Nakon "Ničije zemlje" i "Grbavice", to će biti treći put u poslijeratnoj historiji BiH da se jedan bh. film nađe u takmičarskom programu jednog od tri najveća svjetska filmska festivala.
"Presretni smo, cijela ekipa filma i ja. Za nas je Berlinale najbolje moguće mjesto i način za plasiranje filma "Na putu". Radili smo na filmu tri godine, dok je postprodukcija trajala godinu dana. Iako smo imali svu moguću podršku u BiH, autorski proces je jednako težak kao i kada se film radi prvi put. Bez obzira na stres koji slijedi, uživat ćemo u svakom aspektu festivala, te u činjenici da su naš trud i rad nagrađeni", kazala je povodom današnje vijesti Jasmila Žbanić.
Najavila je da će nakon Berlinala film biti prikazan u BiH i Hrvatskoj, čemu se jako raduje.
Film "Na putu" je ljubavna priča o dvoje mladih ljudi, Luni i Amaru, koji nastoje prevazići prepreke koje prijete njihovoj ljubavi.
Nakon Amarove dramatične promjene u jednoj konzervativnoj vjerskoj zajednici, Luna daje sve od sebe da otkrije da li je ljubav zaista dovoljna da njih dvoje ostanu zajedno na putu ka životu u sreći.
Glavne uluge tumače Zrinka Cvitešić, Leon Lučev, Ermin Bravo, Mirjana Karanović, Izudin Bajrović, Nina Violić, Sebastian Cavazza, Jasna Ornela Bery, Marija Kohn, Jasna Žalica i drugi.
Film je rađen u međunarodnoj koprodukciji "Deblokade" (BiH), "Coop 99" (Austrija), "Pola Pandora" (Njemačka) i "Žive produkcije" (Hrvatska), u saradnji sa Eurimagesom, TV ZDF/Arte, BHRT-om i HRT-om.
Producenti filma su Damir Ibrahimović, Karl Baumgartner, Bruno Wagner, Barbara Albert, Raimond Goebel i Leon Lučev.
Podržali su ga Fondacija za kinematografiju BiH, Federalno ministarstvo kulture i sporta, Ministarstvo kulture i sporta KS te Grad Sarajevo.
Glavna glumica Zrinka Cvitešić je na osnovu uloge u Žbanićinom filmu izabrana među deset najboljih evropskih glumaca u program "Shooting Stars 2010" koju organizira European Film Promotion s ciljem predstavljanja novih evropskih glumačkih talenata na predstojećem Berlinskom filmskom festivalu (Berlinale).
(FENA)
U saopćenju za medije pristiglom iz SDPBiH navedeno je da je Radio 202 radio s tridesetdevetogodišnjom tradicijom, urbani, kulturni, omladinski radio uz kojeg su odrasle mnoge generacije.
-S obzirom na to da Zakon o javnom rtv servisu predviđa gašenje Radija 202 osjećamo potrebu da reagujemo i na taj način iznesemo stav o ovome, saopćeno je iz SDPBiH.
Akcija će trajati do 31. decembra.
(FENA)
Novinari Centra za istraživačko novinarstvo prikupili su nevjerovatne podatke o tome kako je Dragan Mikerević, poslanik u Narodnoj skupštini RS od nekadašnjeg zemljoradnika postao milioner i vlasnik nemjerljivih kvadratnih metara nekretnina u BiH i inozemstvu Do pred rat, Dragan Mikerević, poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske (RS) bio je zemljoradnik sa skromnim prihodima. Politika i javne funkcije koje je obnašao nakon rata pomogle su mu da danas na računu ima blizu milijun konvertibilnih maraka, te brojne nekretnine u Bosni i Hercegovini (BiH) i inozemstvu.
-On pripada grupi političara koja se vrlo brzo obogatila, za dvije – tri godine - kaže Momir Dejanović, direktor Centra za humanu politiku iz Doboja i dodaje: Mikerević pripada onima koji su maksimalno koristili vlast da bi se obogatili.
GLAMOUR I PAPARAZZO
Mikerevićeva majka Jovana se prisjeća da su prihodi obitelji Mikerević bili toliko mali da je ona strahovala da sinu Draganu i kćerki Snježani neće moći osigurati ni srednjoškolsko obrazovanje. U to vrijeme otac Jovo je kao službenik u Upravi prihoda imao malu plaću. Majka je prodavala mlijeko i sir koji je sama pravila a svi su se bavili zemljoradnjom.
-Ujutro poraniš u tri sata pa ne vidiš kako ćeš saditi - kaže majka Jovana u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva. Vidno ponosna na sinovljev uspjeh kaže kako su i fakultet plaćali od prihoda sa zemlje. Ona i suprug se i danas bave zemljoradnjom iako ih je, priča, sin Dragan nagovarao da prestanu jer su stari a on ima dovoljno novca da ih može financirati.
