-Ovakvi podaci u stvari potvrđuju nalaze istraživanja Transparency International BiH, ali i drugih relevantnih institucija i organizacija, da je nivo korupcije u BiH u stalnom porastu i to posebno najopasniji vidovi odnosno politička korupcija. Prema istraživanju Transparency International, indeks percepcije korupcije, BiH je pozicionirana na najlošiju poziciju čak i u konkurenciji zemalja jugoistočne Evrope. Ne treba posebno naglašavati da je na samom dnu u okviru Evrope, kaže u razgovoru za Žurnal Srđan Blagovčanin, izvršni direktor Transparency International BiH.
-Ovo nije nikakvo iznenađenje jer o građani imaju najviše doticaja sa policijom i zdravstvom. Što se tiče policije, uglavnom se to odnosi na saobraćajce. Većina građana će rađe dati mito nego se ganjat po sudu, nikome to nije ugodno. A što se tiče zdravstva to je postala tradicija. Čašćenje doktora, davanje mita , dolazak preko veze na pregled, to je uobičajeno. Mada je u nekim situacijama to opravdano, jer u većini slučajeva se susrećemo sa doktorskim bezobrazlukom, većina njih ne poštuje Hipokratovu zakletvu, pa se udomaćilo i kod doktora i pacijenata mito i korupcija, smatra Dragomir Babić.
Za obračun sa korupcijom sami mediji i nevladine organizacije nisu dovoljni, ukoliko država kroz adekvatne zakone i njihovo provođenje ne demonstrira konkretnu spremnost da se prekine sa dosadašnjom praksom. Očekivati od aktuelnih vlasti da se sami odluče na takav korak, bez snažnog pritiska javnosti i njihovih birača, prilično je nerealno. Koliko su građani i njihovi izabrani predstavnici zaista ozbiljni u namjeri da se BiH iščupa iz gvozdenog zagrljaja korupcije, vidjet će se već u oktobru. 
Na krsnoj slavi Bileće, nervozni vladika bacao je kletve na novinara BNTV i pred svjedocima izjavio da mu je draža fudbalska lopta od mjesta partijarha
Na prijemu povodom Svetog Save, krsne slave opštine Bileća i tamošnje crkve, vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije sručio je čitavu salvu optužbi na račun BN televizije koju je optužio za podjelu naroda u Hercegovini, a njenog novinara iz Trebinja, Nebojšu Vukanovića, nazvao “fićfirićem koji ne zna šta radi”.
Sijanje mržnje
Razgoropađeni vladika Grigorije održao je prilično neslovesno slovo o pogubnom djelovanju BN TV i njenog novinara, za čiji je rad rekao da je “velika drskost”. U njegovim riječima dala se naslutiti i latentna prijetnja u obliku nemušte kletve i opomene.
- Ne govorim to da nekog skrenem s njegovog puta, nego da, kad se poslije desi, kad se razboli, a ne zna od kuda, ne zna zašto… Da dijeli, sije mržnju, nema pravo niko, od vladike do najmanjeg. Vladika ima najveću odgovornost, pa onda načelnici i gradonačelnici – izgovorio je vladika.
Razočaranom episkopu, kojem u Hercegovini sve češće spočitavaju pretjeranu bliskost s liderom SNSD-a, ali i nekim kriminalnim krugovima, nije bilo dovoljno što je anatemisao BN TV, već je potvrdu svog stava zatražio i od prisutnih na slavlju (od kojih su neki pokušali da izbace novinara BN TV iz sale), ubjeđujući ih kako niko nema pravo da ružno govori o Hercegovini, pogotovo ne “iz nekih drugih, manjih sredina”, aludirajući na Semberiju, i “aždahu”- BN televiziju.
Vukanović, odavno naviknut na pritiske, omalovažavanja, oduzimanja opreme od strane Grigorijevih poslušnika, u svom televizijskom izvještaju je prokomentarisao da mu nije jasno kako vladika bezbožnim i lošim može smatrati borbu protiv kriminala i korupcije i zalaganje za pomoć siromašnima.
Poznato je da je vladika ranije znao spriječiti da kompletan tiraž pojedinih novina za istočnu Hercegovinu, u kojima su pominjane njegove nečasne radnje, dospije do čitalaca. Televizijski signal je za vladiku ostao neuhvatljiv, ali ne i za gledaoce u Hercegovini, koji su sve ogorčeniji na njegove neprimjerene istupe.
Neki od razloga za ovakvo nervozno i crkvenim velikodostojnicima nedolično ponašanje, možda leže i u tome što je Grigorije ovih dana doživio dvostruki poraz: na izborima za poglavara Srpske pravoslavne crkve, na kojima nije ušao među trojicu kandidata za patrijarha, ali i na izborima za načelnika Bileće, na kojima je izgubio kandidat njemu dragog SNSD-a, Blažo Vujović.
Iako je imao nesebičnu podršku predsjednika Srbije Borisa Tadića i premijera RS Milorada Dodika u nastojanjima da se domogne svetosavskog trona, Grigorije je dobio tek 15 glasova na izbornom Saboru SPC. U Bileći je ovako komentirao taj poraz:
- Drago mi je što nisam izabran za patrijarha. Opet mogu da šetam gradom, idem u kafane i igram fudbal!
Bratska pomoć Bratiću
Tokom izborne kampanje za načelnika ove opštine vladika Grigorije naredio je svim sveštenicima svoje eparhije da sav novac, prikupljen od dobrovoljnih priloga vjernika
tokom januarskih praznika, upute u Bileću kao pomoć stanovništvu ugroženom od poplava, što je objavljeno u svim medijima pod Dodikovim patronatom.
Na svečanosti u Bileći učinjen je i jedan izuzetak, pa je opštinska povelja, koja se svake godine dodjeljuje posebno zaslužnom pojedincu, ili kolektivu, imala dvojicu laureata. Osim štabu Civilne zaštite Bileće, u znak zahvalnosti za pruženu pomoć i angažovanje u spasavanju ljudi i materijalnih dobara prilikom nedavne poplave u bilećkim naseljima Jezerine i Plužine, dodijeljena je i ministru poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske, Radivoju Bratiću.
Povelja je Bratiću, inače ministru iz SNSD-a, dodijeljena za velike zasluge i “pomoć pruženu u realizaciji projekata iz oblasti poljoprivrede, izgradnju vodovoda u više bilećkih sela, te za asfaltiranje lokalnih i dijela regionalnog puta Bileća – Ljubinje”.
Na ovogodišnje svetosavsko slavlje u Bileći, upriličeno u organizaciji Dodikove lokalne vlasti (novoizabrani načelnik Dragan Babić još nije preuzeo dužnost), pala je mrlja od žuči vladike Grigorija i lokalnih moćnika poraženog SNSD-a .
