Povodom obeležavanja Dana Sarajeva, 6. aprila, Komisija za izbor i imenovanje grada, odlučila je da kandiduje srbijanskog novinara Petra Lukovića, glavnog uredbnika web portala www.e-novine.com, za nagradu “Počasnog građanina”. Ovu inicijativu Komisiji za izbor i imenovanje proslijedio je sarajevski gradonačelnik Alija Behmen. Kandidat za ovo priznanje bio je i Francis Bueb, direktor Centra “Andre Malraux”. Međutim, taj predlog nije dobio većinu glasova.

U izjavi za sarajevske medije, Luković je rekao da mu je ovo definitivno najdraža nagrada, jer dolazi iz njemu “najvoljenijeg grada, što već dvadesetak godina nije nikakva tajna”.

U četvrtak uveče 11. februara, Petar Luković prisustvovaće u Sarajevu, u Balkan kafeu, donatorskoj večeri za e-novine.

Ministri pravde Bosne i Hercegovine i pravosuđa Republike Hrvatske Bariša Čolak i Ivan Šimonović danas su u Sarajevu potpisali Sporazum između BiH i R Hrvatske o izmjenama Sporazuma o međusobnom izvršenju sudskih odluka u kaznenim stvarima.Ovim sporazumom predviđena je obaveza pravomoćno osuđene osobe da izdržava kaznu, bez obzira na to nalazi li se u zemlji gdje joj je kazna izrečena ili se nalazi u drugoj državi na temelju dvojnog državljanstva, ili stalnog prebivališta.

Ministar Ivan Šimonović istaknuo je da se spomenutim sporazumom stalo ukraj nekažnjivosti, odnosno zloupotrebi državljanstva dviju država da bi se izbjeglo pravdi.
"Mi dvostruka državljanstva trebamo, ona su korisna našim državljanima, ali ne smiju biti kompromitirana ovakvim slučajevima zloupotrebe", kazao je Šimonović.

Na značaj Sporazuma ukazao je i ministar Čolak, podsjećajući da njegova primjena teče već od danas, iako ide na ratifikaciju.

Po njegovim riječima, postupak priznavanja sudske odluke ostaje isti - nadležni sud za izvršenje dostavljat će presude putem ministarstva pravde drugoj državi.

Ministri dviju zemalja naglasili su da potpisivanje Sporazuma predstavlja značajan korak te najavili da uskoro očekuju i potpisivanje sporazuma o izmjenama i dopunama Sporazuma o pravnoj pomoći u kaznenim i građanskim stvarima.

Ocijenili su važnim da se na odgovarajući način reagira kada su u pitanju osobe koje nisu pravomoćno osuđene, napominjući kako ostaje mogućnost ustupanja krivičnog gonjenja i razmjene dokaza, a s obzirom na ograničenja u pogledu njihovog izručivanja.

Sagovornici su razmijenili mišljenja o važnosti reguliranja sporazuma o imovinskopravnim odnosima između dviju zemalja, uz napomenu da pozitivnu dinamiku saradnje dvaju ministarstava treba nastaviti u pravcu zaključivanja i drugih sporazuma.

Inače, u Hrvatskoj je više od 100 osoba koje su osuđene u BiH, te oko 100 u Srbiji.

Kako je najavljeno, sličan sporazum će 26. februara biti potpisan između Bosne i Hercegovine i Republike Srbije, a sve radi sužavanja prostora za zloupotrebu dvojnog državljanstva i onemogućavanja prebjega osuđenih osoba.

(Fena)

U političkom magazinu 60 minuta na FTV sinoć je emitovan video klip pod nazivom “Vidimo se u Bileći” koji je prije pet dana postavljen na popularni Youtube, a u kojem su na satiričan način prikazani Milorad Dodik i njegovi najbliži saradnici: Rajko Vasić, Nebojša Radmanović, Nikola Špirić, Aleksandar Džombić i Igor Radojičić. Video je napravljen na osnovu scene iz filma Hitler: Konačan pad, sa montiranim dijalogom u kojem vođstvo SNSD-a raspravlja o porazu na izborima u Bileći.

Nakon emitiranja klipa oglasio se SNSD gdje smatraju da je poslednji slučaj "fašizacije" predsjednika ove stranke Milorada Dodika na Federalnoj televiziji (FTV), jednom od javnih servisa, najbolji rad na raspadu BiH.

- Sistematski govor mržnje produkovan iz Sarajeva, uz asistenciju dela međunarodne zajednice, obavlja svoju drugu etapu. Prvo je Republika Srpska proglašena genocidnom, sada se njeni lideri ocenjuju fašisoidnim, a u trećoj fazi i svi Srbi će biti etiketirani fašizmom i genocidom, navodi se u saopštenju, koje je potpisao izvršni sekretar SNSD-a Rajko Vasić.

U saopštenju se dodaje da javni mediji, pa i Federalna televizija, govore samo ono što sarajevski intelektualci i političari misle, nastojeći pri tome da u to ubjede javnost.

Iz SNSD ocjenjuju da je to što radi Federalna televizija, njihova glavna politička emisija, kao i televizija BiH, "prešlo prag minimalno potrebne tolerancije za zajednički život u BiH".

- SNSD smatra da nije potrebno na takvo delovanje vraćati istom merom, jer to prelazi granice političkog, evropskog i civilizacijskog praga, ali treba biti svestan činjenice da je ovakva politička tehnologija najbolji rad na raspadu BiH, navodi se u saopštenju ove stranke.

Dodajmo za kraj da je na temelju iste scene iz istoimenog filma parodirana i Hrvatska nogomenta reprezentacija nakon što se nije plasirala na Svjetsko prvenstvo 2010 u Južnoj Africi, ali tada niko nije pomislio na fašizam, nego na kvalitetnu šalu.

(zurnal.info)

U Zavidovićima je osnovano Udruženje građana ''Romi za Evropu''. Osnivačkoj skupštini organizacije prisustvovalo je oko 50 predstavnika zavidovićkih Roma i gostiju.

Za prvog predsjednika izabran je Redžo Seferović, dok su u Upravnom odboru potpredsjednik Senad Biberović, generalni sekretar Čaban Bajrić i tehnički sekretar Amerisa Abidović.

Skupštinu čini devetnaest članova Udruženja, dok Savjetodavno tijelo zaduženo za kontrolu rada i djelovanja organizacije broji pet osoba, saopćeno je.

Glavni cilj osnivanja Udruženja je saradnja sa sličnim organizacijama i stvaranje uvjeta za aktivno uključenje romske populacije u procese evropskih integracija, kao jedan od načina izgradnje boljih uvjeta života i standarda Roma Bosne i Hercegovine.

Prve organizirane aktivnosti novog udruženja planirane su za Međunarodni dan Roma - 8. april, do kada bi se proces registracije u Ministarstvu pravde BiH trebao okončati.

(Fena)

U tim važnim detaljima "narančasta revolucija", koja je prije pet godina uzdrmala zemlju, ostavila je svoj trag. Na žalost onih koji, po Guardianu, vole sretni svršetak, u Ukrajini je pobijedila pogrešna osoba.

Viktor Janukovič, čije je lažiranje izbora 2004. godine potaknulo masovne proteste u Kijevu, sada se vraća na vlast kao uredno i pošteno izabrani predsjednik. Glavni negativac otprije pet godina sada se, smatra Guardian, najviše okoristio "narančastom revolucijom".

