Radončić, Silajdžić i Tihić su u ili oko vlasti punih ili skoro dvadeset godina. I možda vjeruju sebi kad kažu da su za Bosnu i Hercegovinu. Ali, u stvarnosti su učinili sve da od države naprave teritoriju. A, Ganić? On je sad konačno jedan od nas. Nezaštićenih

Količina galame u odbranu Ejupa Ganića, uhapšenog bivšeg člana Predsjedništva R BiH, u manje od deset dana od hapšenja na zahtjev srbijanskog tužilaštva, postala je nova mjera bošnjaštva. I svi se na bošnjačkoj desnici utrkuju da preuzmu monopol nad porukom: Svi smo mi Ejup Ganić. Od Harisa Silajdžića – koji se prvi prihvatio pokroviteljstva nad "slučajem" – preko Fahrudina Radončića – čiji Dnevni avaz uvjerava bošnjačke glasače da je moguće istovremeno se zalagati za njihove interese i održavati očigledno poslovno i političko partnerstvo s Miloradom Dodikom – do Sulejmana Tihića – koji se kampanji priključio poslije jedno desetak dana oklijevanja s lakomislenošću tipičnom za predsjednike SDA.

NEZAŠTIĆENI

Pritom su i jedan i drugi i treći direktno, manje ili više, odgovorni za uzrok cijele ujdurme: to da Bosna i Herccegovina ni petnaest godina poslije rata – a dvadeset otkako su barem dvojica od njih u vlasti – nema institucionalni kapacitet da obavlja osnovni zadatak svake države: da štiti svoje državljane. Svoj dio društvenog ugovora. I nemojte sumnjati u to, halabuka koja se podigla zbog Ganićevog hapšenja dijelom je motivirana i time što je on prvi od njih koji je nezaštićen onako kako smo mi, običniji dio državljana BiH, nezaštićeni svaki bogovetni dan. I tako dvadeset godina.

Kad kažem njih, mislim na režim i osobe i organizacije u nekoj vrsti klijentelističkog odnosa sa režimom. Politička i ekonomska elita i njena klijentela koja je u petnaest godina poslije rata pokazala samo bahatost, surovost i aroganciju prema narodu – o neodgovornosti u ratu ćemo kasnije – i razgrabila i upropastila sve što je taj narod gradio zahvaljujući prvom ozbiljnom periodu mira u ozbiljnoj državi, sada narodu ispostavljaju račun zato što nema državu, zato što je i ostatke tog državnog aparata nesmiljeno urnisala. Sada je Ejup Ganić Bosna i Hercegovina. E, nije.

Ejup Ganić je možda Bosna i Hercegovina koju su oni izborili, u koju su ugradili svoje političke i poslovne karijere, ali nije i moja. Ako znamo, a znamo, da je pravosuđe sve vrijeme, osamnaest godina od incidenta, instrument u rukama vladajuće kaste i svakog od njih trojice ponaosob na više nego što je to bio slučaj sa Savezom komunista – jer onda se makar nije smjelo "intervenisati" za ubice i sjecikese – histerična dernjava koju su sva trojica podigla nema ništa drugo za cilj nego da se za bošnjačko tijelo potraže novi neprijatelji.

Drugi, možda i veći problem s porukom je da je šalju gubitnici. Šalju je trojica ljudi (i njihovi klijenti, od akademika na apanaži Nezavisnih novina Milorada Dodika kao što je Muhamed Filipović koji širi antibritansku histeriju do "analitičara" tipa Nedžada Latića koji, ako me sjećanje na njegove memoare ne vara, vjeruje kako su se džini mogli mobilisati kao vojni saveznik Armije R BiH) koji su suštinski gubitnici, koji su bili tu ili tu negdje u svakom najgorem trenutku za ovaj narod i svaki put donijeli pogrešnu odluku zato što bolje ne umiju ili planirano minirali državni i narodni interes da bi ostvarili ličnu korist. A dvojica od njih trojice su izgubili i rat.

LOGISTIČAR MILORADA DODIKA

Zanemarimo sada zločine, dvojica od njih – Silajdžić i Tihić – bili su dio istog ovog sistema u vrijeme kada je narodu obećana nezavisna, suverena, nedjeljiva i sekularna republika, a isporučen je – narod, naime – u mrak i neprosvijetljenost feudalizma. Bošnjaci nisu glasali za ovo što danas imaju.

Njih dvojica bili su dio sistema i onda kada je taj isti narod ostavljen na cjedilu i prepušten sam sebi, kao što je i danas, u jednom od dva najteža trenutka u njegovoj modernoj istoriji. Ponašanje SDA na lokalnom nivou u aprilu 1992. godine – tamo gdje su imali vlast i dijelili je SDS-om – nije ništa drugo neko kriminalni nemar. SDA je sa zapanjujućom lakoćom SDS-u prepustila vlast – a to je uvijek bio uvod u početak pokolja, jer je etničko čišćenje u proljeće 1992. godine na organizacionom nivou počinjeno u opštini – poslovično, ispostavit će se, zanemarujući težinu posljedica i ostavili narod koji im je dao mandat da se stara o sebi pred hordama ubica. Kako je to završilo, vidjeli smo od Prijedora preko Bijeljine i Zvornika do Višegrada. Uostalom, više vjerujem svojim očima nego SDA: nije SDA organizovala odbranu u Bratuncu u maju 1992. godine, nego je njihov načelnik policije naredio mom ocu da automatsku pušku koju je imao kao policajac u rezervi, preda nekom zločincu iz Srbije – njih svega petnaestak – koje će poslije pobiti između tri do četiri stotine ljudi u fiskulturnoj Sali osnovne škole "Vuk Karadžić".

Na koncu, ako Srebrenica, tri godine kasnije, nije poraz, šta onda jeste? A njih dvojica bili su tu ili tu negdje i tada. To je dakle, bio temelj za Bosnu i Hercegovinu u čijoj su izgradnji manje ili više direktno učestvovali. Poraz.

I tu dolazimo do trećeg problema s porukom. Vjerodostojnost. "Slučaj Ganić" dio je politike režima Borisa Tadića u kojoj instrumentalnu ulogu ima i Milorad Dodik: potkopavanje institucionalnih kapaciteta države Bosne i Hercegovine ima za cilj da demonstrira kako je ona takozvana "weak state" i dugoročno neodrživa. Periodične demonstracije sposobnosti Srbije da destabilizuje političke prilike u BiH, a to Ganićevo hapšenje jeste, prava su mjera trenutnog odnosa Srbije prema BiH.

Svaki od trojice, i Radončić i Silajdžić i Tihić, u nekoj su vrsti veze sa Dodikom. Potonja dvojica s njim dijele vlast. Radončićeva menažerija, s druge strane, pružila je logističke usluge Miloradu Dodiku koji je krajem februara otvoreno i javno u Sarajevu rekao da se masakr na Markalama nije dogodio, odnosno da se dogodio malo drugačije nego što je opšteprihvaćeno. I da se i to mora utvrditi komisijski. Da bi njegov, Radončićev naime, glavni i odgovorni urednik, Sead Numanović na svom blogu – priznajem da sam fan – potom Dodikovu izjavu pravdao dnevnom politikom, zagovarajući najcrnju relativizaciju revizionizma.

I sad branimo Ganića jer tako branimo Bosnu. I ko ga najglasnije brani najviše brani Bosnu. 'Ajde?!

Jednostavan odgovor na pitanje zašto Srbija radi sve ovo što radi glasi: zato što može. Zato što nema posla s državom. Nema jer vlast čija je politička filozofija, kad bi ona bila jasno artikulisana, radikalno anti-etatistička, državu doživljava kao neprijatelja.

A Radončić, Silajdžić i Tihić su u ili oko vlasti punih ili skoro dvadeset godina. I možda vjeruju sebi kad kažu da su za Bosnu i Hercegovinu. Ali, u stvarnosti su učinili sve da od države naprave teritoriju.

A, Ganić? On je sad konačno jedan od nas. Nezaštićenih.

Odluka o zabrani kretanja određenih osoba kroz BiH koja je trebala važiti dvanaest mjeseci, objavljena je u Službenom glasniku BiH samo mjesec dana prije njenog isteka

Navikli smo da vlast u Bosni i Hercegovini zakone donosi sporo ili, što je češći slučaj - nikako. Međutim, u slučaju donošenja Odluke o mjerama radi efikasnog provođenja mandata MKSJ prevazišli su sami sebe. Usvojili su akt sa rokom pravne valjanosti od mjesec dana i na taj način direktno podržali bjegunce koje traži Haški tribunal.

U protekloj deceniji u žiži su velike priče o pomagačima haških optuženika, njihovim mrežama, načinu djelovanja, tokovima novca..., a da nikada niko od prozvanih nije zbog tog krivičnog djela odgovarao pred pravosudnim organima Bosne i Hercegovine, kao ni tim entitetskim institucijama. Notorno je da su međunarodne vojne snage, zadužene za implementaciju mira, sprovele desetine akcija usmjerenih na otkrivanje haških bjegunaca ili njihovih pomagača; određene osobe zatvarane su na nepoznatim lokacijama i po mjesec dana, odakle su nakon toga puštane, ali ih niko nikada nije procesuirao, niti su organi ove zemlje izrazili bilo kakvu volju za tim. Evropska unija i Sjedinjene američke države tokom proteklih godina objavili su i takozvane “crne liste” sa imenima osoba za koje se tvrdilo da su pomagači haških bjegunaca, a Kancelarija visokog predstavnika donijela je na stotine odluka kojima je ta lica u potpunosti isključila iz javnog života, zabranila im bilo kakvo političko djelovanje, blokirala im račune..., ali ni nakon tih postupaka lokalni organi gonjenja nisu preduzeli ništa.

SAVJET MINISTARA MREŽA PODRŠKE

Jedini napor koji su ovdašnje vlasti učinile jeste donošenje Zakona o primjeni određenih privremenih mjera radi efikasnog provođenja mandata Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, te drugih međunarodnih restriktivnih mjera. Zakon je donesen 27. marta 2006. godine, a objavljen je u Službenom glasniku BiH u aprilu iste godine. Ovaj je Zakon donesen da se ne bi poštovao, a vrijeme nakon njegovog stupanja na snagu pokazalo je da u zajedničkim institucijama, primarno Savjetu ministara BiH vladaju javašluk, nerad, neznanje..., te da nikoga u ovoj zemlji zaista nije briga za zakone, još manje za njihovo sprovođenje. Zbog svega rečenog, možemo slobodno tvrditi da su članovi mreže pomagača haških optuženika i predsjedavajući Savjeta ministara Nikola Špirić, kao i njegov donedavni zamjenik Tarik Sadović, otjerani ministar bezbjednosti. Ova tvrdnja zvuči paradoksalno, ali činjenice koje je dokumentuju su neoborive i odvratna su slika jedne nesposobne, korumpirane vlasti koja oralnim terorizmom i isfingiranim međusobnim sukobima svakodnevno pokušava obmanuti javnost i tako stvoriti paravan za svoje omiljene poslove poput pljačke svega što oči vide. Krenimo redom.

ODLUKE

Na osnovu pomenutog Zakona, Savjet ministara je 30. avgusta 2007. godine donio odluku kojom se zabranjuje ulazak određenim osobama, čija su imena navedena na spisku objavljenom uz odluku, u BiH i korištenje BiH za dalje putovanje i tranzit. Ova odluka ne odnosi se na državljane BiH, mada su njihova imena navedena na listi, što je nevjerovatan nonsens.