Sve Grigorijeve prijetnje
Na istup vladike Grigorija u Bileći reagovala je NVO „Pokret za Hercegovinu“:
- Nazivati novinara «fićfirićem» kako se Grigorije izrazio, ne dolikuje čovjeku koji nosi mantiju i nalazi se na tronu Svetog Vasilija! Očigledno, poslije poraza na Saboru gdje nije izabran za patrijarha i poraza u Bileći za mjesto načelnika, režim i njegovi sateliti pojačavaju pritisak na sve slobodnomisleće ljude i organizacije. Svima je već jasno da je vladika Grigorije apsolutno u službi režima Milorada Dodika i da je on na izborima za patrijarha bio kandidat vlasti i tajkuna. Međutim, Srpska Pravoslavna Crkva je organizacija stara oko 900 godina i opstala je uprkos raznim iskušenjima shodno vremenima. Tako je i ovaj put Bog pogledao Pravoslavne i podario im Patrijarha kome dolikuje mjesto svetog Save. Vladiki Grigoriju ovo nije prvi put da pravi nedopustive gafove. Podsjećamo da je Grigorije prijetio novinaru NIN-a Jovanu Janjiću, novinaru Večernjih novosti, Radivoju Gutiću (da će ga pojesti kao šampitu i to u vrijeme posta) a fizički se pokušao obračunati sa novinarom Slobodanom Vaskovićem. Zato pozivamo vladiku Grigorija da se kane politike (nismo znali da je on iznad načelnika opština kako reče juče u besjedi, u Bileći) i novinara, te da se vrati vjeri, Bogu i molitvi, što mu je i misija. Jer, ako ovako nastavi neće imati kome držati propovjedi i besjede koje su sve više satkane mržnjom i diobama.
(žurnal.info)
Iako je Dodik u Bileći prijetio, ucjenjivao, podmićivao i varao, SNSD je u tom hercegovačkom gradu zabilježio prvi izborni poraz od 2006. godine. Upućeni kažu da je Bileća bila lakmus papir za oktobarske izbore
Na prijevremenim izborima za načelnika opštine Bileća, Dragan Babić, kandidat koalicije "Zajedno za Bileću", koju čine SDS, PDP i SRS RS, pobijedio je kandidata SNSD-a, Blažu Vujovića.
Na 27 stalnih i dva mobilna biračka mjesta izašlo je oko 7500 od 9800 registrovanih birača. Prema prvim rezultatima do kojih je Žurnal došao, Babić je pobijedio sa više od 700 glasova razlike. Nakon dvije ubjedljive pobjede SNSD-a na parlamentarnim izborima 2006. i lokalnim 2008. godine, ovo je prvi poraz vladajućeg SNSD-a na izborima u Republici Srpskoj.
Vatrom na plakate
Zajedno sa vodenom stihijom koja je hladnih januarskih dana stigla u bilećka sela i skoro do krova poplavila 80-ak domaćinstava, stizali su u ovu siromašnu hercegovačku opštinu i politički emisari dva suprotstavljena tabora. Proteklih dana vođena je prljava izborna kampanja koja je po mnogo čemu ličila na pravi mali politički rat, na momente prelazeći i u otvorene sukobe. Pao je i fizički obračun između Šešeljevih radikala koji su “pukli” tokom kampanje i podijelili se u dvije struje, kako bi svako podržao svog favorita.
Bileća je nekada imala 4000 zaposlenih, a danas svega 1000 radnika i to je najveći problem u ovoj opštini. Otvaranje radnih mjesta, obnova i izgradnja infrastrukture i povratak mladih, najvažniji su zadaci koji stoje pred budućim načelnikom. Uz to, ovi izbori, iako lokalni, imaju mnogo više od simboličnog značaja za oba politička bloka koji su se borili za vlast, što se vidjelo i po javnim nastupima u kojima su se daleko više sučeljavali stranački lideri, nego dvojica kandidata. Pobjeda opozicije u Bileći mogla bi imati velikog odjeka na raspoloženje birača na jesenjim izborima, čiji je značaj, na njemu svojstven način, potvrdio i sam Milorad Dodik u obraćanju na završnom mitingu SNSD-a.
- Ovo nisu samo izbori za Bileću, ovo su izbori koji će odrediti buduće korake ovde u RS. Ako porazimo, a ovde se borimo protiv onih iz OHR-a, dakle broj 2 je ovdje lično OHR, Sulejmana Tihića, Harisa Silajdžića. A najbolji znak da je to tako je onaj Krsmanović.
Samo tri dana nakon što je u centru grada postavljen bilbord sa likom kandidata koalicije “Zajedno za Bileću”, Dragana Babića, nepoznate osobe su ga 22. januara polile benzinom i zapalile, što je dodatno pojačalo tenzije u gradiću na jugu Hercegovine. Ni ovo, kao ni naknadne prijetnje koje su građanima upućivali funkcioneri SNSD-a koji su svi listom pohitali u Bileću da podrže Blažu Vujovića, nije našlo mjesta u medijima u Republici Srpskoj, barem ne u onima koji su bliski entitetskim vlastima. Tako je prenesena izjava generalnog sekretara CIK BiH Božice Ban, koja je po završetku kampanje rekla da nije bilo većih problema i izrazila nadu da će se politički subjekti koji učestvuju u izborima pridržavati zakona.
- Jedino problem koji smo imali jeste to što je Opštinska izborna komisija Bileća došla u situciju da mora mijenjati odluku o imenovanju biračkih odbora obzirom da su neki članovi odustali, rekla je Banova.
Ovo odustajanje pojedinih članova biračkih odbora, koji zarad jedne dnevnice nisu željeli da imaju problema sa nabrijanim stranačkim aktivistima, očito nije nikog zabrinulo.
Već prvog dana kampanje, u Bileću je došao i lider SNSD-a Milorad Dodik, koji je Bilećane podsjetio da je njegova Vlada do sada obezbijedila 12 miliona maraka za razvojne investicije u ovoj opštini, i da će takva saradnja biti nastavljena, ako ostane SNSD-ova lokalna vlast.
- Bilećani treba da znaju da nema razvoja bez saradnje sa Vladom, a da je saradnja moguća preko Blaža Vujovića, Radovana Vukovića (poslanik SNSD u NSRS) i drugih ljudi sa kojima ja već sarađujem. Ako se opredijele za Mihaljičinog kandidata, saradnja sa Vladom neće biti dobra, poručio je Dodik, najavljujući izgradnju gradskog kolektora, usput napominjući da će tender biti otvoren 24. januara (na dan izbora).
Dodik nije zaboravio da pomene i kako je kao mladić proveo šest mjeseci u Bileći u čuvenoj Školi rezervnih oficira, kao i da je Bileća jako propala u poslijeratnom periodu zahvaljujući onima koji su vladali skoro dvije decenije.
Uslijedila su podsjećanja šta je sve entitetska vlast učinila za Bileću: obnova sportske dvorane i škole, obezbijeđen novac za asfaltiranje dijela regionalnog puta za Ljubinje, a posebno je potencirano 200 hiljada maraka za pokretanje proizvodnje u fabrici “Kovnica” i prijem novih 40 radnika, ali je obećano i dodatnih milion maraka za asfaltiranje lokalnih i seoskih puteva.
Ni opoziciona koalicija “Zajedno za Bileću” nije mazila aktuelnu vlast, pa je na izbornim tribinama podsjetila građane da je premijer Milorad Dodik po dolasku na vlast 2006. u entitetskoj kasi zatekao 90 miliona maraka, a da je ona danas i nakon prodaje Telekoma i NIRS-a, poluprazna. Kroz Bileću su prodefilovali svi opozicioni lideri - Mladen Bosić, Mladen Ivanić, Milanko Mihajlica, ali i veći broj stranačkih prvaka i narodnih poslanika iz ovih stranaka.