Mikerević je 1980-tih desetak godina zajedno sa suprugom Vojkom i sinovima Dejanom i Jovicom živio u zajednici sa roditeljima u obiteljskoj kući u Bukovačkim Čivčijama pokraj Doboja, napravljenoj u vrijeme njegovih srednjoškolskih dana. I dalje im je poljoprivreda bila osnovni izvor prihoda.
-On je od kupusa kupio cijelu primaću sobu..., on i snaha - prisjeća se majka. Nakon toga je, kaže, zahvaljujući vezi, počeo da radi u Opštini Doboj.
-Imali smo čovjeka tude koji ga je odmah zaposlio - kaže Jovanka Mikerević.
Ubrzo se seli u grad, u stan na adresi Stevana Prvovenčanog na kojem se i danas nalazi njegovo ime. Stan se, međutim, u zemljišnim knjigama ne vodi na njega.
Pred rat, 1991. godine Mikerević je postao vlasnikom poslovnog prostora u ulici Kolubarska u Doboju površine 54,72 metra kvadratna. Prostor je koštao tadašnjih 597.816 dinara i još uvijek je u Mikerevićevom vlasništvu.
U međuvremenu su uslijedile promjene, na profesionalnoj strani, ali i po pitanju imovine.
Do 1996. godine Mikerević je magistrirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Subotici, Srbija. Tri godine kasnije, 1999. pristupio je Partiji demokratskog progresa (PDP) s kojom je 2002. godine došao na čelo Vijeća ministara BiH.
Mikerević 1999. godine, u razmaku od dva mjeseca, kupuje novi poslovni prostor i garažu u Doboju od firme Dobojinvest. Poslovni prostor površine 44 kvadratna metra se nalazi na adresi Kralja Aleksandra i plaćen je u dvije rate u ukupnom iznosu od 60.368 KM. Garaža se nalazi na adresi Filipa Višnjića, površine je 18 metara kvadratnih i plaćena je 13.160 KM.
Stanovnici Doboja kažu da Mikerević u ovom gradu ima i dva kafića Paparazzo i Glamur. Ipak, prema podacima Odjeljenja za inspekcijske i poslove komunalne policije u ovom gradu, kafić Paparazzo je registriran na ime Slobodana Jevtića, a Glamur na ime Bojana Mitrovića.
U kratkom telefonskom razgovoru za CIN Mitrović je rekao da je on pravi vlasnik kafića, te da ne mora dati detalje o tome.
S druge strane, konobari iz kafića Glamur su novinaru CIN-a rekli da su Mikerevići pravi vlasnici, ali da se objekti vode na drugim imenima.
Na službenoj web stranici projektnog biroa Profil iz Novog Beograda u referencama se navodi kako je jedan od njegovih sinova, Dejan, naručio idejno rješenje enterijera u tim kafićima.
U kratkom telefonskom razgovoru za CIN Dejan je rekao da osim povremenih posjeta nema ništa s kafićima.
Njegov brat, Jovica, zaposlen u Upravi za indirektno oporezivanje u Doboju, također je kratko rekao: Neću uopšte da pričam o tome!
DOBAR STAN U LOŠEM STANJU
Mikerević se 2002. godine ispred PDP-a kandidirao za predsjednika RS i tada je u svom imovinskom kartonu Centralnoj izbornoj komisiji prijavio godišnju plaću od 24.000 eura. Naveo je godišnju plaću supruge Vojke od 5.000 eura, te godišnju naknadu za zakup poslovnog prostora od 9.000 eura.
U istom imovinskom kartonu prijavio je da posjeduje 2 hektara zemljišta u BiH vrijedna 100.000 eura, stambene prostore u BiH i bivšoj Saveznoj Republici Jugoslaviji vrijedne 110.000 eura, poslovni prostor od 190 metara kvadratnih vrijedan 90.000 eura, 50.000 eura u firmi Dragarlo čiji je vlasnik, te 155.000 eura gotovine u banci. Za sinove Dejana i Jovicu je naveo da imaju imovinu, ali ne i prihode, no druge detalje nije naveo.
Prema podacima iz tog kartona, Mikerevići nisu imali kreditnih zaduženja.
Mikerević je 17. januara 2003. godine izabran za predsjednika Vlade RS. Jedan od savjetnika bio mu je partijski kolega Ostoja Sremac koji danas obnaša dužnost načelnika odjeljenja za privredu u Bosanskom Brodu.
Mikerevićev sin Jovica je od Sremca kupio stan u Doboju površine 92 metra kvadratna u ulici Jug Bogdana. Kako se navodi u ugovoru sklopljenom 28. februara 2005. godine, stan je plaćen u gotovini u iznosu od 45.000 KM.
Sremac u razgovoru za CIN kaže da je to realna cijena jer je stan bio u ruševnom stanju: Parket nije uopšte bio za upotrebu. Kupatilo uopšte nije bilo da se može ući u njega. Prozori su bili potruli i tako dalje. Stvarno je bio u lošem stanju.
STOTINE KVADRATNIH METARA STAMBENOG PROSTORA
Prema podacima Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Doboj, stan je opterećen hipotekom za kredit u iznosu od 300.000 KM u korist Komercijalne banke Banja Luka s rokom otplate od dvije godine. Na telefonski upit novinara CIN-a o hipotekarnom kreditu u tom iznosu i sa tim rokom otplate, u Banci su rekli da takvog proizvoda za fizičke osobe nemaju.
