Gledajući film The Sheltering Sky (1990, Bernardo Bertolucci)

Moj drug Jovan K. čestita našoj kćerki rođendan, pa veli: "Njeno čuveno dubokoumno pitanje, dok ste sjedili pored Sane, i to kao djevojčice od nepunih 8 . “Tata jel' rijeka ide kući?

Čovjek se rodio u Banatu i ono za što sam se posebno zakačio jeste njegov lament nad činjenicom da je samo za vrijeme njegovog djetinjstva grad u kojemu se rodio nekoliko puta mijenjao ime. Te Bečkerek, te Veliki Bečkerek, te Petrovgrad a, na koncu, Zrenjanin. Kako god se zvao taj grad je i dalje ostajao njegov zavičaj, mjesto za koje su vezana njegova najranije sjećanja.

U nekoj iole uređenoj državi stvari bi izgledale potpuno drugačije. Tu bi se vodile javne debate o tome da li je moguće iskopavati litijum bez pogubnih posledica po životnu sredinu, institucije koje uživaju poverenje bi davale stručna mišljenja, eksperti iz raznih oblasti bi polemisali, zainteresovane strane bi iznosile svoje argumente i pregovarale.

Ti bi da ubojice, tako si rekao, kaže Lj., dakle da svatko tko je ubio, nosi do svoje smrti kosti onoga koga je ubio! Pa, ako si ubio jednog čovjeka, nosiš neveliku kesu s 206 kostiju. Ali, ako si ubio petoro, osmoro ili više, ako si masovni, tada  ti je teret s kostima ogroman, a nitko ti neće pomoći da ih nosiš!

Život kao da postaje uspomena na budućnost.

Naprednjacima bi bilo mnogo lakše kad bi mogli da se totalno opuste, pa da vladaju kao pravi tirani, bez donošenja bilo kakvih uredbi i zakona, prosto da rade šta god im padne na pamet. Na njihovu žalost, Srbija se nalazi na evropskom kontinentu, pa su povremeno primorani da sopstvenoj samovolji daju privid zakonitosti.

Meni je dakle, već sasvim zamisliv scenarij koji će uključivati bager u rušenju Crvenog solitera. Jer će, deco, doći novi vlasnik, nasljednik tog nesretnog Avdije, njegovih njiva i bašči na kojima je soliter. Taj će sve da proda "nekom našem", a ovaj, recimo, poželjet će baš tu eto - teniske terene!?

Ponekad mi se plače ali kad vidim u malim stvarima koliko su moji prijatelji tužni onda se naljutim.

Pored upozorenja, postoji još jedan razlog za pisanje ovog teksta. U razgovoru sa putnicima na onoj pauzi u Olovu, sinulo mi je da je kod nas paranoja zapravo postala realističan, opravdan i legitiman pogled na svet.n Nikad dovoljno opreza, jer nikad ne znaš odakle ti preti opasnost. Država i društvo su u totalnom raspadu, ništa ne funkcioniše kako treba, pa zato valja biti obazriv i smotren čak i tamo gde strahu na prvi pogled nema mesta.

Gledajući film Dead Man (Jim Jarmush, 1995)...

Mogao bih danima pisati o našim avanturama i njezinom karakteru. Ali danas samo osjećam žal za svakim danom kojeg nismo proveli zajedno, žalim zbog toga što sam znao otputovati i zanemariti je makar je uvijek ostajala okružena ljubavlju.

U ovih petnaest godina izmijenjalo se nekoliko garnitura političara. Čini mi se da nije bilo gore od ove današnje, koja je beskrupulozija nego ikada. Ideologije više nema ni u tragovima, sve se svodi na prizemni populizam koji je dimna zavjesa za primitivni grabež

Ovo su fragmenti samo jedne tragične sudbine iz Sovjetskog Saveza, a sličnih ima na desetine miliona. I to je zemlja kojoj se dive ovdašnji putinofili, zemlja koja je samu sebe tako žestoko i surovo osakatila da sama pomisao na oporavak deluje kao prazna fantazija. I tom državom neprikosnoveno vlada čovek koji potiče iz organizacije koja je organizovala gulage...

Na koncu, možemo zaključiti kako je barem jedno poluvrijeme finalne utakmice bilo dostojno rejtinga kojeg uživaju momčadi Španjolske i Engleske. Nogomet se ne vraća kući jer tamo i ne treba ići nakon ovoga što su Englezi igrali na europskom prvenstvu.

Moderni teatar se mora cijeniti ne po tome koliko on zadovoljava navike publike, nego po tome koliko ih mijenja! Dalje, može li umjetnički svladati zakone po kojima se odvijaju društveni procesi sadašnjice. Ne, dakle, može li kazalište zainteresirati gledatelje za kupovinu karte, nego da li ono može zainteresirati gledatelja za svijet. Za izmjenu svijeta. 

Smislio sam jezik, poljski kritičar "Schindlerovog lifta" taj je jezik nazvao - srpskohrvatski, zapadna varijanta, koji ne postoji (čovjek je to naglasio), ali je roman preveden sa srpskog na poljski...Što je ok, zar ne?; i tako pričamo o fenomenu "pogrešno ime". O smrti narezanoj na rečenice.

Španjolcima je svejedno što se moja ništavnost pita oko njihove igre. Prošli su u finale. Potpuno zasluženo. A ja u njima, iako ima još da se igra, vidim prvake Europe. 

I oni bi se sa političkim protivnicima i običnim građanima obračunavali staljinističkim metodama, samo kad bi mogli. Da imaju potpuno odrešene ruke, da poseduju moć kakvom je raspolagao Džugašvili, celu Srbiju bi pretvorili u gulag.