Guardian analizira sukobe unutar vodstva revolucije i zaključuje da je duboko razočaranje naroda narančastim taborom, a ne zloćudna ruka Kremlja, dovelo do njihovog poraza. Ukrajina je sada spremna za daleko pragmatičnijeg predsjednika koga će prvo putovanje u inozemstvo odvesti prije u Bruxelles nego u Moskvu, što će, samo po sebi, predstavljati napredak, zaključuje Guardian.

Financial Times pobjedu Viktora Janukoviča naziva ukrajinskim zaokretom. Ukrajinci su se našli pred neugodnim izborom između osuđivanoga kriminalca koga podržavaju oligarsi i primadone oportunistice čija prošlost nije lišena prilično mutnih poslovnih aranžmana.

Usprkos svemu, smatra londonski list, za utjehu ali i na ponos Ukrajincima je činjenica da su i ovi izbori kao i prethodna dva glasanja zadovoljili sve demokratske norme. Što po Financial Timesu znači da je pobjeda "narančaste revolucije" ostala netaknuta.

Sada je na Viktoru Janukoviču da pokaže kako se nije samo zemlja promijenila, već i da on nije više čovjek kakav je bio. Medijski savjetnici su mu pomogli da odbaci ruho sovjetskog aparatčika, ali ostaje da se vidi jesu li njegovi stavovi evoluirali ukorak s promjenama u Ukrajini, piše Financial Times.

Novi ukrajinski predsjednik morao bi učiniti dosta toga: osigurati usmjeravanje političke moći u pravcu efikasnog upravljanja zemljom, pokazati zube korupciji u institucijama države, pomoći izvlačenju Ukrajine iz ekonomskog sloma i pokušati pomiriti duboko podijeljenu zemlja čija dva pola, zapadni i istočni, vuku na različite strane težeći tješnjim vezama, jedni s Rusijom, drugi s Evropom, navodi Financial Times.

Da bi djelotvorno upravljao, Janukovič bi morao pružiti ruku biračkom tijelu Julije Timošenko uspostavljajući ravnotežu između izmirenja s Moskvom i saradnje s Bruxellesom.

Malo šta kod Viktora Janukoviča nagovještava da je dorastao tome zadatku. Valja se nadati, zaključuje Financial Times, da će ga jačanje demokratije, koja ga je paradoksalno dovela na vrh, također nagnati i da donosi ispravne odluke.

(Fena)

Nakon što je moja izjava na nedavnoj debati o maloljetničkoj delinkvenciji koju je organizovao Centar za kulturu dijaloga (drugim riječima, Sanja Vlaisavljević) upućena Sanji Vlaisavljević bila predmetom osude Centra za kulturu dijaloga (odnosno Sanje Vlaisavljević), dužan sam javnosti radi pružiti dodatno objašnjenje. Žao mi je što to u najvećoj mjeri činim zbog toga što mi je moderator debate i predstavnik Centra civilnih inicijativa Adis Arapović, isključujućio mikrofon, uskratio mogućnost da zapravo završim izjavu koju sam bio pripremio.

Moji komentari bili su upućeni mnogo više ostatku civilnog društva nego Sanji Vlaisavljević, odnosno nevladinom sektoru, pošto je ovdje jako teško razlučiti gdje jedno prestaje, a drugo počinje, jer Vlaisavljevićeva i drugi glasnogovornici Fahrudina Radončića su svoju stranu izabrali. Nakon svega, mog nastupa se dohvatio Avaz u svom atentatorskom maniru, pa je ono što sam rekao palo u drugi plan, a u prvi plan je došao moj karakter. Na koncu, ako ikada budem u situaciji da mi Avaz s pravom drži prodike o šovinizmu i jeziku mržnje, znaću da je i za mene i za ovu zemlju odveć i fatalno prekasno i da su svi moji prijatelji i rodbina zapravo pali za to da Radončić pravi kule ni na nebu ni na zemlji. 

Hajde da se sada vratimo na događaj.

Dakle, javnosti radi, "sporni" dio izjave glasi ovako: "Sad želim da se obratim organizatoru: gospođo Vlaisavljević, vrhunac vašeg javnog angažmana je kolumna u jednom stranačkom biltenu koji posljednjih nekoliko sedmica vodi bjesomučnu i prizemnu rasističku i šovinističku kampanju protiv jedne žene samo zato što je Srpkinja. Naravno, riječ je o kampanji koju Dnevni avaz vodi protiv Duške Jurišić, urednice FTV-ovog magazina 'Pošteno'. Razgovarati o maloljetničkoj delinkvenciji, a kukavički ignorisati rasizam, šovinizam i ako hoćete, neofašizam, nije samo dvolično nego i kontraproduktivno. Djeca koja odrastaju u sredini i atmosferi u kojoj su rasizam i neofašizam prihvatljivi neće ni imati nikakav drugi izbor nego da ubijaju jedni druge. Sve dok svi vi ovdje koje se nazivate civilnim društvom ili nevladinim sektorom odlučno ne osudite rasizam i neofašizam, svi napori i resursi koje smo i mi uložili u borbu protiv maloljetničke delinkvencije biće uzaludni i protraćeni, a vi nećete biti vjerodostojni".

I kao predstavnik gradonačelnika na tom skupu – dakle, u svom zvaničnom svojstvu – i kao esdepeovac i kao čovjek stojim iza tih riječi. Ako je pitanje da li je to zvanični stav gradonačelnika, onda je odgovor potvrdan i cilj moje izjave bio je dvojak: Jedan, da javno, u ime jednog nivoa vlasti, stanemo u zaštitu naše sugrađanke izložene javnom progonu, a drugi da ukažemo na zaglušujuću tišinu onog dijela društva koje ima obavezu da stane u zaštitu principa (principa, ne ličnosti) na kojima se temelji svaki demokratski poredak.

Svako društvo počiva na konsenzusu o nekim, temeljnim, vrijednostima. Antifašizam je temeljna vrijednost ovog društva, toliko temeljna da svaki put kada se u politici makar i malo odškrinu vrata nacionalizmu i drugim, srodnim izmima, ova zemlja bude okupana u krvi. O svemu se ostalom može raspravljati, samo je antifašizam neupitan. Stoga, svako ko zagovara, koketira ili izbjegava da se očituje o fašizmu se automatski diskvalifikuje iz demokratskog procesa. Fašizam je kao trudnoća: ni jedno ni drugo se ne može biti malo i svako "ašikovanje" s fašizmom neminovno vodi u vrstu nasilja kakvo smo imali priliku gledati devedesetih godina prošlog vijeka. A ja sam u Srebrenici imao priliku vidjeti svojim očima kako fašizam zapravo izgleda.