Odluka je prestala da važi 30. avgusta 2008. godine, a nova odluka o zabrani kretanja određenih osoba kroz BiH donosi se 29. januara 2009. godine i kao i prethodna važi dvanaest mjeseci, u konkretnom slučaju do 29. januara ove godine. Zvuči nevjerovatno, ali činjenica je da ta odluka nije objavljena u Službenom glasniku BiH sve do 29. decembra prošle godine, dakle samo mjesec dana prije njenog isteka. De facto, u periodu od avgusta 2008. do 29. decembra 2009. godine sve osobe koje su označene kao pomagači haških optuženika Ratka Mladića i Gorana Hadžića, koji su još uvijek na slobodi, mogle su nesmetano ulaziti u BiH i izlaziti iz nje, a da ih Državna granična služba ne smije zaustaviti. Slijedeći tu logiku, zajedno sa svojim pomagačima u BiH su bez problema mogli ući i Mladić i Hadžić, što nikoga ne bi trebalo da začudi ukoliko se to i desilo. Sve to omogućio im je predsjedavajući Savjeta ministara Nikola Špirić i bivši ministar bezbjednosti BiH Tarik Sadović. Iz svega ovoga jasno je da je prvi zamjenik visokog predstavnika Rafi Gregorijan bio u pravu kada je nedavno tvrdio da u BiH djeluje mreža pomagača haškim optuženicima, s tim da je ta mreža, između ostalog, stacionirana i u Savjetu ministara BiH.

NEZNANJE

Najtragičnije u svemu ovome je što u Savjetu ministara BiH uopšte nisi znali da pomenuta odluka, koja bi trebalo da je jedan od krucijalnih dokumenata u borbi protiv mreža haških bjegunaca, nije objavljena u Službenom glasniku, te da, samim tim, nije ni važeća. To su saznali tek kada su im se pismeno obratili neki od lica čija imena se nalaze na spisku onih kojima je zabranjeno kretanje. Isti su zahtijevali od pripadnika Granične službe da ih prestanu kontrolisati, jer nemaju osnov po kojem bi to činili. Nakon nekoliko dopisa Savjetu ministara, što su ih uputili lica sa “crnog spiska” u Špirićevom kabinetu desila se bura, ali u čaši vode, te je odlučeno da se sve zataška objavljivanjem odluke u Službenom glasniku, jedanaest mjeseci nakon njenog donošenja. Međutim, tu nije kraj priče, jer je određen broj onih koji su zaustavljani i kontrolisani bez važeće odluke podnio tužbe protiv Savjeta ministara i Špirića lično zbog maltretiranja i nerješavanja njihovog statusa.

Tu ova saga ne završava, jer je posljednja Odluka o mjerama radi efikasnog sprovođenja mandata međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju prestala da važi da važi 29. januara ove godine, a kako nije donesena nova odluka, pomagači haških optuženika ponovo mogu nesmetano hoditi Bosnom i Hercegovinom već drugi mjesec zaredom.

Nakon ovoga bilo bi logično da Tužilaštvo BiH pokrene istragu protiv odgovornih iz Savjeta ministara zbog nečinjenja i pomaganja mreži podrške. Isto tako, ova institucija je davnih dana treba otpočeti, pa i završiti postupke protiv lica koja su navedena u odlukama Savjeta ministara, te ih smjestiti u zatvor ili osloboditi. Umjesto toga, prema našim saznanjima, ne postoji nijedna tužilačka odluka o sprovođenju istrage protiv ovih osoba. Cijela ova situacija dovedena je do aspurda, niko ništa ne čini, a pripadnici DGS-a lažiraju kontrole.

Zabranjen ulazak i umrlom Ostojiću

O kakvom javašluku funkcionera Savjeta ministara BiH se radi govori i činjenica da se u pomenutoj odluci, objavljenoj u decembru prošle godine, nalazi i ime Velibora Ostojića, koji je u međuvremnu preminuo.

Zet ostao na listi

Svi članovi porodice Radovana Karadžića nalazili su se na listi obavljenoj uz Odluku donesenu na 20. sjednici Savjeta ministara, održanoj 30. avgusta 2007. godine. Nakon Karadžićevog hapšenja i prebacivanja u Hag, u Odluci donesenoj 29. januara prošle godine i objavljenoj 11 mjeseci kasnije, svi članovi njegove porodice skinuti su sa liste sem njegovog zeta Predraga Jovičića. On je muž Karadžićeve kćerke Sonje.

Špirić: Malo ih pogledajte

Nakon učestalih protesta kontrolisanih, pripadnici Državne granične službe iz Gradiške upitali su predsjedavajućeg Savjeta ministara Nikolu Špirića, kada se našao na tom prelazu, šta da do donošenja nove odluke rade sa osobama koja kontrolišu potpuno nezakonito.

“Samo to malo prekontrolišite i onda ih pustite. Ne zamarajte ni sebe ni njih”, rekao je vispreni Špirić.

 

 

Štrajkujući glađu radnici iz BiH zaposleni u Prenovi pokušavaju dobiti svojih petnaest neisplaćenih plaća

Deset radnika iz Bosne i Hercegovine i jedan njihov kolega iz Srbije koji su uposleni u slovenačkom građevinskom preduzeću Prenova iz Kočevja već osam dana štrajkuju glađu jer punih petnaest mjeseci nisu dobili platu. Kako pišu slovenački mediji, glavni krivac za to je vlasnik firme Prenova Zorna Perković. Posljednju platu radnici su primili u 2008. godini, a cijelu 2009. godinu su preživljavali od novca koji im je vlasnik davao na kapaljku.

-Ova firma je nekada zapošljavala preko stotinu radnika. Međutim, kada su vidjeli da nema plata svi su otišli. Vlasnik je isplaćivao neke mizerne sume, radilo se o akontacijama, od 20 do 150 eura. Kada se uzme u obzir da su radnici morali platiti stanarinu, i sve ostale potrepštine, onda shvatite koliko je sitacija ozbiljna- kaže za Žurnal Goran Lukič, stručni saradnik slovenačkog Sindikata.

On dodaje da se samo čekalo kada će situacija eskalirati i kada će se radnici konačno pobuniti, ali i to da je Sindikat odmah stao u odbranu radnika i njihovih prava.

-Sindikat će biti odlučan u tome da se pare za radnike obezbijede. Možemo uraditi mnogo za ove radnike i istrajat ćemo u tome- govori Lukič.

Napomenimo i to da nadležna ministarstva u našoj zemlji nisu ništa učinili kako bi pomogli ovim radnicima, koji nemaju krova nad glavom, jer su izbačeni iz stanova zbog neplaćanja stanarine.

U Los Angelesu sinoć je održana svečana 82. dodjela nagrada Američke filmske akademije Oscar, događaj godine u Hollywoodu.

Najboljim filmom proglašena je akcijska drama o ratu u Iraku Narednik James, koja je ujedno osvojila Oscare za režiju, originalni scenarij, montažu, ton i montažu tona. Sa šest osvojienih Oscara ovaj je film postao uvjerljivi pobjednik ovogodišnje dodjele Oscara.

Redateljica Narednika Jamesa Kathryn Bigelow prva je žena u 82-godišnjoj povijesti Oscara koja je osvojila nagradu za režiju. Zahvaljujući glumcima i ekipi filma, Oscare je posvetila američkim vojnicima u Iraku i Afganistanu.

Veliki je gubitnik James Cameronov 3-D spektakl Avatar. On je od devet nominacija dobio samo tri Oscara i to za kameru, umjetnički dizajn i posebne efekte.

Oscara za glavnu žensku ulogu osvojila je Sandra Bullock za The Blind Side, a za najbolju mušku ulogu Jeff Bridges za Crazy Heart. Mo'Nique je pobijedila u kategoriji sporedne ženske uloge za Precious, dok je Christoph Waltz osvojio Oscara za sporednu mušku ulogu u Nemilosrdnim gadovima.

Najboljim stranim filmom proglašena je argentinska drama The Secret in Their Eyes dok je nagrada za najbolji dokumentarni film pripala filmu Spilja, o tradiciji pokolja dupina u Japanu.

Animirani film Nebesa dobio je Oscara za najbolji animirani i za najbolju glazbu.

Najbolju kostimografiju imao je film The Young Victoria.

Film Precious nagrađen je i za adaptirani scenarij, za najbolji makeup Star Trek, a kao najbolji kratki dokumentarni film Music by Prudence. Oscara za najbolji kratki animirani osvojila je Logorama.

(Fena)

Iz Udruženja Bordo prijatelji 1946 upozoravaju NS/FS BiH da je Komisija za takmičenje grubo prekršila propise kada su donijeli odluku da se zbog uočenih neregulanosti ponovo odigra utakmica Sloboda-Sarajevo

 

Povodom odluke Komisija za takmičenje NS/FS BiH dana o ponovnom odigravanju utakmice 16. kola Premijer lige BiH između Slobode i Sarajeva, Udruženje Bordo prijatelji 1946 obratilo se javnosti sa saopštenjem u kojem navode “da je donesena odluka u potpunosti pravno neutemeljena i nije u skladu sa važećim aktima i propisima NS/FS BiH”.

Ovakva odluka je donesena nakon tužbe Sarajeva koja je stigla jer je Stefan Gavarić, greškom Slobodine administracije, nastupio za Slobodu sa tri žuta kartona u utakmici u kojoj je domaća Sloboda pobijedila Sarajevo sa 3:1.

Nakon prijave nadležnim u NS/FS BiH, predstavnici FK Sarajevo su tražili da se ova utakmica registruje rezultatom 3:0 za njih. Komisija za takmičenje nije prihvatila taj zahtjev nego je odlučeno da se igra nova utakmica.

Nezadovoljni tom odlukom, predstavnici Udruženja Bordo prijatelji 1946 su izdali svoje saopštenje argumentirajući zbog čega je odluka Komisije neregularna. Prema mišljenju predstavnika UBP 1946

u uvodu člana 73. Pravilnika o N/F takmičenjima u BiH tačno i eksplicitno se navodi:

„Na osnovu žalbe oštećenog kluba, biće donijeta odluka o registraciji utakmice rezultatom 3:0 (par-forfe) u njegovu korist, ukoliko nije postigao bolji rezultat, ako je protivnički klub“:

-nastupio sa igračem koji se nalazi pod kaznom zabrane nastupanja ili suspenzijom ili ukoliko je klub nastupio pod suspenzijom (stav 5. istog člana)

U uvodu člana 74. Pravilnika o N/F takmičenjima u BiH a na koji se pozvao nadležni organ prilikom donošenja svoje odluke, tačno i eksplicitno se navodi:

„ Na osnovu žalbe oštećenog kluba, utakmica će biti poništena i određeno ponovno odigravanje u slijedećim slučajevima:

-ukoliko je nastupio sa igračem koji je suspendovan ili kažnjen zabranom igranja ili je odigrao utakmicu sa kažnjenim ili suspendovanim klubom a o tome nije obavješten prema odredbama disciplinskog pravilnika NS/FS BiH“ (stav 4 istog člana).

Na osnovu naprijed navedenih odredbi Pravilnika, predstavnici UBP 1946 smatraju kako je “sasvim jasno da je u ovom slučaju nadležni organ NS/FS BiH prilikom donošenja svoje odluke, mogao primjeniti samo odredbe člana 73. Pravilnika a ne odredbe člana 74. koje se odnose na oštećeni klub, dakle u ovom slučaju FK Sarajevo.”

Udruženje Bordo Prijatelji 1946, smatra da ova odluka Komisije za takmičenja u BiH “na pravi način pokazuje da je na sceni grubo kršenje svih akata i normi donesenih od strane NS/FS BiH, koji svoje odluke temelje i baziraju na usko ličnim, regionalnim i klubskim interesima pojedinaca u ime organa NS/FS BiH.