Na pismeni upit CIN-a o detaljima kredita za Jovicu Mikerevića, Svjetlana Trkulja, zadužena za odnose sa javnošću u Banci, odgovorila je da on "nije korisnik kredita u Komercijalnoj banci i nikada nije bio korisnik kredita."
Dragan Mikerević i njegova supruga Vojka posjeduju stan od 103 metra kvadratna u Banjoj Luci na adresi Nikole Pašića. I ovaj stan je opterećen hipotekom za kredit u iznosu od 300.000 KM podignutom kod Komercijalne banke Banja Luka u aprilu 2007. godine. U izvodu iz knjige uloženih ugovora nije naveden rok otplate. Nije jasno je li riječ o istom kreditu ili o dva sa istim iznosom.
Novinari CIN-a su se obratili Banci sa zahtjevom za informacije o roku otplate te iznosu rate kredita. Trkulja je odbila dati podatke, uz obrazloženje da je to poslovna tajna.
Osim stana, Dragan Mikerević u Banjaluci ima i poslovni prostor od 124 metra kvadratna na atraktivnoj lokaciji u ulici Srpska. U poslovnom prostoru se nalazi restoran bar F Lounge. Od osoblja restorana CIN je doznao da je vlasnik restorana Biljana Mikerević, supruga Jovice Mikerevića. U istoj zgradi stan ima i Dejan Mikerević. Riječ je o trosobnom stanu površine 148 metara kvadratnih. Inače, Dejan je viši asistent na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci gdje je njegov otac prodekan za naučno-istraživački rad.
U telefonskom razgovoru Dejan je rakao da on nema stan u Banjaluci: Još uvijek živim s roditeljima.
Dragan Mikerević je poslanik u Narodnoj skupštini RS. Kandidirajući se na tu poziciju u ime PDP-a 2006. godine Mikerević je CIK-u predao novi imovinski karton.
U 2005. godini Mikerević je, prema podacima iz imovinskog kartona, ostvario 48.000 eura ličnih primanja, 10.000 eura naknade za autorska prava, te 51.000 eura prihoda od imovine. Prijavio je zemljište, stambene i poslovni prostor iste vrijednosti kao i 2002. godine. U međuvremenu je iznos gotovine u banci uvećan tri puta – na 480.000 eura.
Podaci iz imovinskog kartona pokazuju da je njegova supruga Vojka te godine zaradila 24.000 KM plate i honorara. Vrijednost njene polovine nekretnina u BiH i bivšoj SRJ iznosi 35.000 eura. Mikerevići ni ovaj put nisu imali kreditnih zaduženja.
Prema podacima Centara civilnih inicijativa, Mikerević, kao profesionalni poslanik u Narodnoj skupštini RS, prima mjesečnu plaću od 3.500 KM. Uz to, do 13. novembra 2009. godine primao je 350 KM kao predsjedavajući Odbora za reviziju. Donedavno je bio član Odbora za privredu i financije, a još uvijek je član Zakonodavnog odbora. Mikerević je redovni profesor i prodekan za naučno istraživački rad na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci i sudski vještak ekonomske struke.
Mikerević je sa 38,88 posto udjela pojedinačno najveći dioničar firme Finrar registrirane 1999. godine u Banjaluci za naučno-istraživačku i izdavačku djelatnost i intelektualne usluge, konzalting i menadžment poslove. U imovinskom kartonu iz 2006. godine Mikerević navodi da ima 10.000 eura u hartijama od vrijednosti i udjelima u drugim firmama.
Finrar su osnovali Savez računovođa i revizora RS i 10 fizičkih osoba. U 2003. godini ova firma je isplatila 235.000 KM, a već iduće godine 298.646 KM dividende. Osim toga Finrar je vlasnik i kuća i zgrada ukupne površine od 593 metara kvadratna, te parcele površine 1.914 metara kvadratnih u Banjaluci.
Mikerević je predsjednik Upravnog odbora Saveza računovođa i revizora RS. Iako je registriran kao neprofitna, nevladina organizacija, podaci pokazuju da Savez godišnje ostvaruje prihode u milionskim iznosima. Dragan i Dejan Mikerević su predavači u edukativnim programima Saveza.
Dejan Mikerević ima 50 posto udjela u firmi za reviziju, računovodstveni i financijski konsalting u Brčkom ACD Revizija.
Dragan Mikerević je odbio razgovarati za CIN o svojoj imovini. Pitanja na tu temu nazvao je provokacijama na koje ne nasjeda.
-Pustite me. Ostavite me na miru. Nemate pravo da me uznemiravate - odgovorio je Mikerević na ponovljena pitanja o porijeklu imovini. Na kraju je zaprijetio pozivanjem osiguranja Narodne skupštine RS u kojoj se susret s novinarima CIN-a dogodio.
