Fascinacija vještačkom inteligencijom (poput vala koji je zapljusnuo industriju vojnu prije svega, pokrenuo usput nekoliko većih i manjih ratova, potom se počeo kotviti u nevjerojatnom takmičenju što sve može čovjek ne raditi) vodi u opčinjenost ne - postojanjem, ne - bivanjem. Umjesto nas, netko od nas smišljen, živjet će nas.

Činjenica da je ovogodišnja komemorativna svečanost priređena u Prijedoru dovoljno govori da ta manifestacija nema nikakve veze sa pijetetom prema žrtvama. Na tu genijalnu ideju došli su zajedničkim snagama Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i patrijarh Porfirije na sastanku u “Vili Mir”, ispoljavajući visok stepen nacionalnog jedinstva. Izbor Prijedora je još jedna manipulacija stradalima, pokušaj da se srpskim žrtvama izbrišu i negiraju bijele trake, Omarska, Keraterm, Trnpolje, Tomašica, desetine hiljada proteranih Bošnjaka i Hrvata, hiljade pobijenih, mučenih, silovanih, zlostavljanih. Po skarednom sistemu – žrtva se žrtvom izbija.

Danas sam uvjeren da bi Meho Kodro imao puno ozbiljniju trenersku karijeru da na njenom samom početku nije imao onu gadljivu aferu s Savezom zbog koje mu danas u životopisu stoji kako je 2008. godine bio izbornik Bosne i Hercegovine. Ovo područje odavno više nije njegovo prirodno okružje.

Sve se svodi na kapitalizaciju pozicije žrtve. Kako to učiniti bolje od drugih, i kako se dočepati uloge Kalimera za ovaj mjesec. "Pa to je nepravda". Pa da, ali tako funkcionira svijet koji nije crtić. Ali u svijetu poludjelih, naoružanih Kalimera, svuda moraju imati parčići "pravde", da bi svaki Kalimero dobio sretan kraj svoga crtića za laku noć.

Nisu problem u našim tužnim državama samo politički moćnici koji zatiru slobodu govora kako bi mogli neometano da se odaju otimačini, bezakonju i zloupotrebi vlasti. Veliki problem je i indolentna javnost koja se ne buni previše protiv autoritarnih političara koji građane tretiraju kao srednjovekovne kmetove, a profesionalne i istinoljubive novinare kao neprijatelje.

Davno je Margaret Thatcher proglasila smrt društva i, evo nas, tridesetak godina poslije uistinu smo atomizirani, svedeni na bespomoćne, očajne jedinke koje se, ako i kada, organiziraj isključivo kao interesne skupine, skup individua čiji se osobni interesi podudaraju. Pokazuje li zato organizirani, sindikalni štrajk zeničkih rudara da BiH zaostaje u vremenu za ostatkom „razvijenog“, nominalno zapadnog svijeta ili pak u jadnoj i izmučenoj BiH, kojoj su umorni i izrabljivani rudari savršena personifikacija, gledamo blisku budućnost – suočavanje kapitalističkog poretka sa stanjem do kojeg je doveo čovječanstvo?

Kada se u Čehovljevom TRI SESTRE pojavi Veršinjin i kada ga one prepoznaju kao nekada mladog poručnika koji je zavodio moskovske dame, one ga gledaju pa jedna sestra veli: "Kako ste poružnjeli! " E, tako nam bilo na proslavi 35 godina mature, kaže M. Osim toga, vruće je, vruće je, i oko i u Crvenom soliteru je pakleno.

Lopov koji oseća nelagodu dok krade, ali ne zato što čini nešto nedozvoljeno, već zato što time podržava dominantni sistem vrednosti – retka i neobična pojava. Zaista apsurd nad apsurdima – nađeš se u zemlji u kojoj je besmisleno baviti se sitnim kriminalom kao činom pobune.

Kopanje kroz vodu oko kostiju. Podvodna nekrofiličnost. Ideš na dno oceanu, platiš da voajerski uživaš što ti nisi potonuo, gledaš tragediju, poprište puno smrti. Uživanje u dogođenoj prošloj katastrofi, koje je zadivljujuće. Njuškaš u grobu, u dubokoj vodi, i sve kiseonika što si ponio, sve je već izdisano. I, zaglaviš.

