S čika Dragom Šormazom, mužem moje učiteljice, koji je kao dijete preživio Jasenovac, bio sam gost 2001. u mjestu Knežica, u školskoj biblioteci. Bili smo pozvani kao pisci, da govorimo mladima o fašizmu. Čika Drago je već bio umoran djedica, ali je polako i smireno pričao o psu koji je spasio trogodišnju djevojčicu iz logora, provukavši dijete ispod logorske žice i odvukavši je do šume. Našli su je seljaci i spasili.

Zato je poruka koja neće stići na adresu: sjetite se da iza vas milijuni ljudi grizu nokte dok igrate, vi niste tu da igrate za trgovce ljudskim mesom nego za to ljudsko meso.

U građanstvu se ukorenilo uverenje da u politiku treba ući isključivo zarad krađe i otimačine, zarad sticanja enormnog bogatstva, a ko se o to nepisano pravilo ogluši biva percipiran kao naivčina. Mogao je da ukrade, a nije – pa to je neverovatno. Retki su ljudi koji počinju da se bave politikom iz pravih razloga, da bi popravili i unapredili društvo, da bi učinili nešto dobro za svoje bližnje, da bi se borili za ideje u koje veruju.

U školama diljem planeta veliča se služenje vojske, osnivaju se dobrovoljne čete tinejdžera i mijenja se nacionalni kurikulum kako bi se naglasak stavio na obranu domovine. Ukratko, ovako rusku/ukrajinsku/židovsku/palestinsku/kinesku/iransku/sjevernokorejsku itd... svu djecu pripremaju za rat. Militarizacija javnih škola intenzivirala se nakon napada na Ukrajinu ili na Izrael, ili Siriju, nije vođena nikakvim spontanim valom patriotskog osjećaja, već je pod nadzorom vlada.

Kad se naprednjačka vlast konačno promeni, i dalje će tu ostati gomila onih koji su spremni na svaku opačinu zarad lične koristi i onih što su voljni da lako pognu glavu pred i najmanjim pritiskom, pa makar bio slabiji i od najmanjeg povetarca. I kako s takvim ljudima da praviš demokratski poredak, stabilne institucije, ozbiljnu državu?

Svijet u kojemu živimo sve više podsjeća na prizore iz romana „Zločin i kazna“ Fjodora Mihailoviča Dostojevskog. Svijet je to izgubljenih, možda bolje reći, ljudi nesnađenih u okolnostima u kojima su se zadesili.

Iza Crvenog solitera, gdje bila Taibova kućica s vrtom, već nikla zgrada. Kažu mi novi mladi susjedi da imaju i lift. Ne znaju proizvođača, kažu zamišljeni...

Mir je krotak i blag dan koji nježno teče. I ne prijeti nikome. 

Kad procene da im je u interesu udruženi zločinački rad protiv sopstvenih građana, oni se okupe; kad onaj ko od njih trenutno ima najbolju poziciju proceni da mu je bolje bez kolega, onda dođe do raskola. Jasno je zašto je Vučić rešio da angažuje sve dostupne snage, uključujući i zaboravljenog Nikolića i bivšeg šefa Šešelja. Rejting naprednjaka je u padu, velike su šanse da će izgubiti Beograd, pa je svako ko može da donese makar neki glas više nego dobrodošao.

Ne dopustite nekad da vas truju kako bi ste vi dalje prenosili zagađenje. Jer to je opet rat u kojoj sirotinja gine za bogate. U kojoj ste posvađani s ljudima koje ne poznajete jer vas je netko napunio kojekakvim stavovima. Probajte umjesto stava stvoriti mišljenje.

Pored Crvenog solitera je kavana "Zadnja šansa", kao daleka kopija one Tašmajdanske, u Beogradu. Iz nje se, od ranoga subotnjeg jutra, ori da će vojska u Obrovac, opet. I Prizren. Sada bez navoda: Što na podu spavaš, ti si metak.

Dakle, oni koje vladajuća kasta i desničari neprekidno optužuju da unose podele, nemire i razdore u srpsko nacionalno biće, ujedinili su se očas posla, demantujući takve optužbe. Šta za to vreme radi nacionalistička opozicija koja neprestano drvi o neophodnosti nacionalnog jedinstva? Jesu li i oni ujedinjeni poput snopa pruća oko sekire, pokazuju li ličnim primerom kako izgleda famozna sloga, jedina koja Srbina spasava? Pa, ne baš.

Možda smognem snage priznati izdaju jednog dana, priznati ubojstvo, slomiti se pred sobom, klečati pred tim najstrašnijim od svih sudova kao što sam klečao na Brankovom grobu onog dana kad me konačno razotkrio, iako, o tome, nikom nije ništa rekao.

Gerijatrijski dom I. Andrić.Onaj koji je novac Nobela dao bibliotekama Bosne ne bi li ovi ljudi, o ne bi li ovi ljudi...Ivan Andrić, dron za vješanje po Bosni.

Ovaj grad nema ulice nazvane po Admiru Hebibu, Izetu Karšiću, Kemalu Kojiću, Draganu Miljanoviću, Slavenu Markešiću, Srđanu Bosiljčiću, Elviru Šovšiću, Hamidu Humiću i Jasminu Čamdžiji. Nema, jer Sarajevo je pokoreni grad!

Ako je Ratko Mladić neupitni srpski heroj, zašto to ne bi bio i Draža Mihailović? Ionako su radili na istom poslu, u ime iste ideologije, svako u svom vremenu. Kako je krenulo, jednog dana ćemo imati i spomenik i muzej posvećen Ratku Mladiću usred Beograda. Ili bar spomen-sobu.

Cvijeta, druže, pa zamisli - upoznao sam tipa, radimo zajedno u Sarajevu, iz Mostara, mlad čovjek 2001. godište...Pričao mi o svom gradu. O poginulim stričevima u ratu. U Mostaru završio srednju i fakultet. E, taj dečko, 22 godine života, pazi sad - nikada nije vidio most u Mostaru. Stari most.

Palestinski izvori saopštili su da je za sedam dana u Gazi ubijeno 1000 djece, a onda je UNICEF objavio da je tokom jedne sedmice ubijeno 700 djece, a 2450 ranjeno. Taj broj je do objavljivanja ovog teksta sigurno još veći, jer izraelsko granatiranje i dalje traje.

Najbizarnije u celom ovom zamešateljstvu je to što se politički i drugi moćnici čak i ne trude da sakriju veze između države i kriminala. Predsednik države koji javno brani čoveka koji je uhapšen kao vlasnik džinovske latifundije na kojoj gaji opojnu biljku, a usput su otkrivene i laboratorije za proizvodnju droge – pa to ne može da se vidi ni u najgorem kriminalističkom filmu