Budući patrijarh Irinej smatra se dostojnim nasljednikom patrijarha Pavla. I do sada je slovio kao narodni vladika Arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve izabrao je na izbornom zasjedanju episkopa niškog Irineja za 45. poglavara SPC. Novi patrijarh je, uprkos drugačijim predviđanjima većine medija, pa i vjerskih analitičara, izabran u rekordno kratkom vremenu, nakon četiri kruga glasanja, takozvanim “apostolskim žrijebom”, odnosno nasumičnim izvlačenjem ceduljice sa imenom jednog od tri kandidata koji su ušli u najuži izbor.
Izbor novog srpskog patrijarha oglasila su zvona na Sabornoj crkvi tačno u 14.30 sati, a u 15.00 na zgradi patrijaršijskog dvora podignuta je zastava koja je 15. novembra, na dan smrti patrijarha Pavla, bila spuštena na pola koplja. Kandidati za novog patrijarha, osim episkopa niškog Irineja, bili su mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i Irinej bački, koji su takođe imali natpolovičnu većinu glasova prisutnih članova Sabora.
Po Ustavu Srpske pravoslavne crkve, za patrijarha je mogao da bude izabran svako ko je imao najmanje pet godina episkopskog staža. Sabor SPC ima 44 člana, a 34 episkopa ispunila su uslov da budu kandidovani za patrijarha.
Kovertu sa imenom novog patrijarha SPC izvukao je arhimandrit Gavrilo iz manastira Lepavina u Hrvatskoj. Izbornim Saborom je predsjedavao episkop šabački Lavrentije, najstariji po rukopoloženju episkop Srpske pravoslavne crkve.
DOSTOJAN!
Novoizabrani patrijarh SPC Irinej rekao je da je njegov izbor bio “volja Božja i Svetog arhijerejskog sabora SPC”.
"Na tu časnu i tešku dužnost izabran sam uz pomoć braće arhijereja sa kojima ću zajedno nositi breme i sve probleme", rekao je vladika Irinej, neposredno nakon izbora.
Ustoličenje novog patrijarha, prema ustavu SPC, biće upriličeno u Sabornoj crkvi u Beogradu, nakon čega će se obratiti javnosti.
Budući patrijarh Irinej smatra se dostojnim nasljednikom patrijarha Pavla. I do sada je slovio kao narodni vladika, koji je u svojoj episkoipiji uživao veliko povjerenje i ljubav vjernika. Nedavno je ispred zgrade Bogoslovije u Nišu podigao bistu Patrijarhu Pavlu, čiji je rad, kako tvrde upućeni, neizmjerno cijenio i ugledao se na njega.
BIOGRAFIJA
Irinej Gavrilović (Njegova svetost gospodin Irinej, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski, kako glasi njegova puna titula) rođen je u selu Vidova kod Čačka 1930. godine, a njegovo svjetovno ime je Miroslav Gavrilović. U rodnom selu završio je osnovnu školu, a potom gimnaziju u Čačku. Po završetku gimnazije upisao je Bogosloviju u Prizrenu, a potom i Bogoslovski fakultet u Beogradu.
Oktobra 1959. godine zamonašio se u manastiru Rakovica, gdje od tadašnjeg patrijarha Germana dobija monaško ime Irinej. Postdiplomske studije završio je u Atini, a1969. godine je postavljen za upravnika Monaške škole u manastiru Ostrog, odakle se vraća u Prizren za rektora Prizrenske bogoslovije. Sa te dužnosti 1974. izabran je za vikarnog episkopa patrijarha srpskog, sa titulom episkopa moravičkog. Godinu dana kasnije, 1975. godine, izabran je za episkopa niškog odakle će svoju duhovnu misiju nastaviti kao 45. patrijarh SPC.
KOME SE ŽURILO DA BIRA PATRIJARHA
Posljednjih godinu dana, a naročito nakon smrti prethodnog patrijarha SPC, Pavla, u javnosti se spekulisalo o njegovom nasljedniku. Čak se i u crkvenim krugovima, prema onom što je procurilo u medije, uveliko lobiralo među viđenijim vladikama. Tako su se kao najčešći kandidati za patrijarha pominjali mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, koji je nakon smrti patrijarha bio čuvar trona, zatim episkop bački Irinej Bulović, zvorničko-tuzlanski Vasilije, zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, episkop niški Irinej, ali i još nekolicina vladika.
Mediji su, naročito oni u Srbiji, favorizovali pojedine vladike, idući dotle da su kao glavne argumente za izbor iznosili njihovu bliskost sa pojedinim političkim liderima, pa čak i broj potencijalnih glasova na Saboru.
No vrhunac je bio kada je objavljeno da je upravo vladika Vasilije Kačavenda ubjedljivi favorit na izborima za srpskog patrijarha, za koga je rečeno da ima najmanje 18, a najviše 28 vladičanskih glasova.
Beogradski mediji Vasilija su još ranije označili kao predvodnika tzv. “bosanskog lobija”, spočitavajući mu preveliku ljubav prema raskoši i materijalnom, ali i sklonost ka zakulisnim radnjama.
Prema izvorima Žurnala, predsjednik Srbije Boris Tadić i premijer RS Milorad Dodik, prilikom posljednje Tadićeve posjete Banjoj Luci, dogovorili su kome će dati svoj “blagoslov”. Dvojica političkih lidera, čiji je zapravo pravi favorit bio vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, plasiranjem dezinformacije o Vasiliju, kao navodnom favoritu za patrijarha, zapravo su željeli da izvrše pritisak na njega da odustane od lobiranja za svoju kandidaturu. Episkop Vasilije blizak je lideru SNSD-a, kao i episkop Grigorije, ali su u političkim krugovima Beograda i Banje Luke smatrali da na čelo Crkve treba da dođe neko od mlađih episkopa.
Iako je vladika Vasilije u posljednje vrijeme javno odricao namjeru da želi biti patrijarh, te govorio kako budući patrijarh ne smije imati manje od 45 godina (koliko Grigorije nema), ali ni više od 65, pojedini izvori navode čak da su službe bezbjednosti bile spremne da plasiraju i neke tajne informacije o vladiki Vasiliju, kako bi bio spriječen da uđe u uži izbor za patrijarha.
Svojevremo se u medijima digla prašina, nakon što je vladika Grigorije uputio otvoreno pismo, u kojem je izrazio nezadovoljstvo što Sabor SPC na zasjedanju 11. novembra prošle godine, nije prihvatio molbu pokojnog patrijarha Pavla da bude razriješen dužnosti.
Takva nastojanja lidera partija u vlasti, u opoziciju su dočekana kao pokušaj pretvaranja Crkve u izborni štab pojedinih partija, budući da SPC kao institucija slovi za najugledniju u srpskom narodu.
Ono što predstoji patrijarhu Irineju, jest rad na obnovi Crkve, što će uslijediti odmah nakon ustoličenja u Beogradu i uvođenja u drevni tron srpskih patrijaraha u Pećkoj patrijaršiji na Kosovu. Tu će se novi patrijarh suočiti i sa starim, najbolnijim pitanjem za srpsku Crkvu i državu Srbiju, pa i sav srpski narod, a to je Kosovski problem, na kojem će polagati jedan od svojih prvih ispita, na kojem je srpska politika odavno pala.
Bilo kako bilo, Bošnjački sabor, primjećuje Hećimović, bila je „posljednja historijska prilika na kojoj su bošnjački politički, vjerski i kulturni predstavnici raspravljali i o mogućoj nacionalnoj državi Bošnjaka-Muslimana i podjeli BiH“ (Hećimović, 2008: 71). Važno je u vezi s tim primijetiti da su tadašnji bošnjački politički prvaci bili prvi u historiji BiH koji su raspravljali o mogućnosti disolucije svoje zemlje. Od 'okvira opstanka' svih građana uključujući i Bošnjake, na Saboru se moglo čuti, BiH je sada postala 'okvir za egzistencijalnu ugroženost i konačni nestanak ove etničke grupe. Zastrašujući pristanak aktera međunarodne zajednice ali i pristanak dijela legalnih bosanskohercegovačkih vlasti na etnoteritorijalnu perspektivu, od tada će kao teški oblak pratiti svaku krizu i razgovore o preustroju ove zemlje kako za vrijeme rata tako i poslije jer je etnoteritorijalnost priznata kao legitimna politička pozicija. Ne treba smetnuti s uma da je ta pozicija ishodišna za političku elitu Republike Srpske i današnjim pregovorima oko ustavnih reformi. Dilema koju je tih burnih dana Izetbegović iznio pred domaću javnost 'Ili narod, ili država' u svjetlu ovih tajnih pregovora, trebala je proizvesti ubjeđenje da je razgovor o stvaranju manje države bošnjačkog naroda sada stvar jednog racionalnog izbora. Legitimaciju takvom pristupu trebao je dati Bošnjački sabor. Jedan od rijetkih glasova razuma u tom periodu najvećeg iskušenja bošnjačkog naciotvorstva došao je od Omera Ibrahimagića u jezgrovitom pismu upućenom Aliiji Izetbegoviću i Reisu Ceriću 22. jula 1993. godine, s naslovom: „Nema dileme: narod ili država“:
Kad god su Bosanci imali i najmanju priliku da sami odlučuju o svojoj sudbini, oni su to činili na najbolji mogući način. Sjetite se Deklaracije ZAVNOBiH-a 1943. godine iz Mrkonjić-Grada kojom prilikom je obnovljena državnost BiH. Zato dilema da li sačuvati, u ovom teškom trenutku za BiH, narod ili državu, nema svoje utemeljenje ni u ovoj najtežoj situaciji za BiH. Zašto? Zato što je narod pokazao spremnost da brani svoju državu, jer zna da bez države (ono što preživi) ne bi imao budućnost. Paradoksalno jeste, da je danas Bosni i Hercegovini i njenom narodu najteže u njihovoj historiji, ali, s druge strane, BiH i njen narod nikada nisu stajali bolje (Ibrahimagić, 1995: 55).