Moramo spomenuti sumnjivu ulogu članova Komisije za takmičenje koji se nalaze u sukobu interesa i nespojivosti njihovih funkcija u NS/FS BiH, sa funkcijama koje obnašaju u pojedinim klubovima, a što je i produkt donošenja ovako tendencioznih odluka organa koji bi trebali biti ogledalo nogometnog saveza.”
Udruženje Bordo Prijatelji 1946 tim povodom traži da “Izvršni odbor NS/FS BiH, u skladu sa odredbama člana 84. Pravilnika o N/F takmičenjima u BiH, kao jedini nadležni organ NS/FS protumači i obavijesti BH javnost o primjeni gore navedenih članova Pravilnika.”

Udruženje Bordo Prijatelji 1946 također smatra da su članovi Komisije za takmičenje grubo prekršili odredbe članova 1., 2. i 5. Kodeksa o ponašanju članova N/F organizacije NS/FS BiH, te iz tog razloga traži od nadležnih organa NS/FS BiH da u skladu sa članom 62. stav 1., 6., i 11., zabrani članovima Komisije za takmičenje vršenje funkcije od jedne do dvije godine ili trajno isključenje iz N/F organizacije.

Na kraju svog saopštenja Udruženje Bordo Prijatelji 1946 apeluje na organe NS/FS BiH, da “ponište ovu nezakonitu i tendencioznu odluku, kako bi se zaustavila dalja erozija i srozavanje ugleda NS/FS BiH u očima bh. javnosti i organa UEFA, pogotovo poslije nedavnog slučaja sudije N. Panića.”

Radi se ustvari o nizu nevjerovatnih sličnosti poslovanja Oručevića i dvojice lobista protiv kojih se vodi istraga ali tih ključnih dijelova nema u Avazovom tekstu

SDP BiH Regulatornoj agenciji za komunikacije uputio prigovor na dokumentarni film za djecu RTRS-a u kojem se veliča četnički pokret. Komentarišući SDP-ovu reakciju, direktor Radio televizije RS, dakle javnog servisa, imao je nekoliko izjava koje su u najmanju ruku idiotske, a koliko su fašističke prosudite sami. Žurnal ovaj sporni video prenosi u cjelosti.

Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine uputila je Regulatornoj agenciji za komunikacije prigovor zbog dokumentarnog filma za djecu Priče o pjesmama emitovanog na RTRS-u. U ovom dokumentarcu se veliča četnički pokret u BiH i djeci šalje zastrašujuća poruka, piše u dopisu Nermina Nikšića, sekretara SDP-a upućenom RAK-u.

PROMOCIJA FAŽIZMA
U nedjelju 28. februara 2010. godine, u terminu od 18:55 do 19:20, RTRS je u okviru zabavnog programa emitovao emisiju pod naslovom Priče o pjesmama: Sprem'te se, spremte, koji veliča takozvanu Jugoslovensku vojsku u otadžbini, odnosno četnički pokret osuđenog ratnog zločinca Dragoljuba Draže Mihajlovića, kaže Nikšić u svom dopisu i dodaje da ovakav sadržaj ne smije imati mjesta u medijima:
Četnički pokret bio je kvinslinška organizacija, koja je u jednom od najtežih perioda u historiji naroda Bosne i Hercegovina otvoreno surađivala sa okupatorima, njemačkim nacistima i italijanskim fašistima. Vrijednosti na kojima se taj pokret temeljio nemaju i ne smiju imati mjesta u javnom i medijskom prostoru Bosne i Hercegovine, utoliko više što Bosna i Hercegovina ove godine obilježava 65 godina oslobođenja od nacizma, fašizma i poraza njihovih domaćih sluga. Zločini četničkih jedinica počinjeni u Bosni i Hercegovini diskreditovali su četničku ideologiju kao zločinačku, a pokret i njegove članove kao pripadnike zločinačke organizacije.

SDP od RAK-a traži sankcionisanje odgovornih za emitovanje programa kojeg smatraju čistom manipulacijom.
Činjenica da je RTRS takav sadržaj emitovao u terminu predviđenom za program namijenjen djeci i omladini šalje zastrašujuću poruku i predstavlja manipulaciju bez presedana, te vjerujemo da narušava i moralni razvoj djece i maloljetnika, kažu iz SDP-a.

KO JE OVDJE IDIOT

Dragan Davidović, direktor RTRS-a ima potpuno drugačije viđenje emisije. Optužujući članove SDP-a da nisu ni gledali pomenuti dokumentarac, iznio je nekoliko zaista problematičnih izjava, a sami ocijenite jesu li one (anti)fašističe. Vrlo je vjerovatno da će ove izjave direktora javnog servisa izazvati reakcije antifašističkih organizacija, a vjerovatno i jevrejske zajednice, kao, uostalom i svakog normalnog, civiliziranog čovjeka.

- Oni su se nalupetali gluposti, to je idiotluk - kaže Davidović o reakcijama SDP-a i dodaje da su u istoj emisiji bile i priče o pjesmama Johnnya Štulića te pjesmi Mito bekrijo: pa se niko nije žalio.

Također najavljuje i kupovinu američkog filma iz 1943. godine u kojoj je kroz čitav film korištena pjesma Sprem'te se, spremte. -Šta ćemo sada? Hoćemo li objesiti Amerikance jer su koristili tu pjesmu?

Kaže da je dugo iščitavao historiju i da je raščistio stvari pa to preporučuje i drugim. Na taj način je uspio spojiti četnički pokret i antifašizam.
- Ja sam odrastao u antifašističkoj porodici. Moj otac je dobio partizansku spomenicu - objašnjava Davidović uz objašnjenje da su Nijemci uprkos svojim zločinima najveći stradalnici Drugog svjetskog rata!?
Na pitanje da li su prije emitovanja razmišljali o tome da bi emisija mogla nekoga uvrijediti Davidović kaže da poštuje svačiju bol i poredi pjesmu iz emisije sa partizanskim pjesmama: Vjerujem da se porodice stradalih od Partizana iz Hercegovine ne osjećaju lijepo kada gledaju partizanske filmove.

Uz objašnjenje da se u ovakvim i sličnim situacijama radi o običnim "komunističkim floskulama" Davidović najavljuje i emisiju o pjesmi Hej Slaveni u kojem ćemo moći vidjeti i negativne konotacije te pjesme.

A o čemu se govorilo u dokumentaracu RTRS-a Priče o pjesmama možete pogledati u četiri dijela.

 

 

 

(zurnal.info)

Nabavljanjem opreme i robe na tenderima skuplje i po nekoliko desetina hiljada maraka od realne cijene u Bosni i Hercegovini se godišnje izgubi 300 miliona maraka. Iz rezultata opsežnog istraživanja nevladine orgainzacije Tender može se izvuči zaključak da nabavljači na svaki mogući način pokušavaju favorizirati određene dobavljače svjesno kršeći zakon. U drugom dijelu priče donosimo primjere kako se na tenderima biraju lijekovi opasni po zdravlje, negira postojanje zakona i ne poštuju odluke žalbenih institucija

Direktori zdravstvenih institucija u Bosni i Hercegovini najviše vole kupovati od “svojih” dobavljača, bez objave i često po nekoliko puta većim cijenama od tržišnih. Ako već moraju objaviti javni poziv za nabavke onda su ti tenderi napravljeni tako da “samo nedostaje slika ili ime” kompanije koja će biti izabrana. Zbog toga je moguće da zaštita pacijenata košta više nego njihovo liječenje a da se odvoz ljudskih organa povjeri firmi koja za takav posao ima izričitu zabranu.

U prvom dijelu priče pisali smo o tome kako se više od 300 miliona maraka bespotrebno potroši na nabavku medicinske opreme i materijala u Bosni i Hercegovini i može se smatrati čistom korupcijom, prema rezultatima istraživanja banjalučke nevladine organizacije Tender. Oni su analizirali javne nabavke na godišnjem medicinskom tržištu vrijednom više od milijarde maraka. Biranjem favorizirane kompanije umjesto najpovoljnije ponude odgovorni troše javni novac bez ikakvog srama. Državni Ured za razmatranje žalbi zbog toga dobije oko 1.600 žalbi godišnje samo na ponašanje zdravstvenih institucija.

Tako je Klinički centar Univerziteta Sarajevo prošle godine dodijelio tender za odvoz i uništavanje patološkog odpada firmi Pokop iz Visokog iako su ovi imali izričitu zabranu obavljanja poslova za koje su dobili tender! Istina, imali su dozvolu mjesne zajednice!? Da stvar bude gora, prema pravilima raspisanog tendera nisu morali imati nikakvu dozvolu a jedini kriterij za izbor je bila najjeftinija ponuda.

Spomenuti tender KCUS-a možda najbolje pokazuje kako se samim kriterijima tendera unaprijed određuje ko će biti njegov pobjednik. Oni su u kriterijima tendera izostavili navesti najvažnije: da način uništavanja fetusa i dijelova ljudskog tijela ne smije biti štetno za ljude i okolinu! Uz silan trud, teško je povjerovati da ovakva “sitnica” može promaći vlasnicima najprestižnijih medicinskih titula. Tender je tada dodijeljen kompaniji koja za to nije imala potrebno uslove niti dozvolu da se bavi takvim poslom, što je potvrđeno poništavanjem tendera Ureda za razmatranje žalbi. U rješenju Ureda negativno je ocjenjen način na koji je KCUS pripremio tender i izabrao najboljeg ponuđača, ne mareći za zdravlje ljudi i zaštitu okoline.

JOŠ SAMO FALI SLIKA

KCUS u prosjeku dodjeljuje polovinu svojih godišnjih tendera putem konkurentskog zahtjeva bez ikakve objave, četvrtinu putem pregovaračkog postupka i desetak godišnje ubrzanim ograničenim postupkom.

Navedeni postupci vršenja nabavki, koji su provođeni bez predhodne objave omogućili su potpisivanje ugovora u kojima je objektivno postojala prevelika mogućnost utvrđivanja dogovorenih cijena, koje su u pravilu znatno više od cijena koje bi ponuđači ponudili da su nabavke provođene otvorenim postupkom ili konkurentskim zahtjevom sa predhodnom objavom. Kod ovog Ugovornog organa posebno je indikativno da je proveo čak 281 direktni sporazum za nabavku roba i usluga, piše u izvještaju organizacije Tender i dodaje kako je povećanje sume na šest hiljada maraka koju direktor može iskoristiti bez raspisivanja tendera omogućila da se ova mogućnost prečesto koristi.

Drugom prilikom, kada je KCUS želio fizički zaštititi svoje radnike i pacijente, to je skupo koštalo sve poreske obveznike. Na javnom tenderu izabrana je ponuda zaštitarske agencije Alarm West iz Mostara koja je bila marku po satu skuplja od druge ponude ili ukupno 17.000 maraka više. U žalbi zaštitarske agencije Sword Security, čija tadašnja ponuda je bila povoljnija, navodi se da od KCUS-a nikada nisu dobili bodovnu listu tendera te da se u njemu tražilo fizičko obezbjeđenje pa je tako nejasno kako postavljanje videonadzora može biti ključni kriterij iako to uopšte nije bilo u kriterijima. Da je u ovom tenderu bilo tendencioznosti govori i njegovo poništenje koje je došlo od Ureda za razmatranje žalbi koji je poništio postupak i potvrdio da se radilo o favoriziranju. Posao je na kraju dobio jeftiniji Sword Security ali samo nekoliko mjeseci poslije KCUS bez najave raskida ovaj ugovor.

