Kad razumiješ da imaš ne samo ograničen broj dana bivanja nad zemljom, nego i ograničen broj viđenih trešanja, lastavica, samo određen broj noćnog neba baš za tebe, i kiše u kap točan broj da ti je dodijeljen. Tad sve razumijem. Ili većinu svoje malen-kosti u zrnu.

Svakog 11. jula Srbijom odjeluje gromoglasno ćutanje koje narušava ono malo časnih ljudi koji se osećaju odgovorno jer je genocid počinjen u njihovo ime. Svi ostali svojim ćutanjem šalju, kako veli Nenad Dimitrijević, “implicitnu, ali dovoljno jasnu poruku žrtvama: njihovo stradanje nije bilo bitno juče, pa stoga nije bitno ni danas”.

Nisam se kao drugi turisti čudio čestim štrajkovima radnika u javnom prijevozu, pogotovu radnika željeznice. Naprosto, štrajk je dio francuske političke kulture. Kao i drugi oblici prosvjeda. Uključujući one nasilne pa čak i kriminalne prirode. U Francuskoj je oduvijek, konstantno trajala neka vrsta socijalnog građanskog rata. Ponekad bi uzrok bio u, na silu skrivenom, rasističkom licu Republike

I što će nam, naš bog je dovoljan jednom dlanu zemlje. Jednoj šaci u kojoj je blato. Koja mrmlja o sebi. Nastanjivosti zemlje nema bez svoje lopate. Valja svoju lopatu Zemlje uposliti gunđanjem.

Nejasno je kako su političari „Trojke“ zamišljali da HDZ i SNSD nacionalna (nacionalistička) pitanja ostave po strani kada je jasno da njihove politike drugog sadržaja nemaju.

Što je drugde nemoguće i nezamislivo, kod nas je gorka, nesvarljiva realnost. Srpski političari, razni šovinistički udarnici, medijski lešinari i srodne izopačene pojave već decenijama negiraju genocid, izvrgavaju žrtve ruglu na mnoge kreativne načine, vređaju, nipodaštavaju, igraju verbalni ples nad masovnim grobnicama. Nema te gadosti koju zlikovački ljudski um može da smisli, a da je dotična bulumenta nije izgovorila na račun srebreničkih žrtava, da ne citiram sad te izlive moždane kanalizacije. Dodik je otišao korak dalje u dehumanizaciji žrtava

Na žalost povijest nas uči kako stvari koje su trebale olakšati ljudima u pravilu olakšaju živote malom broju ljudi koji se prvi domognu novih tehnologija. To su tzv. vlasnici proizvodnih sredstava. Njima su ljudi sve manje potrebni a ljudi je na planetu sve više te su i potrebe sve veće. Ali kako će nezaposlen čovjek kupiti išta?

Kad je raketa pogodila 6. kat solitera, majka lastavica koja je danima pravila gnijezdo pod strehom, unatoč požaru, ostala je u gnijezdu, na jajima s mladuncima. Nije odletjela. Požar se širio. Ostala je i spepelila se, štiteći svoju prašinu.

Autoritarni model vladavine u Srbiji ne nailazi na snažniji otpor, opozicija je uglavnom nemoćna, slobodni mediji su na margini, a pojedinci koji se pobune trpe ozbiljne posledice. Prošlo je već 11 godina otkad su se ustoličili, tokom tog dugog perioda postajali su sve bezočniji, pa ne čudi što su se na kraju potpuno razularili. Jedino se osećanjem nedodirljivosti i nekažnjivosti može objasniti ministrovo pravljenje međunarodnog incidenta, bez ikakve potrebe.

Tijelo mi dođe iz veće udaljenosti, iz najveće udaljenosti, iz udaljenosti veće od svake moje misli. Izmoždi me igranje "Što na podu spavaš", potpuno me isprazni, mogao bih satima šutjeti. Tako obično i bude - potpuno mirujem dok voda mi gostinjski obilazi kosti i utroba izumljava nebesa. I među Izbavljenima može se zabaviti tišina. Pa se zaboravi vratiti.

Pravni okvir je problem na svim razinama. Dejton je okovao ruke prirodnog progresa zemlje i dao prigodu raznim protuhama da se preko nacionalnog ključa švercaju na visoke funkcije. Ali kad pogledamo kadar kojim raspolažemo Dejton je spasonosna formula. I u okviru njega ima jedan, za nas očito tajni recept, za uspjeh. Naime, svatko bi trebao raditi svoj posao najbolje što može. I stvar će funkcionirati, u datim okolnostima izvući ćemo maksimum.

Koliko god slučaj Jovanjica bio skandalozan i ukazivao da nam je država do balčaka ogrezla u najcrnji kriminal, u njemu nema mnogo toga novog i originalnog za pažljivije pratioce zbivanja u Srbiji. Dovoljno je setiti se da je nakon 5. oktobra u sefu Komercijalne banke koji je zakupio Resor državne bezbednosti pronađeno 600 kilograma heroina. Kad se na stvari pogleda iz te dijahronijske perspektive, Jovanjica ne izgleda kao izuzetak. Pre će biti da se radi o nastavku stare srpske tradicije.

Vještačka inteligencija uskoro će stvoriti Boga, i to upravo onakvog kakvog ljudi hoće. Zajednički Bog imao bi naše, užasavajuće obličje. I, naravno, raspeli bi mu sina, ili kako već to nanošenje zla tvorcu raskošno zamišljamo. AV bi brzo našao način, da nam Bog ostane u srcima. Zauvijek.

Kiša ne prestaje. Trenutačno ništa stvarnije, činjeničnije od te kiše ne postoji. Ona je kontekst koji sve određuje upravo zato što ne pripada ovom dijelu kalendara. Ona je zauzela uvod u ljeto poput kakve okupatorske vojske. Misli su sumorne a melankolija crni po rubovima i povremeno prijeti zamračiti cijeli taj vlažni sivi prizor.

Nestaće i Aleksandar Vučić, ali će ostati brižljivo negovana autoritarna kultura. Birači su poverenje uvek radije poklanjali demagozima, populistima, onima što su se nudili da građanima teško breme odgovornosti skinu sa pleća. Slatke laži vazda su bile traženija roba od gorkih istina.

Valjamo se u samosažaljenju na rubu biološkog nestanka. Pa evo citiram i velikog Borisa Dežulovića (umalo ne napisah Borisa Davidoviča): "U Bosni ima dvadesetak ljudi. Oni imaju oko 20 milijardi dolara. Ostatak su Srbi, Bošnjaci, Hrvati i ostali"

Na kraju nogometne karijere dočekao ga je san svakog klinca. Igra najveću utakmicu ueropskog i svjetskog klupskog nogometa i to kao veteran i apsolutna legenda europskog nogometa, jedini igrač koji je postigao više od 50 golova u tri različite lige petica.

Ako ikada dođe do radikalnih promena u Srbiji, ako se iole upristojimo, biće posla za istražne organe preko glave. Srpska napredna stranka je nastala iz Srpske radikalne stranke, a sve je poteklo iz paravojnog, podzemnog, huliganskog miljea, pa je prirodno da predsednik države okuplja oko sebe pretorijansku gardu sačinjenu od raznoraznih osoba koje bi u normalnoj zemlji bile interesantne policiji.

Rasulo se sve davno. Identiteti ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini danas, nakon "našega rata", posve počiva na viktimološkom narativu svake od strana... Tri žrtve koje se ne mogu dogovoriti oko toga tko je veća žrva i čije je žrtvovanje bilo veće. Zanimljivo je da se nitko ne osjeća pobjednikom(!?)