Nije lako poništiti međunarodnopravni subjektivitet, svjesni su toga bili i akteri međunarodne zajednice i velikosrpski i velikohrvatski nacionalistički krugovi. Budući da se BiH tako izvana nije mogla poništiti, tim prije to je trebalo, uz sve pritiske, učiniti iznutra, što znači, uz 'bošnjački pristanak' obesmisliti legalne institucije bosanskohercegovačke države, izmaknuti joj podlogu međunarodnopravnog subjektiviteta i početi ex nihilo, no ovaj put iz perspektive tri odjelita etnička partikulariteta koji bi stupili u neki međusobni konfederativni ugovor. Drugim riječima, primjećuje Ibrahimagić:
Hoće, dakle, od jedne historijski cjelovite BiH da naprave jednu ahistorijsku vještačku državnu tvorevinu1, da bi je sutra između sebe podijelili, gušeći u 'sendviču' zamišljenu državu Bosanaca muslimana, kako bi ih vremenom sveli na jednu vjersku sektu bez ikakve političke budućnosti (Ibrahimagić, 1995: 56).
Nedostatak dominantnog nacionalnog referenta na nivou države, uz sve komplikacije koje je sobom nosio u užasnom kontekstu ratnih razaranja i genocida još je više, Sabor je to pokazao, otežan 'introspekcijskim' bošnjačkim uvidom koji ih je suočio s nedostatkom još jednog, ključnog elementa za razvoj nacionalne svijesti: nedostatak nedvosmislenog odgovora na pitanje – 'Ko smo mi, Bošnjaci?'. Dakle ono jedino što se činilo pouzdanim i okončanim – pitanje nacionalnog imena – pokazalo se dvojbenim. Zaista, ko su Bošnjaci? Samo Bosanski muslimani? Ili svi slavenski muslimani širom bivše Jugoslavije? Ili je to jedinstveni bosanskohercegovački narod koga sačinjavaju pripadnici triju konfesija koje su se vremenom, uglavnom usljed nacionalističkih uticaja Beograda i Zagreba 'nacionalizirale'? S druge strane, jedno preciznije određenje bošnjaštva bilo je neophodno iz etnoteritorijalističke perspektive kako bi se stekli osnovni elementi i kriteriji za određivanje budućeg državnog prostora. Dakle, već u samom određenju koherentnog, odjelitog referenta etničke subjektivnosti nešto nije štimalo. Muhamed Filipović, koji je prema vlastitom kazivanju, igrom slučaja dospio na ovaj skup u Holiday Innu, ponudio je definiciju integralnog bošnjaštva. Naime, Bošnjaci su dio jedinstvenog bosanskog naroda iz čega bi se moglo zaključiti da Bošnjacima mogu biti potencijalno svi građani BiH, ili:
Ko smo mi Bošnjaci? Mi Bošnjaci smo onaj dio našeg prvobitnog bosanskog naroda koji kontinuira svojstva narodnog bića ove zemlje, ostvaruje unutar tog bića povijesni smisao i sadržaj ove zemlje i nosi njeno povijesno i državno pravo (Hećimović, 2008: 72).
Ako su Bošnjaci dio prvobitnog bosanskog naroda2, onda kao takvi mogu biti nositelji samo dijela bosanskog povijesnog i državnog prava čime se vraćamo na problem pluraliteta međusobno jednakih nacionalnih referenata. Ovaj pokušaj samodefinicije jasno demonstrira razornost naciotvornog pristupa u BiH koji podrazumijeva etničko razgraničenje tog su-dioništva u tvorbi društveno-političke zajednice. Dodatnu zabunu unijela je definicija bošnjaštva kao nacionalnog imena svih slavenskih muslimana bivše SFRJ i Bosne kao njihove matične domovine, kao što je naprimjer Hrvatska matična domovina svih Hrvata. Ova definicija je opet nedostatna u tome što ne pruža koherentno razumijevanje etničkog specifikuma južnih Slavena muslimana. Što je s Makedoncima ili Slovencima islamske vjeroispovijesti? Konfesionalna pripadnost nije dovoljna za etničku odjelitost, a još manje za državotvornost. Dakle, s jedne strane težište samodefiniranja na etničkom elementu - prvobitni bosanski narod – isključuje konfesionalnu jednoobraznost, a s druge, fokus na konfesionalnom određenju isključuje etničku jednoobraznost. Možda je najnepreciznija ponuđena definicija koju je formulirao Alija Isaković, ustvari i najpreciznija: „Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje BiH“ (Hećimović, 2008: 72). Bošnjačko etničko opredjeljenje je, tako, delegirano u sferu individualnog opredjeljenja i kao takvo legitimirano kao politički fakat, ali je istovremeno ono nedostatno i neuvjerljivo za svakovrsni etnički esencijalizam i homogenizacijske manipulacije etnopolitičkih elita. U svakom slučaju, do današnjeg dana ta referentna definicija bošnjaštva nije formulirana – ono je ostalo, s jedne strane individualnim opredjeljenjem građanina ili, u etnopolitičkom kontekstu, ono što političke elite koje sebe smatraju artikulatorima bošnjačkog bića rade kad govore u terminima bošnjaštva. Etnopolitička praksa nedvojbeno pokazuje da se unutar njezinih okvira bošnjaštvo daje kao nešto jednako s islamskom vjeroispoviješću, barem u nominalnom smislu, među građanima BiH, a po potrebi i šire, ponajprije u regiji Sandžak u Srbiji i Crnoj Gori. Da ne bi bilo zablude na pitanje „Ko je Bošnjak. Odgovor je: Bošnjak je musliman. Ovdje imamo subjekt i predikat; da bi predikat mogao biti subjektu predikat, subjekt mora sadržavati elemente predikata“ (Reis-ul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić, prema: Dani, br. 187, Sarajevo 5.1.2001.; str. 18). Ova jezgrena ideološka formulacija bošnjaštva koja dominira među bošnjačkim etnopolitičarima na granici je logičke suvislosti. Ako je Bošnjak musliman, onda je Pakistanac Bošnjak. Nadalje, Reisova apodiktička tvrdnja po kojoj je stavljen znak jednakosti između Bošnjaka i muslimana onda se ne uklapa u ostatak tvrdnje po kojoj da bi da bi predikat mogao biti subjektu predikat, subjekt mora sadržavati elemente predikata jer kako iz Reisovog stava proističe, jedini element koji sadrži subjekt Bošnjak je element muslimanstva, a ne samo jedan od elemenata. Shodno tome, ako je 'musliman' jedan od elemenata subjekta, onda koji su to drugi elementi, ali već iza toga Reis stavlja tačku. Ovaj etnonacionalistički jalovi posao autoreferencijalnosti postepeno se transformirao, kako je odmicao Sabor, u jedan još jaloviji posao – inače tijesno skopčan s procesom naciotvorstva: određenje nacionalnog državnog teritorija. Ma kako nerazgovijetno etničko-konfesionalno određenje bošnjaštva kao u suštini političkog redukcionizma s obzirom na multietnički kontekst bosanskohercegovačke političke zajednice, diktiralo je, logično, i svojevrsni teritorijalni redukcionizam. Naime, kako dati plauzibilan odgovor na pitanje koji je to teritorij etnokonfesionalno određene buduće bošnjačke nacije. Budući da je, svjesni su saborski emisari, cilj očuvanja BiH u njenim međunarodno priznatim granicama, 'nerealan' (?), odnosno, veli Edib Bukvić, član Izvršnog odbora SDA:
sada kada je taj cilj postao nedohvatljiv, postao neostvariv, jer ga naše komšije nisu htjele (isto kao da je riječ o izgradnji nekog seoskog puta zbog kojeg komšije neće da pomjere među – A.M.) ili ga nisu dovoljno voljele da bi se za taj cilj s nama borile, mi moramo definirati svoj, samo svoj, realan, dohvatljiv i ostvariv cilj koji će biti ono za šta ćemo se boriti i što ćemo, uz božiju pomoć, za sva vremena sačuvati (...) dosadašnja BiH sa svoja tri naroda, postala je nerealna. Poslije ovakvog genocidnog rata, dugoročno, Muslimani, Srbi i Hrvati nisu u stanju da stvore bilo kakvu zajedničku državu. Ovaj će rat jednog dana završiti formiranjem nacionalnih država Muslimana, Srba, Hrvata, Albanaca i, eventualno Makedonaca (Hećimović, 2008b: 71).
Ovaj iskreni bošnjački etnonacionalni redukcionizam u teritorijalnom smislu, po Bukviću trebao bi slijediti sljedeće principe:
neophodno je definirati prostor države muslimanskog naroda, koji će zadovoljiti sljedeće kriterije:
da je to kompaktan prostor koji se može braniti;
da ima svoj izlaz na more;
da obuhvata grad Sarajevo kao historijski centar bosanskih Muslimana (Hećimović, 2008b: 71)
Profesor Ibrahim Bušatlija republiku muslimanskog naroda vidi kao temelj ili okosnicu buduće BiH:
onda bi osovina od Bihaća do Foče figurirala kao osnova armature za BiH, koja ima sad drugu armaturu – od Neuma-Kleka pa do Brčkog. Bez te armature nema države (Hećimović, 2008b: 72).