O ovom slučaju menadžment KCUS-a je pristao govoriti isključivo pismenim putem. U odgovoru direktora KCUS-a Farisa Gavrankapetanovića piše da je ugovor sa Sword Securityem raskinut iz razloga brojnih propusta na obezbjeđenju i neprofesionalnog ponašanja zaposlenika ove agencije. Sword Security odgovorio je tužbom ali prije nego je počelo suđenje posao je ponovo dodijeljen Alarm Westu uz objašnjenje da je zaštita bila hitno potrebna zbog učestalih incidenata na Klinici urgentne medicine.

Pa dobro, vjerovatno će naredni put, prilikom prvog kašnjenja sanitetskog ili kog drugog bolničkog vozila na intervenciju (a ima ih nebrojano svaki dan, o čemu je javnost upoznata, štaviše osjeti na svojoj koži... nažalost), biti razlog da se nabavi 50-ak vozila bez provođenja zakonom predviđenih postupaka, transparentnih, javnih pa da jednom narod zna gdje se troši državni novac. A ne dao Bog da fasada otpadne sa ionako ruševnih zgrada... eto ti razloga da ti građevinska firma osvane ujutro i za tričavih par miliona KM obnovi kakvu zgradu, treba li reći, bez poštovanja zakonske procedure samo zato što je javnost o tome upoznata, piše u žalbi Sword Securityja.

Zakon zaista pruža mogućnost rješavanja hitnih slučajeva bez javne objave ali njihova vrijednost nije smjela prelaziti 3.000 maraka ili deset posto godišnjih troškova. Ta cifra je pomjerena na 6.000 maraka, što se nekako podudara sa cijenom mjesečnog osiguranja Kliničkog centra.

Pouzdano znamo da iznos fakture za tu vrstu usluga i ispod zagarantovane cijene rada iznosi minimalno 6.000 maraka mjesečno, evidentna je gruba povreda odredaba Zakona o javnim nabavkama BiH, piše u žalbi Sword Securityja i optužuje KCUS za fovoriziranje Alarm Westa: nedostajala je samo fotografija osobe kojoj žele dodijeliti ugovor.

Identičnu rečenicu u svojoj žalbi na tender KCUS-a ima sarajevska firma Eko-medic. Oni su se prijavili da urade zakonom obaveznu dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju ali im je tražena dozvola za koju kažu da je bespotrebna i koju imaju samo dvije firme u Federaciji. Radi se o dozvoli za prvu grupu otrova, koja se prema riječima Sadete Džeko, menadžera Eko-medica, čak i ne smije koristiti u zdravstvenim institucijama. Bez obzira na to što su imali najpovoljniju ponudu odbijeni su na tenderu jer u propisima Federalnog ministarstva zdravstva samo firma sa ovom dozvolom može dobiti takav tender.
- Dva puta smo se žalili i nisu prihvatili našu ponudu, a treći put nas nisu niti uzeli u razmatranje. Oni se stavljaju iznad zakona a problem je što Ured za razmatranje žalbi nema nikakvu izvršnu vlast. Njihove preporuke mogu ali i ne moraju poslušati i uvijek imaju načina da ih izbjegnu – kaže Džeko i sumnja da je razlika u cijeni “data nekome”.

Uz sve prednosti i transparentnost Zakona o javnim nabavkama on ima i drugu stranu medalje. Svi sagovornici sa kojima smo razgovarali, i ponuđači i zdravstvene ustanove, nezadovoljni su ovim zakonom koji sa jedne strane dopušta favoriziranje kompanija dok sa druge obavezuje javne institucije da biraju najpovoljniju i ne nužno najkvalitetniju ponudu. Tako je KCUS prije nekoliko godina bio prinuđen izabrati najpovoljnijeg ponuđača za nabavku gipsa koji je sa beba, na koje je bio stavljen, jednostavno otpao!

SAMO DIREKTNO, NIŠTA JAVNO

Iako se sve firme imaju pravo prijaviti na tendere u oba entiteta, ovo istraživanje je pokazalo da je BiH podijeljena zemlja čak i u ovom slučaju. Nevidljive entitetske birokratske granice se uglavnom ne prelaze mada postoje velike razlike u cijeni istih lijekova ili opreme kod firmi iz “drugog” entiteta.

Ovakvo, ekonomski štetno ponašanje „federalnog lobija“, po procjeni upućenih medicinskih radnika omogućilo je prelijevanje u privatne dţepove više desetina miliona KM i učinilo da referalne cijene lijekova sa istim generičkim nazivom, oblikom, pakovanjem i jačinom (dozom), budu drastično skuplje, čak od četiri do 450 posto u odnosu na veleprodajne cijene iz proizvodnog programa proizvođača ljekova iz RS, piše u izjveštaju Tendera.

Oni su analizirali 77 javnih nabavki ove institucije i došli do podataka da je većina njih bila bez objavljivanja tendera i u direktnom dogovoru sa trgovcima i proizvođačima.

KCUS je najčešće sarađivao sa Medicalom iz Mostara, Siemensom čak sedam puta bez objave i Medlineom iz Sarajeva.

Neposrednijim uvidom u samu strukturu nabavljenih roba, primijećeno je prečesta kupovina roba koje su već obuhvaćene redovnim nabavkama u sklopu otvorenih postupaka, npr. nabavka roba iz domena kancelarijskog materijala, sredstava higijene i sl., ali po znatno višim cijenama. Kao značajan argument da tenderska dokumentacija nije dovoljno jasno sačinjavana u mnogome potvrđuje i neprimjereno visoke razlike i do 85 posto u visinama ponuda ponuđača za pojedine nabavke.

Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH imao je jako malo javnih nabavki u toku prošle godine ali je zanimljivo da je od analiziranih sedam čak pet bilo poništeno, što u značajnoj mjeri govori o propustima u pripremi tenderske dokumentacije ili u samom postupku provođenja.

Analizirajući desetine žalbi nailazili smo i na primjere tendera u kojima uopšte nije navedena količina potrebne robe pa je ponuđačima bilo nemoguće odrediti cijenu odnosno popuste za veće količine. Bilo je i primjera promjene ponude i to nakon otvaranja koverti, nakon što su se mogle vidjeti i ponude ostalih ponuđača, primjera u kojima se negiraju državni zakoni, odluke drugostepenih organa i sama država BiH. Na dan kada čitate ovaj tekst u BiH je objavljen ili izabran najmanje jedan tender u zdravstvenim institucijama. I na njega je uložena najmanje jedna žalba.

(zurnal.info)

Nakon oporavka, oboljeli kubanski diktator Fidel Castro ponovo nameće svoj autoritet, gaseći nadu u unutarnje reforme i detant sa Sjedinjenim Državama, piše u četvrtak američki tjednik Newsweek u online izdanju.

Kada je 2006. oboljelog Fidela zamijenio brat Raul Castro, postavši predsjednik Kube, pobudio je nade u zemlji i inozemstvu obećanjem strukturnih reformi.

Podijelio je parcele neiskorištenog poljoprivrednog zemljišta farmerima, potakao mlade da se uključe u otvorenu raspravu o problemima političkog sustava, odobrio Kubancima kupnju mobitela i računala, otvorio im turističke hotele u koje prije nisu imali pristupa.

Govoreći o odnosu sa SAD-om, u aprilu 2009. je rekao da je kubanska vlada spremna razgovarati o svemu, uključivo "ljudska prava, slobode medija i političke zatvorenike".

No, neki ugledni analitičari za Kubu kažu kako je u proteklih godinu dana Fidel postupno ponovo utvrdio svoj autoritet i zakočio te napore.

Usprkos izbivanja iz javnosti, Fidel je ponovo arbitar u svim ključnim pitanjima u državi, kazao je Brian Latell, bivši analitičar CIA-e, a sada viši znanstveni suradnik na Sveučilištu Miami. "Mislim da je Fidel odlučio kako Raul ide predaleko, da se Raul igra s vatrom", kazao je Latell.

Kao dokaz Latell ukazuje na nedavne smjene u kubanskom vodstvu za koje smatra da su uvreda za Raula, te na Fidelove komentare u više od 100 "Razmišljanja" koje je objavio u kubanskom tisku protekle godine.

Latell je ocijenio kako ne vidi nikakav mogući napredak u odnosima Kube s SAD-om u dogledno vrijeme.

Fidel Castro je bio "teško bolestan" prije tri i po godine, nakon operacije na crijevima, i činilo se da je prepustio uzde Raulu, kazao je Andy Gomez sa Sveučilišta Miami. No u prošloj godini njegovo se stanje nesumnjivo popravilo, kazao je Gomez, ističući da je brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva prošloga mjeseca rekao da je Fidel "izuzetno dobro", nakon što ga je posjetio u Havani.

Na domaćem planu, promatrači kažu kako je Fidel blokirao temeljne gospodarske reforme nužne za izvlačenje zemlje iz najgore gospodarske krize od raspada Sovjetskog saveza.

"Prilično je jasno da je Raul Castro puno više otvoren za ekonomsku liberalizaciju od Fidela Castra", kazao je Filip Peters, specijalist za Kubu u Lexington institutu u Arlingtonu, kraj Washingtona.

Kako Latell opisuje u svojoj knjizi "Nakon Fidela", Raul se zauzimao za tržišne reforme 1990-ih godina i bio je nadahnut kineskim ekonomskim modelom.

Sada, kada je navodno na vlasti, on nije mogao provesti te promjene, dati više prilike privatnom poduzetništvu, ukinuti dvostruki valutni sustav (koji uključuje redovite pesose za rutinsku kupnju i za dolar vezani "konvertibilni pesos" za uvezenu robu, čemu su se mnogi Kubanci nadali, navodi Newsweek.

Nedavni režimski udar na disidente, aktiviste i blogere također nosi Fidelove otiske prstiju, kazao je Latell.

Fidel je također osigurao da napetost u odnosima sa SAD-om ostane visoka. Raulovu spremnost da sa SAD-om razgovara o svemu Fidel je u svojoj kolumni opisao kao "pogrešno tumačenje" riječi njegovog brata odanog tekovinama revolucije.

U decembru 2009., kubanske vlasti su uhitile američkog poduzetnika Alana Grossa koji je isporučio komunikacijske opremu za židovsku zajednicu na otoku. Gross se nalazi u zatvoru u Havani bez optužnice, a Raul Castro je rekao da se radi o američkom špijunu.

"Mi smo to vidjeli mnogo puta. Kada SAD omekšava, Kuba zaoštrava. Kao da je ponovljeno iz Fidelovog priručnika", kazao je Carlos Saladrigas, čelnik udruge Kuba Study Group, koja zagovara veći angažman SAD-a prema otoku.

Fidel, koji je napustio dužnost predsjednika Državnog vijeća i Vijeća ministara, ali je i dalje čelnik Komunističke partije, nije preuzeo nikakve dodatne dužnosti otkako se oporavio.

No, poduzeo je kadrovske promjene u čelništvu za koje neki analitičari smatraju su usmjerene na očuvanje njegove vizija revolucije. Ključna među njima je promaknuće Ramira Valdesa, bivšeg ministra unutarnjih poslova kojeg se smatra tvrdim Fidelovom privrženikom i okrutnim provoditeljem državne prisile.

Usprkos povijesti napetih odnosa s Raulom, Valdes je sada praktično treći čovjek režima u Havani, nakon braće Castro. "To je bilo Fidelovo imenovanje", rekao je Andy Gomez. Valdes će biti "Fidelove oči i uši na dnevnoj osnovi unutar užeg kruga", dodao je.

Sve dok Fidel ima zadnju riječ, kubansko gospodarstvo će ostati neproduktivno a odnosi sa SAD-om neće izaći iz slijepe ulice, smatra Gomez.