Civilno društvo nema pravo da šuti o tome, također. Njihova obaveza javnog angažmana ne završava na međunarodnim i domaćim nevladinim ili vladinim javnim pozivima za grantove organizacijama nevladinog sektora, nego zapravo tu počinje. Dakle, svi od ACIPS-a do CCI-ja, koji uživaju plodove demokratije, dužni su da ustanu u odbranu vrijednosti na kojima demokratija počiva. Sa rijetkim izuzecima, nevladine organizacije koje pretenduju na to da budu čuvari demokratije i rade na demokratizaciji društva, pokazale su preispoljni kukavičluk kad je riječ o suštinskim pitanjima za ovu zemlju. Daljnjom šutnjom o pitanjima od ključnog značaja za ovu zemlju, nevladin sektor, odnosno civilno društvo uopšte uzevši, postaće agent sistema. (Autor je savjetnik gradonačelnika Sarajeva)

(Oslobođenje)

Bošnjačke stranke u Narodnoj skupštini RS-a zatražile su odmah na početku današnje posebne sjednice da Vlada RS-a povuče s dnevnog reda Prijedlog zakona o referendumu i građanskoj inicijativi, koji je uputila u skupštinsku proceduru po hitnom postupku.

Najavili su da u suprotnom neće prisustvovati razmatranju te tačke, jer smatraju da bi Vlada trebala povući ovaj zakon s dnevnog reda iz više razloga.

Šef Kluba poslanika SDA-SDPBiH Ramiz Salkić obrazložio je na početku zasjedanja da je puno negativnih kritika i klime bilo o donošenju ovog zakona i mogućih referendumskih pitanja.

„Svjedoci smo da postoji značajno uznemirenje građana u RS-u, oglasile su se i međunarodne organizacije i Vlada RS-a bi u interesu svih nas trebalo da povuče zakon, a da se on usvoji u nekom drugom obliku i vrememu“, rekao je Salkić, ali i dodao da vjerovatno Vlada neće prihvatiti te prijedloge.

On je iznio niz primjedbi na ovaj zakon, ali mu je predsjednik Narodne skupštine RS-a Igor Radojičić zamjerio da njegova stranka nije u zvaničnoj formi zatražila da se ova tačka skine s dnevog reda zasjedanja.

Salkić je odgovorio da je bilo i drugačijih situacija i da su poslanici mogli iznijeti svoj stav o predloženim tačkama, dok su oni usklađivani, na šta mu je Radojičić oduzeo riječ.

Adib Đozić iz Stranke za BiH također je predložio da se ova tačka skine s dnevnog reda današnjeg posebnog zasjedanja, jer Skupština ima mnogo prečih pitanja za razmatranje, nezaposlenost, siromaštvo, stvaranje boljeg političkog ambijenta...

„Ova tačka je antiustavna i mi ne bismo željeli učestvovati u antiustavnom djelovanju. Ona je i antidemokratska i anticivilizacijska“, rekao je Đozić i iznio stav da iako se entitetska vlast poziva na demokratska prava, ali nije omogućila sva prava izbjeglim i raseljenim Bošnjacima i Hrvatima, koji nemaju mogućnost da se izjašnjavaju o onom što se tiče njihovog života.

Ali je i njemu Radojičić oduzeo riječ jer, kaže, ni ta stranka nije podnijela pisanu inicijativu da Prijedlog zakona o referendumu i građanskoj inicijativi RS-a bude povučen s dnevnog reda.

Nakon toga njegov stranački kolega, Muharem Murselović, zatražio je pauzu pošto Radojičić ne dozvoljava da obrazlože svoje stavove.

U tom periodu, naveo je, zauzet će stav kako će se dalje ponašati.

(Fena)

Vehabije koje su prošle nedjelje uhapšene u Bosni i Hercegovini imaju veze s Bečom, piše bečki dnevnik "Standard".

List prenosi da mjesto Gornja Maoča, u kome je provedeno hapšenje, već godinama važi za tvrđavu vehabija i da je jedino srpska televizija B92 napravila reportažu o stanju u tom mjestu, u kome je šef mjesta Nusret Imamović provodio islamski zakon, prenosi u ponedjeljak Tanjug.
"Standard" ukazuje i da se usred ovog ultrakonzervativnog mjesta našao i jedan automobil s bečkim tablicama.
Između Beča i Gornje Maoče postoji već dugo veoma "intenzivna razmjena".
Bosanski državljanin Imamović koji je, prema izvještajima, živio u Beču i  često putovao na relaciji Austrija - BiH, važi za povjerenika Muhameda Porče, hodže bosanske džamije u 12. bečkom okrugu, koji se pominje u kontekstu nabavljača sredstava za vehabije.
U džamiji u kojoj propovjeda Porča u Beču nije samo Imamović dolazio, već i Asim C. koji je 1.oktobra 2007. pokušao da sa dvije granate uđe u ambasadu SAD-a u Beču.
Porča, kako podsjeća "Standard", školovan je za hodžu u Saudijskoj Arabiji, a Imamović je preko jedne internet stranice samoubilačke atentate opravdavao vanrednim situacijama.
U izvještaju Ustanove za zaštitu ustavnosti i borbu protiv terorizma u Austriji iz 2007. navodi se da su unutar bosanske dijaspore u Austriji ustanovljene grupacije koje pripadaju neofundamentalističkoj interpretaciji vehabizma.
"Standard" podsjeća da istorija nastajanja tih poketa datira još od Dejtonskog sporazma kada su te grupacije uspostavljene od bivših boraca bosanskih mudžahedinskih brigada s ciljem uspostavljanja  islamske države.
Regrutacija je uslijedila prvenstveno u ciljnoj grupi mladih muslimana druge generacije, koji su odrasli na zapadu, konstatuje list, dodajući da  se kao centri islamskih fundamentalističkih aktivnosti navode Beč i austrijska pokrajina Gornja Austrija.

- U periodu koji obuhvata izvještaj su poznate osobe i grupe muslimana druge generacije imigranata koji se nalaze pod uticajem ideologije Al-Qaide, navodi se u izveštaju vlasti za 2008. o sigurnosti u Austriji.
Portparol Ministarstva unutarnjih poslova Austrije Rudolf Golia smatra da Beč nije "glavni grad vehabija".
- Prema našim saznanjima, Beč nije glavni grad vehabija, već postoje u više evropskih gradova bosanske zajednice s vjerskom pozadinom, kazao je on "Standardu".
Istovremeno je ukazao da Porča, kao i drugi članovi vehabija u Austriji, nisu do sada prekršili austrijski zakon, prenosi Tanjug.

(Fena)

Pet kandidata prijavilo se za nasljednika Edhema Bibera koji će se birati na kongresu Saveza samostalnih sindikata BiH (SSSBiH) 19. i 20. februara u Sarajevu.

Prema informacijama iz Informativne službe SSSBiH, na Kongresu će učestvovati 147 delegata iz sindikalnih organizacija. Oni će odlučiti o tome kako je SSSBiH radio u protekle četiri godine, donijeti programske ciljeve za naredni četverogodišnji period, usvojiti druge kongresne dokumente, izvještaje, te izabrati organe i predsjednika sindikata.

Aktuelni predsjednik Edhem Biber nije se kandidovao za funkciju predsjednika SSSBiH u narednom periodu.

Kandidati koji su dostavili aplikacije za novog predsjednika Sindikata u naredne četiri godine su: Ismet Bajramović (Sindikat metalaca BiH), Avad Bahto (Sindikat BH Telecoma), Salih Kruščica ( Sindikat državnih službenika i namještenika u FBiH), Kemal Lukšić (Sindikat komunalne privrede) i Amer Toskić (Sindikat grafičkih, izdavačkih i medijskih radnika).