Tko raskrinkava banditluk u institucijama i imenuje vinovnike taj se automatski smatra neprijateljem RS – a. Ako kritiziraš Dodika ti to ne činiš kako bi raskrinkao njega nego kako bi potkopao temelje Republike Srpske te ugrozio opstanak srpskog naroda na ovim prostorima. Jer on, Dodik osobno, je jedini garant opstanka RS – a i srpskog naroda. Tako barem on tvrdi.

Mnogi proučavaoci genocida pisali su kako poricanje nije nešto što dolazi naknadno, već je upisano u sam zločin, planirano je od početka, ono je sastavni deo genocidnog nasilja. Poricanje genocida počinje prikrivanjem leševa, njihovim rasparčavanjem i sakrivanjem u različite masovne grobnice. Današnji negatori genocida samo nastavljaju posao Mladićevih dželata, služeći se drugim sredstvima.

Kad razumiješ da imaš ne samo ograničen broj dana bivanja nad zemljom, nego i ograničen broj viđenih trešanja, lastavica, samo određen broj noćnog neba baš za tebe, i kiše u kap točan broj da ti je dodijeljen. Tad sve razumijem. Ili većinu svoje malen-kosti u zrnu.

Svakog 11. jula Srbijom odjeluje gromoglasno ćutanje koje narušava ono malo časnih ljudi koji se osećaju odgovorno jer je genocid počinjen u njihovo ime. Svi ostali svojim ćutanjem šalju, kako veli Nenad Dimitrijević, “implicitnu, ali dovoljno jasnu poruku žrtvama: njihovo stradanje nije bilo bitno juče, pa stoga nije bitno ni danas”.

Nisam se kao drugi turisti čudio čestim štrajkovima radnika u javnom prijevozu, pogotovu radnika željeznice. Naprosto, štrajk je dio francuske političke kulture. Kao i drugi oblici prosvjeda. Uključujući one nasilne pa čak i kriminalne prirode. U Francuskoj je oduvijek, konstantno trajala neka vrsta socijalnog građanskog rata. Ponekad bi uzrok bio u, na silu skrivenom, rasističkom licu Republike

I što će nam, naš bog je dovoljan jednom dlanu zemlje. Jednoj šaci u kojoj je blato. Koja mrmlja o sebi. Nastanjivosti zemlje nema bez svoje lopate. Valja svoju lopatu Zemlje uposliti gunđanjem.

Nejasno je kako su političari „Trojke“ zamišljali da HDZ i SNSD nacionalna (nacionalistička) pitanja ostave po strani kada je jasno da njihove politike drugog sadržaja nemaju.

Što je drugde nemoguće i nezamislivo, kod nas je gorka, nesvarljiva realnost. Srpski političari, razni šovinistički udarnici, medijski lešinari i srodne izopačene pojave već decenijama negiraju genocid, izvrgavaju žrtve ruglu na mnoge kreativne načine, vređaju, nipodaštavaju, igraju verbalni ples nad masovnim grobnicama. Nema te gadosti koju zlikovački ljudski um može da smisli, a da je dotična bulumenta nije izgovorila na račun srebreničkih žrtava, da ne citiram sad te izlive moždane kanalizacije. Dodik je otišao korak dalje u dehumanizaciji žrtava

Na žalost povijest nas uči kako stvari koje su trebale olakšati ljudima u pravilu olakšaju živote malom broju ljudi koji se prvi domognu novih tehnologija. To su tzv. vlasnici proizvodnih sredstava. Njima su ljudi sve manje potrebni a ljudi je na planetu sve više te su i potrebe sve veće. Ali kako će nezaposlen čovjek kupiti išta?

Kad je raketa pogodila 6. kat solitera, majka lastavica koja je danima pravila gnijezdo pod strehom, unatoč požaru, ostala je u gnijezdu, na jajima s mladuncima. Nije odletjela. Požar se širio. Ostala je i spepelila se, štiteći svoju prašinu.