Kod nas, kao i svuda na svijetu, nacionalizmi hrane jedni druge. Nacionalisti dobro znaju da će ostati gladni ako bude više ljudi poput Franje Šarčevića. A, njihova glad je nepodnošljiva, živ čovjek je teško može izdržati. Neće im glad biti utažena ako Franjo napusti Sarajevo. Nastaviće prebirati po ostacima.

Po kalendaru, zima ide svom kraju, bliži se početak proljeća. Vegetacija pak kao da je požurila, prevarena toplom zimom i ono što vidimo proljetni je dekor. Nešto završava a još nije završeno, nešto tek treba početi a već je krenulo. 

Većina poslušno pristaje uz trenutnu političku nomenklaturu, radi šta joj se kaže i trudi se da joj nikakva izdajnička misao ne padne na pamet. Što je najstrašnije, čak ni karnevalske manifestacije ne koriste da osete ukus slobode, već i na njima demonstriraju svoju ropsku dušu, simbolički spaljujući one koji su se usudili da žive, misle i govore slobodno.

Zaboravljenosti se čuvaju, ujedinjuju u opću zaboravljenost, u veliku maglu u kojoj škripi kotač osovine Zemlje. Zaborav se stalno dopunjava, od maminog zaboravljanja mesa u frižideru, do ratova s milijunima mrtvih.

Sjećam se, nacionalisti su mi, godinama poslije, kada sam prvi put uočio da su odnekud izgmizali, bili urnebesno smiješni. Bio mi je smiješan način na koji govore, kako se oblače, bilo mi je bizarno njihovo pozivanje na religiju, tradiciju, mitove, kvazihistorijske zablude... Nisam ih shvatao ozbiljno, sve njihove laži bile su prozirne, svi navodni argumenti očigledno krivotvoreni. Bilo ih je lako ismijavati...

Zadnjih se dana po medijima povlači skandal fabriciran tko zna od koga i zbog čega točno obzirom ljudi umiješani u taj skandalčić optužuju jedni druge za izazivanje istog. A stvar je krenula oduševljenom suradnjom rečenih aktera.

Lideri koji sebe doživljavaju kao slobodare, kao alternativu zapadnom demokratskom svetu, okupljaju se i stvaraju sve čvršće veze. Rat u Ukrajini traje već pune dve godine, pomoć sa Zapada je nedovoljna, opstrukcije su prisutne na sve strane, od američkog Kongresa do nemačkog Bindestaga. Zapadni političari se ponašaju neozbiljno, kao da ne znaju kakav je ulog na stolu, te da se Ukrajinci bore ne samo za celu Evropu i zapadni svet, već i umesto njih.

Ne sjećam se da sam o književnosti, u Prijedoru, ikada s bilo kime pričao ozbiljnije, izuzev Sovilja. Bio je lucidan, načitan, ponosan, unakažen ratom. Živio je kao podstanar kod "neke bake" blizu Brezičana, odmah pored Dorasa. Redakcija lokalnog lista Kozarski vjesnik bila je na "nultom katu" Crvenog solitera u nekadašnjoj Save Kovačevića 1

Puno je pisaca na koje je ova vježba primjenjiva. Malo je onih koji bježe vašim jezičnim vještinama koliko god izvježbani bili. Jedan od takvih nas je jučer napustio a s njim je s onu stranu stvarnosti otišao i cijeli jedan poseban, naizgled razumljiv, ali sasvim njegov, osoban, privatni mikrojezik.

Vučić ne može da pokaže poštovanje prema udovici Alekseja Navljanog, ne može da se pokloni žrtvama diktature, progonjenima pravde radi, borcima za slobodniji svet, jer stoji na drugoj strani, na strani diktatora, ubica, progonitelja i porobljivača. On se divi Putinu, predsedniku zemlje u kojoj je zločin ostaviti cveće i zapaliti sveću za nastradalog nevinog čoveka. Nema sumnje da mu i zavidi na apsolutnoj vlasti, ogromnoj moći i odrešenim rukama da čini šta mu se prohte.

Od sažaljenja je umro Bog, govorio je tako Zaratustra, od sažaljenja. I, eto, svega ga potrošio. Mislim - sažaljenje je Bog potrošio umirući, kako je govorio Zaratustra. Ništa sažaljenja nije preostalo. Za nas. Samo oko sebe vidiš ljude lišene sažaljenja, i razumiješ da je Bog prisvojio od čega će umrijeti, kako je govorio Zaratustra.

Vlast uporno i sistematski zloupotrebljava institucije i medije, nema minimalnih demokratskih standarda, nema institucionalnog odgovora na izborne manipulacije, što takvu praksu čini nekažnjivom i obezbeđuje njen kontinuitet u budućnosti, izborne mahinacije po svoj prilici krše zakone i Ustav same države Srbije, državni funkcioneri optužuju zemlje Evropske unije da organizuju proteste, mediji lojalni naprednjačkom režimu šire antievropsko raspoloženje itd.

Kako je moguće da je kolijevka civilizacije, mjesto gdje su zametnuti svi obrisi onoga što danas nazivamo zapadnom civilizacijom postalo mjesto konzervativnih političkih i svakih drugih strujanja, zašto se toliko opire promjenama i generalno se najsporije razvija?

Petar Luković bio je čudo od novinara, jedinstvena pojava na našem medijskom prostoru. Briljatno je pisao sve postojeće forme, izmišljajući usput i neke nove. Intervjui, reportaže, recenzije, kritike, kolumne, komentari, satire, persiflaže, parodije, travestije, dramoleti – u svemu se ogledalo njegovo jezičko volšebništvo i majstorstvo.

Mali apendix: Oksfordski rječnik za godinu 2016. izabrao je riječ POSTISTINA. Sama definicija kaže da riječ odražava stanje u kojem su činjenice manje važne od osobnog ubijeđenja što je istina. Ničemu se ja nisam događao, sve se događalo meni.

Ljeto je bilo kada sam prvi put i poletio. Stvar je jednostavna, živim u takvom gradu, zagledani u nebo skloni padati i taj pad nazivati letom jer traje taman toliko da barem na milisekundu shvatite ptice i slobodu njihovih šupljih kostiju. Skloni poetiziranju i mitologizaciji svega i svačega mi smo skok proglasili letom.

Mislim da imamo manjak strastvenih čitalaca i višak dosadnih pisaca. Taj nesrazmjer je toliki da bi svaki pisac trebao da se stara o bar jednom čitaocu, da mu obezbjedi ugodan i dugovječan život, kako bi ga neko mogao čitati.

Najpoznatije ubistvo novinara na kraju ostaje nerazrešeno, počinioci, organizatori i nalogodavci nisu kažnjeni. Ni druga ubistva novinara nisu doživela sudski epilog, iako je Vučić čvrsto obećao da će ovi zločini biti rasvetljeni. Doduše, obećavao je i da će dati ostavku ako Ćuruvijine ubice ne budu kažnjene, pa ništa od toga. Ta obećanja predsednik je davao u vreme kad je glumio evropejca, želeći da se pred međunarodnom javnošću predstavi kao reformisani radikal.

Mrtvi su otišli, ali se pokreti i pogledi, boja glasa, pa čak i odjeća – ona plavkasta marama, recimo – nenadano pojavljuju, praćeni blagim dodirima ili razdražljivošću. Kako kad. Slike se zbijaju, zrcalo vremena se zaoštrava i sve nas je manje u sobi. Tako jeste istina i da različito starimo... Netko je mladolik i brz i sa 70, ali netko je također i smrvljen životom sa 40 godina, veli se.