(Fena)

Radnici Centra za medicinska istraživanja i razvoj zdravstvene zaštite zahtijevaju da se izvrši revizija privatizacije „Medicinske elektronike“ Banja Luka, a danas su podnijeli i krivičnu prijavu protiv Upravnog odbora tog preduzeća.

Radnici Centra, koji se nalazi u sklopu "Medicinske elektronike" Banja Luka, i danas su ostali, već osmi dan, ispred ulaza u objekt u koji im se ne dozvoljava ulazak.

Oni zahtijevaju da se riješi situacija u kojoj su se našli prošle sedmice od kada im osiguranje „Medicinske elektronike“ ne dozvoljava da uđu u prostorije Centra, jer je istekao ugovor o zakupu prostorija.

Iako im je premijer RS-a Milorad Dodik u petak obećao pomoć da se vrate na svoja radna mjesta ili da se pronađe adekvatno rješenje za novonastalu situaciju, u subotu popodne su morali da spriječe osiguranje da po nečijem nalogu demontira i iznese opremu Centra iz „Medicinske elektronike“.

Budući da se radi o osjetljivoj medicinskoj opremi koja bi mogla biti uništena pozvali su i policiju, a i lično su dežurali da ona ne bi završila van objekta.

Podsjećanja radi, menadžment Centra za medicinska istraživanja i razvoj zdravstvene zaštitu, prema sporazumu o raskidu ugovora o zakupu prostorija i opreme potpisanom u decembru prošle godine s Medicinskom elektronikom, trebalo je da iseli opremu iz objekta „C“ do 30. januara.

Također, menadžment je bio dužan da organizira djelatnost na drugoj lokaciji.

S obzirom na to da nije ispoštovan sporazum, radnicima Centra osiguranje zabranjuje ulazak u prostorije Medicinske elektronike.

U Centru se nalazi ambulanta za kardiologiju, otorinolaringologiju, te porodičnu medicinu u kojoj se liječi oko 3.500 građana Banje Luke, koji su se danas pridružili u protestu nezadovoljnim doktorima i medicinskom osoblju.

Njihove ordinacije Uprava Medicinske elektronike namjerava, prema nekim informacijama, izdati pod kiriju Telekomu Srpske.

Doktori i medicinsko osoblje su podnijeli Osnovnom sudu Banja Luka zahtjev za otvaranje stečajnog postupka u Medicinskoj elektronici u kojoj je državni kapital, nakon afere s trgovanjem akcijama tog preduzeća, sredinom prošle godine, kupio banjalučki biznismen Mile Radišić za 183.000 KM.

(Fena)

Koliko je danas teško dobiti posao u bilo kojoj javnoj službi u Republici Srpskoj, ukoliko niko iz vaše familije nije član SNSD-a, najbolje znaju oni koji igraju bingo, loto... Kada mislite da vas je sreća konačno pogledala, umiješa se „neko odozgo“ i jackpot dobije neko od „maminih“ i „tatinih“ sinova i kćeri. Glavni zgoditak je rezervisan samo za direktne potomke, pa čak i rođake SNSD-ovih kadrova. Za sve ostalo, tu je Biro za zapošljavanje.

POSAO U NASLJEDSTVO

Nepotizam, ili „popunjavanje radnih mjesta članovima vlastite porodice“ kod nas je dovedena do perfekcije i ta pojava je postala toliko uobičajena da se na to gotovo niko više i ne osvrće. Primjeri su brojni i gotovo nevjerovatni.

Direktor OŠ „Danilo Borković“ u Gradiški Miloš Francuz ignorisao je molbe devet profesora geografije i na radno mjesto nastavnika geografije zaposlio svoju kćerku Mirjanu Kecman, diplomiranog turizmologa, kojoj nedostaje grupa pedagoških predmeta i stručni ispit. Neuspješni kandidati za mjesto nastavnika geografije žalili su Ministarstvu prosvjete i kulture RS i Prosvjetnoj inspekciji, tvrdeći da je direktor u sukobu interesa zato što je na posao primljena njegova kćerka. Međutim, Francuz negira da je namjestio konkurs i tvrdi da je sve urađeno po zakonu.

-Konkursom je tražen pripravnik a ostali kandidati su već imali posao. Mirjana nije samo turizmolog nego i diplomirani geograf i u zakonskom roku od godinu dana položila je pedagošku grupu predmeta, plus stručni ispit. To što je ona moja kćerka, nema nikakve veze u ovom slučaju - pojasnio je direktor Francuz.

Kandidati koji nisu dobili posao žalili su se nadležnim institucijama ali niko nije reagovao: “Imamo saznanja da direktor škole ispunjava uslove za penziju, ali još ne odustaje od radnog mjesta. Pitamo, kada će prosvjetni radnici među kojima su i doživotni direktori konačno u penziju a priliku dati mladim i obrazovanim kadrovima“, naveli su kandidati u pismu Ministarstvu i medijima.

Miloš Francuz, inače član gradiškog SNSD-a, i na ovo je imao spreman odgovor: Ja ću u penziju do kraja februara, mada mi mandat ističe u novembru, ali je moje penzionisanje već u proceduri. Dakle, ne čuvam rukovodeće mesto po svaku cijenu, naprotiv.

Pravilnikom o stručnim profilima i zvanjima nastavnika objavljenom u Službenom glasniku 26. augusta 2 009. godine navedeno je da za radno mesto nastavnika geografije mogu konkurisati profesori geografije, profesori istorije i geografije te diplomirani geografi i turizmolozi sa grupom pedagoških predmeta i stručnim ispitom položenim u zakonskom roku.

Međutim, u slučaju OŠ „Danilo Borković“ i direktora koji je kćerki u nasljedstvo ostavio radno mjesto, ostaje dilema jesu li ispoštovana moralna načela.

Na pitanje, da li je direktor Miloš Francuz zbog prijema kćerke na posao u sukobu interesa, Ministar prosvjete i kulture Anton Kasipović je rekao da „etičnost nikada nije na odmet“, te da je u školi pokrenuta procedura direktorovog penzionisanja, za šta je ispunio uslove. Kasipović je pojasnio da Ministarstvo, osim saglasnosti na sistematizaciju, nisu uključeni u izbor radnika u školama.

„Direktor raspisuje javni konkurs i bira nastavnika na prijedlog komisije za izbor, sa liste kandidata koji ispunjavaju uslove konkursa“.

Budući da su i ministar i direktor iz iste stranke, vladajućeg SNSD-a, sijenka sumnje koja se nadvija nad ovaj slučaj time je veća. Nije li Francuz uticao na komisiju da na konkursu primi baš njegovu kćerku, a ne nekog drugog kandidata, i nije li mu ministar prećutno dao odobrenje za to?!

NAJBOLJI TATINI SINOVI I KĆERKE

Ovo nije jedini slučaj je da neko od direktora sa članskom knjižicom SNSD-a, ili simpatijom prema toj stranci, zaposlio nekog od najbližih srodnika u preduzeću ili ustanovi u kojoj je direktor. Primjeri su brojni u mnogim entitetskim institucijama, pa i samoj Vladi RS.