Duh Invinciblea kao nalog za bošnjačkom naciotvornošću najjasnije je izrazio poslanik Ejub Topić iz bihaća:
ako BiH, srcolika, okvirna, međunarodno priznata, ako borba za nju vodi u propast muslimanski narod i nemogućnost opstanka, onda mi to ne smijemo dozvoliti. (...) s potpisom [Owen-Stoltenbergovog plana - A.M.] se definitivno dobija međunarodno priznati prostor za muslimanski narod. Koliki je toliki je, kakav je takav je ... (Hećimović, 2008b: 72).
Epilog Sabora pokazao je da je, na sreću, razum prevladao osjećaj beznađa, pa je Owen-Stoltenbergov plan odbijen. BiH je ostala jedinim političkim okvirom unutar kojega mogu postojati Bošnjaci, a bosanski Muslimani postali su Bošnjaci, koji, valjda vođeni Isakovićevim uvidom, od tada uglavnom nisu osjećali potrebu da sebi i drugima objašnjavaju svoje narodno ime. Na žalost, kao indirektna posljedica 'legitimacije' etnohomogenizirajućih identitetskih naracija i ideja o samoj mogućnosti podjele zemlje, odnosno kao indirektna posljedica ovog neuspjelog izleta u naciotvorstvo nastupila je dugotrajna faza pojačane etnicizacije svih institucija države, kao faza etničkog kristaliziranja. Ako inicijativa stvaranja etničke bosansko-muslimanske 'zemljice' (Tuđman) države nije uspio biti nametnut na Saboru, zasigurno su pregovarači s Invinciblea i njihovi saradnici – predvodnici bošnjačke etnopolitike – pristupili njenom reformuliranju s ciljem konačnog zaokruživanja nacionalnih institucija parazitirajući na legalnim institucijama Republike. Od 1993. do 1995. godine Bošnjaci su tako de facto, premda ne i de iure dobili svoju vojsku, policiju, sudove i druge institucije. Ta institucionalna erozija rezultirala time da su kraj rata dočekali kao de facto 'treća strana' u sukobu, a Republika BiH ostala je pukim 'počasnim' pojmom ispražnjenim od bilo kakvog smislenog sadržaja. Štaviše, ime RBiH postalo je sinonim za bošnjačke vlasti (Bosnian Muslim Government).
Ma kako ga pravdali, svaki isključivi etnički partikularizam i Bošnjaka i Srba i Hrvata pokazuje se krajnje opasnim za te narode jer rezultira u gubitku upravo onog što su svojim partikularističkim nacionalizmom htjeli zaštititi – kulturni i politički identitet svog etničkog kolektiva. Dok se bosanski Srbi i Hrvati u tim procesima etničkog mobiliziranja programski utapaju u identitetske kulturne i političke artikulacije 'svojih matica', Bošnjaci, eventualnim gubitkom cjelovitog državnog okvira identitetski se zgušnjavaju na kulturne i političke dimenzije islama koji je po svojoj prirodi, vidjeli smo, anacionalan. Tako su suštinski ciljevi 'buđenja nacionalne svijesti' s početka devedesetih godina XX stoljeća u krajnjem anti-nacionalni i sebeponištavajući, uzaludni, i ako se imaju u vidu počinjeni zločini i razaranja, tragično besmisleni.
Etnonacionalistički obrat iz 1990. godine u BiH je temeljno protresao državu jer je promijenio 'njezinu općenitu namjenu'. Naime, sada je uloga države, političke zajednice uopće, kao čuvarice općeg dobra, na druženoj antikomunističkoj platformi preinačena u isključivu ulogu čuvarice partikularnog, dakle nečega što bismo mogli nazvati 'etničkim dobrom'. Vođeni idejom propitivanja samih temelja na kojima počiva 'komunistička BiH', etnički lideri su zagovarali i oko toga postigli konsenzus za uspostavu novih odnosa između konstitutivnih kolektiviteta. Svodeći se na partikularne perspektive, 'žablje' perspektive samo moje etnije, obesmislili su općenitu ravan jedne političke zajednice, pa samim tim i 'opće dobro'. Štavioše, opće dobro je odbacivano kao floskula iza koje se navodno krije mogućnost jedne etnije nad drugom. Jednom kada država postane čuvarica partikularnog, a ne općeg dobra, onda u krajnjem, više neće biti ni potrebe za tom državom, jer se partikularno dobro sada konstituiralo kao sebi-dovoljno, zaokruženo, naprosto opće. Nadalje, takve političke zajednice u kojima dominiraju partikularističke naracije, dakle one koje ne počivaju na refleksiji o općem dobru, neizbježno su autoritarne organizacije, jer povlašćuju jednu partikularističku naraciju nasuprot drugih. Ako se, promišljajući ideju novog bošnjačkog sabora, jedan partikularni 'konstitutivni' element, u ovom slučaju bošnjački narod, lati 'projekta konačnog definiranja nacionalnog programa i nacionalnog interesa bošnjaka u evorpskoj BiH, državi u kojoj žive zajedno sa Srbima i Hrvatima' nije jasno kako jedna takva partikularna perspektiva može obuhvatiti i one druge partikularne perspektive ukolio sama nema pretenzije da sebe uspostavi kao opće. Nešto više o takvim pretenzijama sebe-projekcije partikularne perspektive u sferu opčenitosti u svjetlu novog sabora možemo saznati od sazivača. Mulabegović ustvrđuje da je „najvažnije shvatiti da nema nikakve razlike između interesa bošnjačkog naroda i interesa države BiH, te da se između toga može staviti znak jednakosti“ (Mulabegović u Dizdarević, 2009: 28). Stavljanje jednakosti između jednog elementa državnosti, osobito etničkog, i države više je nego poziv na takvu pretenziju, s jedne strane, dok s druge strane, u praksi može značiti samo definiranje partikularnog, u smislu 'konačnog definiranja nacionalnog programa i nacionalnog interesa Bošnjaka'. U tom smislu taj poziv nije ništa drugo do ponavljanje poziva na konsocijacijski dogovor tri nosiva etnička stuba BiH koji je inaugurirala SDA svojim proglasom od 10.6.2009., naime da svi – Bošnjaci, Srbi, Hrvati – dio svog nacionalnog suvereniteta prenesu na građanski suverenitet biH, na nacionalnu ravan, čime se ostvaruju preduslovi za zloslutno ponavljanje kruga destrukcije koga smo prošli od tog juna 1991. pa do danas. Premda, ovaj put, događaji bi se mogli odvijati na malo drugačiji način. Kako je već 'naslućeno' Dejtonskim okvirom BiH je sve više postajala 'ahistorijska državna tvorevina', unutar koje se i kod bošnjačke političke elite sada javila ideja o 'definiranju svog parčeta suvereniteta' kroz novu saborsku artikulaciju nacionalnog programa i interesa. U stvari, poziv SDA iz juna 1991. godine bio je uvelike preuranjen za same Bošnjake: te daleke 1991. Bosanski muslimani ili bošnjaci nisu dio svog nacionalnog suvereniteta ni mogli prenijeti na građanski suverenitet BiH jer ga nisu bili ni definirali. Danas bi to upravo i mogli učiniti na nekom novom saboru i stati tako rame uz rame sa svojim srpskim i hrvatskim nacionalističkim kolegama koji strpljivo čekaju bošnjačku nacionalnu 'kristalizaciju' i homogenizaciju, te 'bratski' vezati svoje tri partikularističke identitetske zastave potpisujući konsocijacijski ugovor o mirnoj dezintegraciji zemlje, koja je, kako izgleda svima postala obesmišljenim teretom.
Dakle, kako uopće govoriti o cjelini iz perspektive njezinog jednog dijela koja isključuje druge perspektive. Potreba za samodefiniranjem (nacionalni program) podrazumijeva identitetsko razgraničenje prema drugom koje se time implicitno priznaje kao već samodefinirano i odjelito. Nije zgoreg pri tome podsjetiti se da gotovo po pravilu svi zapadnobalkanski nacionalni programi, pisani i nepisani, „održavaju činjenicu da postojeće etničke granice ne korespondiraju postojećim administrativnim granicama“ (Klemenčič/Žagar, 2004: xiii).