Potpredsjednik SDS-a i narodni poslanik iz Gacka Vukota Govedarica SNSD-ovu vlast je nazvao bahatom, bezobzirnom i kriminalnom, koja vodi računa samo o svojim interesima, porodici, finansijerima i drugima koji su joj bliski. On je rekao da u RS vlada mafija i organizovani kriminal, da su korumpirani policajci, sudije, tužioci, ministri i drugi državni službenici.
- Ova vlast predvođena laktaškim voždom i SNSD-om je bahata i osiona, ali to narod zna i zato će oni da izgube na ovim, ali i na narednim parlamentarnim izborima u oktobru, poručio je Vukota Bilećanima.
Špirić otvara seoski vodovod
Koliko su izbori u Bileći važni za SNSD pokazuje i dolazak predsjedavajućeg Vijeća ministara Nikole Špirića na otvaranje seoskog vodovoda u Mirilovićima, za koji je Vlada RS izdvojila 300, a opština Bileća 127 hiljada maraka. Bolje rečeno, premijerno ukazivanje državnog premijera, koji, da izbora nije bilo, vjerovatno nikada ne bi ni zavirio u ovu hercegovačku varoš, poznatu starijim generacijama po kasarni ŠRO JNA i Bilećkom jezeru. Interesantno je da je vodovod u Mirilovićima, selu od 40 domaćinstava, udaljenom od Bileće desetak kilometara, završen u rekordnom roku od četiri mjeseca. U presijecanju vrpce Špiriću je asistirao resorni ministar Vlade RS, Hercegovac Radivoje Bratić i SNSD-ov narodni poslanik iz Bileće Radovan Vuković. Visoka delegacija nije propustila priliku da Bilećane upozori da ovaj posao ne bi ni bio realizovan “da nije bilo dobre saradnje lokalne uprave i Vlade”.
- Treba da znate da samo dobra saradnja opštinske i republičke vlasti može da donese rezultate. Ja se nadam da će Bileća i u narednom periodu imati dobru saradnju sa Vladom, rekao je Špirić pred stotinjak okupljenih mještana.
Njegovo obraćanje pretvorilo se u predizborni skup podrške Blažu Vujoviću, kandidatu SNSD-a za načelnika opštine Bileća.
- Ukoliko Blažo ne pobijedi na ovim izborima, biće to prazan hod za Bileću i sve njene građane. Ova elementarna nepogoda (poplavljeno 80 domaćinstava) trajala je samo tri dana, pa je nanijela veliku štetu, a treba razmisliti da na izborima ne bude elementarna nepogoda koja bi trajala četiri godine - upozorio je Špirić.
Sasvim jasna poruka Bilećanima, čiji bi eho trebalo da odzvanja do oktobarskih parlamentarnih izbora.
Najfrapantniji primjer predizborne stranačke manipulacije u režiji SNSD-ovog ministra unutrašnjih poslova RS, Stanislava Čađe, odigrao se u završnici kampanje. Naime, Čađo je Vatrogasnoj jedinici u Bileći uručio alat za brze intervencije i izvlačenje unesrećenih iz vozila prilikom teških saobraćajnih nesreća, čija je vrijednost oko 21.000 KM. Donaciju MUP-a RS uručio je komandiru Vatrogasne jedinice u Bileći Radomiru Radmiloviću i poželio mu da imaju što manje takvih intervencija, a ukoliko ih i bude, da unesrećenima budu od pomoći.
Cirkus je nastao kada je opozicioni tabor od bilećkih vatrogasaca saznao da je aparat ubrzo odnesen put Trebinja i završio u tamošnjoj vatrogasnoj jedinici kojoj je i bio namijenjen. Kada su novinari “pritisnuli” komandira vatrogasaca, on je potvrdio da je aparat koji je “svečano uručen” tokom kampanje, odnesen u Trebinje.
- Znate, mi ćemo nabaviti aparat, tek je raspisan tender, priznao je Radmilović prevaru, nemajući kud.
Narednog dana, u Bileću je, po ko zna koji put u kampanji, došao premijer RS Milorad Dodik, koji, navodno, o svemu tome nije znao ništa.
- Ja pojma nemam o tome, ne znam odakle vam te informacije, ne verujem da je Čađo tako neozbiljan, rekao je Dodik.
Komentar antiesenesdeovski nastrojenih Bilećanaca nakon ovog događaja bio je: Ni manjeg čovjeka, ni veće prevare!
Izbori za načelnika opštine, čiji će mandat trajati tek dvije i po godine, ovdje imaju sporednu ulogu. U Bileći su se odmjeravale snage za veliku oktobarsku arenu i odsudnu političku utakmicu između SNSD-a, čiji lider svoj rejting u javnosti, poljuljan nakon pokretanja istrage za višemilionsku štetu nanesenu budžetu RS prilikom izgradnje administrativnog centra Vlade RS i autoputa Gradiška-Banja Luka, održava kupovinom medijske naklonosti, najavom brojnih graditeljskih poduhvata i referenduma, i opozicije koja polako zbija svoje redove.
Pobjednik na prijevremenim izborima u Bileći imaće obavezu da ispuni bar dio datih obećanja do oktobra, ali i priliku da ovu pobjedu politički kapitalizuje narednih mjeseci, tokom kojih su mogući brojni obrti na ustalasanoj političkoj sceni Republike Srpske. Opozicija je ovom pobjedom dobila zamah, koji, ako ga uspije doržati, može ozbiljno ugroziti poljuljani rejting SNSD-ove izborne mašinerije koja je pala na izbornoj probi u Bileći.
Bilećani će moći da predahnu do jeseni i naredne izborne kampanje, ali će šira javnost još dugo slušati pobjedničke talambase sa hercegovačkog krša. To je ono za šta su se protivnici i borili.
(zurnal.info)
Budući patrijarh Irinej smatra se dostojnim nasljednikom patrijarha Pavla. I do sada je slovio kao narodni vladika Arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve izabrao je na izbornom zasjedanju episkopa niškog Irineja za 45. poglavara SPC. Novi patrijarh je, uprkos drugačijim predviđanjima većine medija, pa i vjerskih analitičara, izabran u rekordno kratkom vremenu, nakon četiri kruga glasanja, takozvanim “apostolskim žrijebom”, odnosno nasumičnim izvlačenjem ceduljice sa imenom jednog od tri kandidata koji su ušli u najuži izbor.
Izbor novog srpskog patrijarha oglasila su zvona na Sabornoj crkvi tačno u 14.30 sati, a u 15.00 na zgradi patrijaršijskog dvora podignuta je zastava koja je 15. novembra, na dan smrti patrijarha Pavla, bila spuštena na pola koplja. Kandidati za novog patrijarha, osim episkopa niškog Irineja, bili su mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i Irinej bački, koji su takođe imali natpolovičnu većinu glasova prisutnih članova Sabora.
Po Ustavu Srpske pravoslavne crkve, za patrijarha je mogao da bude izabran svako ko je imao najmanje pet godina episkopskog staža. Sabor SPC ima 44 člana, a 34 episkopa ispunila su uslov da budu kandidovani za patrijarha.