Banjalučki Antikulturni teatar (AKT) Alija Sirotanović pjeva o Miloradu Dodiku, sumnjivim investicijama i privatizaciji. Poslušajte pjesmu Put, autoput
Sa šljemovima na glavama i pjesmom “Put, autoput” banjalučki Antikulturni teatar (AKT) Alija Sirotanović odlučio je predstaviti se široj javnosti.
Nastali su u bifeu Filozofskog fakulteta u Banja Luci prije šest godina a svoje početke vežu za klub Kastro i Dom mladih. Do sada se njihov rad uglavnom svodio na društvenu kritiku kroz skečeve, parodiranje historijskih, sportskih, kulturnih događaja.
Nedavno su odlučili uzeti gitaru u ruke... Inspiraciju za tekst pjesme “Put, autoput” pronašli su u običnoj šetnji Banja Lukom. Slušali su o čemu se priča i napisali tekst. Dakle: Milorad Dodik, investicije, autoput, Strabag, avion, vila, zgrada Vlade RS-a...
Dušan Jokić, osnivač AKT-a Alija Sirotanović u razgovoru za Žurnal kaže da je pjesma nastala po svom logičnom slijedu.
- Previše se ovdje priča o investicijama, privatizacijama, građevinskim objektima... Kada to na kraju realno sagledate sve je užasno smiješno. Ljudi stalno pričaju o tim stvarima, a mi smo samo te priče sakupili u pjesmu - kaže Jokić.
Zbog svoje pjesme nisu imali nikakvih neugodnosti, jer smatraju da je prošlo vrijeme batinjanja.
- Možda vladajućim dobro dođe ova kritika, pa da kažu kako su oni demokrati, dopuštaju drugačije mišljenje. U suštini se ne bojimo.
Dušana nervira pasivnost omladine, neobična sposobnost mladih ljudi da hladno prihvati sve što im ser kaže.
- U suštini, ja mislim da mi u BiH, ali i cijelom Balkanu imamo podanički mentalitet.
On navodi da je Dodik svima super kada priča o srpstvu, a kada ostanu bez posla onda je druga stvar.
- Jednom sa ovdje u Banja Luci izvodio skeč koji ironizira političko stanje... Prilazili su mi ljudi poslije nastupa i čestitali, a ja njima kažem, pa hajte i vi, recite šta imate, ne morate preko mene. Najlakše je preko tuđih leđa kritikovat.
Poslušajte pjesmu “Put, autoput”.
(zurnal.info)
Prema rezultatima istraživanja Centra za humanu politiku u BiH se za pet godina opljačka toliko javnog novca da bi se njim mogao izgraditi autoput na koridoru 5-C Centar za humanu politiku je povodom Međunarodnog dana borbe protiv korupcije, pozvao parlamente, tužilaštva i Visoko sudsko i tužilačko vijeće da "spriječe dugogodišnju, svakodnevnu, organiziranu, razarajuću i nekažnjenu pljačku javnog novca, zbog koje su građani sve siromašniji, a pojedinci sve bogatiji".
-Mi smo pozvali najodgovornije institucije, paralamnet i tužilaštvo, da ih podsjetimo koliko je korupcija prisutna, koliko ona pojede javnog novca. Konstantno pričamo, prezentujemo, dokazujemo ali se ništa ne radi po ovom pitanju koje razara državu, te sam zbog toga pesimističan, mislim da će se nadležni oglušit kao i ranije. Možda će biti održan prigodan govor ili tako nešto, ali sumnjam da će navedene institucije bilo šta konkretno poduzet - smatra Momir Dejanović, predsjednik Centra za humanu politiku.
On navodi kako je Centar još prije godinu dana radio istraživanje u kojem se došlo do podatka da se godišnje opljačka milijardu maraka.
-Naplata i utaja javnih prihoda, javne nabavke, građenje i upravljanje javnim resursima su oblasti u kojima je pljačka najprisutnija. Mi smo na osnovu istraživanja od prošle godine došli do zaključka da se godišnje opljačka više od milijardu maraka. To je, tvrdim, najniža moguća suma. Opširnijim istraživanjem i analizom došlo bi se do mnogo veće cifre koju pojede korupcija - objašnjava Dejanović.
Prema istraživanjima ovog centra, u BiH se u prosjeku svakog dana opljačka najmanje tri miliona KM javnog novca.
Iz Centar za humanu politiku tvrde da je za pet godina opljačkano toliko javnog novca da bi se njim mogao izgraditi autoput na koridoru 5-C kroz BiH.
Federalnim parlamentarcima trebalo bi još pune 24 godine da sadašnjim tempom ispune sve što su na početku mandata obećali, rezultati su analize Centara civilnih inicijativa o radu federalnog Parlamenta i Vlade. Ni vojnici, penzioneri, invalidi niti ekonomska kriza nisu ih mogli natjerati da rade. Posljednja nada su izbori
P
rosječan federalni poslanik za sat vremena učestvovanja na sjednici dobije 300 maraka a da uopšte nije obavezan progovoriti niti uraditi bilo šta osim podizanja ruke prilikom glasanja. Oni su za puna 273 dana ove godine usvojili svega 18 zakona i trebalo bi im još šest mandata da urade ono što su na izborima obećali. Ovo su poražavajući rezultati analize rada federalnog parlamenta i Vlade u prvih devet mjeseci ove godine koju su danas predstavili Centari civilnih inicijativa.