"Ništa se neće dogoditi dok je Fidel živ. Što ostavlja svakoga, na otoku i izvan njega, prilično na istom mjestu gdje je bio prije tri i po godine: čekajući da Fidel umre", zaključio je Gomez u razgovoru za Newsweek, prenosi Hina.

(Fena)

Alternativni klub Trebinje traži ostavke najoodgovornijih "za nepodnošljivo bezbjednosno stanje u Trebinju".

Kako se u saopćenju za javnost upućenom iz ove asocijacije navodi, analize pokazuju da su za spomenuto stanje najodgovorniji načelnik Centra javne bezbjednosti Goran Zubac, glavni okružni tužioc Slobodanka Gaćinović, direktorica Centra za socijalni rad Mira Ćuk, predsjednik Osnovnog suda Trebinje Milan Bosić i načelnik Sektora opšteg kriminiliteta pri CJB Trebinje Slado Ninković.

Alternativni klub smatra da su najodgovorniji nečinjenjem omogućili kriminalcima da utjeruju strah u kosti čestitim ljudima.

Stoga, Alternativni klub predlaže sazivanje vanredne sjednice SO Trebinje, te formiranje radne grupe za monitoring rada organa gonjenja i njihovih partnera.

Alternativni klub raspolaže podacima o tome da gradom hoda sve više ovisnika koji trebaju adekvatno liječenje.

Istovremeno, više od 95 posto građana Trebinja je izrazilo spremnost na saradnju sa organima gonjenja, ukoliko bude osigurana podrška nadležnih institucija.

Alternativni klub Trebinje poziva sve čestite građane da vlastitim saznanjima u vezi s prekršajnim ili krivičnim djelima prijave na besplatne telefonske linije 122, ili na ostale besplatne brojeve bezbjedonosnih agencija Bosne i Hercegovine, navodi se u saopćenju.

(Fena)

Austrijska korporacija Porr pod velikom je istragom zbog davanja mita dvojici lobista kako bi oni “pogurali” projekat useljenja jedne austrijske direkcije u zgradu koju su napravili. Lobisti Walter Meischberger i Peter Hochegger od Porra su dobili 200.000 eura za ovu uslugu, a da na taj novac nikada nije plaćen porez. Safet Oručević za Porr radi sličan posao i na sličnom principu u Bosni i Hercegovini

Austrijska policija još uvijek pretresa prostorije građevinskog koncerna Porr i firme kćerke UBM, u velikoj istrazi zbog davanja 200.000 eura mita lobistima Walteru Meischbergeru i Peteru Hocheggeru, potvrdio je Gerhard Jarosch, glasnogovornik državnog tužilaštva u Beču.

Ova afera već danima je glavna priča u austrijskim medijima. Profil piše da je pozadina svega isplata provizije na berzi kotirajućeg koncerna Porr Meischbergeru i Hocheggeru u visini od 200.000 eura, kako bi se „odstranile sve prepreke za realizaciju građevinskog projekta firme Porr u Lincu“.

SVE IDE PREKO KIPRA

Optužbe kažu da su njih dvojica trebali “ubrzati” useljenje Finansijske direkcije Gornje Austrije u građevinski kompleks Porra uz pomoć tadašnjeg ministra finansija Karl-Heinza Grassera, Meischbergerovog prijatelja i poslovnog partnera. Porr je dvojici lobista provizije isplatio 2007. godine preko firme Astropolis iz Kipra, što su njih dvojica priznali tek nakon što je priča procurila u medije.

Porr je isprva tvrdio da nije bilo uplata dvojici lobista, ali je kasnije priznao da ih je bilo ali da je taj novac bio namijenjen širenju na tržište Rumunije još 2005. godine.

„Povezivanje sa nekim projektom u Lincu za našu firmu nikako nije shvatljivo“, izjavio je Peter Walder, glasnogovornik Porra. Iz Porrove kompanije UBM kažu da oni nisu optuženi i da sarađuju sa policijom u njihovoj istrazi.

Za Meischbergera i Hocheggersea se veže i afera privatizacije državne stambene udruge Buwog kojeg je kupio Immofinanz zahvaljujući zaštićenim podacima dobijenim od ove dvojice lobista. Sumnja se da su oni potplatili Ernsta Karla Plecha, tadašnjeg predsjednika Buwoga i jednog od članova komisije koja je odlučivala o privatizaciji. Za tu su uslugu dobili deset miliona eura, također preko kiparske firme koja je u vlasništvu bivšeg političara Hocheggera.

PORR JE U MOSTAR DOVEO ORUČEVIĆ

Safet Oručević, bivši gradonačelnik Mostara i dugogodišnji lobista Porra u prvi mah je govorio kako nije čuo za istragu da bi kasnije odbijao da komentariše ovu aferu.
- Ne znam ništa o tome, nisam čuo za to. To je ovdje svakodnevnica. Stalno imaju neke istrage Strabaga, Porra... - kaže za Žurnal Oručević koji se trenutno nalazi u Austriji gdje u posljednje vrijeme uglavnom i živi.

Za Žurnal nije želio govoriti o ovoj istrazi jer, kako kaže, ne želi davati medijima materijal za pisanje:
- Ne želim dati mesa Avazu da pišu o meni.

Njegova lobistička firma IUC Consalting u Austriji već godinama sarađuje sa Porrom, a austrijski mediji pišu kako je upravo Oručević najzaslužniji za ulazak Porra na bh. tržište.

Novinarka Wirtschaftsblatta Tamara Depolo spominje Oručevića u priči o poslovima Porra u Mostaru.

"Sestrinska firma za razvojne projekte Porra AG, firma Porr Solutions GmbH, osnovala je u BiH zajedničko 50:50 projektno društvo sa firmom Mostar-film d.o.o., što potvrđuje Porr u Beču. Mostar-film d.o.o. posjeduje više centralno smještenih nekretnina u gradu Mostaru, dvije od tih su nekadašnje kino dvorane. Porr već od prošle godine na mjestu Kino-Zvijezda razvija projekat poslovno-stambenog objekta u vrijednosti oko pet miliona eura, a na mjestu Kina Partizan nastaje mješoviti projekat sa tri kinosale. Da se u Mostaru planira u pet objekata investirati ukupno 30 miliona eura, saopštio je Porr već prošle godine. U tih pet planiranih projekata spadaju dvije poslovne zgrade i jedna garaža. Dobre mostarske veze Porr treba da zahvali Safetu Oručeviću. Nekadašnji gradonačelnik Mostara je oficijelni Porrov predstavnik u Mostaru. U zajedničkoj firmi PID Porr je u Mostaru za 4,5 miliona eura podigao zgradu Vila-Neretva. Novim projektima Porr izrasta u najvećeg igrača na tržištu stambene novogradnje u gradu sa 100.000 stanovnika”, navodi Depolo u Wirtschaftsblattu.

Osim Mostara Porr je u BiH bio zainteresovan za još nekoliko projekata među kojima je i famozni i odbijeni projekat izgradnje elektrana. Tada je Porr pokušao kroz APET grupu direktno sa Vahidom Hećom, ministrom energije, rudarstva i industrije, dogovoriti ovaj posao. Zainteresovani su bili i za gradnju autoputeva u BiH, nekoliko zgrada u Sarajevu i udjele u domaćim građevinskim kompanijama Unioninvestu i Hidrogradnji.

Mediji u Austriji tvrde da je priča oko Porra mnogo komplikovanija i šira od ove koja je procurila u javnost i većina ih sumnja da se ne radi o izuzetku. Ugled Porra već je narušen posebno nakon promjene zvaničnog stava kompanije, iako je Oručević u svom intervjuu za Oslobođenje još u januaru 2008. godine branio ugled Porra: Oni imaju više do sto godina dugu tradiciju i ugled, najbolje međunarodne reference i nikad nisu i ne bi učestvovali u bilo kakvom netransparentnom projektu, izjavio je tada Oručević.

Za Žurnal kaže da za svoje usluge dobija redovnu mjesečnu platu, a ne proviziju poput Meischbergera i Hocheggera koji su za samo jedan posao uzeli 200.000 eura. Centar za istraživačko novinarstvo došao je do podatka kako je Oručević 2006. godine za svoje lobističke usluge zaradio 240.000 eura. Tek četrdeset više od spornog iznosa koji je ovih dana u centru pažnje austrijskih medija.

(zurnal.info)

Prije više od devet godine Borka Ožegović je brutalno ubijena u svojoj kući u mjestu Ribnik kod Mrkonjić Grada, udaljenoj nekoliko stotina metara od masovne grobnice Bunarovi, gdje su zakopana tjela ubijenih Bošnjaka iz sela Humići. Ubice Ožegovićke su iza sebe ostavile i previše tragova ali do dan danas ovaj slučaj nije riješen

Selo Bunarevi nalazi se na Manjači, sat vožnje od Banjaluke. Pripada opštini Ribnik i granično je područje sa opštinom Mrkonjić Grad. Kuće raštrkane u pejzažu, vjetar neprestano duva, do prvog komšije najmanje pola sata hoda. Dom Ožegovića smješten je u zaseoku na osami, u zavjetrini. Kada skrenete sa glavnog puta Banjaluka-Čađavica, možete po kraškom predjelu voziti još petstotinjak metara, a onda pješke preko goleti, kroz jarugu, dok vam se hladoća nemilosrdno uvlači u kosti, do mjere da drhturite, osjećate se neprijatno, podilaze vas žmarci... U kućama Ožegovića nećete se ugrijati, jer u njima niko ne živi. Deceniju već. Kuća je u crno zavijena, miris smrti snažan je i intenzivan, teška nepravda ovdje stoluje, tjeskoba satire svakog posjetioca. Hodate puteljkom kojim su osamnaest godina prije vas hodali notorni koljači, vukući tijela pobijenih Bošnjaka prema rupčagi, vjerujući da će crna zemlja progutati i sakriti tragove i ostatke njihovog krvavog, zvjerskog pira; hodajući prepoznajete stope istih tih koljača koji su devet godina ranije ponovo obišli Bunareve i za sobom ostavili još jednu žrtvu, zaklanu iza vrata, u lokvi krvi, krivu samo zato što živi dvjestotinjak metara od jame koja nije sakrila zločin iz rata i koja u svojoj utrobi nije htjela zadržati tijela nevinih, na pravdi Boga pobijenih ljudi, krivih jedino zato što imaju drugačije ime.

KAFA ZA UBICE

Taj petnaesti januar 2001. bio je suncem obasjan, prevruć za to doba godine. Borka Ožegović ispratila je ranom zorom muža Miladina za Banju Luku, gdje je otišao da izvrši medicinske pretrage. Dok je nalagala vatru, sa glavnog puta skrenuo je bijeli golf, trojica su bili u njemu. Vozili su se nekih petsto metara, a onda zastali - puta više nije bilo. Nakon kratkog dogovora, dvojica su krenuli prema kući Ožegovića, treći je ostao u automobilu. Pokucali su na Borkina vrata, pustila ih je u kuću. Takav je običaj i red, gostoljubivost je ponos domaćinske kuće. A i čega bi se Borka plašila, kada joj je već 61. godina, unučad povelika, para nema, sem nekih 400 maraka u šifonjeru, nad kojima ne vrijedi drhtati. Gostima je skuhala kafu, nasula im sok-himber, malo jači je napravila, donijela pepeljaru, jer su pušili... Nakon pedesetak minuta dva muškarca napustili su Borkinu kuću, žurnim, gotovo trčećim korakom krenuli ka golfu, motor je zabrundao, bijelo vozilo lagano, oprezno je krenulo ka regionalnom putu, zamaklo iza krivine i nestalo. Dim iz odžaka Ožegovićevih vio se još neko vrijeme, posustajući u borbi sa sunčanim danom, da bi uskoro nestao, zgasnuo. Nije ga bilo već par sati, kada je to primijetila Rosa Ožegović, prva i jedina komšinica Borkina. Krenula je ka kući, kucala uzalud, uplašila se da je Borki pozlilo, nahrupila u stan i ugledala je kako leži u lokvi krvi, na sred kuhinjice, iz strašnog razreza na vratu ništa nije izlazilo, krv i život su odavno iscurili; grozomorna rasjeklina izgledala je kao crna jama.