Kovertu sa imenom novog patrijarha SPC izvukao je arhimandrit Gavrilo iz manastira Lepavina u Hrvatskoj. Izbornim Saborom je predsjedavao episkop šabački Lavrentije, najstariji po rukopoloženju episkop Srpske pravoslavne crkve.
DOSTOJAN!
Novoizabrani patrijarh SPC Irinej rekao je da je njegov izbor bio “volja Božja i Svetog arhijerejskog sabora SPC”.
"Na tu časnu i tešku dužnost izabran sam uz pomoć braće arhijereja sa kojima ću zajedno nositi breme i sve probleme", rekao je vladika Irinej, neposredno nakon izbora.
Ustoličenje novog patrijarha, prema ustavu SPC, biće upriličeno u Sabornoj crkvi u Beogradu, nakon čega će se obratiti javnosti.
Budući patrijarh Irinej smatra se dostojnim nasljednikom patrijarha Pavla. I do sada je slovio kao narodni vladika, koji je u svojoj episkoipiji uživao veliko povjerenje i ljubav vjernika. Nedavno je ispred zgrade Bogoslovije u Nišu podigao bistu Patrijarhu Pavlu, čiji je rad, kako tvrde upućeni, neizmjerno cijenio i ugledao se na njega.
BIOGRAFIJA
Irinej Gavrilović (Njegova svetost gospodin Irinej, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski, kako glasi njegova puna titula) rođen je u selu Vidova kod Čačka 1930. godine, a njegovo svjetovno ime je Miroslav Gavrilović. U rodnom selu završio je osnovnu školu, a potom gimnaziju u Čačku. Po završetku gimnazije upisao je Bogosloviju u Prizrenu, a potom i Bogoslovski fakultet u Beogradu.
Oktobra 1959. godine zamonašio se u manastiru Rakovica, gdje od tadašnjeg patrijarha Germana dobija monaško ime Irinej. Postdiplomske studije završio je u Atini, a1969. godine je postavljen za upravnika Monaške škole u manastiru Ostrog, odakle se vraća u Prizren za rektora Prizrenske bogoslovije. Sa te dužnosti 1974. izabran je za vikarnog episkopa patrijarha srpskog, sa titulom episkopa moravičkog. Godinu dana kasnije, 1975. godine, izabran je za episkopa niškog odakle će svoju duhovnu misiju nastaviti kao 45. patrijarh SPC.
KOME SE ŽURILO DA BIRA PATRIJARHA
Posljednjih godinu dana, a naročito nakon smrti prethodnog patrijarha SPC, Pavla, u javnosti se spekulisalo o njegovom nasljedniku. Čak se i u crkvenim krugovima, prema onom što je procurilo u medije, uveliko lobiralo među viđenijim vladikama. Tako su se kao najčešći kandidati za patrijarha pominjali mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, koji je nakon smrti patrijarha bio čuvar trona, zatim episkop bački Irinej Bulović, zvorničko-tuzlanski Vasilije, zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, episkop niški Irinej, ali i još nekolicina vladika.
Mediji su, naročito oni u Srbiji, favorizovali pojedine vladike, idući dotle da su kao glavne argumente za izbor iznosili njihovu bliskost sa pojedinim političkim liderima, pa čak i broj potencijalnih glasova na Saboru.
No vrhunac je bio kada je objavljeno da je upravo vladika Vasilije Kačavenda ubjedljivi favorit na izborima za srpskog patrijarha, za koga je rečeno da ima najmanje 18, a najviše 28 vladičanskih glasova.
Beogradski mediji Vasilija su još ranije označili kao predvodnika tzv. “bosanskog lobija”, spočitavajući mu preveliku ljubav prema raskoši i materijalnom, ali i sklonost ka zakulisnim radnjama.
Prema izvorima Žurnala, predsjednik Srbije Boris Tadić i premijer RS Milorad Dodik, prilikom posljednje Tadićeve posjete Banjoj Luci, dogovorili su kome će dati svoj “blagoslov”. Dvojica političkih lidera, čiji je zapravo pravi favorit bio vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, plasiranjem dezinformacije o Vasiliju, kao navodnom favoritu za patrijarha, zapravo su željeli da izvrše pritisak na njega da odustane od lobiranja za svoju kandidaturu. Episkop Vasilije blizak je lideru SNSD-a, kao i episkop Grigorije, ali su u političkim krugovima Beograda i Banje Luke smatrali da na čelo Crkve treba da dođe neko od mlađih episkopa.
Iako je vladika Vasilije u posljednje vrijeme javno odricao namjeru da želi biti patrijarh, te govorio kako budući patrijarh ne smije imati manje od 45 godina (koliko Grigorije nema), ali ni više od 65, pojedini izvori navode čak da su službe bezbjednosti bile spremne da plasiraju i neke tajne informacije o vladiki Vasiliju, kako bi bio spriječen da uđe u uži izbor za patrijarha.
Svojevremo se u medijima digla prašina, nakon što je vladika Grigorije uputio otvoreno pismo, u kojem je izrazio nezadovoljstvo što Sabor SPC na zasjedanju 11. novembra prošle godine, nije prihvatio molbu pokojnog patrijarha Pavla da bude razriješen dužnosti.
Takva nastojanja lidera partija u vlasti, u opoziciju su dočekana kao pokušaj pretvaranja Crkve u izborni štab pojedinih partija, budući da SPC kao institucija slovi za najugledniju u srpskom narodu.
Ono što predstoji patrijarhu Irineju, jest rad na obnovi Crkve, što će uslijediti odmah nakon ustoličenja u Beogradu i uvođenja u drevni tron srpskih patrijaraha u Pećkoj patrijaršiji na Kosovu. Tu će se novi patrijarh suočiti i sa starim, najbolnijim pitanjem za srpsku Crkvu i državu Srbiju, pa i sav srpski narod, a to je Kosovski problem, na kojem će polagati jedan od svojih prvih ispita, na kojem je srpska politika odavno pala.