Direktorica banjolučke Filijale Fonda PIO RS Gordana Ković potrudila se da bude prva na top listi nepotizma. Ova vremešna dama, koja je na direktorsko mjesto također došla zahvaljujući stranačkom kadrovanju, za kratko vrijeme je zaposlila troje svojih srodnika. Rijeć je o njenim bratićima Maji i Adamu Marić, koji su postali službenici Fonda, i još jednom članu porodice, koji radi kao vozač. Iako direktorica Ković ispunjava uslove za penziju, napunila je 40 godina staža još polovinom prošle godine, za nju ne važe odredbe Zakona o radu, po kojem bi već odavno trebala biti penzionisana, bez obzira na godine života.

Ni direktor banjalučkog Kulturnog centra Banski dvor, Milorad Petrić, inače veoma blizak prijatej lidera SNSD-a Milorada Dodika, nije imun na ovu rasprostranjenu praksu unutar redova vladajuće strankeu Republici Srpskoj. On je zaposlio svoju kćerku Marinu na mjesto osobe zadužene za odnose s javnošću, uz obrazloženje kako “ona to najbolje može raditi”.

Prema izvorima Žurnala, nedavno je i Mile Banika, inače vršilac dužnosti direktora Poreske uprave RS, koji se na toj funkciji, suprotno zakonu, nalazi skoro već godinu dana, zaposlio svog sina Milana.

Uostalom, šta je to u odnosu na tri miliona kredita koje je lider SNSD-a kao predsjednik kreditnog odbora u Investiicono-razvojnoj banci RS, dodijelio preduzeću čiji je suvlasnik njegov sin?

Bosna i Hercegovina je, nakon Kosova, država sa najpobožnijim građanima u regiji. Kako su pokazali rezultati Gallupovog istraživanja provedenog na reprezentativnom uzorku u čitavoj regiji, za 76,5 posto građana BiH religija je “važan dio njihovog svakodnevnog života”.

U regiji veći stepen religioznosti pokazali su samo žitelji Kosova gdje je za čak 90 posto ispitanika religija važan dio svakodnevnog života. Zanimljivo je da za razliku od Kosova, samo za 39,3 posto građana Albanije religija jako bitna u svakodnevnom životu, što je ujedno i najniži procenat od svih zemalja u regionu.

U Hrvatskoj, koju prati imidž katoličke zemlje, taj procenat je 69,7 posto dok građanima Srbije religija igra nešto manju ulogu u svakodnevnom životu jer se 54 posto ispitanika složilo sa tvrdnjom o važnosti religije za njih lično.

Želja za pripadanjem važnije od same religije

-BiH je društvo koje funkcioniše isključivo na principu kolektiviteta i to može biti razlog što imamo veću stopu religioznosti nego u susjednim zemljama. Tu je i činjenica da su bh identiteti duboko ukorijenjeni u vjerskom, te i to možda igra ulogu. Ostaje opet činjenica da je stepen religioznosti u skoro svim bivšim komunističkim zemljama, Češka je drastičan izuzetak, nešto viši u poređenju sa možda nekim drugim evropskim zemljama,ali ne i sa SAD-om,, te ni taj faktor ne treba isključiti, kaže Muhamed Jusić, islamski teolog.

Objašnjenje za probuđenu religioznost građana BiH dio analitičara objašnjava i višedecenijskim prethodnim iskustvima “dirigovane religije” koja je bila, u većoj ili manjoj mjeri, direktno zavisna od vladajućeg režima.

Otkrivanje religije

-Svaki društveni ambijent, od ovih ispitivanih, ima svoje posebnosti i goli statistički pokazatelji ne daju punu sliku stanja. U BiH građani svoju religijsku baštinu, ne nužno i osobni duhovni identitet, vezuju za sve javne segmente identiteta, pogotovo kolektivnih identiteta. Osim nekolicine postotaka nereligioznih, ogromna većina stanovništva Bosne i Hercegovine tek proživljava svoj prvi, istinski, nepatvoreni susret sa slobodnom religioznošću, religioznošću koja nije produkt režima, koja nije pod skutom carske, imperijalne sile, koja nije "opako sredstvo mrskih klasnih neprijatelja". Ta slobodna religioznost je neotkriveno more potencijala, kako duhovnih, tako i društvenih, pa i političkih, zašto ne. Razlika u odnosu na zemlje regije je jasna, ni u jednoj susjednoj zemlji ne postoje ozbiljne društvene napetosti koje uključuju religiju kao važan segment kolektivnih identiteta, religiju ponekad kao žrtvu, ponekad kao motivaciju, kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini. Stoga sam spreman zaključiti da u Europi, a malogdje još u svijetu, uz Izrael i Palestinu, religija igra tako važnu ulogu u društvenim odnosima kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini, smatra Marko-Antonio Brkić, direktor Inter-religijskog Instituta u BiH.

U slučaju BiH, visok stepen javno iskazane religioznosti objašnjava se i činjenicom da je poslednjih 20 godina na sceni prisutan proces etničke homogenizacije uz često poistovjećivanje religijske i nacionalne pripadnosti.

-Rekao bih da je građankama i građanima BiH važnije “pripadanje” od same religije i izražavanja religijskih osećanja. Potreba za “pripadanjem” zamagljuje zaista stvaran odnos bh. građana i građanki prema religiji. Pomalo iznenađuje visok procenat kosovskih Albanaca koji su religiji dali visok značaj, znajući da kod Albanaca religijski identitet nije priman, i u odnosu na nacionalni potpuno je irelavantan i nevažan. No, Kosovo je specifičan kontekst, i ovakvo izjašnjavanje Kosovara tumačim kao jedan od rezultata “islamofobične” manije koja je kreirana 90-ih u Beograda spram svih koju jesu ili nisu nužno vernici a nominalno pripadaju narodima koji u sebi imaju islamsku tradiciju , stav je koji zastupa Davor Marko, analitičar medija i religije.

Podjednako religiozni i mladi i stari

Podjela bh. društva na ruralno i urbano, mlade i stare, obrazovane i neobrazovane, kada je riječ o važnosti religije za pojedinca nema bitnu ulogu. Kako pokazuju rezultati Gallupovog istraživanje, religija je podjednako bitna i mladim između 15 i 24 godine (70,4 posto) kao i sredovječnoj populaciji između 40 i 54 godine (79,1 posto).

Ni stepen obrazovanje ne igra bitnu ulogu jer je je religija važna u njihovom svakodnevnom životu i za 70,7 posto visokobrazovanih građana. dok su jako male razlike između onih koji žive na selu (74 posto) ili u velikim gradovima (68,3 posto).

Osim odgovora da im je religija bitan dio njihovog svakodnevnog života čak 51,1 posto ispitanika iz BiH potvrdilo je da je u poslednjih sedam dana učestvovala u nekom vidu vjerske službe, što je najveći procenat među zemljama regije. Puno manje revnosni u obavljanju vjerskih dužnosti bile su naše komšije. U Hrvatskoj je taj procenat iznosio 37,2 posto a u Srbiji tek 25 posto ispitanika.

-Učešće u vjerskim obredima ljudima daje osjećaj pripadnosti, a to je nešto što nedostaje u društvu kakvo je naše koje ima, osim porodice i vjerske zajednice, izrazito nizak društveni kapital i alternativni oblik društvenog umrežavanja, kaže Muhamed Jusić.

Brojka o redovnom posjećivanju bogomolja i učešću u vjerskim obredima dovodi u pitanje iskrenost ispitanika kod davanja odgovora.

