Među studentskim zahtevima nema onog od čega predsednik strahuje – traženja njegove smene i obaranja režima. Međutim, studenti traže pravnu državu i slobodno društvo, odgovornost, pravdu i nekorumpiranu vlast, a to nimalo ne podseća na foto-robot Vučićevog režima. Bez pada naprednjačke bulumente nemoguće je stvoriti pravednije i bolje društvo kakvom teže studenti.

Esemesiram poruku pjesnikinji u Novi Sad, s pitanjem da li je u redu, zbog svih tragedija i smrti, te mogu li možda nešto učiniti... Ona piše: "Nažalost, sve je totalno ludilo. Tako i vest od evo malopre, o 15toj žrtvi. Pazi, bez da znamo ko je, čoveče...

Danas je razvidno da je dijalog između različitih mišljenja u javnosti nemoguć, točnije nedopustiv ukoliko se dotaknete „svete krave“ kapitalizma.

D.H. Lawrence napisao je u jednom eseju da treba živjeti i pisati kao da je svako djelo posljednje u životu - kao da će smrt staviti tačku na kraj svake nove, zapisane rečenice.

Sve jednom prođe, pa će tako proći i Vučićev režim, ali posle njegovog svrgavanja biće neophodno sprovesti radikalne korake i temeljnu reformu društva, ako mislimo da se ikada uljudimo. Za početak, trebalo bi vratiti na snagu Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, poznatiji pod popularnim imenom Zakon o lustraciji.

Mi pravimo doba da se autorsko pravo na domovinu ne zaboravi i preda onima kojima će ovo biti domovina puno lišća nakon nas.

Vlažna koprena magle odvaja me od sve tragikomedije u koju se čovječanstvo uvaljuje svako malo. Previše su za čovjeka njegove male, osobne tragedije te mi razum nikako ne može shvatiti otkud potreba da ih dodatno proizvodimo kada bismo trebali znati da nam neće pomoći niti nas utješiti. 

SNS skuplja najgore primerke ljudskog roda, ambiciozne i pohlepne nesposobnjakoviće, neobrazovane i neuke, ali spremne na sve zarad lične koristi. Takav model kadriranja ostao im je u amanet od organizacije iz koje su se ispilili – Srpske radikalne stranke, i ona je bila stecište svakojakog bašibozuka. Zato su pogrešne vesti koje kažu kako su predsednici opština i ostali naprednjački kadrovi glumili batinaše. Istina je dijametralno suprotna. Naprednjački batinaši glume predsednike opština, partijske i opštinske funkcionere, nameštenike državnih firmi i slične izmišljene likove.

O, da, cijeli je planet bio zanesen Američkim snom, plesao uz eskapizam jazza, lutao uz slobodu beatnika, divljao uz rock and roll, prosvjedovao s psihodeličnom generacijom, bjesnio s punkom, očajavao s grungeom, molio se prorokovanjima Boba Dylana, spavao u mislima s Marylin Monroe nesvjestan da siluje malenu Normu Jean onako kako je nekrofilski zlostavlja Andrew Dominik u filmu „Blonde“

Doba cirkusa Medrano, koji je bio stacioniran pored Gradskog stadiona, u tzv. "pećanskom parku" koji je tada još bio obična livada. Ili cirkusa Corona, koji je dolazio ljeti i bio pored Sane, na mjestu gdje je danas hotel Prijedor... Nebrojeni vašari s fliperima, vožnje - sudaranja malim strujnim autima na žetone...

U ladici moga oca smješten je muzej kućanskih aparata koji su zujali kroz dva vijeka.

Tužilaštvo snom mrtvijem spava, glavna tužiteljka Zagorka Dolovac se pretvara da ne postoji, najveće kriminalce niko ne goni, a o političarima za koje postoji sumnja da su prekršili zakon da i ne govorimo. Onih 2.500 slučajeva koji čame po fiokama Tužilaštva za ratne zločine da i ne pominjemo, sa njima je i počelo totalno urušavanje ovog društva.

Zgureni pod teretom s kojim ne znamo što bismo posrćemo svijetom oponašajući zaposlenu užurbanost, vođeni tek neurozama koje se odmotavaju poput algoritma, održavaju i usložnjavaju same sebe.

Usprkos silnoj moći okupljanja, nacionalnog ponosa, kolektivizma i populizma, danas na globalnom nivou, događa se fenomen ultraultra bogatih pojedinaca, čija je moć tolika da se sami počinju ponašati kao zasebne države - M. Zukenberg, E. Musk, B. Gates...To su najbogatiji ljudi u ljudskoj povijesti.

Iz zlehudog iskustva devedesetih godina, znamo da su presvučeni radikali spremni i na mnogo gore stvari od prebijanja i hapšenja demonstranata, jer njima ljudski život ne znači ništa. Za sad smo dobili političke zatvorenike, čime smo se opasno približili najgorim svetskim tiranijama. Jedina nada da se Srbija neće pretvoriti u Belorusiju počiva u pobunjenim građanima.

Cijeli se svijet svakodnevno nepovratno mijenja. Žalosno je da mijene uglavnom pokreće ljudska destrukcija. Moj grad je još uvijek dobrim dijelom ruševan. To rušenje se dogodilo u ime nekakve navodne promjene. Svijet se ruši da bi na njegovim ruševinama izrastao neki novi svijet.

Prijatelj M. profesor je srpskog jezika i književnosti u srednjoj školi u većem gradu. Priča mi kako je na sred sata učenica treće godine ustala i rekla mu, uz keženje svih u razredu : mi, profesore, svi slušamo Aleksandru Prijović, Cecu, za mene i za nas je to poezija, književnost, i umjetnost, šta će nam te vaše knjige, koga to još zanima!?

Ljudi koji su u petak sedeli ili stajali ispod nadstrešnice verovali su u državu i sistem. Verovali su da država i sistem nisu toliko sumanuti, bezobzirni i kriminalni da dozvole da nebezbedna stanična zgrada bude puštena u rad. Verovali su da mogu mirno da borave ispod nadstrešnice, jer ljudi koji su zaduženi za brigu o javnim objektima valjda elementarno rade svoj posao.

Na društvenim mrežama pročitao sam rečenicu kojoj ne znam autora, jer se ponavljala na nekoliko profila: "Svi smo ispod nadstrešnice". Hvala ko god ju je smislio, jer ta rečenica izuzetno precizno opisuje naše zajedničko stanje - stanje čekanja, stalne napetosti, nedefinisanog straha, zebnje, nervoze...