Bilo kako bilo, Bošnjački sabor, primjećuje Hećimović, bila je „posljednja historijska prilika na kojoj su bošnjački politički, vjerski i kulturni predstavnici raspravljali i o mogućoj nacionalnoj državi Bošnjaka-Muslimana i podjeli BiH“ (Hećimović, 2008: 71). Važno je u vezi s tim primijetiti da su tadašnji bošnjački politički prvaci bili prvi u historiji BiH koji su raspravljali o mogućnosti disolucije svoje zemlje. Od 'okvira opstanka' svih građana uključujući i Bošnjake, na Saboru se moglo čuti, BiH je sada postala 'okvir za egzistencijalnu ugroženost i konačni nestanak ove etničke grupe. Zastrašujući pristanak aktera međunarodne zajednice ali i pristanak dijela legalnih bosanskohercegovačkih vlasti na etnoteritorijalnu perspektivu, od tada će kao teški oblak pratiti svaku krizu i razgovore o preustroju ove zemlje kako za vrijeme rata tako i poslije jer je etnoteritorijalnost priznata kao legitimna politička pozicija. Ne treba smetnuti s uma da je ta pozicija ishodišna za političku elitu Republike Srpske i današnjim pregovorima oko ustavnih reformi. Dilema koju je tih burnih dana Izetbegović iznio pred domaću javnost 'Ili narod, ili država' u svjetlu ovih tajnih pregovora, trebala je proizvesti ubjeđenje da je razgovor o stvaranju manje države bošnjačkog naroda sada stvar jednog racionalnog izbora. Legitimaciju takvom pristupu trebao je dati Bošnjački sabor. Jedan od rijetkih glasova razuma u tom periodu najvećeg iskušenja bošnjačkog naciotvorstva došao je od Omera Ibrahimagića u jezgrovitom pismu upućenom Aliiji Izetbegoviću i Reisu Ceriću 22. jula 1993. godine, s naslovom: „Nema dileme: narod ili država“:
Kad god su Bosanci imali i najmanju priliku da sami odlučuju o svojoj sudbini, oni su to činili na najbolji mogući način. Sjetite se Deklaracije ZAVNOBiH-a 1943. godine iz Mrkonjić-Grada kojom prilikom je obnovljena državnost BiH. Zato dilema da li sačuvati, u ovom teškom trenutku za BiH, narod ili državu, nema svoje utemeljenje ni u ovoj najtežoj situaciji za BiH. Zašto? Zato što je narod pokazao spremnost da brani svoju državu, jer zna da bez države (ono što preživi) ne bi imao budućnost. Paradoksalno jeste, da je danas Bosni i Hercegovini i njenom narodu najteže u njihovoj historiji, ali, s druge strane, BiH i njen narod nikada nisu stajali bolje (Ibrahimagić, 1995: 55).
Nije lako poništiti međunarodnopravni subjektivitet, svjesni su toga bili i akteri međunarodne zajednice i velikosrpski i velikohrvatski nacionalistički krugovi. Budući da se BiH tako izvana nije mogla poništiti, tim prije to je trebalo, uz sve pritiske, učiniti iznutra, što znači, uz 'bošnjački pristanak' obesmisliti legalne institucije bosanskohercegovačke države, izmaknuti joj podlogu međunarodnopravnog subjektiviteta i početi ex nihilo, no ovaj put iz perspektive tri odjelita etnička partikulariteta koji bi stupili u neki međusobni konfederativni ugovor. Drugim riječima, primjećuje Ibrahimagić:
Hoće, dakle, od jedne historijski cjelovite BiH da naprave jednu ahistorijsku vještačku državnu tvorevinu1, da bi je sutra između sebe podijelili, gušeći u 'sendviču' zamišljenu državu Bosanaca muslimana, kako bi ih vremenom sveli na jednu vjersku sektu bez ikakve političke budućnosti (Ibrahimagić, 1995: 56).
Nedostatak dominantnog nacionalnog referenta na nivou države, uz sve komplikacije koje je sobom nosio u užasnom kontekstu ratnih razaranja i genocida još je više, Sabor je to pokazao, otežan 'introspekcijskim' bošnjačkim uvidom koji ih je suočio s nedostatkom još jednog, ključnog elementa za razvoj nacionalne svijesti: nedostatak nedvosmislenog odgovora na pitanje – 'Ko smo mi, Bošnjaci?'. Dakle ono jedino što se činilo pouzdanim i okončanim – pitanje nacionalnog imena – pokazalo se dvojbenim. Zaista, ko su Bošnjaci? Samo Bosanski muslimani? Ili svi slavenski muslimani širom bivše Jugoslavije? Ili je to jedinstveni bosanskohercegovački narod koga sačinjavaju pripadnici triju konfesija koje su se vremenom, uglavnom usljed nacionalističkih uticaja Beograda i Zagreba 'nacionalizirale'? S druge strane, jedno preciznije određenje bošnjaštva bilo je neophodno iz etnoteritorijalističke perspektive kako bi se stekli osnovni elementi i kriteriji za određivanje budućeg državnog prostora. Dakle, već u samom određenju koherentnog, odjelitog referenta etničke subjektivnosti nešto nije štimalo. Muhamed Filipović, koji je prema vlastitom kazivanju, igrom slučaja dospio na ovaj skup u Holiday Innu, ponudio je definiciju integralnog bošnjaštva. Naime, Bošnjaci su dio jedinstvenog bosanskog naroda iz čega bi se moglo zaključiti da Bošnjacima mogu biti potencijalno svi građani BiH, ili:
Ko smo mi Bošnjaci? Mi Bošnjaci smo onaj dio našeg prvobitnog bosanskog naroda koji kontinuira svojstva narodnog bića ove zemlje, ostvaruje unutar tog bića povijesni smisao i sadržaj ove zemlje i nosi njeno povijesno i državno pravo (Hećimović, 2008: 72).
Ako su Bošnjaci dio prvobitnog bosanskog naroda2, onda kao takvi mogu biti nositelji samo dijela bosanskog povijesnog i državnog prava čime se vraćamo na problem pluraliteta međusobno jednakih nacionalnih referenata. Ovaj pokušaj samodefinicije jasno demonstrira razornost naciotvornog pristupa u BiH koji podrazumijeva etničko razgraničenje tog su-dioništva u tvorbi društveno-političke zajednice. Dodatnu zabunu unijela je definicija bošnjaštva kao nacionalnog imena svih slavenskih muslimana bivše SFRJ i Bosne kao njihove matične domovine, kao što je naprimjer Hrvatska matična domovina svih Hrvata. Ova definicija je opet nedostatna u tome što ne pruža koherentno razumijevanje etničkog specifikuma južnih Slavena muslimana. Što je s Makedoncima ili Slovencima islamske vjeroispovijesti? Konfesionalna pripadnost nije dovoljna za etničku odjelitost, a još manje za državotvornost. Dakle, s jedne strane težište samodefiniranja na etničkom elementu - prvobitni bosanski narod – isključuje konfesionalnu jednoobraznost, a s druge, fokus na konfesionalnom određenju isključuje etničku jednoobraznost. Možda je najnepreciznija ponuđena definicija koju je formulirao Alija Isaković, ustvari i najpreciznija: „Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje BiH“ (Hećimović, 2008: 72). Bošnjačko etničko opredjeljenje je, tako, delegirano u sferu individualnog opredjeljenja i kao takvo legitimirano kao politički fakat, ali je istovremeno ono nedostatno i neuvjerljivo za svakovrsni etnički esencijalizam i homogenizacijske manipulacije etnopolitičkih elita. U svakom slučaju, do današnjeg dana ta referentna