U ovih petnaest godina izmijenjalo se nekoliko garnitura političara. Čini mi se da nije bilo gore od ove današnje, koja je beskrupulozija nego ikada. Ideologije više nema ni u tragovima, sve se svodi na prizemni populizam koji je dimna zavjesa za primitivni grabež

Ovo su fragmenti samo jedne tragične sudbine iz Sovjetskog Saveza, a sličnih ima na desetine miliona. I to je zemlja kojoj se dive ovdašnji putinofili, zemlja koja je samu sebe tako žestoko i surovo osakatila da sama pomisao na oporavak deluje kao prazna fantazija. I tom državom neprikosnoveno vlada čovek koji potiče iz organizacije koja je organizovala gulage...

Na koncu, možemo zaključiti kako je barem jedno poluvrijeme finalne utakmice bilo dostojno rejtinga kojeg uživaju momčadi Španjolske i Engleske. Nogomet se ne vraća kući jer tamo i ne treba ići nakon ovoga što su Englezi igrali na europskom prvenstvu.

Moderni teatar se mora cijeniti ne po tome koliko on zadovoljava navike publike, nego po tome koliko ih mijenja! Dalje, može li umjetnički svladati zakone po kojima se odvijaju društveni procesi sadašnjice. Ne, dakle, može li kazalište zainteresirati gledatelje za kupovinu karte, nego da li ono može zainteresirati gledatelja za svijet. Za izmjenu svijeta. 

Smislio sam jezik, poljski kritičar "Schindlerovog lifta" taj je jezik nazvao - srpskohrvatski, zapadna varijanta, koji ne postoji (čovjek je to naglasio), ali je roman preveden sa srpskog na poljski...Što je ok, zar ne?; i tako pričamo o fenomenu "pogrešno ime". O smrti narezanoj na rečenice.

Španjolcima je svejedno što se moja ništavnost pita oko njihove igre. Prošli su u finale. Potpuno zasluženo. A ja u njima, iako ima još da se igra, vidim prvake Europe. 

I oni bi se sa političkim protivnicima i običnim građanima obračunavali staljinističkim metodama, samo kad bi mogli. Da imaju potpuno odrešene ruke, da poseduju moć kakvom je raspolagao Džugašvili, celu Srbiju bi pretvorili u gulag.

Nakon Van Galovih laboratorijskih opita kojima je kočio talent i urođeni Nizozemski nogometni instinkt, Koeman je uradio jedinu ispravnu stvar. Vratio je Nizozemsku na tvorničke postavke. Sjetio se svojih učitelja, Michelsa i Crujiffa

Nitko nije ni znao da je umro. Nikakve osmrtnice. Nitko mu nije bio ni na pokopu. Nitko. Tetke su ga nabrzinu zakopale, sad će i stan njegov prodati, kaže mi konobar u Kišnom danu. U nedjelju sam u blatu pored njegovog groba. Kišni dan, možda bi napisao Camus.

Martineza i njegovu momčad vjerojatno je ponajviše koštalo upravo robovanje Cristianu Ronaldu koji se trudio, rekao bih, čak i previše, htio je na silu postići pogodak ali godine ga stižu i sada u toj želji, kod njega bismo mogli govoriti i o žudnji, naprosto izgara.

Kad znaš da si slabiji učini sve da onemogućiš protivnika da igra svoju igru.

Zabranom festivala srpski državni organi zvanično su ukinuli slobodu okupljanja, mišljenja i izražavanja. Na Bubanj Potoku je ukinuta i sloboda kretanja, a Beograd proglašen zabranjenim gradom. Još jednom se pokazalo da policija ne radi svoj posao, već se ponaša kao partijska posluga.

Zajeban kvart, mislili smo, kao Urije ili Skela, čisto da se raspoznajemo na discu, u dvorani kraj Gimnazije. Danas je Kokin poluprazan grad.

Svaka čast Matjažu Keku na poslu koji radi. Nekad smo se rugali Slovenskom nogometu a sada se čini da bismo štošta mogli naučiti od njih.

Nakon objavljivanja spota "Snaga naroda", ljudi se ne prestaju čuditi na društvenim mrežama. Kao da se radi o nečemu originalnom, do sada neviđenom. A, sve što porodica Isak danas radi već smo bezbroj puta, zajedno s njima, vidjeli. 

Usred rata koji se vodi između diktatorskog ruskog režima i najznačajnijih autora ruske kulture, srpska država se mirno svrstala na stranu kremaljskih progonitelja, zajedno sa domaćom kulturnom scenom. I to je savim prirodno, u pitanju je izbor po srodnosti.

Impotencija institucija, vodi k čistom apsolutizmu. A kod nas i vladavini ološa, ohlokraciji, kako smo već shvatili. Volimo mi da se jedan i jedinstven JA utopi u bajkovito ON koji sve zna.

Umro je jedini čovjek s kojim sam mogao pričati o bendovima poput Tuxedomoona, Televisiona, Pere Ubua. Imali smo i nas dvojica uspona i padova u životu ali on me naučio kako se govori u mikrofon, uputio me u glazbu koja mi je obilježila život. I neka mu je laka mostarska zemlja. Njemu, Huseinu Oručeviću. 

. Pitanje “Zar ste Vi još uvek živi?” – ne znači da osuđenik ne zna da li je tužiteljka živa, niti da je ozbiljno pita da li i dalje diše, a pogotovo ne znači da bi on da promeni stanje tužiteljkinog organizma iz živog u neživo. Sve je to jasno čak i strancima koji su pre dve nedelje počeli da uče srpski, a kamoli bilo osobama kojima je srpski maternji jezik.