Budući da se 'nadnacionalno' identificiranje mora odbaciti kao hegemonističko – nadnacionalno se uvijek pokazuje kao mehanizam za dominaciju ili većinske ili najmoćnije društvene grupacije – tim prije potrebno je razmišljati o mogućnostima jednog liberalno-demokratskog, građanskog okvira koji ima svoj korijen u 'komunističkoj' definiciji BiH kao 'ni srpske, ni hrvatske, ni muslimanske' odnosno 'i srpske, i hrvatske i muslimanske' (1. Deklaracija ZAVNOBiH-a) unutar koje građani ostvaruju svoja zagarantirana individualna prava i slobode (2. Deklaracija ZAVNOBiH-a). Ova 'neutralizacija' etničkog faktora uz naglašavanje individualnih prava i sloboda predstavlja solidan osnov za emancipatorsku dimenziju koju podrazumijeva jedno građansko društvo. U svom eseju „Prilog jevrejskom pitanju“ Karl Marx kaže: „Emancipacija države od religije nije emancipacija zbiljskog čovjeka od religije“ (Marx, 1976: 71). Da li bi se, razmišljajući o bosanskohercegovačkom političkom kontekstu kojim dominira identitetska naracija etnije, a koja, sama, u većoj ili manjoj mjeri, obiluje etnokonfesionalnim vokabularom, zaključiti s Marxom, naime da jedna 'emancipacija bosanskohercegovačke države od etnije ne znači, kako obično nacionalistički intelektualci zaključuju, i emancipaciju zbiljskog čovjeka od etnije. Kao i Marxova 'kršćanska država' kojoj religija nužno postaje sredstvom, etnopolitička BiH je država u kojoj etnija postaje sredstvom, u stvari ona je kako Marx pokazuje 'država licemjerja', jer se prema etniji odnosi etnički, ili 'domaćinski' (Vlaisavljević), ne politički. Njoj nasuprot stoji demokratska država, koja etniju stavlja, da parafraziram Marxa, među ostale elemente građanskog društva. Premiještanje etnije u sferu građanskog društva ne samo da ne dokida etniju, nego je, sada kao građansko pravo i političku slobodu učvršćuje izmičući je iz ruku etnopolitičkih poduzetnika koji je upotrebljavaju kao sredstvo u održavanju organizacije države licemjerja. Učvršćujući je sada kao političku slobodu – jednu među drugima u kompleksnoj političkoj zajednici – istovremeno se, kako marx primjećuje, dovršava i politička emancipacija građanina koja nipošto ne ukida zbiljsku religioznost ili etničko pripadanje. Marx nastavlja kako „razdvajanje čovjeka na Jevreja i građanina države ... na religiozna čovjeka i građanina države, nije laž protiv državno-građanskog života, ona je sama politička emancipacija“ (Marx, 1976: 66). U obrnutom slučaju, kada se država prema etniji odnosi etnički, dospijevamo u situaciju države, kako to Đinđić opisuje, 'bez političkih građana', odnosno takva država je 'nedovršena' država, država, naime, u kojoj je etnička pripadnost temeljna odredba koja zahtijeva podređenje svih drugih određenja. Koja su to određenja? Kao prvo, takva, licemjerna, etnička država je 'ne-pravna' država. Naime, ona prelazi preko elementarne činjenice jedne pravne države u smislu da je jedno pravo apsolutno jedino unutar posebno određenog prostora, te apsolutizira jedno pravo, pravo kolektivnog određenja (pripadanja) nad svim drugim pravima. Odnosno, linija delimitacije pojedinog prava u njenom slučaju nije određena drugim pravom kao u slučaju pravne države, već pukom političkom moći. Apsolutizacija jednog prava ili slobode na štetu drugih, suštinska je odlika tiranije, jer se njome de-apsolutiziraju, ili relativiziraju sva druga prava i slobode. Dakle, ako je suština prava pravnim subjektima (svim građanima) omogućiti izbor, onda povlaštenje ili apsolutizacija jednog prava nad drugima taj izbor ili radikalno sužava, što se dešava u totalitarnim društvima, ili ga radikalno obesmišljava, što se dešava u iliberalnim demokratijama kao što bosanskohercegovačko etnopolitičko društvo, pa se dešava da je unatoč pobrojanim fundamentalnim slobodama i pravima građanina u samom Ustavu BiH njihova provedba i pozivanje na njih besmisleno. Pravo kolektivnog, u našem slučaju, etničkog određenja (kao nekoć klasnog) preferirano našim ustavno-pravnim poretkom, kao apsolutizirano, onda počiva na oduzimanju ili značajnoj redukciji prava na individualno samoodređenje, pa je kao takvo duboko anti-emancipacijsko. U jednom takvom svjetlu, ideja bošnjačkog sabora koja priziva upravo takvo kolektivno određenje jedne etnije koje će čak, kako se zamišlja, biti obavezujuće za svakog pripadnika tog naroda, određenje kao 'jedinstvena platforma' ili 'nacionalni program' je suštinski antiemancipatorski čin.
Nema sumnje da bi i eventualni bošnjački nacionalni program mogao biti takav, još jedan u nizu od onih dokumenata koji su ustvari žalopojke o ugroženom biću naroda, o povijesnim nepravdama koje su počinjenje postajući tako zalogom za nova stradanja i na taj način uklopiti u deskripciju balkanskih politika kao hiper-emotiviziranih identitetskih naracija. Naime, „ako se pravo na gnev jednog naroda prihvati kao političko pravo, ono se ne može osporiti ni pripadnicima drugog naroda (bez obzira kako bi se taj gnev i pravo na gnev obrazlagali [u svojim nacionalnim programima]); a dva gnevna naroda suprotstavljena jedan drugom jeste formula međunacionalnog sukoba (Pavlović: 1988: 317). O tri sukobljena naroda sa tri svoja etnička programa razrađenog gnijeva da i ne govorimo. U ovom svjetlu, tzv. nacionalni programi, dokumenti 'donjeg praga' ispod kojega se ne smije, dokumenti koji, poput Memoranduma SANU lamentiraju nad činjenicom da jedino taj narod „nije rešio svoje nacionalno pitanje, niti je dobio državu kao ostale nacije“ (Memorandum iz Pavlović, 1988: 330), samo dodatno emocionaliziraju politiku što je upravo suprotno onoga što se zaista želi postići tzv. nacionalnim programima – zrelost jednog naroda. Tome nasuprot, „zrelost i pojedinca i naroda podrazumeva, po Đinđiću, deemocionalizaciju politike“ (Perović, 2009: 18). Na kraju, potrebno je prisjetiti se riječi velikog književnika Czeslava Milosza koji poentira: „A ja sam se prema nacionalistima odnosio sa gađenjem; smatrao sam ih štetnim glupacima koji drekom i buđenjem uzajamnih mržnji među raznim nacionalim grupama oslobađaju sebe od dužnosti da misle“ (Milosz, 1985: 143), jer bi se u tome mogla kriti i svrha zagovaranja nacionalnih programa za naše narode koji se svode na zahtjev da konačno „umni“ ljudi iz „našeg“ naroda domisle nekoliko jednostavnih formulacija „našeg“ kolektivnog identiteta da bi se na taj način olakšao život za sve druge koji jesu i koji će tek doći, da se nakon što su ih 'naizust' naučili ne moraju upuštati u avanturu vlastitog, nedajbože kritičkog promišljanja. Ako bi mi bilo dopušteno da Bošnjacima (ali istovremeno i Srbima i Hrvatima) ponudim njihov nacionalni program on bi se morao obratiti svakom pojedincu iz tih naroda i glasio bi: 'njegujte vlastito mišljenje, argumentirano raspravljanje uvažavajući poziciju vašeg sugovornika i tačka', što nije ništa drugo do varijacija na Kantov prosvjetiteljski poziv individui da izađe iz samoskrivljene nezrelosti i da se bez skrupula koristi moćima vlastitog razuma. Svaki drugačiji nacionalni program oslobađa cijele narode od dužnosti da misle, što je recept za katastrofu tog naroda koji postaje masa fanatika, radikala i isfrustriranih jedinki.
1 Uputno je danas porazmisliti, nakon 15 godina od uspostave 'dejtonske BiH', u kojoj mjeri je ova zemlja danas proizvedena kao 'ahistorijska vještačka državna tvorevina' u potpunosti izložena vjetrometini etnonacionalističkih dezintegracionih snaga, čime su se Ibrahimagićeve slutnje dobrim dijelom ostvarile.
2 Čini se da ovo pitanje i dalje ostaje neodgovoreno. U jednom tekstu iz 2007. godine Filipović zaključuje: „Zbog okolnosti koje smo ocrtali, u pitanju definicije i davanja zadovoljavajućeg odgovora na pitanje o tome ko smo to mi Bošnjaci, susrećemo se sa mnogim problemima koji ograničavaju naše istraživačke mogućnosti i sposobnosti da na ta pitanja odgovorimo, pa je neophodno, prije svega, prokrčiti put jednoj misli koja će biti oslobođena svih naslaga predrasuda, krivih poimanja, namjerno stvorenih i podržavanih zabluda ili zamračivanja ovog pitanja, koje je samo po sebi, kako će se jasno pokazati, ali samo za onog ko ima hrabrosti i sposobnosti da historiju i društvo posmatra s obzirom na ono što oni jesu, a ne s obzirom na tradiciju naših mišljenja o njima, najčešće sasvim pogreših, veoma jasno i o kojem možemo imati relevantne i utemeljene spoznaje“ (Filipović, 2007: 110).
(Tekst objavljen u Godišnjak 2008/09, Fakultet političkih nauka Sarajevo, 2009.; str.:103-118)
Sa tri godine zakašnjenja država završava evidentiranje romskih potreba iako su i bez toga doneseni planovi za pomoć Romima i za to odobrena sredstva. Ona bi se mogla prepoloviti jer je broj evidentiranih Roma manji od dosadašnjih procjena. Dio romske zajednice u BiH ovo evidentiranje naziva etiketiranjem Roma i još jednom vrstom diskriminacije ove manjinske zajednice
Tek 40.000 Roma živi u Bosni i Hercegovini, a ne dvostruko više kako se do sada procjenjivalo, kažu preliminarni rezultati “evidencije” državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. To bi moglo značiti i upola manje novca za Rome u narednih pet godina. Nedžad Jusić iz organizacije Euro Rom u ovom evidentiranju vidi etiketiranje Roma jer su već ranije donesene odluke o pomoći Romima zbog kašnjenja sa evidentiranjem.
Ovo istraživanje romskih potreba još uvijek nije završeno ali je jasno da će brojka koja će se koristiti kao zvaničan podatak biti znatno manja od dosadašnjih procjena. Predstavnici romskih nevladinih organizacija nezadovoljni su načinom evidentiranja za potrebe Dekade romske inkluzije, projekta kojim bi se za Rome trebalo izdvojiti oko 600 miliona maraka do 2015. godine.
Evidentiranje je trebalo poslužiti pravljenju akcionih planova i strategije za pomoć Romima, ali su zbog kašnjenja, ti planovi već usvojeni i odobren budžet za pomoć najugroženijoj manjini u BiH.
- Ovo je sada etiketiranje Roma – kaže Jusić i dodaje da za evidentiranje nije trebalo uzimati lične podatke.