definicija bošnjaštva nije formulirana – ono je ostalo, s jedne strane individualnim opredjeljenjem građanina ili, u etnopolitičkom kontekstu, ono što političke elite koje sebe smatraju artikulatorima bošnjačkog bića rade kad govore u terminima bošnjaštva. Etnopolitička praksa nedvojbeno pokazuje da se unutar njezinih okvira bošnjaštvo daje kao nešto jednako s islamskom vjeroispoviješću, barem u nominalnom smislu, među građanima BiH, a po potrebi i šire, ponajprije u regiji Sandžak u Srbiji i Crnoj Gori. Da ne bi bilo zablude na pitanje „Ko je Bošnjak. Odgovor je: Bošnjak je musliman. Ovdje imamo subjekt i predikat; da bi predikat mogao biti subjektu predikat, subjekt mora sadržavati elemente predikata“ (Reis-ul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić, prema: Dani, br. 187, Sarajevo 5.1.2001.; str. 18). Ova jezgrena ideološka formulacija bošnjaštva koja dominira među bošnjačkim etnopolitičarima na granici je logičke suvislosti. Ako je Bošnjak musliman, onda je Pakistanac Bošnjak. Nadalje, Reisova apodiktička tvrdnja po kojoj je stavljen znak jednakosti između Bošnjaka i muslimana onda se ne uklapa u ostatak tvrdnje po kojoj da bi da bi predikat mogao biti subjektu predikat, subjekt mora sadržavati elemente predikata jer kako iz Reisovog stava proističe, jedini element koji sadrži subjekt Bošnjak je element muslimanstva, a ne samo jedan od elemenata. Shodno tome, ako je 'musliman' jedan od elemenata subjekta, onda koji su to drugi elementi, ali već iza toga Reis stavlja tačku. Ovaj etnonacionalistički jalovi posao autoreferencijalnosti postepeno se transformirao, kako je odmicao Sabor, u jedan još jaloviji posao – inače tijesno skopčan s procesom naciotvorstva: određenje nacionalnog državnog teritorija. Ma kako nerazgovijetno etničko-konfesionalno određenje bošnjaštva kao u suštini političkog redukcionizma s obzirom na multietnički kontekst bosanskohercegovačke političke zajednice, diktiralo je, logično, i svojevrsni teritorijalni redukcionizam. Naime, kako dati plauzibilan odgovor na pitanje koji je to teritorij etnokonfesionalno određene buduće bošnjačke nacije. Budući da je, svjesni su saborski emisari, cilj očuvanja BiH u njenim međunarodno priznatim granicama, 'nerealan' (?), odnosno, veli Edib Bukvić, član Izvršnog odbora SDA:
sada kada je taj cilj postao nedohvatljiv, postao neostvariv, jer ga naše komšije nisu htjele (isto kao da je riječ o izgradnji nekog seoskog puta zbog kojeg komšije neće da pomjere među – A.M.) ili ga nisu dovoljno voljele da bi se za taj cilj s nama borile, mi moramo definirati svoj, samo svoj, realan, dohvatljiv i ostvariv cilj koji će biti ono za šta ćemo se boriti i što ćemo, uz božiju pomoć, za sva vremena sačuvati (...) dosadašnja BiH sa svoja tri naroda, postala je nerealna. Poslije ovakvog genocidnog rata, dugoročno, Muslimani, Srbi i Hrvati nisu u stanju da stvore bilo kakvu zajedničku državu. Ovaj će rat jednog dana završiti formiranjem nacionalnih država Muslimana, Srba, Hrvata, Albanaca i, eventualno Makedonaca (Hećimović, 2008b: 71).
Ovaj iskreni bošnjački etnonacionalni redukcionizam u teritorijalnom smislu, po Bukviću trebao bi slijediti sljedeće principe:
neophodno je definirati prostor države muslimanskog naroda, koji će zadovoljiti sljedeće kriterije:
da je to kompaktan prostor koji se može braniti;
da ima svoj izlaz na more;
da obuhvata grad Sarajevo kao historijski centar bosanskih Muslimana (Hećimović, 2008b: 71)
Profesor Ibrahim Bušatlija republiku muslimanskog naroda vidi kao temelj ili okosnicu buduće BiH:
onda bi osovina od Bihaća do Foče figurirala kao osnova armature za BiH, koja ima sad drugu armaturu – od Neuma-Kleka pa do Brčkog. Bez te armature nema države (Hećimović, 2008b: 72).
Duh Invinciblea kao nalog za bošnjačkom naciotvornošću najjasnije je izrazio poslanik Ejub Topić iz bihaća:
ako BiH, srcolika, okvirna, međunarodno priznata, ako borba za nju vodi u propast muslimanski narod i nemogućnost opstanka, onda mi to ne smijemo dozvoliti. (...) s potpisom [Owen-Stoltenbergovog plana - A.M.] se definitivno dobija međunarodno priznati prostor za muslimanski narod. Koliki je toliki je, kakav je takav je ... (Hećimović, 2008b: 72).
Epilog Sabora pokazao je da je, na sreću, razum prevladao osjećaj beznađa, pa je Owen-Stoltenbergov plan odbijen. BiH je ostala jedinim političkim okvirom unutar kojega mogu postojati Bošnjaci, a bosanski Muslimani postali su Bošnjaci, koji, valjda vođeni Isakovićevim uvidom, od tada uglavnom nisu osjećali potrebu da sebi i drugima objašnjavaju svoje narodno ime. Na žalost, kao indirektna posljedica 'legitimacije' etnohomogenizirajućih identitetskih naracija i ideja o samoj mogućnosti podjele zemlje, odnosno kao indirektna posljedica ovog neuspjelog izleta u naciotvorstvo nastupila je dugotrajna faza pojačane etnicizacije svih institucija države, kao faza etničkog kristaliziranja. Ako inicijativa stvaranja etničke bosansko-muslimanske 'zemljice' (Tuđman) države nije uspio biti nametnut na Saboru, zasigurno su pregovarači s Invinciblea i njihovi saradnici – predvodnici bošnjačke etnopolitike – pristupili njenom reformuliranju s ciljem konačnog zaokruživanja nacionalnih institucija parazitirajući na legalnim institucijama Republike. Od 1993. do 1995. godine Bošnjaci su tako de facto, premda ne i de iure dobili svoju vojsku, policiju, sudove i druge institucije. Ta institucionalna erozija rezultirala time da su kraj rata dočekali kao de facto 'treća strana' u sukobu, a Republika BiH ostala je pukim 'počasnim' pojmom ispražnjenim od bilo kakvog smislenog sadržaja. Štaviše, ime RBiH postalo je sinonim za bošnjačke vlasti (Bosnian Muslim Government).
Ma kako ga pravdali, svaki isključivi etnički partikularizam i Bošnjaka i Srba i Hrvata pokazuje se krajnje opasnim za te narode jer rezultira u gubitku upravo onog što su svojim partikularističkim nacionalizmom htjeli zaštititi – kulturni i politički identitet svog etničkog kolektiva. Dok se bosanski Srbi i Hrvati u tim procesima etničkog mobiliziranja programski utapaju u identitetske kulturne i političke artikulacije 'svojih matica', Bošnjaci, eventualnim gubitkom cjelovitog državnog okvira identitetski se zgušnjavaju na kulturne i političke dimenzije islama koji je po svojoj prirodi, vidjeli smo, anacionalan. Tako su suštinski ciljevi 'buđenja nacionalne svijesti' s početka devedesetih godina XX stoljeća u krajnjem anti-nacionalni i sebeponištavajući, uzaludni, i ako se imaju u vidu počinjeni zločini i razaranja, tragično besmisleni.