Grafikon kojim se prikazuje odnos planiranih i usvojenih zakona ove godine izgleda neskladno kao sjajni visoki neboder i trošna kuća pored njega. Upravo tako su se parlamentarci odnosili prema građanima koje navodno predstavljaju: što su manje radili to su im plate bile veće kao i jaz između njihovog životnog standarda i uslova života prosječnog Bosanca i Hercegovca.
Očekivanja da, nakon skoro tri godine poražavajućih rezultata rada najviše zakonodavne institucije, doživimo kompletan preobražaj svijesti naših parlamentaraca o ozbiljnosti vremena u kome živimo, pokazala su se krajnje naivnim, piše u izvještaju CCI-a.
SPOROST I BEZOBRAZLUK U tri godine svog mandata poslanici i ministri nisu nam pokazali ništa osim bahatosti, sporosti, bezobrazluka i nerada. Samo za formiranje oba doma federalnog Parlamenta trebalo im je više od godinu i po dana, budžeti se usvajaju uz redovno kašnjenje a program rada kada je godina na koju se odnosi već na izmaku. Od januara do septembra ove godine parlamentarci su usvojili 15 posto planiranih zakona, tačnije 18 od 118. Identičnu efikasnost federalni parlamentarci imaju od početka svog mandata pa su umjesto 343 koliko su planirali usvojili 52 zakona. Za trećinu svog mandata uradili su ono što je bilo planirano da se završi za pola godine.
Zadrži li se ovaj tempo rada i stepen efikasnosti do kraja mandata, konačan rezultat će biti da bi Parlamentu FBiH, za ispunjenje obaveza koje je planirao realizovati u ove četiri godine, bilo potrebno još skoro punih šest mandata, odnosno – skoro četvrt stoljeća, piše u izvještaju CCI-a i naglašava da je kašnjenje u svim segmentima rada karakteristika ovog saziva Parlamenta.
U periodu najteže ekonomske krize, ove godine parlamentarci su održavali tek po jednu redovnu sjednicu mjesečno i ukupno pet vanrednih.
Navedene sjednice održane su tokom 25 kalendarskih dana, no, poslanici su na njima proveli, sumarno, samo 135 sati, što je vremenski ekvivalent 17 osmosatnih radnih dana. Poslanici su, dakle, od 195 radnih dana, na plenarna zasjedanja iskorisitili svega devet posto raspoloživog radnog vremena, navodi se u izvještaju. 
Najveći neradnici ovog sastava Parlamenta su Fadil Hamzić iz SDA i Magdalena Šagolj iz HKDU-a. Oni se već tri godine nisu udostojili predložiti niti jedan zakon niti su pokazali bilo kakvu inicijativu. Na rijetkim sjednicama na kojima je bila Šagoljeva je samo podizala ruku tokom glasanja. To, međutim, nije utjecalo na njenu platu, u prosjeku preko četiri hiljade maraka mjesečno.
Tako su primanja poslanika/delegata na profesionalnom radu u prvih šest mjeseci 2009. godini u prosjeku iznosila između 4.500 do 5.000 KM mjesečno, a ista su sadržavala sljedeće: plata od 2.550 do 3.120 KM, topli obrok 300 KM, paušal nešto manje od 800 KM (u visini prosječne plate u FBiH), naknada za rad u radnim tijelima 37 KM (za profesionalno angažovane) i 75 (za poslanike koji nisu u radnom odnosu u PD), naknada za gradski prevoz 53 KM, naknada za odvojeni život 550 KM, naknada za troškove posjete porodici od 130 do 1.000 KM, ako ne primaju naknadu za odvojeni život koriste naknadu za korištenje ličnog vozila u iznosu od 100– 200 KM (za profesionalno angažovane), te od 50 – 700 KM (za poslanike koji nisu u radnom odnosu u PD), objašnjavaju istraživači CCI-a.
KRŠE ZAKONE DOK IH UTVRĐUJU Dok usvaja zakone, federalna Vlada ujedno ne poštuje svoj poslovnik pa mjesecima radi bez godišnjeg programa. O neradu ministara već smo ranije pisali u Top listi neradnika, koji od 274 dana koliko su imali na raspolaganju aktivno na sjednicama rade tek 16 osmostanih radnih dana. Najgore od svega, čak i kada rade to teško da koristi građanima s obzirom da dvije trećina mjera Vlade nema nikakve veze sa stvarnim potrebama građana: zapošljavanjanjem, smanjenjem korupcije, osiguranjem pristupa osnovnoj i zdravstvenoj zaštiti, obezbjeđivanjem dostojanstvenog životnog standarda na selu, smanjenju troškova administracije, efikasnijem privlačenju stranih investicija, unapređenju položaja mladih.