Nevidljivi vjernici

-Nisam siguran ni da su ovi statistički pokazatelji pouzdani. Ukoliko bismo se vodili ovim rezultatima, to bi značilo da je u prošlih tjedan dana dva milijuna ljudi posjetilo neki vjerski objekt uz određeni vjerski obred. Ne mislim da je takvo nešto moguće. Ipak, iz svakodnevnog iskustva, iz razgovora s religijskim službenicima, jasno je da je obredna religioznost u Bosni i Hercegovini dosta življa nego u susjednim zemljama. Razlozi su brojni. Od istinske vlastite duhovnosti koja predstavlja duhovnu hranu mnogim vjernicima diljem Bosne i Hercegovine, pa do običajnih gesti, gdje su crkve i džamije u nekim selima i naseljima najvažnije, ako ne i jedine socijalne institucije gdje se ljudi sreću ili kojima se obraćaju. Najbolji primjer su povratnička naselja, gdje se u mnogima život vrti i događa oko lokalnog svećenika ili imama, crkve ili džamije. Ja bih htio vjerovati da je visok postotak obredne religioznosti u Bosni i Hercegovini znak duhovne gladi i obraćanja Bogu, a ne socijalno poželjno ponašanje koje pojedinci koriste kako bi zadovoljili isključivo osobne potrebe, ili ne daj Bože, ciljeve svoje stranke, kaže Mario-Antonio Brkić.

Drugo pitanje koje se nameće je motiv za redovne odlaske u crkvu ili džamiju, da li je u pitanju samo zadovoljenje vlastitih duhovnih potreba ili je riječ o običnim, ovozemaljskim motivima vezanim za napredovanje u poslovnoj ili političkoj karijeri .

Važno je biti viđen

-Ovo je isti slučaj i sa rezultatima koje je dalo istraživanje o političkim elitama, koje je vodio profesor Nerzuk Ćurak, sa grupom svojih mladih saradnika iz Sarajeva i Banja Luke. Od 22 intervjuisana politička lidera u BiH, tek ih je 13 ili 59,1 posto reklo da je religiozno, ali zato na drugo pitanje, koliko često posećuju crkve ili džamiju, niko nije rekao da to ne čini. Čak 40,9 posto to čini makar jednom sedmično, po devet posto jednom mesečno ili za verske praznike, dok 41 posto to radi vrlo retko, ali ne kaže da ne ide. Neophodno je ovde istražite ne samo učešće i to izraziti procentima, već same motive učešća kako bi mogli iskreno i precizno reći, eto toliko je ljudi religiozno i zaista ide jer veruje, toliko ide da bi bilo u komunikaciji sa svojim istomišljenicima, toliko ide da bi saslušalo svog lidera, onoliko ih je bilo jer je bilo važno da ga vide, naglašava Davor Marko.

I ovdje se pokazalo da praktično nema razlike među ispitanicima koji žive na selima ili u velikim gradovima, između mladih i starijih, između onih sa mo sa osnovnom školom i onih sa fakultetskom diplomom.

U odmjeravanju snaga između religije, medija i politike, barem kada je riječ o povjerenju koje u njih imaju građani BiH, vjeska zajednice izašle su kao pobjednik.

Više se vjeruje vjerskim zajednicama nego medijima i političarima

Veliko povjerenje u vjerske zajednice kao instituciju, ima 27,5 posto građana BiH, u medije 7,8 posto dok veliko povjerenje u političke stranke ima tek 1,6 posto građana. Stoga ne ćudi da se političari na sve načine trude pridobiti naklonost vjerskih zajednica i njihovih lidera kojima njihovi birači očigledno vjeruju puno više.

-Za razliku od političkih partija, pa i sudija i policijskih činovnika, crkvene organizacije o kojima govorimo su dugotrajnije, nesmenjive i neupitne. Sve tri religijske tradicije koje dominiraju u BiH ne dozvoljavaju da se u pitanje dovedu istine koje njihovi dužnosnici propagiraju, pa bile one i nisko-političke prirode, smatra Davor Marko.

Za veće povjerenje koje vjerske zajednice u odnosu na političare imaju među običnim smrtnicima dobrim dijelom je zaslužna činjenica da su vjerski službenici sa njima svaki dan a političari u najboljem slučaju jednom u četiri godine.

-Mislim da značajnu ulogu igra činjenica što su za razliku od većine državnih i nevladinih organizacija i institucija, vjerske zajednice često jedine organizovane institucije u velikom dijelu BiH. Tako ćete ako odete u neko od, recimo, bošnjačkih povratničkih naselja u zabačenim dijelovima BiH naići na situaciju u kojoj je IZ jedina organizovana institucija koja se, na ovaj ili onaj način, brine o tim ljudima. Zato smo često svjedoci kako „iz džamije“ polaze akcije koje su usmjerene ne samo na poboljšanje vjerskog života nego i opće uslove života. Nisu rijetki slučajevi da se tu pokreću akcije za asfaltiranje puteva, izgradnju mostova i slično. Istovremeno, većina političkih partija se među tim ljudima pojavljuje samo pred izbore. Istovremeno, predstavnike svih silnih NGO- a većina ljudi u BiH može vidjeti samo na TV ekranima, kako izmišljaju toplu vodu i po pravilu rješavaju one probleme za koje su donatori spremni izdvojiti sredstva. A i kad ih “rješavaju“ sve se svede na pompozne tribine, diskusije, javna zagovaranja, od kojih najčešće korist imaju samo organizatori i stalni predavači i eksperti, objašnjenje je Muhameda Jusića.

Za razliku od političara čiji je autoritet, najblaže rečeno upitan, s obzirom da se na ovim prostorima politika nikada nije smatrala časnim i poštenim zanimanjem, vjerske zajednice imaju mnogo duži “minuli rad”, što im u čima građana daje i veći kredibilitet i autoritet.

-Nije teško proniknuti u razloge ovakvog izjašnjavanja građana Bosne i Hercegovine. U svim zemljama regije Jugoistoka Europe, gotovo bez izuzetka, građani najviše povjerenja imaju ili barem tako iskazuju, u crkve i vjerske zajednice. Razlog je jednostavan i trostruk. Prvo, povijesno-tradicijski gledano, crkve i vjerske zajednice su najstarije ustanove i organizacije u svim zajednicama i baštine najduže duhovno pamćenje, stoljećima je religijski establishment bio najobrazovaniji i najpozvaniji segment u svakoj zajednici, pa otud taj, rekao bih, naslijeđeni autoritet koji se teško gasi. Drugo, socio-ekonomski gledano, crkve i vjerske zajednice su za veliku većinu ljudi, pogotovo religioznih, institucije stabilnih pozicija i s osjećajem za potrebe, pogotovo onih najugroženijih. Primjerice kroz karitativna i dobrotvorna društva koja djeluju u sklopu crkava i vjerskih zajednica ili u tijesnoj suradnji s njima. Treće, usko politički gledano, religijski poglavari nisu osobe koje će biti pozvane na političku odgovornost zbog bilo kakve krize, zbog bilo kakve pojave, zbog bilo kakve njihove izjave, i njihov politički integritet nije predmet svakodnevne kritike prosječne osobe. Međutim, uz sve ovo čini mi se da je prisutna i jedna duhovna dimenzija. Naime, ljudi možda podsvjesno imaju povjerenja ili strahopoštovanja, u Onostranost, čiji su izaslanici na Zemlji upravo religijski lideri. Kod nas u Bosni i Hercegovini se nije dogodila raščlamba religioznosti na njezine dvije ključne sastavnice: izvanjsku, pojavnu i unutarnju, dubinsku religioznost. Uvjeren sam da je kronični nedostatak autentično življene religioznosti i duhovnosti pridonio umnogome okoštalim pristupom bavljenja religijom, kaže Mario-Antonio Brkić.