Etnonacionalistički obrat iz 1990. godine u BiH je temeljno protresao državu jer je promijenio 'njezinu općenitu namjenu'. Naime, sada je uloga države, političke zajednice uopće, kao čuvarice općeg dobra, na druženoj antikomunističkoj platformi preinačena u isključivu ulogu čuvarice partikularnog, dakle nečega što bismo mogli nazvati 'etničkim dobrom'. Vođeni idejom propitivanja samih temelja na kojima počiva 'komunistička BiH', etnički lideri su zagovarali i oko toga postigli konsenzus za uspostavu novih odnosa između konstitutivnih kolektiviteta. Svodeći se na partikularne perspektive, 'žablje' perspektive samo moje etnije, obesmislili su općenitu ravan jedne političke zajednice, pa samim tim i 'opće dobro'. Štavioše, opće dobro je odbacivano kao floskula iza koje se navodno krije mogućnost jedne etnije nad drugom. Jednom kada država postane čuvarica partikularnog, a ne općeg dobra, onda u krajnjem, više neće biti ni potrebe za tom državom, jer se partikularno dobro sada konstituiralo kao sebi-dovoljno, zaokruženo, naprosto opće. Nadalje, takve političke zajednice u kojima dominiraju partikularističke naracije, dakle one koje ne počivaju na refleksiji o općem dobru, neizbježno su autoritarne organizacije, jer povlašćuju jednu partikularističku naraciju nasuprot drugih. Ako se, promišljajući ideju novog bošnjačkog sabora, jedan partikularni 'konstitutivni' element, u ovom slučaju bošnjački narod, lati 'projekta konačnog definiranja nacionalnog programa i nacionalnog interesa bošnjaka u evorpskoj BiH, državi u kojoj žive zajedno sa Srbima i Hrvatima' nije jasno kako jedna takva partikularna perspektiva može obuhvatiti i one druge partikularne perspektive ukolio sama nema pretenzije da sebe uspostavi kao opće. Nešto više o takvim pretenzijama sebe-projekcije partikularne perspektive u sferu opčenitosti u svjetlu novog sabora možemo saznati od sazivača. Mulabegović ustvrđuje da je „najvažnije shvatiti da nema nikakve razlike između interesa bošnjačkog naroda i interesa države BiH, te da se između toga može staviti znak jednakosti“ (Mulabegović u Dizdarević, 2009: 28). Stavljanje jednakosti između jednog elementa državnosti, osobito etničkog, i države više je nego poziv na takvu pretenziju, s jedne strane, dok s druge strane, u praksi može značiti samo definiranje partikularnog, u smislu 'konačnog definiranja nacionalnog programa i nacionalnog interesa Bošnjaka'. U tom smislu taj poziv nije ništa drugo do ponavljanje poziva na konsocijacijski dogovor tri nosiva etnička stuba BiH koji je inaugurirala SDA svojim proglasom od 10.6.2009., naime da svi – Bošnjaci, Srbi, Hrvati – dio svog nacionalnog suvereniteta prenesu na građanski suverenitet biH, na nacionalnu ravan, čime se ostvaruju preduslovi za zloslutno ponavljanje kruga destrukcije koga smo prošli od tog juna 1991. pa do danas. Premda, ovaj put, događaji bi se mogli odvijati na malo drugačiji način. Kako je već 'naslućeno' Dejtonskim okvirom BiH je sve više postajala 'ahistorijska državna tvorevina', unutar koje se i kod bošnjačke političke elite sada javila ideja o 'definiranju svog parčeta suvereniteta' kroz novu saborsku artikulaciju nacionalnog programa i interesa. U stvari, poziv SDA iz juna 1991. godine bio je uvelike preuranjen za same Bošnjake: te daleke 1991. Bosanski muslimani ili bošnjaci nisu dio svog nacionalnog suvereniteta ni mogli prenijeti na građanski suverenitet BiH jer ga nisu bili ni definirali. Danas bi to upravo i mogli učiniti na nekom novom saboru i stati tako rame uz rame sa svojim srpskim i hrvatskim nacionalističkim kolegama koji strpljivo čekaju bošnjačku nacionalnu 'kristalizaciju' i homogenizaciju, te 'bratski' vezati svoje tri partikularističke identitetske zastave potpisujući konsocijacijski ugovor o mirnoj dezintegraciji zemlje, koja je, kako izgleda svima postala obesmišljenim teretom.
Dakle, kako uopće govoriti o cjelini iz perspektive njezinog jednog dijela koja isključuje druge perspektive. Potreba za samodefiniranjem (nacionalni program) podrazumijeva identitetsko razgraničenje prema drugom koje se time implicitno priznaje kao već samodefinirano i odjelito. Nije zgoreg pri tome podsjetiti se da gotovo po pravilu svi zapadnobalkanski nacionalni programi, pisani i nepisani, „održavaju činjenicu da postojeće etničke granice ne korespondiraju postojećim administrativnim granicama“ (Klemenčič/Žagar, 2004: xiii).
Budući da se 'nadnacionalno' identificiranje mora odbaciti kao hegemonističko – nadnacionalno se uvijek pokazuje kao mehanizam za dominaciju ili većinske ili najmoćnije društvene grupacije – tim prije potrebno je razmišljati o mogućnostima jednog liberalno-demokratskog, građanskog okvira koji ima svoj korijen u 'komunističkoj' definiciji BiH kao 'ni srpske, ni hrvatske, ni muslimanske' odnosno 'i srpske, i hrvatske i muslimanske' (1. Deklaracija ZAVNOBiH-a) unutar koje građani ostvaruju svoja zagarantirana individualna prava i slobode (2. Deklaracija ZAVNOBiH-a). Ova 'neutralizacija' etničkog faktora uz naglašavanje individualnih prava i sloboda predstavlja solidan osnov za emancipatorsku dimenziju koju podrazumijeva jedno građansko društvo. U svom eseju „Prilog jevrejskom pitanju“ Karl Marx kaže: „Emancipacija države od religije nije emancipacija zbiljskog čovjeka od religije“ (Marx, 1976: 71). Da li bi se, razmišljajući o bosanskohercegovačkom političkom kontekstu kojim dominira identitetska naracija etnije, a koja, sama, u većoj ili manjoj mjeri, obiluje etnokonfesionalnim vokabularom, zaključiti s Marxom, naime da jedna 'emancipacija bosanskohercegovačke države od etnije ne znači, kako obično nacionalistički intelektualci zaključuju, i emancipaciju zbiljskog čovjeka od etnije. Kao i Marxova 'kršćanska država' kojoj religija nužno postaje sredstvom, etnopolitička BiH je država u kojoj etnija postaje sredstvom, u stvari ona je kako Marx pokazuje 'država licemjerja', jer se prema etniji odnosi etnički, ili 'domaćinski' (Vlaisavljević), ne politički. Njoj nasuprot stoji demokratska država, koja etniju stavlja, da parafraziram Marxa, među ostale elemente građanskog društva. Premiještanje etnije u sferu građanskog društva ne samo da ne dokida etniju, nego je, sada kao građansko pravo i političku slobodu učvršćuje izmičući je iz ruku etnopolitičkih poduzetnika koji je upotrebljavaju kao sredstvo u održavanju organizacije države licemjerja. Učvršćujući je sada kao političku slobodu – jednu među