Ova Vlada još uvijek ne ispunjava ni polovinu svojih planiranih obaveza dok Ministarstvo obrazovanja i nauke te Ministarstvo kulture i sporta za devet mjeseci nisu niti planirali a kamoli usvojili neki zakon.
Zaostatak zbog sporosti je toliki da bi, naprimjer, ministar pravde Feliks Vidović do kraja godine morao utvrditi 20 zakona kako bi ispunio godišnji plan. Do septembra je u prosjeku utvrđivao jedan zakon svaka dva mjeseca!
Čak i oni zakoni oko kojih se Vlada dogovori teško prolaze u domovima Parlamenta. Tek je svaki deseti zakon uspio proći punu proceduru od Vlade do usvajanja u Parlamentu. Jedino Vjekoslav Bevanda, ministar finansija, ne zaslužuje titulu neradnika. Njegov je rad ujedno i gotovo polovina rada Vlade. Dok se drugi nisu udostojili za skoro godinu dana predložiti niti jedan zakon, Bevanda je godišnje predlagao u prosjeku više do deset zakona.
Poslanike i ministre nisu mogli natjerati da rade niti ekonomska kriza, invalidi ni borci ali će biti zanimljivo pratiti njihov rad u narednoj, izbornoj, godini.
(zurnal.info)
Srbija je postala zemlja kakvu je Arkan stvarao od osamdesetih godina. Nekad je to bio jedan, a danas ih ima na stotine sličnih Nije dugo trajao prividan mir u zemlji u kojoj strance ubijaju, zar ne? Mada, mnogima to izgleda kao da je bilo davno. Da je danas priupitati onu amorfnu masu koja se slivala po skupovima podrške protiv nasilja ko je bio Brice Taton verovatno bi se dobro počešali po glavi pre nego odgovore na ovo pitanje.
Zvuči poznato, a onda bi se iz ladica sećanja, nakon što sa vrha prvo izbace slike predsednika Tadića u raznim perverznim pozama - samobičevanje ispred suda zbog ispijanja šampanjca na fudbalskoj utakmici, pretnja bičevanja ministara koji su se nesebično odnosili prema novcu iz budžeta, bolesno pokorni stav i pogled nakon smrti patrijarha i četiri dana klečanja zbog čega su mu kolena danas ko u kore drveta, došli bi i do nedelju dana žalopojki zbog ubistva nekog Francuza. Uz malo napora setili bi se i detalja jer se opet nekako sama po sebi nameće slika predsednika Tadića kako nosi vence, kako se njegovi potrčci utrkuju ko će ponuditi beskorisniju zamenu roditeljima Tatona - jal ulica, jal spomenik, a što da ne i grad. Kad se i to otkloni onda se vraća slika nasmrt pretučenog mladića, koji je u sred bela dana i u sred Beograda bačen u rupu pored stepenica sa nekih 10 m visine. “Da, kako se ne sećamo Tatona?
Njega su neki klinci premlatili jer je bio navijač francuskog kluba. Strašno. Koliko ja znam uhapšeni su i sada je sve u redu”. E, na ovakvo pojednostavljeno shvatanje naići ćete u Beogradu. Uostalom,u danima posle svega pokazali smo da nismo više divljaci. Patrijarh je sahranjen, na ulicama je bilo po procenama medija od 200 do 700 hiljada ljudi (sitnih 500 hiljada se pogubilo na putu od režimskih do nerežimskih medija) a nije stradao ni jedan izlog, ni jedna ambasada, ma ni jedan kontejner. Beograd je doživeo katarzu.
NAVIJAČI SA DOSIJEOM
A onda je Brankica Stanković, autorka “Insajdera”, kultne emisije na TV B92, jedine pred kojom se i danas skida kapa, jer ostalo je sve u rukama autorskog tandema Šaper-Krstić (čast “Peščaniku”, ali oni su na radiju), odlučila da se pozabavi pitanjem “navijača” i odnosa države prema njima. Još kao junoša pohađajući jedan od kurseva istraživačkog novinarstva u Vremenu predložili smo temu o “navijačima” koji su i tih ranih godina ovog milenijuma imali status bogova jer da njih nije bilo, pitanje je kako bi se završio onaj 5. oktobar. Mada, kad bolje razmislim i bolje da ih nije bilo jer se završio povratkom Miloševićevih socijalista zajedno sa nekad Đinđićevim, a danas Tadićevim demokratama. Trula koalicija, eto to nam je doneo taj 5. oktobar.
Elem, rečeno nam je da ako nam je život mio bolje da se manemo te teme. Neko je onda u zanosu predložio i sportske kladionice..., odgovor se sam nametnuo uz blagu dozu ironičnog osmeha.