Rosa je zajaukala, sleđena onim što vidi, prestravljena oteturala u selo, obavijestila poznanike, alarmirana je policija, inspektoru su stigli na lice mjesta. Nakon sahrane Rosa je napustila selo, a šest mjeseci od ubistva, umro je i Borkin muž Miladin. Srce mu je prepuklo od tuge.

SELOTEJP

Uviđajem je utvrđeno da su starici ruke i noge bile vezane selotejpom. Nakon toga zaklana je nožem iza vrata i ostavljena da leži na podu. «Profesionalno je zaklana», svjedočio je član istražnog tima. Šta znači «profesionalno»? Samo jedno-ubica je klao i ranije i to često, dok nije postigao nivo uažasavajućeg umijeća, koji su inspektori pohvalili, opisujući ga riječju profesionalno! Profesionalni koljači koji su smaknuli Borku iza sebe su ostavili opuške, otiske prstiju i ostale tragove, ali istraga u posljednjih devet godina nije domakla od početka, a neće ni odmaći, jer ubice su zaštićene od pojedinaca koji se nalaze u policijskim i pravosudnim institucijama Republike Srpske i koji su učinili sve da se u ovom slučaju ništa ne uradi. O hladnokrvnosti ubica, njihovoj beskrupuloznosti, brutalnosti i proračunatosti svjedoči potvrđeno saznanje da su popili kafu koju im je Borka napravila i još je uz to zalili sokom, a onda su staricu svezali i preklali. Ne postoji riječ ni u jednom jeziku kojom bi se mogla opisati ovakva monstruoznost.

Borkina smrt je, nažalost, samo vrh ledenog brijega ispod kojeg su, direktno, smrti još najmanje 26 lica bošnjačke nacionalnosti iz sela Humići, opština Ključ, zvjerski pobijenih u avgustu 1992. godine, a indirektno stotine pobijenih sa tog područja. Za ovaj zločin pred sudom BiH optužen je Vinko Kondić, a proces još uvijek traje.

Policija Republike Srpske je civile iz sela Humići pokupila tog avgusta i povezla ih u koncentracioni logor na Manjači. Prema svjedočenjima naših izvora, ovi nesretni ljudi su odvezeni u logor na Manjači, ali tamo nikada nisu stigli. Pobijeni su u neposrednoj blizini logora. Ubice su iz policije, u to nema nikakve sumnje. Nakon što su pobijeni, bačeni su u jamu koja se nalazi trista metara ispod kuće Borke Ožegović. Tijela su pronađena osam godina kasnije, avgusta 2000., ekshumirana i prebačena u Ključ. Od posmrtnih ostataka nađenih u jami sklopljeno je 26 čitavih tijela, a nakon toga ostalo je još dijelova skeleta, što svjedoči da je žrtava bilo više. Koliko, ne zna se i pitanje je da li će se ikada saznati. Nesporno je da u jamama u Bunarevima ima još tijela ubijenih, ali ekshumacije se ne vrše iz, kako se tvrdi, bezbjednosnih razloga, jer su grobnice minirane.

POLICAJCI UBICE

Borku Ožegović ubili su oni neljudi koji su zvjerski pobili seljane Humića samo zato što su muslimani. U to nema nikakve sumnje, kao što nema sumnje da su policajci pobili stanovnike Humića. Borka je ubijena zato što su vjerovali da je vidjela i da zna ko je bacio pobijene ljude u jamu ispod njene kuće, premda mještani Bunareva tvrde da pojma nisu imali da se tu uopšte nalazi masovna grobnica, te da to nisu znali ni Ožegovići. Uprkos tome Borka Ožegović je ubijena kako bi ubice uklonile svaku sumnju u svojim bolesnim glavama kako bi ona mogla da ih prokaže. Bez sumnje ih je na to ponukao susret koji se desio krajem dvijehiljadite, kada su pripadnici međunarodnih vojnih snaga posjetili Ožegoviće, interesujući se za njihova saznanja o masovnoj grobnici. Naši izvori tvrde da Borka zaista nije znala da je ispod njene kuće masovna grobnica i da je «greškom ubijena».

INSTITUCIJE RS ŠTITE UBICE

Zločinci su računali na još jednu stvar: svoj uticaj u institucijama RS, pravosuđu i policiji, za koji se sada može argumentovano reći da je ogroman. Jer da nije tako, ubice bi već bili otkriveni, pošto su ostavili brojne tragove iza sebe. Posebno je šokantno saznanje da su oni koji su vodili istragu svjesno činili sve da je opstruišu i skrenu njen tok, optužujući sve i svakoga za ubistvo. Tako su tvrdili da su Borku «ubili muslimani zbog osvete što je u blizini njene kuće nađena masovna grobnica». Zaista jadno, jer ko bi se «od muslimana» te 2001. usudio doći u Bunareve, smještene duboko u teritoriji RS i ubiti nemoćnu staricu iz osvete?! Tvrdili su i da je pljačka motiv: onih četiristotine maraka iz šifonjera!!! Niko ozbiljan nije povjerovao u ovakvu postvaku stvari, ali svako ko drži do sopstvenog razuma ubijeđen je da su ubice isti oni koji su '92. pobili nevine civile iz Humića i da te koljače štite pravosudne institucije RS, opstruišući istragu. Uostalom, šturi odgovori koje smo dobili iz Okružnog tužilaštva Banjaluka jedan su brojnih dokaza za to.

«Povodom Vašeg zahtjeva za pristup informacijama, od dana 22.02.2010. godine, a u vezi sa Vašim pitanjima, obavještavamo Vas, da je istraga o ubistvu Borke Ožegović u toku, odnosno preduzimaju se potrebne istražne mjere i radnje na otkrivanju počinioca ovog kirivičnog djela, a što se tiče pitanja o pronalasku masovne grobnice u dvorišto Borke Ožegović za ovo pitanje obratite se Komisiji za nestala lica Federacije BiH ili Institutu za nestala lica BiH», kratko nam je u dopisu odgovoreno, bez i jedne jedine riječi o tome ko je od tužilaca bio zadužen za ovu istragu.

ĆUTNJA TUŽILAŠTVA BANJALUKA

Za istragu ubistva Borke Ožegović bio je zadužen Vitomir Soldat, trenutno glavni tužilac Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci. Upravo zbog toga su odgovori ove institucije šturi i sasvim je svjesno izbjegnuto da se potvrdi da je Soldat vodio ovaj slučaj i doveo ga nakon devet godina u status nerješivog. Naši izvori dalje tvrde da nadležni za istragu nikada u prethodnih devet godina nisu pozvali nijednog jedinog člana porodice Borke Ožegović, kako bi ih saslušali u vezi sa njenim ubistvom. Ne samo da ih nisu pozvali, već im nisu pružili niti ijednu informaciju u vezi sa tim. Razlozi za ovakvo postupanje su više nego jasni, tim više jer su narečeni imali i odgovornost i obavezu da istraže ko je pobio Bošnjake iz Humića i bacio ih u jamu na Manjači, odnosno da počinitelje izvedu pred lice pravde. Ništa od toga nije učinjeno, a ovaj slučaj prepušten je Tužilaštvu i Sudu Bosne i Hercegovine.

Soldat je poznat po nečinjenju i u nizu drugih slučajeva, a njegov nedavni reizbor na mjesto Glavnog tužioca dokaz je kataklizme koja vlada u Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH, koji ga je na to mjesto nanovo postavio. Soldat mora odgovarati zbog nečinjenja i opstruisanja istrage ubistva Borke Ožegović. Da je on radio i uradio svoj posao u ovom slučaju, ubice civila iz Humića odavno bi bili iza rešetaka. Strah da će biti ubijen, ukoliko istraži ovaj zločin, za njega nije opravdanje.

«Soldat zna ko je ubio Borku Ožegović, kao i ko je pobio civile iz Humića, ali ništa nije preduzeo plašeći se za svoju bezbjednost», tvrde naši izvori. Ako je to tako, onda Soldat mora biti smijenjen sa funkcije koju obnaša, jer je neprihvatljivo da se tužilac plaši raditi svoj posao. Posebno ako tim strahom štiti notorne ubice.

SOLDATI ZLA

Priča o Soldatu nije kraj užasa u banjalučkom Okružnom tužilaštvu. U toj instituciji radi i Rajko Dakić, i to na poslovima opšteg kriminaliteta. Dakić je iz Ključa gdje je do 1990. godine obnašao dužnost sudije, ali je sa tog mjesta suspendovan, jer je utvrđeno da je učestvovao u falsifikovanju pasoša. Početkom rata, Dakić postaje predsjednik Opštinskog suda u Ključu i blizak član Kriznog štaba u toj opštini, čiji je potpredsjednik bio njegov brat Tihomir. Tihomir Dakić u to vrijeme obavljao je dužnost sekratara Srpske demokratske stranke u Ključu. Dakić je suodgovoran za brojna zla počinjena na tom prostoru, jer ih je prikrivao i nije procesuirao, iako je znao ko su ubice. Tako je Dakić bio prisutan na nekoliko mjesta na kojima su izvršeni pokolji, gdje je izvršio uviđaj kao dežurni sudija. Utvrdio je zločin, saznao ko su ubice, a nije učinio ništa da ih privede pravdi, o čemu postoje relevantni dokazi.

U selu Kamičak, opština Ključ, 1992. godine ubijeno je pet lica bošnjačke nacionalnosti, od čega jedna osmogodišnja djevojčica. Žrtve su brutalno izmasakrirane i teško mučene, prije nego što su ubijene. Dakić je utvrdio da su ubice Dragan Bajić i Marko Paunović, pripadnici Vojne policije iz sela Podovi. Umjesto da ih pohapsi Dakić je, prema riječima svjedoka, naredio da se žrtve zakopaju u jamu.

U mjestu Reizovići ubijene su Hata i Fata Risović i Ramiza Adžemović, a teško je ranjen Mehmed Ćenanović. Zločin se desio 1993., zločinci su poznati, Dakiću posebno, ali on ništa nije preduzeo da se ubice kazne. Rajko Dakić bio je i na uviđaju u selu Humići nakon što je ubijen Branko Samardžija. Zločin se desio 1993. godine, a Samardžija je ubijen zato što se njegov sin godinu dana ranije oženio sa muslimankom, odbio da nosi pušku i napustio zemlju, odlazeći u inostranstvo. Ubice su i u ovom slučaju poznate, ali Dakić nije učinio ništa da budu kažnjeni. SIPA po nalogu Tužilaštva BiH istrage o ovim slučajevima intenzivno privodi kraju i u najskorije vrijeme očekuje se hapšenje počinilaca ovih gnusnih zločina.

Nažalost, Dakić je još uvijek na slobodi i obavlja vrlo značajnu tužilačku funkciju, iako je, uz sve navedeno, poznato da je lično potpisao rješenja o protjerivanju sudija Džemala Botonjića, Enise Dučanović, te još pet lica bošnjačke nacionalnosti iz Suda u Ključu 1992. godine.

