U našim slučajevima, dakle, nacionalizmi su neozbiljni, time smiješni i dobra podloga gogoljevskom izvrgavanja ruglu ružnih kolektivnih osobina.

Soliter nam tone, kaže susjeda starica, uplašena. Svi šute u liftu, prave se da nisu čuli. Rašivena dolazećom vodom, Sana pipa u mraku ušće Gomjenice. U daljini, iz ove perspektive, Crveni soliter izgleda kao mesingana pločica s imenom i brojem, okačena o sivi vrat vojnika.

Najveća nervoza vladala je kod onih koji tokom prvog mandata nisu zaokružili sve poslove i počistili iza sebe sve materijalne dokaze pa su prinuđeni da se ponovo kandiduju. Dugo su strepili da će ih rival, ukoliko pobijedi, iz čiste pakosti i ljubomore na njihov uspjeh, strpati u zatvor. Zamislite samo njihovo olakšanje kada je tokom izborne noći brojanje glasova prevagnulo u njihovu korist

Nije problem u nevremenu, njegove razorne moći mogu se uspešno zauzdati ili bar ublažiti, problem je u vlasti koja predstavlja pravu prirodnu ljudsku nepogodu od koje nema spasa. Ili, preciznije, neljudsku – pošto u tako radikalnoj ravnodušnosti prema sudbini sopstvenih sunarodnika, komšija, sugrađana nema ničeg čovečnog.

Na viberu je uključio kameru i tepa djevojčici, očito kćerki, dok u drugom planu razgovara s majkom djeteta. "Ma anđele jedan, vidi ti njoj zvrka na čelu, ljubavi, vidi tatu svoga... Primakni dijete više, glupačo" - glasno se obraća ženi, potom opet tepa curici - "ma srećo ne plači, šali se tajo..." "Sve ti jebem, primakni je", odjednom je zaurlao

Za spektakularne priče nije potrebno spektakularno živjeti. Dovoljno je nakon buđenja ugledati mačku koja doji tri mačića, češkati psa koji ti se mota oko nogu ili iz otvorenog dlana jabukama hraniti magarce.

Dokazivati ministru da je i latinica srpsko pismo, da su neki srpski jezikoslovci učestvovali u njenom stvaranju, da je slovo “đ” napravio Đura Daničić, da je možda važniji sadržaj knjiga od tipografije, da postoji opšti interes čitalaca da im bude dostupna sva vredna literatura, da proterivanje latinice pomalo podseća na ona davna spaljivanja knjiga u Nemačkoj, da je to sakaćenje srpske kulture i pročaja – sasvim je bespredmetno.

"A zašto vi pišete hrvatski?" Kako mislite, pa to mi je maternji. Uostalom za me isto je - većina oko mene piše srpski. Razumiju me, čitaju, znaju jezik. To nije ni hrvatski, nego naš, zajednički jezik, onaj nekadašnji srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Ako u mom jeziku netko vidi objekt mržnje već u formi, to je dobro za čitanje teksta jer će tražiti veći stupanj pozornosti, kontemplaciju koja iziskuje prijevod u glavi, i to na riječi koje čitatelj u vokabularu nema, jer se i ne bavi poetskom formom ikakvog teksta.

Cijelu godinu radiš kako bi si, na koncu, priuštio dva tjedna mučenja - dugačko putovanje do mjesta u kojemu vladaju gužva, nesnosna vrućina i skupoća. Kući se vraćaš jednako programiran kakav si od kuće otišao. Vraćaš se onome što pretenciozno nazivamo običnim, malim, svakodnevnim životima.

Narodni heroji ionako ništa ne znače široj javnosti koja je već decenijama ogrezla u najcrnji revizionizam, pa joj najsvetliji likovi istorije služe za sprdnju. Ne obećava slučajno gradonačelnik “kvalitetnu ekshumaciju”, to znači da on misli kako građani od njega očekuju drugačiji tretman posmrtnih ostataka, otprilike onako kao što se tretira smeće.

Jesam li ona posljednja generacija koja zna tko je Vuk Karadžić, i tko je Tesla, ili tko je Žika Pavlović, tko Kafka, ili Modigliani ili Ella Fitzgerald, što zna tko je Šostakovič, ili što zna tko su bili stoici, tko je bio Marko Aurelije, tko ga je učio... Ili da je Puškin poginuo u dvoboju, da je Mandeljštam nestao u gulagu, ili kako režira Kokan Mladenović... Izgleda

Povratak u Mostar bio je povratak u jesen. Dočekala nas je opjevana mostarska kiša. U grudi mi se naselila melankolija. Osmijeh Ljube Čupića koji sam vidio u Nikšiću sjetio me na to da njega nisu ubili samo zbog ideala. Ubili su ga i jer je bio lijep.

Dobro, i vrapcima na grani je jasno šta je cilj nacionalne čitanke. Indoktrinacija mladih naraštaja, uterivanje dece u Prokrustovu postelju nacionalnog identiteta, pravljenje malih nacionalista, stvaranje podanika a ne slobodnih građana, svođenje ličnosti na etničku dimenziju, sakaćenje nežnih dečjih duša, i sve to kroz neku vrstu maskirane predvojničke obuke.

Postalo je preočito pri ovim vrelinama, kako se zaoštrava globalna nestašica vode, hrane, energije i mineralnih rezervi. Bitka za resurse davno je počela, i dakako da je nismo skužili, zauzeti sobom. Traje rat na svim frontama, svi Jahači Apokalipse napajaju konje na izvorima.

Dane provodim u ravnici. Većim dijelom vremena sam ravnodušan. Najveća radost mi je djelimično ostvarenje snova.

Nekada sam se radovao kada na plakatima vidim nova lica, ili neku novu energičnu stranku, zato što sam mislio da to zaista znači promjenu na političkoj sceni. Više se ne radujem. U ogromnoj većini, debitanti su bili isti kao veterani, često i gori...

Umesto da lepo sve zataškaju i negiraju glasine o nematodama, neki vajni stručnjaci potvrđuju da u vodi ima valjkastih crva, takvo odgovorno ponašanje ne može da se trpi. Umesto da lažu građane, što je osnovni posao svake institucije pod naprednjačkom čizmom, oni pošteno iznose rezultate analize. Bruka i sramota!

U Afganistanu, talibani su zakonom koji je odobrio vođa H. A. zabranili - ZVUK ŽENSKOG GLASA u javnosti! Žene neće smjeti da pjevaju, čitaju ili recitiraju u javnosti, da govore izvan kuće. Zanima me, što kad "onaj netko" na samrti zazivne mater, a ona mu se ne smije odazvati?

Gledajući film Finding Forrester (Gus Van Sant, 2000.)...