbirke Living at the Movies, The Book of Nods, Fear of Dreaming i Void of Course: Poems 1994-1997.
Jim Carroll: Daljine
(odlomak)
(Prevod: Dragoslav Andrić. Pjesma se nalazi u knjizi Stereo stihovi: Antologija rock poezije, Narodna knjiga, Beograd, 1983.)
Gomilaju se sprudovi
jedni vrh drugih
kao što misli neba narastaju dok se podiže glava
u vidike vlažnih decembarskih dana, izbušenih
lenjivim pokretima galebova... i naših osećanja
pitao sam šta si htela da kažeš
stojeći pred sprašnicom senki pred okeanom,
napušten za ovu zimu, ćutljiv ko plavokosa barka
gle kako se oblaci svijaju, kako “reaguju”
na tvoj položaj, gde ti se ruke sklapaju na grudima
ko očni kapak što odobrava da se rasklopi “večernja svetlost”
paraziti prianjaju uz mahovinu što ti prekriva stopala
slepi kubanci prebacuju biserje preko mola,
dok bat koraka vezuje naše oči za rumene talase
to je ajkula!
a naša ljubav je u toj skoreloj boci... što pokazuje na sever,
kud se i okrećemo, bacajući čini na naše srebrne noževe
i kašike, i brišući poruke u pesku, gde si napisala
“mrznem se u arktiku naših snova”, a ja sam rekao
“da” odlažući taj ledni medij za neko vreme
dok si ti nastavljala da “odgajaš našu svojinu”
i dok je mesec verovatno “nastavljao” da se ljuška
mrki su prelivi pod nagibom straćenoga drveća
dok nas taj miris vraća gde smo bili:
gde smo plesali kao deca velikih diplomata
mršavih tela omotanih posteljnim prekrivačima
i kožnim zastavama, dok se orkestar oglašavao
a mi smo mislili da se to čuje nebo, ali to beše samo niz
reči, što umirahu u gustom falsetu magle
(...)
(zurnal.info)