Njegova organizacija bila je saradnik u ovom projektu ali se on povukao zbog loše metodologije.
- Otvoreno sam im rekao da nisam zadovoljan i da ne želim ulaziti u taj posao – objašnjava Jusić i tvrdi da je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglica dosta toga uradilo na svoju ruku.
O kako ozbiljnim propustima se radi najbolje govori to da Jusića niti ikoga iz njegova porodice ili organizacije nisu evidentirali, kao ni Sanelu Bešić, koordinatoricu Romskog informativnog centra, jedne od najpoznatijih romskih organizacija u BiH.
- U Tuzli se popis u naseljima pravio u jednoj prostoriji, jedan dan. Ljudi su dolazili i prijavljivali se. Pitanje je je li to vjerodostojno? Da li mogu tvrditi da je to tačno? – kaže Bešićeva i objašnjava da je proces bio posebno težak za nepismene Rome, a bilo je i jako puno Roma koji se uopšte nisu željeli prijaviti na evidenciju.
Uz sve nedostatke, za Bešićevu je evidentiranje korisno jer Dekada ima potrebu za bazom podataka kojom bi mjerila progres.
Jusić, sa druge strane, nije siguran da je uopšte bilo želje da se dođe do pravih podataka. Tvrdi da postoje cijela naselja gdje živi i do stotinu Roma koja uopšte nisu evidentirana.
- Ne znam da li je to slučajno ili namjerno – kaže Jusić.
U popisu 1991. godine oko devet hiljada ljudi u BiH su se izjasnili kao Romi. Međutim, druge statistike su govorile da je Roma barem šest puta više. Slično bi moglo biti i ovaj puta a stvarni broj pripadnika najugroženije bosanskohercegovačke manjine ćemo saznati tek sa zvaničnim popisom stanovništva.
Količina novca koju će BiH izdvojiti za pomoć Romima određena je prema dosadašnjim procjenama od 76.000 Roma. BiH bi do 2015. trebala izdvojiti oko 640 miliona maraka za obrazovanje, zapošljavanje i izgradnju stanova za Rome. Do sada se pokazalo da se izdvaja tek pet posto od godišnjeg plana od 80 miliona maraka pa Jusić s pravom strahuje da ova evidencije to ne smanji na dva i po posto.
- Ne vjerujem da će to utjecati na budžet ali opet naša je država spremna na sve – kaže Jusić.
Saliha Đuderija, pomoćnica ministra za ljudska prava i izbjeglice, tvrdi da smanjenja budžeta neće biti.
- I ovako imamo manje novca nego što treba tako da neće biti smanjenja – kaže Đuderija i dodaje da evidentiranje nije završeno.
Prema procjenama ovog ministarstva ostalo je još oko 20 posto neevidentiranih Roma i nadaju se da će posao završiti do kraja januara. Đuderija naglašava da se ne radi o popisu nego evidentiranju romskih potreba te da je proces bio dobrovoljan. Projekat koji je trebalo završiti još prije tri godine koštao je 250.000 maraka i Romi od njega još uvijek ne vide direktne koristi. Jusić objašnjava da sve to za Rome izgleda daleko i imaginarno.
- Država je daleko iznad nas, stvari se moraju spustiti na lokalni nivo.
(zurnal.info)
Da bi popravio „krvnu sliku“ uoči izbora, jer prema rezultatima sa posljednjih lokalnih izbora 2008. godine, kada je na svojoj, banjalučkoj regiji izgubio pet odbornika u gradskom parlamentu, ili 25 posto birača, Milorad Dodik je odlučio pokoriti i ono malo neovisnih medija. Žurnal objavljuje nove detalje o ofanzivi SNSD-a na medije
Nova godina u Republici Srpskoj počela je u znaku izbora, što ovih vanrednih lokalnih, za načelnika opštine Bileća, što redovnih parlamentarnih koji slijede u oktobru. Da kampanja uveliko traje, vidi se i po tome što čak ni praznični januarski dani nisu bili pošteđeni političkih prepucavanja u medijima. Formirana su i dva politička tabora, jedan koji čine partije koalicije na vlasti, SNSD-DNS-SP, a drugi još uvijek nehomogenizirana opozicija čiji je neformalni lider SDS, a prate ga PDP, SRS RS, DP, Nova socijalistička partija Zdravka Krsmanovića i još neke manje partije. Sličnu matricu usvojili su i ovdašnji mediji.
Po odnosu prema političkim blokovima, medije u Republici Srpskoj, osim na elektronske i printane, javne i privatne, bez imalo dvoumljenja možemo podijeliti na, uslovno rečeno, režimske i nezavisne. Zapravo, oni se svojom uređivačkom politikom sami svrstavaju u jednu od dvije grupe. Istina, egzistiraju i podvrste, a to su oni mediji koji pokušavaju djelovati u branši na način identičan onom kako prostitutka pokušava zaraditi novac, a da ne ide do kraja u pružanju usluga. Možemo reći da se tako ponašaju i mediji koji nisu u potpunosti „nasjeli na rudu“ vlasti. U servilnom odnosu prema Vladi RS, kojoj je stalo da bude u ljubavi sa svima, dakako, prednjače javni mediji, koji su i najpozvaniji da „blagovremeno i objektivno“ informišu javnost. Situacija je identična onoj u okruženju, gdje takođe nije u potpunosti prekinuta pupčana vrpca između javnih, naročito televizijskih servisa, kao najmoćnijih medija i vlasti.
SVI DODIKOVI MEDIJI
O ulozi i značaju medija u savremenim, više ili manje demokratskim društvima, sve je već rečeno. Opštepoznata je i „briga“ vlasti za medije, ali je manje poznata ljubav lidera SNSD-a Milorada Dodika prema njima. Svojevremeno je Dodik, zajedno sa Željkom Kopanjom učestvovao u stvaranju „Nezavisnih novina“, tada opozicione novine, a nekoliko godina kasnije, njegova kćerka Gorica postala je vlasnica radio stanice „Igokea“. Logično bi bilo da je sada na redu televizija. Da se ipak „Vlasi ne dosjete“, programiranje socijaldemokratskoj ideji (po Dodikovim aršinima) privrženog javnog mnjenja i dalje se najefikasnije provodi putem javnih medija.
Nakon privatizacije „Glasa Srpske“, od značajnijih medija u RS prefiks javni nose još novinska agencija SRNA i Radio-televizija RS, a oni su odavno udružili snage, na veliko zadovoljstvo Vlade i sve manje zadovoljstvo građana, koji su odavno primijetili da se „istina“ koja se plasira sa TV ekrana, uveliko razlikuje od one stvarne. Posebno zanimljivu ulogu u zatvaranju medijskog čarobnog kruga ima novinska agencija SRNA, čiji servis koriste gotovo svi veći mediji u RS i BiH. Retuširane vijesti, ili bolje rečeno činjenično osakaćene, postale su svakodnevica SRNE. Tako, na primjer, ako neko od opozicionih lidera održi press konferenciju u 11 sati prije podne i kritički se osvrne na rad Vlade , ili na stavove vladajućeg SNSD-a, izvještaj sa tog pressa biće objavljen kasno popodne, kada većina redakcija printanih medija već prelomi novinu, ali će zato reagovanje iz Vlade ili SNSD-a biti objavljeno u ekspresnom roku, prije osnovne vijesti na koju je uslijedila reakcija. O nepouzdanim i neprovjerenim informacijama zbog kojih je SRNA oposljednjih godina izgubila značajno na kredibilitetu koji je imala među korisnicima svog servisa, možemo naširoko.
Najdrastičniji i najsvježiji primjer neprofesionalizma SRNE pokazan je tokom medijske kampanje protiv BN televizije, kada je, nakon upada policije RS 13. januara zbog prijave o navodnoj utaji poreza i zloupotrebi službenog ovlašćenja, ova agencija objavila kako je „prema nepotvrđenim informacijama, policija tokom pretresa pronašla oko 170.000 KM u gotovini“. Pri tom, vijest nije potpisana, što jasno ukazuje na namjeru nalogodavca i autora, koji istinitost svoje tvrdnje nije ni pokušao da provjeri kod policije ili rukovodstva BN TV. Da ne bude zabune, policija nije pronašla ni jedan jedini fening.
Druga karika u lancu medijske mašinerije u službi vlasti Milorada Dodika je RTRS, koji se drži Srnine informativne matrice. RTRS-u je zbog „objektivnosti“ drastično opala gledanost , o čemu svjedoče i posljednja istraživanja Mareco Index Bosnia, prema čijim je mjerenjima tokom januara RTRS druga TV stanica po gledanosti u RS, a u pojedinim područjima nalazi se i na trećem mjestu.
Ne brine vlastodršce i upravljačko-uredničku garnituru na RTRS-u činjenica da komercijalne TV stanice imaju daleko gledaniji program, naročito zabavni, već to što je informativni program, naročito BN televizije, ali i ATV-a, sve gledaniji. U izbornoj godini to je za vladajući SNSD ravno medijskom puču. Kako RTRS svojim signalom gotovo u potpunosti pokriva Republiku Srpsku, i dobar dio Federacije BiH, za razliku od BN-a i ATV-a čija je mreža predajnika znatno manja, (BN i ATV se daleko više gledaju u kablovskoj mreži širom BiH, što piplmetri ne mjere), loša gledanost programskih sadržaja entitetskog javnog TV servisa time još više onespokojava vlast.
Zato i ne čudi ishitrena reakcija u vidu iznenadnog upada u BN televiziju 13. januara, na osnovu prijave bivšeg radnika o navodnoj utaji poreza, koji je direktoru Vladimiru Trišiću i ranije prijetio oružjem, zbog, opet navodnih, neraščišćenih računa.