drugima u kompleksnoj političkoj zajednici – istovremeno se, kako marx primjećuje, dovršava i politička emancipacija građanina koja nipošto ne ukida zbiljsku religioznost ili etničko pripadanje. Marx nastavlja kako „razdvajanje čovjeka na Jevreja i građanina države ... na religiozna čovjeka i građanina države, nije laž protiv državno-građanskog života, ona je sama politička emancipacija“ (Marx, 1976: 66). U obrnutom slučaju, kada se država prema etniji odnosi etnički, dospijevamo u situaciju države, kako to Đinđić opisuje, 'bez političkih građana', odnosno takva država je 'nedovršena' država, država, naime, u kojoj je etnička pripadnost temeljna odredba koja zahtijeva podređenje svih drugih određenja. Koja su to određenja? Kao prvo, takva, licemjerna, etnička država je 'ne-pravna' država. Naime, ona prelazi preko elementarne činjenice jedne pravne države u smislu da je jedno pravo apsolutno jedino unutar posebno određenog prostora, te apsolutizira jedno pravo, pravo kolektivnog određenja (pripadanja) nad svim drugim pravima. Odnosno, linija delimitacije pojedinog prava u njenom slučaju nije određena drugim pravom kao u slučaju pravne države, već pukom političkom moći. Apsolutizacija jednog prava ili slobode na štetu drugih, suštinska je odlika tiranije, jer se njome de-apsolutiziraju, ili relativiziraju sva druga prava i slobode. Dakle, ako je suština prava pravnim subjektima (svim građanima) omogućiti izbor, onda povlaštenje ili apsolutizacija jednog prava nad drugima taj izbor ili radikalno sužava, što se dešava u totalitarnim društvima, ili ga radikalno obesmišljava, što se dešava u iliberalnim demokratijama kao što bosanskohercegovačko etnopolitičko društvo, pa se dešava da je unatoč pobrojanim fundamentalnim slobodama i pravima građanina u samom Ustavu BiH njihova provedba i pozivanje na njih besmisleno. Pravo kolektivnog, u našem slučaju, etničkog određenja (kao nekoć klasnog) preferirano našim ustavno-pravnim poretkom, kao apsolutizirano, onda počiva na oduzimanju ili značajnoj redukciji prava na individualno samoodređenje, pa je kao takvo duboko anti-emancipacijsko. U jednom takvom svjetlu, ideja bošnjačkog sabora koja priziva upravo takvo kolektivno određenje jedne etnije koje će čak, kako se zamišlja, biti obavezujuće za svakog pripadnika tog naroda, određenje kao 'jedinstvena platforma' ili 'nacionalni program' je suštinski antiemancipatorski čin.
Nema sumnje da bi i eventualni bošnjački nacionalni program mogao biti takav, još jedan u nizu od onih dokumenata koji su ustvari žalopojke o ugroženom biću naroda, o povijesnim nepravdama koje su počinjenje postajući tako zalogom za nova stradanja i na taj način uklopiti u deskripciju balkanskih politika kao hiper-emotiviziranih identitetskih naracija. Naime, „ako se pravo na gnev jednog naroda prihvati kao političko pravo, ono se ne može osporiti ni pripadnicima drugog naroda (bez obzira kako bi se taj gnev i pravo na gnev obrazlagali [u svojim nacionalnim programima]); a dva gnevna naroda suprotstavljena jedan drugom jeste formula međunacionalnog sukoba (Pavlović: 1988: 317). O tri sukobljena naroda sa tri svoja etnička programa razrađenog gnijeva da i ne govorimo. U ovom svjetlu, tzv. nacionalni programi, dokumenti 'donjeg praga' ispod kojega se ne smije, dokumenti koji, poput Memoranduma SANU lamentiraju nad činjenicom da jedino taj narod „nije rešio svoje nacionalno pitanje, niti je dobio državu kao ostale nacije“ (Memorandum iz Pavlović, 1988: 330), samo dodatno emocionaliziraju politiku što je upravo suprotno onoga što se zaista želi postići tzv. nacionalnim programima – zrelost jednog naroda. Tome nasuprot, „zrelost i pojedinca i naroda podrazumeva, po Đinđiću, deemocionalizaciju politike“ (Perović, 2009: 18). Na kraju, potrebno je prisjetiti se riječi velikog književnika Czeslava Milosza koji poentira: „A ja sam se prema nacionalistima odnosio sa gađenjem; smatrao sam ih štetnim glupacima koji drekom i buđenjem uzajamnih mržnji među raznim nacionalim grupama oslobađaju sebe od dužnosti da misle“ (Milosz, 1985: 143), jer bi se u tome mogla kriti i svrha zagovaranja nacionalnih programa za naše narode koji se svode na zahtjev da konačno „umni“ ljudi iz „našeg“ naroda domisle nekoliko jednostavnih formulacija „našeg“ kolektivnog identiteta da bi se na taj način olakšao život za sve druge koji jesu i koji će tek doći, da se nakon što su ih 'naizust' naučili ne moraju upuštati u avanturu vlastitog, nedajbože kritičkog promišljanja. Ako bi mi bilo dopušteno da Bošnjacima (ali istovremeno i Srbima i Hrvatima) ponudim njihov nacionalni program on bi se morao obratiti svakom pojedincu iz tih naroda i glasio bi: 'njegujte vlastito mišljenje, argumentirano raspravljanje uvažavajući poziciju vašeg sugovornika i tačka', što nije ništa drugo do varijacija na Kantov prosvjetiteljski poziv individui da izađe iz samoskrivljene nezrelosti i da se bez skrupula koristi moćima vlastitog razuma. Svaki drugačiji nacionalni program oslobađa cijele narode od dužnosti da misle, što je recept za katastrofu tog naroda koji postaje masa fanatika, radikala i isfrustriranih jedinki.
1 Uputno je danas porazmisliti, nakon 15 godina od uspostave 'dejtonske BiH', u kojoj mjeri je ova zemlja danas proizvedena kao 'ahistorijska vještačka državna tvorevina' u potpunosti izložena vjetrometini etnonacionalističkih dezintegracionih snaga, čime su se Ibrahimagićeve slutnje dobrim dijelom ostvarile.
2 Čini se da ovo pitanje i dalje ostaje neodgovoreno. U jednom tekstu iz 2007. godine Filipović zaključuje: „Zbog okolnosti koje smo ocrtali, u pitanju definicije i davanja zadovoljavajućeg odgovora na pitanje o tome ko smo to mi Bošnjaci, susrećemo se sa mnogim problemima koji ograničavaju naše istraživačke mogućnosti i sposobnosti da na ta pitanja odgovorimo, pa je neophodno, prije svega, prokrčiti put jednoj misli koja će biti oslobođena svih naslaga predrasuda, krivih poimanja, namjerno stvorenih i podržavanih zabluda ili zamračivanja ovog pitanja, koje je samo po sebi, kako će se jasno pokazati, ali samo za onog ko ima hrabrosti i sposobnosti da historiju i društvo posmatra s obzirom na ono što oni jesu, a ne s obzirom na tradiciju naših mišljenja o njima, najčešće sasvim pogreših, veoma jasno i o kojem možemo imati relevantne i utemeljene spoznaje“ (Filipović, 2007: 110).
(Tekst objavljen u Godišnjak 2008/09, Fakultet političkih nauka Sarajevo, 2009.; str.:103-118)