Njegovo ime pominje se u «predmetu Kondić», a mnogim svjedocima je potpuno nejasno kako je moguće da je Dakić na slobodi i još uz to tužilac banjalučkog tužilaštva. Kada se ovako sagledaju stvari, jasno je zbog čega još uvijek nisu otkriveni zločinci koji su pobili mještane Humića, a devet godina nakon toga likvidirali i Borku Ožegović u selu Bunarevi. Jasno je i da pomirenja, pravde i slobode u ovoj zemlji neće biti dok god u pravosudnim institucijama i policiji sjede raznorazni slodati i dakići, koji primarno štite zločince, kako bi sačuvali svoje pozicije u čijim temeljima je krv nevinih.

Masovna grobnica Bunarevi

"Prilikom antropološke obrade sastavljeno je 24 tijela i definitivno je ostalo viška kostiju očito od nekih drugih tijela koja su ostala na dnu jame. Jednostavno, ekshumacija je totalno nekvalitetno odrađena od strane dva ljekara međunarodne komisije", rekao je za medije prije dvije godine Jasmin Odobašić, bivši načelnik u tadašnjoj Federalnoj komisiji za traženje nestalih lica. On je tada istakao da je imao namjeru da se vrati i završi posao u Bunarevima, ali mu čelni ljudi Instituta za traženje nestalih, zbog kako kaže, interesa pojedinaca, to nisu dozvolili.

 

Optuženi Vinko Kondić

Pred Sudom BiH vodi se postupak protiv Vinka Kondić koji je optužen zbog organizovanja grupe ljudi i “podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela genocida, te zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” na području Ključa.
Prema navodima iz optužnice, Kondić se tereti i za protivpravno hapšenje 24 muslimana u selu Humići, čija su tijela posle rata pronađena i identifikovana u masovnoj grobnici “Bunarevi 1”. Prema navodima iz optužnice, oni su uhapšeni u Humićima, odakle su povedeni prema logoru na Manjači, ali su usput ubijeni, a njihova tijela kasnije su pronadjena u toj masovnoj grobnici.

U optužnici, koja ima 22 tačke, Kondić se tereti da je imao jednu od “vodećih uloga u sprovođenju udruženog zločinačkog poduhvata” te da je “planirao, pripremio, pokrenuo, naredio i počinio ili propustio da poduzme nužne mjere da spriječi ili kazni činjenje krivičnih djela”.
Kondić je od jula 1991. do aprila 1994. godine bio načelnik Stanice javne bezbjednosti Ključ, posle čega postaje zamjenik načelnika Centra javne bezbjednosti Ključ. U decembru 1991. godine imenovan je za člana Kriznog štaba Skupštine opštine Ključ kao “najvišeg organa vlasti”, a od jula 1992. godine postaje član Ratnog predsjedništva opštine.
“Realizacija zajedničkog udruženog zločinačkog poduhvata započela je preuzimanjem vlasti od strane srpskih snaga u selima i naseljima na području opštine Ključ, a nastavljena protivpravnim hapšenjem, zatvaranjem civila, njihovim premlaćivanjem, mučenjem, zatvaranjem u nehumanim uslovima, prisilnim premještanjem i deportacijom iz njihovih domova”, navodi se u optužnici.
Kondić se tereti da je pod njegovom komandom policija učestvovala u hapšenju, ispitivanju, psihičkom i fizičkom zlostavljanju, te zatvaranju nesrba u logore na području Ključa.

U optužnici se, izmedju ostalog, navodi da je od 27. maja do kraja avgusta 1992. godine bošnjačko stanovništvo sa područja Ključa, Sanice, Krasulja, Ramića, Prhova, Velagića i drugih sela i naselja odvođeno i zatvarano u prostorije osnovne škole u Sanici i Osnovne škole “Nikola Mačkić” u Ključu, u SJB Ključ, bivšu željezničku stanicu u Sanici, kao i fudbalski stadion u Ključu i tvornicu mašina u Halinovskom Vrelu, gdje su civili ispitivani i zlostavljani.
U optužnici se još navodi da je 10. jula 1992. godine vojska, potpomognuta policijom, uhapsila muškarace iz sela i zaselaka opštine Ključ i zatvorila ih u osnovnu školu u Donjim Biljanima. Posle ispitivanja zatočenici su izvođeni i ubijani. Tom prilikom ubijeno je “najmanje 219” osoba, stoji u optužnici.
Tijela ubijenih osoba sa područja Ključa pronađena su u masovnim grobnicama “Bunarevi 1”, “Zableće”, “Vučije poljane”, “Crvena zemlja” i “Lanište 1”.

Tužilaštvo bez ikakvog odgovora

Okružno tužilaštvo Banjaluka

Glavni okružni tužilac Vitomir Soldat

Poštovani,

molimo Vas da nam u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama odgovorite na sledeća pitanja:

1. Prema našim informacijama, Borka Ožegović ubijena je 15. januara 2001. godine u svojoj kući, opština Ribnik. Da li su ubice otkrivene?

2. Da li je tačno da je u dvorištu Borke Ožegović otkrivena masovna grobnica u kojoj su pronađena tijela 26 lica bošnjačke nacionalnosti?

3. Da li su otkriveni počinioci ovog gnusnog ratnog zločina?

4. Ko je vodio istragu o ubistvu Borke Ožegović?

Molimo Vas da nam na ova pitanja u pismenoj formi odgovorite najaksnije do petka, 26. februara 2010. godine.

Slobodan Vasković

__________________

Broj:IT 17/10

Datum: 24.02.2010.

Banja Luka

Online magazin Žurnal

Ul.Nova 5

Sarajevo

Predmet: Odgovor na zahtjev za pristup informacijama

Povodom Vašeg zahtjeva za pristup informacijama, od dana 22.02.2010. godine, a u vezi sa Vašim pitanjima, obavještavamo Vas,

• da je istraga o ubistvu Borke Ožegović u toku, odnosno preduzimaju se potrebne istražne mjere i radnje na otkrivanju počinioca ovog kirivičnog djela, a što se tiče pitanja o pronalasku masovne grobnice u dvorišto Borke Ožegović za ovo pitanje obratite se Komisiji za nestala lica Federacije BiH ili Institutu za nestala lica BiH.

S poštovanjem,

Za Službenik za informisanje

Mira Miletić

Povodom slučaja Ejupa Ganića, Daily Telegraph u srijedu piše da je Britanija "pijun u hapšenju" nekadašnjeg lidera bosankih muslimana i diplomatskom sukobu Srbije i Bosne i Hercegovine.

List piše da je Ganić uhapšen na zahtjev Srbije na osnovu Evropske konvencije iz 1957. a koja predviđa proceduru u kojoj sudije ne razmatraju dokaze već samo relevantne informacije o identitetu i kredibilnosti optužbe o navodnom zločinu i u koju nadležni ministar može da se umiješa tek pri kraju i to na veoma ogranićeni način.

Daily Telegraph piše da je vlada prije samo nekoliko nedjelja bila umiješana u sličan spor kada nije mogla da garantuje bivšem ministrici vanjskih poslova Izraela, Tzipi Livni, da neće biti uhapšena ako dođe u London zbog palestinskih optužbi o ratnim zločinima.

Ganićev slučaj je, pak, piše list, obnovio zahtjeve za promjenu postojećeg zakona za koji je čak i bivša britanska premijerka Margaret Thatcher, inače blizak prijatelj Ejupa Ganića, u utorak rekla da postavlja opasan presedan za strane državnike koji dolaze u London.

Vanjskopolitički dopisnik Daily Telegraph, u zasebnom članku, piše da Ganić "nije ubica, več čovjek koji je zauzdavao ubice".

Po ocjeni većine stručnjaka za Balkan, počinje članak, "Ganić je posljednji čovjek koji treba da bude uhapšen za ubijanje Srba".

- Ironija njegovog hapšenja u Londonu je ta što se povukao iz političkog života zbog optužbi svojih bivših saveznika u Sarajevu da je suviše pro-srpski orijentisan" čemu Daily Telegraph dodaje da, ne samo da nikakvi dokazi protiv Ganića nisu pronađeni, već da je nasuprot tome, "on uvijek pokušavao da zauzda svoje sunarodonike u njihovim ubilačkim namjerama".

S druge strane, Ganić je smetao Srbima jer je kao "obrazovani i na engleskom jeziku veoma elokventan predstavnik svog naroda, rušio njihovu tezu da je rat u Bosni bio posljedica muslimanske zavjere protiv jedinstvene hrišćanske Evrope", piše u srijedu Daily Telegraph.

(Fena) 

Većina britanskih listova u srijedu izvještava o drugom i posljednjem danu uvodnog izlaganja Radovana Karadžića pred Haškim sudom koji ga tereti za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid.

Guardian tako piše da je nekadašnji lider bosanskih Srba pokušao da revidira istoriju opsade Sarajeva koju je opisao kao "mit" sa ciljem da uvuče NATO u rat na strani muslimana koje je takođe optužio da su, s istim ciljem, odgovorni za masakr na pijaci Markale gdje je u eksploziji granate 1994. ubijeno i ranjeno više od 250 civila.

Guardian objavljuje i komentar svog nekadašnjeg dopisnika iz rata u Bosni, Marcusa Tannera pod naslovom "Karadžićev sveti rat".

- Slušajući Karadžića kako govori o svom „svetom“ ratu protiv bosanskih muslimana čovjek bi pomislio da je prosto riječ o lošem vicu", kaže on.

- To bi, međutim, bila greška jer su i Karadžić i njegovi borci 90-ih koristili isti jezik, miješavinu etničkih, ekonomskih i vjerskih žalopojki protiv muslimana tvrdeći da se samo svete za otomansko osvajanje Bosne u 15. i 16. stoljeću veku, dodaje Tanner.

On dalje kaže da su tokom turske vladavine begovi i poturice uglavnom preuzeli gradove što je ratu u Bosni dalo pečat ne samo sukoba između sela i grada već i između hrišćana i muslimana.

- Karadžićeve pristalice su htjele da promijene takvu strukturu gradova zauvijek i u tome su naišle na zdušnu podršku pravoslavne crkve. Popovi su, nastavlja Taner u Guardianu "blagosiljali gotovo svaku njihovu ofanzivu a Karadžićeva državica, Republika Srpska, je od samog početka imala blagoslov crkve".

- Crkva u Srbiji, baš kao što je činio njen pandan u Hrvatskoj sa svojim svetim borcima, ostala je vjerna Karadžiću i poslije rata. Ništa manje neumjerene, piše Tanner, "nisu bile ni ruska i grčka crkva koja je 1993. godine u Atini proglasila Karadžića za hrišćanskog heroja". Zato, kada Karadžić govori o svom svetom ratu, on zaista vjeruje u to, baš kao i pravoslavne crkve na Balkanu i šire, završava svoj komentar u Guardianu Marcus Tanner.

(Fena)

Inicijativa predsjednika Kluba srpskih delegata u Vijeću naroda RS-a Staše Košarca da se na narednoj sjednici Vijeća naroda razmatra i “osudi” uređivačka politika Federalne televizije, odnosno emitiranje priloga “Vidimo se u Bileći” u emisiji “60 minuta”, danas nije prihvaćena od Kolegija Vijeća naroda RS-a.

Košarac je u izjavi novinarima u Banjoj Luci rekao da „iako ne želi da se miješa u uređivačku politiku” Klub Srba je ipak predložio Vijeću naroda zaključak kojim bi se „osudila” uređivačka politika Federalne televizije manifestirana u emisiji “60 minuta” koja “sistematski omalovažava legalne institucije RS-a i legalno izabrane predstavnike RS-a, koji se u spornom prilogu poistovjećuju s ‘Trećim Rajhom’”.

