Na primjer, ja sam naivan čovjek. Tako sam odgojen. Ne mogu vjerovati, unatoč godinama, da netko nekome želi zlo. Tako se i ponašam. Bez obzira što me to dovelo u nebrojene nevolje...

Prigodno je u ovo januarsko vrijeme, kada je puno pijanih glava i napaljenih budaletina, podsjetiti na rečenicu koju je Predrag Lucić zapisao još u aprilu 1991. godine, pred samo otvaranje pakla: "Bolje umrijeti od smijeha nego dati život za državu."

Džaba sve strategije, povelje, edukativni priručnici, dani nacionalnog jedinstva i ostale državne ujdurme, džaba silna ideološka propaganda koja traje decenijama. Kad su onomad i Užičani bili pod sumnjom, a danas se i Piroćanci, Prizrenci, Vranjanci ili Leskovčani doživljavaju kao drugi i drugačiji, čemu da se nadaju Srbi iz Republike Srpske. Pardon – Bosanci.

Ako si ranjen ujutro, umrijet ćeš, jer te ne mogu evakuirati. Ako te pogodi navečer, imaš sreće, noću te možda i mogu izvući. U najbližoj medicinskoj ustanovi bit će ti amputirani udovi, kako bi se spasio život. I sve to više od 100 godina nakon završetka Prvog svjetskog rata! Više od 200 godina nakon Napoleonovih ratova.

Srećna Vam nova godina, nova magla, novo zaboravljanje onoga na što se plašimo misliti!

Opozicioni deo srpskog društva samo želi da Vučić ode sa vlasti i da se nikada više ne vrati, a malo ko razmišlja o tome otkud uopšte Vučić tu, na mestu samodršca i gospodara Srbije. Malo koga zanima kako je nastao radikalski zločinački mulj iz kog se samodržac izlegao i kako je srpsko društvo tako lako podleglo sumanutoj nacionalističkoj propagandi. Malo ko želi da se seća masovne euforije s kojom je dočekan Slobodan Milošević, gotovo kao mesija.

Cijele 2023. godine niko nam ništa lijepo nije obećao. Naprotiv, plašili su nas mogućim izbijanjem oružanih sukoba i prijetili nestankom države. Prognoza za 2024. godinu još je gora, najavljuje se produbljivanje krize. Ako se ta očekivanja iznevjere, imaćemo razlog za slavlje, nipošto za postnovogodišnju depresiju. 

Kažu neki da su čudni putovi Gospodnji. Čudniji od toga su samo ljudski zakoni i načini na koji dodjeljuju pravdu. 

Iskušenja kojima je izložen “srpski narod u celini” su valjda antisrpski zakonski propisi koji zabranjuju Srbima iz okolnih zemalja da glasaju na izborima u Srbiji i tako razdvajaju celinu srpskog bića. Zato predsednik Vučić i radi na izgradnji Srpskog sveta kao jedinstvene izborne jedinice u kojoj svako kog kontrolišu naprednjaci može da glasa na tuđem biračkom mestu, e da bi doprineo pobedi otadžbinske opcije

Manje vanjskog pokreta donosi više unutarnje radnje. Manje riječi znači više pauze. Manje mime jeste unutarnjost maske, koja je pomična. Manje zvuka jest - svaki zvuk je zvuk. Manje svjetla jest - svako svjetlo je svjetlo....

Reci ti meni - za kojeg đavola su poginuli i srpski i hrvatski momci i bošnjački - evo recimo na Baniji, Podunavlju, Podravini, Posanju, Pounju, kad više niko tu niti živi, niti planira da živi? Šta će ti teritorija na kojoj nemaš stanovništvo?

Nekad se ambicija povezivala s pohlepom. Tako sam odgojen. Danas vidim da je ambicija od mane postala vrlina.

Opoziciji i građanima predstoji teška borba za nove, poštenije i regularnije izbore u Beogradu. Bilo bi dobro da saznamo kako zaista izgleda volja birača bar u jednom delu Srbije, posle će dah slobode lakše da se proširi i na druge krajeve. Rušenje Sauronove kule mora od nečega da počne.

Majstorstvo oduzimanja daha slovima velikim stihom, negdje sigurno čeka, i glas će znati pronaći tu hladovinu. Ali se i stih mora uniziti da bi se pojavio, i to je bolan proces. Pjesma se objavljuje poput krošnje.

Pisanje je najgrotesknija verzija volje za moći.

Ali, negdje moramo stati. Svi ćemo negdje, nekada, stati. Naseliti maglu, krošnje i ljude koji ostaju za nama. 

Ne može izvršilac najstrašnijeg zločina u Evropi posle Drugog svetskog rata tek tako da dospe u udarne vesti, mora malo i da se potrudi. Nije dovoljno streljati civile, neophodno je i nekog odalamiti po glavi. Hajde što je počinio genocid, to bi još nekako i moglo da prođe nezapaženo, ali što udara igrača ni krivog ni dužnog, e to je stvarno sramota. Kad bi naši mediji, društveni i politički akteri osuđivali svakog ko je izvršio neki ratni zločin ili uzeo učešća u genocidu, ništa drugo ne bi ni radili. 

Meni su slova bježala u druge jezike, pa se vraćala slupana od riječi u koje su upala. Nesanicu možeš i preznojiti, ali je ne pričaj. Nemoj ti meni metafore, reci ti meni izravno, piše mi na fejsu frend/haver - drzni se jednom, napokon, napusti zaklon metafore. Meni su slova dolazila izmijenjena i trebalo je vremena da ih vratim u naš jezik.

U izvjesnim godinama odjednom posvuda vidiš posijane uspomene, sjetiš se svih propuštenih šansi, svega što nisi uradio i onda se posklizneš u vlastitim mislima i pomisliš kako još uvijek ima vremena. Zatekneš se, tada, u apsurdnoj situaciji i opet nadiru pitanja poput – možda postoje valjani razlozi zašto sve to nisi radio?