(zurnal.info)

Centri civilnih inicijativa BiH žalit će se ombudsmanu za zaštitu potrošača i vjerovatno tužiti kompaniju Europlakat zbog uklanjanja bilborda na kojima je bila kampanja za donošenje zakona o reciklaži. Europlakat je plakate skinuo samo dva dana nakon početka kampanje, još uvijek bez ikakvog zvaničnog objašnjenja

Plakati na kojima CCI proziva federalnog ministra okoliša i turizma Nevenka Hercega zbog neusvajanja zakona o reciklaži uklonjeni su samo dva dana nakon početka ove kampanje. Europlakat kod kojeg je CCI zakupio reklamni prostor jednostrano je otkazao saradnju, objašnjavajući to navodnim kršenjem pravilnika kompanije. Adis Arapović, project manager CCI-ja kaže da će sačekati reagovanje Europlakata do kraja naredne sedmice i onda odlučiti kako da riješe ovaj spor.
- Mi možemo dokazati direktnu poslovnu štetu. Imali smo dogovor da bilbordi budu postavljeni mjesec dana. Ako reakcija Europlakata ne bude korektna onda ćemo se žaliti ombudsmanu za zaštitu potrošača i vjerovatno ih tužiti – kaže Arapović i ocjenjuje pogrešnom odluku EP-a da šutnjom zataška cijeli slučaj: Njihova šutnja će samo intenzivirati našu kampanju.

Na plakatima širom Federacije CCI je ministra Hercega pozvao da brine o okolišu i ne “okoliša” sa usvajanjem zakona o reciklaži, koji bi prema procjenama CCI-ja, Federaciji godišnje mogli donijeti oko 20 miliona maraka. Kako bi ubrzali donošenje ovih zakona CCI je prije nekoliko mjeseci sam napravio i poslao Ministarstvu za okoliš i turizam prijedloge zakona.

Arapović kaže da nakon početka kampanje nisu imali zvaničnih razgovora sa Hercegom ali da im je on preko posrednika nezvanično poručio da će zakoni uskoro biti usvojeni.
- Zašto to nije uradio u protekle dvije godine? Ne vjerujem da će se to desiti u narednih nekoliko mjeseci – kaže Arapović.

On ne vjeruje da je razlog povlačenja plakata nesklad sa pravilima EP-a jer, kako kaže, u njihovom pravilniku ne piše ništa o sadržaju oglasa i čak se navodi da oni ne odgovaraju za njega.
- Zanimljivo je da Ministarstvo za okoliš i turizam već nekoliko mjeseci ima vlastitu kampanju kod EP-a čiji se troškovi mjere desetinama hiljada maraka našeg, javnog novca. Naša je kampanja koštala tek nekoliko hiljada maraka – objašnjava Arapović i dodaje da bi se na ovom primjeru odlično mogla vidjeti sprega političara i vlasnika kapitala, prava potrošača i slobode govora.

Kampanja će se uprkos uklanjanju plakata nastaviti, kaže Arapović i to intenzivnije nego do sada. CCI je pokušao kontaktirati druge marketinške agencije ali ni one za sada nemaju hrabrosti ustupiti svoje oglasne prostore ovoj ekološkoj kampanji. Zbog toga će CCI najvjerovatnije kampanju nastaviti u medijima pa će, kaže Arapović, biti zanimljivo vidjeti koji će mediji i agencije biti spremni objaviti oglase na kojima se kritikuje vlast. Pogotovo onaj dio vlasti koji izdaje okolišne dozvole za postavljanje reklamnih panoa.

Ovo je inače drugi put da EP sklanja plakate koji kritikuju vlast. Prošle godine su uklonjeni brojni plakati na kojima se prozivao tadašnji federalni premijer Nedžad Branković zbog načina na koji je kupio stan a zbog čega mu se trenutno sudi.

Direktor EP-a Nijaz Gracić ne dozvoljava svojim radnicima da razgovaraju sa novinarima a on je, navodno, na putu do kraja sljedeće sedmice i nije dostupan za objašnjenje postupka njegove kompanije. Slično se ponaša i ministar Herceg koji do trenutka pisanja ovog teksta nije javno govorio o cijelom slučaju.

(zurnal.info)

Čak 77,4 posto građana smatra da se u BiH stvari lošem smjeru, pokazali su rezulatati najnovijeg istraživanja agencije Gallup koje je provedeno na području čitavog regiona.

Sa druge strane gotovo četvrtina građana BiH, njih 23,9 posto izlaz je pronašlo u bijegu od suočavanja sa stvarnošću, vodeći se pravilom “ono što ne vidim, to ne postoji”, pa se odlučilo da uopšte ne obraća pažnju na aktuelnu situaciju.

-Ovih, prosječno 25 posto, nezainteresiranih građana BiH, ne predstavlja naročito zabrinjavajući broj. To je ista ona četvrtina koja redovno ne izlazi na izbore, i koja se političkom i gradjanskom apatijom, neznanjem i izabranom ulogom objekta politike, prividno brani od vlastitog lošeg životnog standarda, za koji je primarno zasluzan vladajući paket političara. Ova tiha i apatična manjina ustvari je bezazlenija od militantne, izmanipulirane i etno-političkoj mobilizaciji podlozne većine, koja na izborima i izmedju njih, bira da „da stvari idu u pogrešnom smjeru“, djelom zbog neznanja, dijelom zbog lične koristi, a najvećim djelom zbog svjesne ili nesvjesne medijske indoktrinacije „ravnotežom straha“ od drugih, smatra Adi Arapović, projekt menadžer u nevladinoj organizaciji Centri civilnih inicijativa.

Zatvaranje očiju kao rješenje

Zatvaranje očiju pred stvarnošću, iako legitiman odbrambeni psihološki mehanizam, teško da će pomoći da se situacija koju “ne vidimo” promijeni nabolje. Zanimljivo je da je procenat apolitičnih građana u Republici Srpskoj, njih 30,4 posto, znatno veći nego u Federaciji BiH gdje iznosi 17,6 posto.

-U BiH građanin je politički relevantan samo kao pripadnik svoje etničke grupe, čime je isključen iz sfere dnevno-političkih problema. Iz toga proističe osjećaj da je svaki angažman u političkoj i javnoj sferi uopće uzaludan i irelevantan, kao što suštinski i jeste, jer jedina pitanja o kojim etnički građanin odlučuje jesu etnička pitanja (vitalnog nacionalnog interesa) koja se sabiru oko koncepcije opstanka što je još jedna izvanpolitička kategorija, pri čemu se te odluke donose na općim izborima. Nakon glasanja na općim izborima građanin se vraća u svoj van-politički default, kaže Asim Mujkić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

I dok je većina građana savršeno svjesna da BiH ide u pogrešnom smjeru, istovremeno nemaju nikakvih iluzija da bi aktuelne političke elite mogle promijeniti situaciju na bolje jer, 50 posto građana nema nikakvo povjerenje u političke stranke.