Ako je policija sve to znala, a znala je, zašto joj je trebao tako loš izgovor? Ne predstavlja li pritisak na medije i stalna policijska pratnja koju je Trišić sada dobio, bez obzira što bi mu policijska zaštita trebala garantovati da će ostati živ?
DODIKOV MEDIJSKI MOGUL
Da bi se u susret izborima popravila krvna slika vladajućoj opciji naklonjenih medija na području krajiške regije, a posebno Banje Luke, gdje je SNSD na posljednjim lokalnim izborima 2008. izgubio pet odbornika u gradskom parlamentu, ili 25 posto birača, u pogon je stavljena i BEL televizija, koju je nakon stečaja kupio laktaški biznismen Milorad Janjetović, inače komšija Milorada Dodika. Ovaj kontroverzni biznismen vlasnik je i kompanije „Tamaris“, koja se bavi održavanjem zelenih površina širom svijeta, a naročito u Banjoj Luci. Osim što svojom travom pokriva mnoge poznate stadione u Evropi, Janjetović je vlasnik i dnevnog lista „Fokus“, koji je odavno u propagandnoj funkciji jer se aktivnosti vladajućeg SNSD-a pomno bilježe na prvim stranama. U kojoj mjeri je ova novina bilten SNSD-a i njegovog satelita, Socijalističke partije, dovoljno govori to da su primjerci „Fokusa“ na čijoj naslovnici su bili Petar Đokić i Ivica Dačić, besplatno dijeljeni delegatima Petog kongresa SP-a, koji su se trebali odlučiti između Đokića i Krsmanovića. Za čiji će groš raditi BEL možda ponajbolje govori redoslijed sjedenja prilikom dočeka Srpske nove godine u ugostiteljskom objektu „Kaldera“ u Laktašima, čiji je vlasnik takođe Dodikov blizak prijatelj Milenko Čičić. Za istim stolom, s lijeva na desno, našli su se predsjednik IO SNSD Nebojša Radmanović, Dodik, Čičić i Janjetović.
TV Bel Kanal počeo je emitovati program 18. decembra u 13 sati, a taj trenutak, osim po prisustvu ministara iz Vlade RS, gradonačelnika Banje Luke Dragoljuba Davidovića i drugih SNSD-ovih kadrova, ostaće upamćen i po anegdoti čiji je glavni akter ponosni vlasnik ove televizije. Janjetović je u svom pozdravnom govoru naveo kako BEL pretenduje da bude jedna od najglednaijih TV stanica u regiji, te da je za tu svrhu nabavljena „najsavremenija oprema u „Evropi“, posljednja riječ tehnike, te adaptiran prostor u zgradi „Čajaveca“
-Svi su nam govorili da ne možemo za sedam dana završiti renoviranje objekta i pokrenuti televiziju, ali mi smo dokazali da možemo. Istina, nismo završili sve, imamo još dvije nedovršene prostorije, ali i njih ćemo završiti i u njima ćemo smjestiti sve naše reprodukcije (!), poručio je Janjetović ponosno.
O efektima rada ove lokalne TV stanice još je rano govoriti, ali nema sumnje u to kakva će biti njena uloga u predstojećim predizbornim aktivnostima SNSD-a.
REZERVISANE NASLOVNICE
Što se tiče printanih medija, opšta je ocjena da najviše volje za pokazivanje nezavisnih stavova u odnosu na politiku pokazuje “Euro Blic”. Na stranicama bh.izdanja ovog beogradskog lista, nerijetko se mogu pročitati tekstovi koji se kritički odnose prema vlasti.
Za koju nijansu je u tom pogledu neodređeniji “Press”, dok svi drugi dnevni listovi sa značajnijim tiražom u RS balansiraju i bave se marginalnim društvenim temama, naročito bježeći od objavljivanja stavova opozicije.
U vrijeme SDS-ove vlasti, opozicione “Nezavisne novine” danas su utihnule. Nema ozbiljnijeg istraživačkog rada, ne prate se afere koje se vežu uz imena ljudi iz vladajuće koalicije, ili barem ne dublje od pukog pominjanja. Zato im i nije teško provjeriti rejting na kioscima. Po nekim informacijama, “Nezavisne” su se srozale na oko 2.000 prodatih primjeraka dnevno.
Profesionalni sunovrat “Glasa Srpske”, domaćeg dnevnog lista sa najdužom tradicijom, počeo je još u toku kampanje za parlamentarne izbore 2006., kada su se po novinarskim kuloarima zbijale šale o tome ko će osvanuti na naslovnoj strani. Tokom mjesec dana kampanje svakodnevno su se čitaocima sa naslovnice smiješili Dodik, Radmanović, Radojičić, Špirić… Za ostale nije bilo mjesta. Nije se mnogo promijenilo do danas. “Glas” je nakon privatizacije u rukama “Nezavisnih”, tačnije Željka Kopanje, koji je na mjesto urednika postavio Mirjanu Kusmuk, suprugu generelnog direktora RTRS Dragana Davidovića. Upućeniji u odnose ovog trojca tvrde da im Kopanja jednako izdaje zadatke. Nekada najtiražniji dnevni list danas u šali nazivaju penzionerskom novinom, čiji je tiraž znatno veći od “Nezavisnih”, valjda zbog većeg broja objavljenih čitulja.
Sve u svemu, prostora u medijima koji su naklonjeni vlasti, ima samo za istomišljenike, naročito one koji su spremni da negativno govore o suprotnoj opciji, ostali nisu dobro došli.
MEDIJE TREBA POKORITI
Iluzorno je govoriti o potpuno nezavisnim medijima u zemljama tranzicije, kakva je i BiH. Ipak, nezavisnost bi se mogla mjeriti stepenom profesionalnosti i izbalansiranog pristupa, naročito kada je riječ o jednakoj dostupnosti medijskog prostora svim političkim opcijama.
Politički analitičar Tanja Topić smatra da su mediji u BiH podijeljeni po etničkim i entitetskim granicama, što samim tim dovodi u pitanje njihovu objektivnost:
-Ako nisu naklonjeni etničkoj grupi kojoj pripadaju, mediji su onda u nekoj krajnjoj varijanti promotori određenih politika i interesa. U BiH je jako teško sačuvati profesionalizam i objektivnost, posebno usljed ekonomskih pritisaka na medije. Zato su uvijek manje više, blaže ili žešće, u nekom obliku zavisnosti, tako da je upravo suština na njihovom profesionalizmu i korektnosti.
Kada je riječ o sprezi politike i medija, Topićeva ističe da naši političari pokazuju dosta naslijeđa iz prošlosti i smatraju da medije trebaju pokoriti. Tako je poslušnima sve dopušteno, dok one nepodobne treba uništiti. Društvo koje ne poznaje različitost mišljenja od koje živi demokratija, kaže Topićeva, loš je okvir u kojem djeluju mediji:
-Veze između medija i politike uvijek je bilo i biće je. Za prepoznavanje te sprege potreban je obrazovan, samosvjestan građanin, a BiH je još daleko od toga. Mislim da tu granicu treba pojedinačno odrediti svako od nas, do koje granice ce dopustiti i koji su to interesi koji dopustaju da politika vlada njima. Međutim, da se ne zavaravamo, ta sprega je uzajamna. Brojni su mediji koji su se dobrovoljno stavili u službu određenih politika. I to je njihov izbor. Naš izbor su daljinski i odluka na kiosku za koga ćete izdvojiti jednu marku, kad je riječ o dnevnim novinama.
(zurnal.info)
Zaposleni u Općinskom sudu u Sarajevu godišnje “ukradu” skoro milion maraka - tačnije 918.743,75 konvertibilnih maraka, jer njihov radni dan traje pola sata kraće od propisanog, i plaćenog. Radno vrijeme zaposlenih u Općinskom sudu u Sarajevu zvanično počinje od 08,00 i traje do 16,00. Tako bi barem trebalo biti prema zvaničnoj informaciji o radu Suda. Međutim, ova institucija sa radom počinje tek od 08,30. Dakle, sa pola sata zakašnjenja. Naravno, to uposlene ne spriječava da u 16,00 napuste svoja radna mjesta.
BUDŽET OD 14,7 MILIONA KM
Tako, naprimjer, na Izvještaju o prispjeću pošiljke koju vam poštar ostavi na adresi, ukoliko niste kući kada vam dostavlja dopis iz Općinskog suda u Sarajevu, piše da “navedenu pošiljku možete podići na sudu - Općinski sud Sarajevo...” Kada zatražite informaciju o početku rada Suda, uljudno će vam saopštiti da je radno vrijeme od 08,00 do 16,00. Ali nije tako.
U Sudu ne možete ništa uraditi prije 08,30 jer vas, jednostavno, stražari na vratima neće pustiti. Obrazloženje uposlenih na obezbjeđenju, doduše usmeno, glasi: “Radno vrijeme Suda je od pola devet.” Dakle, radno vrijeme uposlenih nije osam radnih sati nego 7 sati i 30 minuta. Pola sata manje od zvaničnog.
Kako bismo saznali koliko (ne)rad zaposlenih u Općinskom sudu košta građane Kantona Sarajevo, poslužili smo se osnvnim matematičkim radnjama i došli do zaista skandaloznih informacija. Prema izvještaju o budžetu Kantona Sarajevo, prošle godine je na plaće, naknade i doprinose zaposlenih u Općinskom Sudu u Sarajevu potrošeno 14.699.900 KM. Obzirom da je pola sata (ne)rada uposlenih u Sudu jedna šesnaestina njihovog radnog vremena, lako se izračuna da oni godišnje nezasluženo uzmu 918.743,75 konvertibilnih maraka. Pri tom, isti taj sud bilježi nevjerovatna kašnjenja pri rješavanju slučajeva. Prema informacijama navedenim u Biltenu Općinskog suda u Sarajevu na kraju 2008. godine ostalo je neriješeno skandaloznih 1.049.005 slučajeva. Naravno, to se pravda nedovoljnim brojem zaposlenih, a da niko od njih ne postavlja pitanje koliko rade oni koji su već zaposleni.