To, smatra on, ne doprinosi izgradnji povjerenja u BiH.

Na pitanje zašto bi se o tome izjašnjavalo Vijeće naroda RS-a, Košarac navodi činjenicu da su u tom tijelu zastupljeni predstavnici sva tri konstitutivna naroda i iz reda ostalih.

Iako njegova inicijativa u vezi s ovim nije dobila podršku za razmatranje na narednoj sjednici Vijeća naroda, on je najavio i da će „biti iskorištene i druge poslaničke mogućnosti da se o tome raspravlja, jer se u emisiji ’60 minuta' na veoma brutalan način napadaju institucije RS-a i srpski narod”.

(Fena)

Za Simfonijski orkestar koji nikada ne svira Mostarci će izdvojiti više od 100 hiljada maraka, a istovremeno će ukinuti Gorsku službu spasavanja

Mostar odnedavno ima novog-starog gradonačelnika. A ima i potpuno dezorjentiranu gradsku skupštinu. Još jedan slučaj koji toj tvrdnji ide u prilog, nakon jednogodišnjeg biranja gradonačelnika, jeste i najnoviji prijedlog nacrta gradskog proračuna koji u ovu godinu ulazi, a kako drugačije nego s deficitom. Srećom ovaj nacrt nije usvojen na prošlotjednom zasjedanju mostarskih mudrih glava. Ipak, ne treba sumnjati da će već ovaj tjedan glupost, bahatost i nedostatak ikakve vizije razvoja, izražena kroz nacrt proračuna, dobiti odobrenje gradske skupštine i potpis gradonačelnika na još jednu u nizu bruku i sramotu Mostara.

Babo i stričevi

Kako se, naime, u Mostaru vrši rebalans proračuna? Narodski rečeno, i u kratkim crtama opisano, to ide otprilike ovako: da bi pokrio minus, onima kojima si davao malo uzmeš sve i ne daš im ništa. To je prvi genijalni korak. Oni koji su dobijali najviše sad će dobiti još više i to tako što ćeš im dati ono što si uzeo od onih koji su dobijali najmanje. Istovremeno, da bi dao više ovima kojima daješ puno, a smanjio deficit, skinut ćeš i određeni dio onima koji spadaju u sredinu ljestvice gradskih davanja. A kriteriji za dodjelu gradskog novca ne da nisu potpuno jasni, nego ih vjerovatno i nema, odnosno, ako ih i ima, nitko nikad za njih nije čuo niti ih je vidio. To, naravno, ne važi za kriterij koji je jedini standard BH politike, a to je onaj po babi i po stričevima.

Naknada za troškove prijevoza. Naknada za topli obrok. Regres za godišnji odmor. Otpremnine. To su sve stavke na koje uposlenici Grada Mostara i Gradskog vijeća mogu računati. To bi bilo u redu da, istovremeno, Gorska služba spašavanja nije u potpunosti skinuta sa proračuna. O gadljivom financiranju političkih partija novcem građana, koje već godinama sustavno šikaniraju, ne treba trošiti riječi.

I onda dolazimo do briljantnih primjera kako se u Mostaru troši novac građana namijenjen za kulturu. Primjera je nekoliko, ali izdvojit ćemo samo par. Naime, ustanova za koju su čuli jedino oni koji detaljno pročitaju prijedlog gradskog proračuna, a radi se o Kulturnom centru Potoci, od Grada će ove godine dobiti 39.810, 00 KM. Budimo pošteni to nije mnogo. Ali zanimljivo je kako će taj novac biti raspodijeljen. Naime, na plaće dva uposlenika ove institucije otpada 35.810, 00 KM godišnje, ili 1.492, 00 KM per capita mjesečno. Onih 4.000, 00 KM viška u mojoj računici predviđeno je za programske aktivnosti.

Nema Nove godine

MC Pavarotti je još radikalniji primjer. Od ukupnih 168.000, 00 KM samo 5.000, 00 KM otpada na programske aktivnosti. Ako ne proizvode program, pitanje je što onda rade svi ti ljudi na čije urede i plaće Grad Mostar godišnje potroši 163.000, 00 KM. Ili što reći za Mostarski Teatar Mladih sa 69.784, 00 KM godišnje, od kojih na program otpada 5.000, 00 KM?

A tko je zadnji put čuo za mostarski Simfonijski orkestar? Niste čuli da takvo što postoji? E pa nisam ni ja, a ako se ne varam živim Mostaru, osim ako me netko žestoko ne zajebava. No, na stranu moji psihički problemi. Taj isti Simfonijski orkestar od Grada Mostara u ovoj će godini dobiti 107.994, 00 KM. A planiranih prihoda nemaju, što i ne čudi obzirom da ljudi naprosto ne nastupaju.

A dočeka Nove godine na otvorenom za Mostarce neće biti ni ovaj put. Mostarski ljetni festival također nije predviđen u proračunu. OKC Abrašević, koji godišnje producira minimum 100-injak raznih kulturnih programa, koje teškom mukom i vlastitim ugledom samostalno plaća, od Grada Mostara će ove godine dobiti proračunski šipak, duplo golo, čistu ništicu.

Opet ću, na ovom mjestu, ponoviti stvar koju neprestano ponavljam. Mostar je samo ogledalo cijele države, a, ponekad bih se usudio reći, i cijele regije. Nemojte se tješiti kako vam je bolje nego Mostarcima i Mostarkama.

Kad bi se od svake mostarske političke muke dopisala po jedna strofa za pjesmu "Čudna jada od Mostara grada" već danas bi to bila najduža pjesma na svijetu i jedan od Guinessovih fenomena. Svakako, Guinessova ekipa bi se zainteresirala i za količinu političke gluposti i bezobrazluka o kojima bi pjesma svjedočila. I to sasvim opravdano, jer da se glupost i bezobrazluk mjere u litrama Mostar bi odavno bio pod morem. Mostarcima i Mostarkama to ne bi ni smetalo. Svejedno i ovako dišu na škrge i žive od planktona, a velike ribe jedu male. Čisti kanibalizam, takva je politika i u vašem balkanskom dvorištu, nije li?

(zurnal.info)

Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ponovo je zadržan na aerodromu i oduzet mu je pasoš kada se danas iz Velike Britanije pokušao vratiti u BiH, potvrđeno je danas iz Ministarstva sigurnosti BiH. Ganić je i u petak zadržan na aerodromu ali je pušten da obavi svoju posjetu univerzitetu u Buckhingamu. Ganić se, navodno, trenutno nalazi na saslušanju u sudu u Londonu gdje će mu biti iznijete optužbe koje je Srbija tokom njegove posjete dostavila Velikoj Britaniji u vezi sa slučajem “Dobrovoljačka” iz 1992. godine.

"Ganić je privremeno zaržan na aerodromu u Londonu, prilikom namere da napusti Veliku Britaniju, na osnovu srpske poternice i biće predat sudu koji će doneti prvostepenu odluku o daljem postupanju", rekao je zamenik premijera i ministar unutrašnjih poslova, Ivica Dačić na osnovu saznanja kojima raspolaže srpski Biro interpola, prenosi B92.

Njemu će, navodno, biti ponuđeno da se izjasni o optužnici nakon čega će sud odlučiti da li Ganić uz kauciju može napustiti Veliku Britaniju.

"Ganić nije uhapšen na osnovu Intrepolove potjernice, dakle ni crvene niti difuzne, nego se vjerovatno radi o zahtjevu Tužilaštva za ratne zločine Srbije", izjavio je danas novinarima Sadik Ahmetović, ministar sigurnosti BiH.

Srbija je u decembru 2008. godine raspisala potjernice za 19 osoba, među kojima je i Ganić, zbog navodnog ratnog zločina 3. maja 1992. godine u sarajevskoj ulici Dobrovoljačka. Tada su, navodno, ubijena 42 a ranjena 73 pripadnika JNA dok je njih 215 zarobljeno.

Iako je Ganić u petak kategorično tvrdio da je na aerodromu čekao prtljagu i da nije bilo nikakvog ispitivanja niti zadržavanja tu vijest potvrdio je Ahmetović kao i Ministarstvo vanjskih poslova BiH ali i većina srbijanskih medija i nadležnih institucija.

"Ovo je predmet koji dugo radimo, vezan je događaje iz 1992. godine. Tu je počeo rat... Ejup Ganić i još nekoliko lica su pod istragom. Iz ovoga se vidi ozbiljnost našeg pristupa i nijedna žrtva neće ostati bez zadovoljene pravde", rekao je srpski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević u petak gostujući na B92.

(zurnal.info)

Nakon sedam dana, u subotu je svečano zatvoren Kamp animacije Neum 2010. Polaznici Kampa, 40 srednjoškolaca iz više gradova Federacije BIH, imali su priliku pohađati predavanja i radionice iz kreiranja animiranih filmova kako u 2D tako i u 3D tehnici animacije.

Na ceremoniji, polaznicima se obratila načelnica Centra za mlade Federalnog ministarstva kulture i sporta Azra Lojo Hajro koja je skrenula pažnju na veliku količinu kreativne energije i predanost koju su polaznici, animirajući svakog dana do kasnih noćnih sati, uložili u ovaj kamp animacije.

Prisutnima se obratio i Stiv Cinik, predavač na kampu a ceremoniji je prisustvovao i načelnik Općine Neum dr. Živko Matuško.

Tokom ceremonije zatvaranja, polaznicima, njihovim nastavnicima te školama iz kojih dolaze su dodijeljene zahvalnice a upriličena je i projekcija radova nastalih na radionicama kampa. Takođe, predstavljena je i izložba Likovne kolonije Neum 2010, na kojoj su predstavljeni radovi profesora škola iz kojih dolaze polaznici kampa.

Na kraju ceremonije, prikazano je nekoliko radova nastalih tokom održavanja kampa, a jedan od njih, kratki animirani film „Muha“ je izazvao ovacije prisutnih.

Kamp animacije Neum 2010 je u sedam dana održavanja okupio 40 učenika srednjih škola iz Sarajeva, Mostara, Tuzle, Fojnice, Olova, Hrasnice-Ilidže, Širokog Brijega, Travnika, Teočaka, Bosanske Krupe, Bihaća i Zenice koji su osnove animacije učili od predavača - autora animiranog filma.

Kako i prethodnih godina, kamp je organiziran u formi kombinacije predavanja i radionica 2D i 3D tehnike tokom kojih su polaznici savladali sve aspekte procesa izrade animiranog filma: kreiranje lika, storyboard, scenografije, kompjuterska grafika, modeling te samu animaciju.

Kao novost ove godine, Kamp animacije je uveo intenzivnu radionicu stop animacije koju je vodio Stiv Cinik, priznati autor animiranih filmova iz Zagreba te dugogodišnji predavač i prijatelj kampa. Cinik je takođe autor i izložbe karikatura učesnika koja je bila postavljena u hotelu Zenit u vrijeme održavanja Kampa animacije.

Federalno ministarstvo kulture i sporta od 2004. godine organizuje kampove animiranog filma u cilju pružanja mogućnosti mladima da se educiraju kroz praktičan rad, te daljeg razvoja ovog vida umjetnosti u Bosni i Hercegovini.

Nekoliko zimskih kampova je održano u Neumu, jedan ljetni kamp u Mostaru i nekoliko radnih kampova u sklopu Neum Animated Film Festivala (NAFF). Od 2009. godine održava se i ljetni Kamp animacije na Igmanu, u prostorijama omladinskog hostela Feri.

Podršku Kampu animacije i ovoga puta pružila je Prime Time Produkcija iz Sarajeva.

(Fena)