Ti bi da ubojice, tako si rekao, kaže Lj., dakle da svatko tko je ubio, nosi do svoje smrti kosti onoga koga je ubio! Pa, ako si ubio jednog čovjeka, nosiš neveliku kesu s 206 kostiju. Ali, ako si ubio petoro, osmoro ili više, ako si masovni, tada  ti je teret s kostima ogroman, a nitko ti neće pomoći da ih nosiš!

Život kao da postaje uspomena na budućnost.

Naprednjacima bi bilo mnogo lakše kad bi mogli da se totalno opuste, pa da vladaju kao pravi tirani, bez donošenja bilo kakvih uredbi i zakona, prosto da rade šta god im padne na pamet. Na njihovu žalost, Srbija se nalazi na evropskom kontinentu, pa su povremeno primorani da sopstvenoj samovolji daju privid zakonitosti.

Meni je dakle, već sasvim zamisliv scenarij koji će uključivati bager u rušenju Crvenog solitera. Jer će, deco, doći novi vlasnik, nasljednik tog nesretnog Avdije, njegovih njiva i bašči na kojima je soliter. Taj će sve da proda "nekom našem", a ovaj, recimo, poželjet će baš tu eto - teniske terene!?

Ponekad mi se plače ali kad vidim u malim stvarima koliko su moji prijatelji tužni onda se naljutim.

Pored upozorenja, postoji još jedan razlog za pisanje ovog teksta. U razgovoru sa putnicima na onoj pauzi u Olovu, sinulo mi je da je kod nas paranoja zapravo postala realističan, opravdan i legitiman pogled na svet.n Nikad dovoljno opreza, jer nikad ne znaš odakle ti preti opasnost. Država i društvo su u totalnom raspadu, ništa ne funkcioniše kako treba, pa zato valja biti obazriv i smotren čak i tamo gde strahu na prvi pogled nema mesta.

Gledajući film Dead Man (Jim Jarmush, 1995)...

Mogao bih danima pisati o našim avanturama i njezinom karakteru. Ali danas samo osjećam žal za svakim danom kojeg nismo proveli zajedno, žalim zbog toga što sam znao otputovati i zanemariti je makar je uvijek ostajala okružena ljubavlju.

U ovih petnaest godina izmijenjalo se nekoliko garnitura političara. Čini mi se da nije bilo gore od ove današnje, koja je beskrupulozija nego ikada. Ideologije više nema ni u tragovima, sve se svodi na prizemni populizam koji je dimna zavjesa za primitivni grabež

Ovo su fragmenti samo jedne tragične sudbine iz Sovjetskog Saveza, a sličnih ima na desetine miliona. I to je zemlja kojoj se dive ovdašnji putinofili, zemlja koja je samu sebe tako žestoko i surovo osakatila da sama pomisao na oporavak deluje kao prazna fantazija. I tom državom neprikosnoveno vlada čovek koji potiče iz organizacije koja je organizovala gulage...

Na koncu, možemo zaključiti kako je barem jedno poluvrijeme finalne utakmice bilo dostojno rejtinga kojeg uživaju momčadi Španjolske i Engleske. Nogomet se ne vraća kući jer tamo i ne treba ići nakon ovoga što su Englezi igrali na europskom prvenstvu.

Moderni teatar se mora cijeniti ne po tome koliko on zadovoljava navike publike, nego po tome koliko ih mijenja! Dalje, može li umjetnički svladati zakone po kojima se odvijaju društveni procesi sadašnjice. Ne, dakle, može li kazalište zainteresirati gledatelje za kupovinu karte, nego da li ono može zainteresirati gledatelja za svijet. Za izmjenu svijeta. 

Smislio sam jezik, poljski kritičar "Schindlerovog lifta" taj je jezik nazvao - srpskohrvatski, zapadna varijanta, koji ne postoji (čovjek je to naglasio), ali je roman preveden sa srpskog na poljski...Što je ok, zar ne?; i tako pričamo o fenomenu "pogrešno ime". O smrti narezanoj na rečenice.

Španjolcima je svejedno što se moja ništavnost pita oko njihove igre. Prošli su u finale. Potpuno zasluženo. A ja u njima, iako ima još da se igra, vidim prvake Europe. 

I oni bi se sa političkim protivnicima i običnim građanima obračunavali staljinističkim metodama, samo kad bi mogli. Da imaju potpuno odrešene ruke, da poseduju moć kakvom je raspolagao Džugašvili, celu Srbiju bi pretvorili u gulag.

Nakon Van Galovih laboratorijskih opita kojima je kočio talent i urođeni Nizozemski nogometni instinkt, Koeman je uradio jedinu ispravnu stvar. Vratio je Nizozemsku na tvorničke postavke. Sjetio se svojih učitelja, Michelsa i Crujiffa

Nitko nije ni znao da je umro. Nikakve osmrtnice. Nitko mu nije bio ni na pokopu. Nitko. Tetke su ga nabrzinu zakopale, sad će i stan njegov prodati, kaže mi konobar u Kišnom danu. U nedjelju sam u blatu pored njegovog groba. Kišni dan, možda bi napisao Camus.

Martineza i njegovu momčad vjerojatno je ponajviše koštalo upravo robovanje Cristianu Ronaldu koji se trudio, rekao bih, čak i previše, htio je na silu postići pogodak ali godine ga stižu i sada u toj želji, kod njega bismo mogli govoriti i o žudnji, naprosto izgara.

Kad znaš da si slabiji učini sve da onemogućiš protivnika da igra svoju igru.