KLIZNO RADNO VRIJEME
U Sudu smo zatražili informaciju zbog čega radno vrijeme uposlenih na Općinskom sudu u Sarajevu počinje u 08,30 a ne u 08,00 sati, koliko je i zvanično navedeno radno vrijeme i koje traje do 16,00 sati. Zbog toga smo zatražili da nam dostave zvaničnu informaciju zbog čega je to tako i da li za takvo ponašanje postoji zvanična odluka.
Od Amre Karačić, stručnog saradnika za odnose s javnošću Općinskog suda u Sarajevu dobili smo suhoparnu birokratsku informaciju u kojoj se navodi da je za uposlenike Općinskog suda u Sarajevu “radno vrijeme klizno”, te da je “dolazak na posao i početak radnog vremena od 07.30 h do 08.30 h, kraj radnog vremena je od 15.30h do 16.30h.” U njenom saopćenju za Žurnal još se navodi kako je “za fizička i pravna lica ulazak/izlazak u/iz zgrade suda od 8.30h do 16,30h.”
Ova informacija mogla nas je djelomično zadovoljiti ali, nažalost, ona je netačna, da ne upotrijebimo neku težu riječ. Da bismo provjerili navode savjetnice Karačić, 15 minuta nakon 16 sati pokušali smo ući u zgradu Suda. Naravno, ulaz je bio zaključan a na izlazu su bile samo uposlenice koje su se odjavljivale, provlačeći svoje magnetne akreditacije. Upitali smo policajca iz obezbjeđenja da li možemo ući u Sud na što nam je odgovoreno da je radno vrijeme završeno i upućeni smo da dođemo “u pola devet, kada Sud počinje sa radom”. Pitali smo ih od kada do kada radi Sud, na šta smo dobili odgovor: “Od pola devet, do četiri”.
Dakle, ipak zaposleni na Općinskom sudu u Sarajevu rade sedam i po sati a poreski obveznici u Kantonu Sarajevo plaćaju njihovo puno radno vrijeme. Onih 918.743,75 konvertibilnih maraka neko “ukrade”, a za onih preko milion neriješenih predmeta možemo samo upotrijebiti onu staru izreku kako je pravda spora, a za neke i nedostižna.
(zurnal.info)
Teško je dokučiti šta se vrzma po glavi predsednika Srbije Borisa Tadića poslednjih dana. Srebrenica? Izustio je predsednik taj toponim koji simbolizuje stradanja nevinih, zločin neviđenih razmera i ne silazi mu s usta. To naravno ne znači da mu ne silazi i s uma.
Već godinu dana Žene u crnom svakog 11. u mesecu okupljaju se ispred zgrade Predsedništva i podsećaju Tadića na jednu “sitnicu”. Predsedniku se redovno šalju pisma u kojima se zahteva da se 11. juli proglasi Danom sećanja na žrtve Srebrenice, a jedan 11. juli je već prošao a zahtev da se usvoji rezolucija o Srebrenici nije ni razmatrana, a gde usvojena.
MANJE ZLO
Ko je i zašto Tadiću došapnuo na nedavno održanom sastanku ambasadora Srbije u Beogradu da pred svima spomene da bi Srbija konačno trebalo da usvoji rezoluciju kojom će se osuditi zločini u Srebrenici? Verovatno zbunjenim ambasadorima ni samima nije bilo jasno o čemu se zapravo radi. Nije li skrivena kamera? Uglavnom, Tadić je istu stvar ponovio i nedavno gostujući na RTRS-u, povodom godišnjice Karadžićeve tvorevine zvana Republika Srpska.
Nastavio je nesmanjenim intezitetom i narednih dana, što on, a što pokorni vojnici Demokratske stranke u parlamentu. Ako se malo prebroje oni članovi vladajuće koalicije koji su do sada pokazivali pozitivne signale u odnosu na rezoluciju kojom bi se osudio zločin u Srebrenici jasno je da ne postoji dovoljna podrška. Nju između ostalog čine i politički potomci Slobodana Miloševića personifikovani u liku Ivice Dačića ali i nastavljači tradicije Željka Ražnatovića - Arkana, predvođeni sa Draganom Markovićem - Palmom.
Sa druge strane mogli bi računati na Liberalno demokratsku partiju Čedomira Jovanovića, ali manimo se računice, ovde je ionako sve trgovina, a do konačnog dogovora dug je put i nikakvi rokovi ne važe. Uostalom, usvajanje Statuta Vojvodine previđeno je bilo još krajem 2008., a usvojen je sa punih godinu dana kašnjenja dok se nije našao odgovarajući modus.
E, slično bi moglo biti i sa rezolucijom. Kako stvari stoje svega dve nedelje nakon prvog Tadićevog oglašavanja u Skupštini Srbije bi se mogle naći čak dve rezolucije. Jedna koja osuđuje zločin u Srebrenici i koja bi, barem formalno trebalo da bude pandan onoj koju je usvojio Evropski parlament, a druga koja osuđuje sve ostale zločine, posebno one nad Srbima.
Veruje se da je ovo rešenje koje bi zadovoljilo obe strane i o tome se baš vodi rasprava po medijima. Većina podržava ovakav dogovor, uključujući tu i predsednicu Fonda za humanitarno pravo Natašu Kandić. Mnogi smatraju da je to manje zlo od rezolucije koja bi relativizovala zločine u Srebrenici osudivši sve zločine koji su činjeni na prostoru rahmetli nam države.
Možda i jesu u pravu, ali to bi valjalo priznati jedino ako se rezolucija o Srebrenici usvoji prva i to ne kako bi se skinula ljaga sa Srba i Srbije već se mora jasno reći ko, zašto i kako osuđuje zločine. Tek tada bi se moglo progledati kroz prste i usvojiti još jednu rezoluciju. Poznavajući načine delovanja demagoga poput Tadića, kao i činjenicu da vladajuću koaliciju čvrsto za uzde drže i spomenuti naslednici Miloševića i Arkana teško da će se dozvoliti još jedno “ponižavanje” Srba i Srbije.
SVE JE RELATIVNO
Čemu onda sva ova priča oko rezolucije ako se već ništa neće izmeniti? Jedan od mogućih razloga je definitivno pritisak EU. Srbija je tek predala zahtev za kandidaturu, a Mladiću ni traga ni glasa. Džaba sva deklarativna dobra volja, džaba ostavka Rasima Ljajića... Holandija to ne grize, barem ne još. Zagrizli su međutim izveštaj Serga Brammertza i dopustili odmrzavanje prelaznog trgovinskog sporazuma, ali Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju je i dalje jednako dalek. Otprilike onoliko koliko i hvatanje Mladića.
U takvoj konstalaciji snaga jedno usvajanje rezolucije o Srebrenici moglo bi doći kao poručeno. Ionako bi posle toga nastavili po starom, a Holandiji bi možda i to bilo dovoljno da ponovo zažmiri na praznu ćeliju u Haaškom im kazamatu na kojoj piše ime Ratka Mladića.
Drugo na šta se aludira je proces koji se pred Međunarodnim sudom pravde vodi između Hrvatske i Srbije, pa bi se na eventualno usvajanje moglo gledati i kao na dodvoravanje Sudu u ovom procesu, a sve zato jer je isti taj sud okrivio Srbiju da ništa nije učinila kako bi sprečila genocid. Istina, nigde se ne spominje da Srbija treba da donese bilo kakvu rezoluciju, ali nije na odmet.
Prvi predlog rezolucije je inače dostavljen još 2005. godine i od tada do danas bilo je više pokušaja da se osude zločini ali svaki put se ponavljala ista priča. “Može, ali da osudimo i druge zločine”. Ovakva relativizacija prisutna je i danas. Nijedan predlog još nije viđen, mada je to samo pitanje vremena. Tadić je bacio kost i sada je valja oglodati tako da se ne polome zubi. Valja obaviti dobar pazar rekli bi u Srbiji jer u ovakvoj zemlji, sa ovakvim političarima to i nije ništa drugo do obavljanja pazara.
Žrtve i porodice žrtava ostaju i u 15-oj godini samo kolateralna šteta.
Medijska hajka Dodikovih medija krenula je odmah nakon ulaska policije u prostorije BN televizije i ubrzo pokazala stvarne motive čitave akcije Haranga protiv televizije BN, koja je počela upadom policije RS u RTV dom u Bijeljini u ranim jutarnjim satima u srijedu 13. januara, po nalogu Okružnog tužilaštva, nastavljena je pravim specijalnim ratom koji su protiv ove medijske kuće poveli mediji u službi vladajućeg SNSD-a, u prvom redu novinska agencija SRNA i pojedini printani i elektronski mediji u RS. Nakon što su na upad policije reagovali brojni mediji, novinarska udruženja i nevladine organizacije iz RS, BiH i okruženja, ali i političke, mahom opozicione partije, uslijedilo je saopštenje „fizičkog lica“ koje je podnijelo famoznu prijavu protiv BN televizije, a zbog „utaje poreza i zloupotrebe službenog položaja“.
"Policiji sam predao obimnu dokumentaciju o nezakonitom poslovanju BN televizije, utaji poreza i nesavjesnom poslovanju zbog neraščišćenih finansijskih računa sa vlasnikom Vladom Trišićem vezanim za nabavku opreme za televiziju", stoji u saopštenju koje je navodno napisao podnosilac prijave Milorad Lazić, a objavila agencija SRNA.