Zanimljiv je i odnos prema predsjedavajućem Vijeću ministara BiH čijim dosadašnjim radom u FBiH je nezadovoljno 71,5 posto građana dok je u RS procenat nezadovoljnih znatno manji, 39,9 posto.

-Razlika je objasnjiva s dva aspekta. Prvi aspekt je u stvari pitanje šta se smatra rezultatima Predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Ukoliko se rezultatima smatra zadržavanje status quo, blokada ili usporavanje euro-atlantskih integracija, blokada ili usporavanje unutrašnje integracije države i društva, produbljivanje međuetničkog, međuentitetskog i međustranačkog jaza, onda je uspjeh izuzetan. Naravno, iz perspektive FBiH, pa i analizirajući rezultate i komparativnu efikasnosti ove institucije rezultati su napadno loši. Takođe, zbog ekstremne nacionalne i stranačke polarizacije , percepcija gradjana RS, potpomognuta medijskom indoktrinacijom, značajno je izgubila na kritičkom sudu, te se politički predstavnici RS u državnim institucijama smatraju prvom linijom odbrane entitetskih i nacionalnih interesa, a ne jurišnicima u unutrašnjoj, regionalnoj ili globalnoj borbi za prosperitet i razvoj, kaže Adi Arapović.

Da se kroz etničku prizmu u BiH mjeri praktično sve, smatra i Asim Mujkić.

-Objektivno govoreći, Špirić nije obavio dobar posao kao premijer, zbog svojih zbog strukturnih, etnopolitičkih, ograničenosti. Ali inače, jedan od važnih kriterija međusobnog priznanja odnosno nepriznanja građana BiH je etnički. On počiva na nizu apriorističkih tvrdnji o “drugima” koje su negacijske prirode, pa stoga Srbin koji predsjedava Vijećem ministara već mora da djeluje dezintegracijski, odnosno Bošnjak mora biti unitaristički nastrojen, smatra Asim Mujkić.

Strah od iznošenja svoh mišljenja

Iako se u nedostatku drugih argumenata. demokratija i sloboda govora obavezno poteže kao jedan od najvećih uspjeha vlasti u BiH tokom poslednjih 20 godina, tu blagodet građani baš i ne osjećaju.

Porazno djeluje podatak da i pored desetina registrovanih političkih partija u BiH i brojnih medija čak 52 posto ispitanika iz FBiH i 39 posto iz RS smatra da se “većina ili mnogi građani” plaše da izraze svoj politički stav.

-Trenutno vidim dva razloga za ovu pojavu. Prvi je naslijedjena totalitarna svijest o državi kao neprikosnovenom autoritetu u kojoj individualni politički stavovi i sudovi mogu samo donijeti probleme onima koji ih iznose. Viševjekovna podanička pozicija ovog naroda ostavila je vidljiv trag. Posebno u manje obrazovanom i ruralnom dijelu stanovništva, koje inferirono percipira svaku figuru koja ima barem minimalnu moć odlučivanja ili utjecaja, bilo da su to političari, opštinski službenici, vjeroučitelji ili veterinari. S druge strane, u novije vrijeme, poremećen sistem vrijednosti, odsustvo države i pravde, narušen sigurnosni ambijent, pa dijelom i sitni oportunizam, tjeraju ljude da idu linijom manjeg otpora, da izaberu da je sloboda manje isplativa od prividne sigurnosti anonimnosti, objašnjava Adi Arapović.

Da iznošenje vlastitog političkog stava lako može završiti proglašavanjem za “izdajnika” smatra i Asim Mujkić, koji kaže da “u jednoj dominantno kolektivističkoj represivnoj kulturi kakva je naša, koja u naznakama individualnog djelovanja već vidi 'izdaju', 'prevrtljivost', na kraju 'neprijateljsko djelovanje' javno isticanje vlastitog stava može biti pogibeljno”.

Koga treba ojačati, entitete ili državu

Političari na vlasti ipak mogu biti zadovoljni svojim učinkom u poslednje četiri godine jer su u najvećem dijelu javnosti uspjeli stvoriti osjećaj straha i ugroženosti, te duboku polarizaciju na nacionalnoj osnovi. Tako se i pitanje promjene Ustava BiH svelo na to da li bi time entiteti postali jači ili slabiji.

Dubina podjela po entitetskim linijama najbolje se vidi iz podatka da 39,5 posto ispitanika iz RS smatra da bi kroz ustavne promjene trebalo ojačati entitete, dok takav stav dijeli samo 2,8 posto ispitanika iz FBiH.

U postizanje ozbiljnog političkog dogovora o promjenama Ustav BiH praktično ne vjeruje niko, ni građani, ni analitičari a ni sami političari.

-Nemoguć je dogovor zbog strukturne pervertiranosti naše političke zajednice u kojoj se pregovara o onome univerzalnom, o čemu se ne smije pregovarati – o poštovanju fundamentalnih ljudskih prava i sloboda, naprimjer, pa ćemo pregovarati u kojoj formi Ostali mogu biti izabirani u državne organe, a nipošto se neće pregovarati o onome što je predmet pregovora u svakoj pristojnoj demokratiji, dakle o partikularnom, na kraju izvedenom kao što su prava etničkih kolektiva. To je građenje kuće bez krova čiji je glavni rezultat koji se može postići sporazum o tome da se ni oko čega ne možemo sporazumjet, zaključak je profesora Asima Mujkića.

Ustav kao paravan za kriminal

Svođenje rasprave o ustavnim promjenama isključivo na pitanje gube li time ili dobijaju entiteti, sjajna je dimna zavjesa koja prekriva one goruće svakodnevne probleme, od nezaposlenosti, korupcije, kriminala pa do kolapsa penzionog, zdravstvenog i obrazovnog sistema.

-Ne vjerujem u politički dogovor ove generacije političara. Primarno zato što je njihov primarni interes zadržavanje postojećeg stanja, koje im daje visoku garanciju opstanka na sadašnjim pozicijama. Fabricirana je, lažna, destruktivna i dugoročno opasna teza prema kojoj ustavne promjene znače samo prenos nadležnosti i moći s entitetskog nivoa na drzavni ili obrnuto. Funkcionalnost i efikasnost, te vladavina prava i evropskih standarda, u službi gradjana BiH, jesu premise na kojima bi se reforme trebale zasnivati. Političko-pravna anarhija u nekim djelovima BiH, npr. u USK ili nevjerovatno nefunkcionalna vlast u FBIH, korupcijskim aferama opterećena vlast oba entiteta, dokaz su da je demagogija o bauku ustavnih reformi paravan kojim se zeli prikriti kriminal, neodgovornost i nerad neviđenih razmjera, ocjena je Adija Arapovića.

Koliko su građani zaista nezadovoljni aktuelnom vlašću i spremni da nadvladaju vlastite, nametnute strahove, pokazat će opšti izbori. Suočeni sa glasačkim listićem građani će se naći pred teškim izborom, da li vjerovati onome što svakodnevno gledaju svojim očima ili vjerovati onome što vlast kaže, da su “svi drugi” protiv njih a da je aktuelna vlast, takva kakva je, njihov jedini zaštitnik.

(zurnal.info)