E, upravo takav odnos već godinama vlada u medijima. Atraktivna tema ali pusti to. Sećam se panike kada sam sa TV ekipom išao da snimam navijače Partizana pred derbi sa Zvezdom, i to u vreme kada je “jug” bojkotovao tandem Zečević-Bjeković. Snimatelj je bio zabrinut jer bi mogli pomisliti da nas je policija poslala da ih snimimo. Mi smo dobro prošli ali teško mi izbrisati scene šutiranja kamermana, fotoreportera, a lično sam pratio i akciju lupanja slovenačke ambasade posle priznanja Kosova. Razularenu gomilu sa navijačkim i “patriotskim” obeležjima predvodio je golf koji se svako toliko pojavljivao i izdavao naređenja šta činiti. Na moje upozorenje i predaju registarskog broja policija je ostala nema. A šta se i ja mešam.
Uglavnom, to se već ustalilo. Srbija je postala zemlja kakvu je Arkan stvarao od osamdesetih godina. Nekad je to bio jedan, a danas ih ima na stotine sličnih, a to je pokazala i Brankica. Na desetine vođa raznih grupa u dosijeima policije već poseduju pozamašnu arhivu - od dilanja droge, pokušaja ubistava, pa čak i ubistava, prodaje i nošenje oružja, napada na službena lica...
BRANKICA KAO BAKIR
Brankica ih je sve uredno posložila u emisiju koja je često bila povod za akciju policije. Čak i oni koji nisu gledali ranije epizode već su poput vrabaca na grani govorili da je “Insajder” uvek korak ispred policije. Nakon emitovanja znala je da sledi i njihova akcija. Problema tu ima više jer hapšenje je samo deo posla u borbi sa kriminalom. Onda slede neažurna tužilaštva i još neažurniji sudovi.
U ovom slučaju, grupe za koje se tvrdilo da su osakaćene odlučnom akcijom države nakon ubistva Tatona pokazale su da im ni nokat sa malog prsta ne fali. Nakon samo prve epizode u serijalu “(Ne)moć države” usledila je prava bujica pretnji upućenih samoj Brankici što preko facebook grupa, što preko B92...
Gledaocima emisije “60 minuta” je poznato kako živi Bakir Hadžiomerović. E, i Brankica je na dobrom putu da dobije stalnu pratnju policije jer je sasvim izvesno da će napadi na nju jačati kako serijal bude odmicao, kao što je izvesno da će ova država biti nemoćna da to spreči i da adekvatno kazni.
Uostalom, i to će proći. Mislim na euforiju oko serijala “Insajdera”, a onda ćemo se vratiti dobroj zabavi u kojoj glavni tužitelj preti glavama države zbog ispijanja šampanjca na fudbalskom stadionu, a ovi se posle posipaju pepelom i priznaju krivicu jer, božemoj, zakon je isti za sve.
U ovoj predstavi u kojoj glavnu ulogu uvek i zauvek ima Boris Clooney Tadić nema mesta za vođe huligana koji su međutim glavni glumci u Brankičinom “Insajderu”. U toj predstavi su svi veseli, nasmejani ali hoće li im neko već jednom šapnuti da igraju u tragediji, ako uopšte znaju šta je to.
Milorad Dodik je za kupovinu vile na Dedinju navodno uzeo kredit od 1.468.373 KM, sa rokom otplate od 102 mjeseca. novinari CIN-a su izračunali, ukoliko bi to i bilo tačno, da bi premijer Republike Srpske morao za otplatu ovog duga mjesečno plaćati 19.141,52 KM, iako njegova godišnja zarada od 64.406 KM pokriva tek tri i po rate kredita Na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske (RS) polovinom jula 2009. godine, predsjednik Vlade RS Milorad Dodik izjavio je da ima vilu u elitnom naselju Dedinje u Beogradu. Premijer Dodik je također rekao da je vlasnik dva stana u Beogradu, iako je ranije izjavio da će te stanove prodati
Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva željeli su saznati kako je premijer Dodik došao u posjed vile i dva stana. Prema procjenama agencija za nekretnine vrijednost ovih nekretnina je oko dva miliona eura. Pribavljeni su vlasnički list, te potvrda nadležnog suda iz Beograda o plaćenoj cijeni vile a obavljen je razgovor sa i sa prethodnim vlasnikom vile. Na osnovu dokumenata prikupljenih iz različitih izvora, utvrđeno je na koji način je kupljena vila.
Goran Miličević, direktor marketinga Komercijalne banke iz Beograda izjavio je za CIN da je kompanija Koling iz Beograda podigla kredit kod ove banke za izgradnju stambenih objekata koje su namjeravali prodati na tržištu. Kako nisu vratili kredit, banka je preuzela četiri ili pet vila i objavila tender za njihovu prodaju.
Rekao je da je jedna od ponuđenih vila bila i ona koju je kupio Dodik.
Prema izvodu iz katastra nekretnina, u pitanju je troetažan objekat veličine 342 metra kvadratna sa pripadajućom garažom i dvorištem koji je nalazi u sklopu dupleks zgrade.
U prvom razgovoru za CIN u julu 2009. godine, Miličević je izjavio da je Dodik bio najbolji od ponuđača i da je "nudio plaćanje u kešu", što je ova banka prihvatila. Međutim, nekoliko dana kasnije, u ponovljenom telefonskom razgovoru, on je izjavio da se "baš i ne sjeća da je ponuda Dodika bila u kešu."