Ovo „navodno“ je zbog toga što oni koji Lazića dobro poznaju, tvrde da on nije u stanju napisati takav tekst, ali je nekome očito dobro došao za vođenje prave medijske akcije protiv BN televizije.
DOBRO UPUĆENI NN
Lazić u svom saopštenju tvrdi da su mnogi mediji proteklih dana objavili sijaset neistina u vezi sa informacijama o „policijskom uviđaju“ u televiziji BN. Zna Lazić i to da "iza svega što se dešavalo u BN-u ne stoje nikakvi pritisci vlasti niti bilo koga drugog, niti je riječ o pritiscima na slobodno novinarstvo", pa čak ukazuje i na „ishitrene reakcije nekih stranaka, nevladinih organizacija, udruženja i pojedinaca“.
Nije Lazić, kojeg u Bijeljini zovu Lazo Ćurka (drugi nadimak mu je Lazo Greška), zaboravio da pomene i Transparency International, koji se po njemu „navodno bori protiv korupcije i kriminala“, a koji je „samo sat-dva nakon policijskog uviđaja izdao saopštenje podrške BN-u, ne sačekavši da se zvanično upozna sa činjenicama“.
„Činjenice“ su opet ugledale svjetlo dana posredstvom agencije SRNA, koja je, pozivajući se na „nepotvrđene informacije“, koje nije ni pokušala da provjeri kod odgovornih u BN TV, objavila da je policija prilikom pretresa zgrade pronašla oko 170.000 KM u gotovini.
Reagujući na ovu vijest, kolegijum RTV BN je u svom saopštenju sa gnušanjem odbacio SRNA-inu “nepotvrđenu informaciju”, za koju je rečeno da je objavljena „mimo svih kodeksa novinarstva“ i da predstavlja notornu laž.
„Istine radi, želimo vas, ali i cjelokupnu javnost informisati da prilikom upada u prostorije BN TV policija nije pronašla niti jedan jedini fening gotovine o čemu postoje uredno sačinjeni zapisnici, koje vam može dostaviti policija, ali i naša medijska kuća. Takođe, ovom prilikom pozivamo nadležne Centra javne bezbjednosti Bijeljina da obavijeste javnost o rezultatima svoje akcije u prostorijama BN TV kako bi spriječili objavljivanje “nepotvrdjenih” informacija“, navedeno je u saopštenju Kolegijuma RTV BN.
Iz BN-a pitaju: „Kome je u interesu da objavljivanjem netačnih informacija BN Televiziju predstavi u krajnje negativnom svjetlu, te da naše novinare sprečava u profesionalnom obavljanju novinarskih zadataka?„
Do odgovora nije teško doći. Reagujući na saopštenje podnosioca prijave, Milorada Lazića, kolegijum RTV BN navodi da je Lazić davne 1996.godine kratko vrijeme bio zaposlen na „BN radiju“ i to kao tonski realizator, što znači da mu nije bio omogućen pristup poslovnoj i finansijskoj dokumentaciji radija, a posebno ne televizije BN, koja tada nije ni postojala.„Istine radi treba reći da je riječ je o osobi koja je u više navrata upućivala prijetnje smrću generalnom direktoru RTV BN Vladimiru Trišiću i njegovoj porodici, o čemu je upoznata i policija, koja je nakon toga Laziću oduzela pištolj. Logično se postavlja pitanje po čijem naredjenju je instrumentalizovani Lazić i to radio i evo radi i danas”, stoji u saopštenju Kolegijuma RTVBN koji očiglednu medijsku hajku protiv BN TV naziva specijalnim ratom.
Ko je Milorad Lazić?
Milorad Lazić je, nakon odlaska iz Radija BN 1996. godine, radio u ITC Radio- televizije Republike Srpske u Bijeljini i važio za čovjeka veoma bliskog nekadašnjem šefu tog centra, a današnjem savjetniku premijera Republike Srpske, Peri Simiću. Lazić , takođe, važi za čovjeka veoma bliskog određenim krugovima bijeljinskog SNSD-a, ali i nekim kriminalnim krugovima. U Bijeljini je dobro poznato da je Lazo Ćurka blizak Peri Maljutki, koji je prije nekoliko mjeseci uhapšen zbog iznuđivanja novca u BiH, Srbiji i Hrvatskoj, a sa kojim je, navodno, učestvovao u brojnim prevarama u Semberiji.
Nekadašnje radne kolege dobro poznaju Lazićevu bivšu nevjenčanu suprugu. Ona i danas radi na BN-u, a za njega kažu da je prokockao i vlastitu kuću i prodao je bez njenog znanja, kao i da mnogima u Bijeljini duguje novac.
U medijsku bitku protiv BN TV uključila se i policija, koja je drugi dan nakon upada, ponovo došla u RTV BN, ovoga puta po dojavi da je neko bacio molotovljev koktel na zgradu. Već narednog dana iz kabineta direktora Policije RS Uroša Pene, koji, prema izjavi novinarima, nije ni znao za akciju policije u Bijeljini 13. januara, (i ministar unutrašnjih poslova Stanislav Čađo negirao da da zna bilo šta o toj akciji), izašlo je saopštenje u kojem stoji da je tokom pretresa BN TV “oduzeta i blagajnička dokumentacija, devet blokova priznanica o naplati usluga reklamiranja, nalozi za emitovanje reklama, te ručno vođenje evidencije o naplatama". Naravno, nije propuštena prilika da se kaže kako je sve urađeno po zakonu, u skladu sa naredbom Osnovnog suda u Bijeljini, kao i da policija nije ugrozila emitovanje programa.
-Dokumentacija o navodno kompromitujućem poslovanju RTV BN o kojoj govori Lazić u svom saopštenju, a na osnovu koje je izvršen upad policije, sastoji se od nekoliko blok-priznanica za gotovinsko plaćanje, koje se odnose na period od prije 11 i 14 godina, što je više nego smiješno - rekao je za Žurnal direktor i vlasnik RTV BN Vladimir Trišić.
CRNI MEDIJSKI TALAS
Gostujući u emisiji “Tema dana” BHT 1, urednica informativnog programa BN TV, Suzana Rađen-Todorić apelovala je na kolege iz branše da pruže podršku ovoj medijskoj kući, ističući da je ovdje riječ o klasičnom pritisku na medije, koji dolaze iz političkih centara moći.
“Mi ne sporimo pravo nadležnih institucija da rade svoj posao i vrše finansijsku i svaku drugu kontrolu, ali isto tako ne možemo da prigvatimo način na koji je to učinjeno ovog puta. Policija je upala na TV kao da je riječ o organizovanoj kriminalnoj grupi, a ne o ljudima koji profesionalno rade svoj posao”, rekla je Rađen-Todorić.
Ona je podsjetila da je u sudskom nalogu stajalo da kontrola treba da bud eizvršena u utorak, 12. januara od 12-17 sati.
Osnovna primjedba BN TV na rad policije odnosila se na činjenicu da je upad izvršen u šest sati ujutro, u vrijeme kada ne radi služba računovodstva, uz previše pompe i na osnovu prijave NN lica. Osim toga, upad je uslijedio uoči Srpske nove godine, kada se BN TV, koja je tokom januara najgledanija TV stanica iz RS na cijeloj teritoriji BiH, priprema za cjelovečernji program, čime je i samo prisustvo policije značilo ometanje normalnog funkcionisanja i rada.
“Kada se tome doda da su pojedini radnici od strane policije fizički spriječeni da budu na svojim radnim mjestima tokom sedmosatnog pretresa, jasno je da se radi o pritisku na našu kuću”, kategorični su u BN-u.
U BN televiziji podsjećaju i na ranije prijetnje, koje su sa različitih strana upućivanje novinarima i rukovodstvu ove kuće, u prvom redu na prijetnje izrečene tokom izborne kampanje 2006. godine, kada je iz SNSD-a poručeno da će BN TV završiti kao beogradska BK televizija.
Tokom prošle godine, u više navrata, lider SNSD-a i njegovi stranački puleni, prozivali su BN TV i njene novinare, svrstavaju ći ih, zajedno sa FTV-om, ATV-om i još nekim medijima, u „crni medijski talas“, koji, prema rječima izvršnog sekretara SNSD-a, Rajka Vasića, ima jedini cilj da okalja ugled SNSD-a i njegovog lidera Milorada Dodika.
Žurnal saznaje da je Dodikova reakcija nakon upada policije i prekida programa BN televizije, ali i medijske prašine koja se digla oko toga, bila: Vidite li šta mi ovi rade?!
I dok svi, Dodik, Čađo i Pena, tvrde da nisu upoznati sa akcijom policije u BN televiziji, pravo pitanje nije zašto je ona uopšte provedena pod okriljem mraka i na način na koji je provedena, kao ni bajat izgovor u vidu prijave NN lica zbog navodne utaje poreza i zloupotrebe službenog ovlašćenja. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što je Poreska uprava RS samo nekoliko mjeseci ranije kontrolisala rad RTVBN, a finansijski izvještaji podneseni su i Vladi RS prilikom aplikacije za dodjelu novčane pomoći medijima u RS, kada je BN televizija dobila 400.000 KM od ukupno pet miliona, koliko je iz entitetskog budžeta medijima dodijeljeno kao pomoć zbog ekonomske krize i manjeg priliva novca od marketinga.
Ovdje se valja zapitati da li je akcija policije preduzeta s ciljem upozorenja i neverbalnom porukom koja bi mogla da glasi PLATILI SMO MEDIJSKI MIR, A VI NAS OPET NAPADATE.