NAČIN STICANJA VLASNIŠTVA U aprilu 2007. godine održana je javna rasprava Komisije za izlaganje sa zadatkom utvrđivanja prava na nepokretnostima Republičkog geodetskog zavoda Srbije kojoj su prisustvovali predstavnici kompanije Koling i Komercijalne banke iz Beograda.
Komisija je Komercijalnoj banci odobrila preuzimanje vlasništva od kompanije Koling nad dupleks zgradom u ulici Vaska Pope. Nakon pobjede na objavljenom tenderu Dodik je 16. maja 2007. godine sklopio ugovor s Komercijalnom bankom o kupovini jedne od dvije stambene jedinice po cijeni od 850.000 eura. Prema procjeni nekoliko agenata za nekretnine, tržišna vrijednost vile u tom periodu kretala se između 1,2 i 1,5 miliona eura, zavisno od opremljenosti.
Na upit novinara CIN-a kako je moguće da banka proda vilu za nižu cijenu od tržišne Miličević je rekao da banka ima pravo prodati kako bi zaštitila uloženi novac, te da je Dodik ponudio najbolju cijenu.
Odgovarajući na pitanje Vukote Govedarice, poslanika Srpske demokratske stranke (SDS) u Narodnoj skupštini RS u julu 2009. godine, premijer Dodik je rekao: "Tačno je da imam vilu u Beogradu, ali je pod hipotekom." Izjavio je kako je vilu iznajmio jednom stranom predstavništvu i da od kirije otplaćuje kredit.
Uvidom u pribavljenu dokumentaciju se vidi da je vila pod hipotekom na iznos od 750.767 eura. No, vrijeme dobivanja kredita i upisa hipoteke, kao i upis prava vlasništva se ne podudaraju.
Premijer Dodik je vilu kupio u maju 2007. godine. Da bi vilu mogao upisati na svoje ime, morao je platiti 850.000 eura Komercijalnoj banci.
Direktor marketinga ove banke, Milićević u telefonskom razgovoru sa novinarom CIN-a rekao je da prema važećem zakonu u Srbiji Dodik je prvo morao uplatiti novac kako bi istu mogao registrovati kao svoje vlasništvo: "Normalno je da se kupoprodajna cijena mora uplatiti u potpunosti kako bi se prenijelo pravo vlasništva."
Također, vlasništvo se ne može upisati ukoliko nije plaćen porez na kupovinu nekretnine. Poreska uprava odbila je CIN-u dati informaciju da li je Dodik platio porez, pravdajući to Zakonom o zaštiti ličnih podataka.
Početkom novembra 2007. godine, Komisija za izlaganje je Dodiku odobrila uknjižbu vlasništva nad vilom.
Nepunih osam mjeseci kasnije, krajem juna 2008. godine, Dodik je podigao kredit kod Pavlović International banke iz Bijeljine u iznosu od 1.468.373 KM ili 750.767 eura na rok otplate od 102 mjeseca ili 8,5 godina, sa kamatnom stopom od 7 posto godišnje.
Hipoteka na vilu je upisana 19. marta 2009. godine na osnovu Rješenja Četvrtog opštinskog suda u Beogradu od 3. novembra 2008. godine.
Prema kreditnom kalkulatoru sa web stranice Pavlović International banke Dodikova mjesečna rata kredita iznosi 19.141,52 KM ili 9.786,90 eura. Prema podacima Sekretarijata Vlade RS Dodik je u 2008. godini zaradio ukupno 64.406 KM. Dakle, Dodik bi za tri i pol rate kredita morao dati svoja ukupna godišnja primanja.
Dodik je u Narodnoj skupštini RS izjavio da je vilu izdao u najam jednom stranom predstavništvu, te da od te kirije otplaćuje kredit. Novinar CIN-a je kontaktirao pet agencija za nekretnine iz kojih mu je rečeno da se cijena vila te kvadrature u ovom elitnom naselju kreću od 2.000 do 5.000 eura mjesečno, pod uslovom da su kompletno namještene. U ovom trenutku cijena iznajmljivanja jednog kvadrata se kreće oko 10 eura.
Pavlović International banka je inače u vlasništvu kontroverznog biznismena iz Čikaga, porijeklom iz Popova kod Bijeljine Slobodana Pavlovića, o kojem je CIN pisao vezano za njegove poslove oko privatizacije u RS-u.
Bivša ministrica finansija RS, Svetlana Cenić kaže da je ovakav kredit gotovo nemoguć.
"Ni najjača banka u BiH, pa i šire nikada ne bi odobrila ovoliki iznos kredita jer bi time ugrozila svoju likvidnost. Pavlović International banka iz Bijeljine je minorna banka koja nema ta sredstva za plasirati", kaže Cenić.
Predstavnici Pavlović International banke nisu o ovom kreditu željeli razgovarati sa novinarom CIN-a. Sekretarijat Vlade RS-a nije odgovorio na zahtjev za razgovor sa Dodikom kojeg je uputio CIN.
