Jednom palo puno, baš puno kiše. I nabujali potok odnio nišane s mezarja. Zorom, hodža u gumenim čizmama, lagano klizeći, bjeloglav u magli - doziva li doziva, sve po imenu. I jedan se odazvao.

Odigrali smo poštenu utakmicu protiv jedne od najboljih momčadi svijeta. I to je ono dobro, zar ne? Sasvim dovoljno da budemo zadovoljni ne samo debijem stručnog stožera, već i mnogih novih igrača.

Aktivisti opozicije i novinari nezavisnih medija su čitavog dana hvatali naprednjake u krađi. Uhvaćeni izgrednici su reagovali besno, fizički napadajući one koji su razotkrili njihove kriminalne radnje. Jednom aktivisti glava je razbijena ciglom, a drugog su mlatnuli u glavu metalnom štanglom, novinara lista „Danas“ pesnicom je udario naprednjački aktivista za kog se ispostavilo da je bivši policajac optužen za ubistvo.

Čitatelj lišen imaginacijske potencije ostaje na površini teksta, onoj informativnoj. Bez složenijeg upliva, ostaje lišen svijesti o dubljoj strukturi isprepletene pripovjedne ideologije. Bez svijesti o zamagljivanju granica fakcije, takav čitatelj stalno se zapliće o nepostojanost istinitosti, odnosno, ne razumije - da je istinitost skrivena u pokretanju procesa u nama, u odnosu na pročitan tekst. Svaki (moj) roman/pjesma/crtica/zapis/bilješka jest preispitivanje uloge literature u odnosu na stvarnosno.

Ono što me pak plaši jeste jedna stara mostarska koja kaže – čim ti u Mostaru počnu govoriti kako si njihova legenda možda je vrijeme da seliš! A, opet, prošli su oni mnogo važnih utakmica i naše klasično BH šibicarenje i sklonost da se ljude uguši makar pretjeranom ljubavlju ih ne bi trebalo kolebati.

Rezolucija je samo - empatija. Psiholozi kažu da, ako se empatija integrira u razvoju djeteta, ona može postati dio njegovog identiteta. Taj dio identiteta važniji je od svakog drugog, pa i nacionalnog, naročito ovakvog kako se doživljava kod nas. 

Vučić i ostali nacionalisti bi da čitavu naciju načine saučesnicima sopstvenih zlodela i taocima zločinačke prošlosti. Zato toliko insistiraju na tome da je srpski identitet utemeljen na nacionalizmu, na velikosrpskoj ideologiji, na ratnim zločincima koje proglašavaju za heroje, na memorandumskom projektu. Agresija na susedne zemlje, nebrojeni pokolji, masovna ubistva, genocid – sav taj užas nacionalisti doživljavaju kao prednost, kao teret kog se građani Srbije nikad neće osloboditi.

Gospođa sa sedmog čuva sve kćerkine mliječne zube u teglici sa puščanim zrnom iz sinove glave', pisao si to, kaže Lj. Kako tjera osu pokretom ruke s burmicama. Pisao si. Grad će biti pust. Kao kad u ratovima pokapaju poginule oficire.

Takozvanu pobedu su slavili naprednjaci širom srpskih gradova. Defilovali su u besnim kolima, trubili, palili navijačke baklje i ostalu pirotehniku, mašući državnim zastavama, podižući tri prsta u vazduh. Slave naprednjaci svoje osnovno ljudsko pravo da Ratka Mladića i dalje smatraju srpskim herojem i živim svecem.

Sve više se čini kao da nas zazidavaju u neku kulu da hodamo ulicama do kojih se sunce teško probija a vjetar se mora snalaziti kako zna i umije ne bi li pročistio zrak.

Nacionalni kritičarski udarnici pisali su hvalospeve i brzo kanonizovali roman, proglašavajući ga “književnom paradigmom srpskog stradanja i uništavanja svega što je autentično i nacionalno”, kako reče Tiodor Rosić. “Knjiga o Milutinu” svoju popularnost ne duguje književnim kvalitetima, nju niko nije ni čitao kao fikciju, već kao istinitu verziju srpske istorije koja je vazda bila stradalnička. Slika koja je u javnosti stvorena o “Knjizi o Milutinu” ne obazire se na kritičke tekstove koji su o njoj napisani.

Sarah je iz škole Specijalne "Ljubav" došla s modricama po glavi i rukama. Tresla se pokušavajući da mi ispriča da su je tukle drugarice iz razreda jer je nosila bolje patike od njih. Sačekale su je i tukle.

Kamera prelazi preko ramena djece koja sjede na podu sa flomasterima i drvenim bojicama. Pokušavam vidjeti šta se nalazi na njihovim crtežima, zaustavljam snimak, uvećavam kadar, zanima me šta to sanjaju?

Kada stasaju u punu zrelost svi ti ožiljci po njihovoj kori, urezana slova ili pokušaj da im se oguli koža bit će trag njihovog života. Sve su to uspomene. Sve je baš kao kod ljudi ili je kod ljudi sve baš kao kod drveća.

Vučić i Đinping potpisali su Zajedničku izjavu o produbljivanju i podizanju sveuobuhvatnog strateškog partnerstva i izgradnji zajednice Srbije i Kine sa zajedničkom budućnošću u novoj eri, a potpisano je i 28 dokumenata o saradnji između dve države. Dakle, Srbija planira zajedničku budućnost sa Kinom, a ne sa Evropskom unijom čija bi članica, navodno, da postane.

Prije nekoliko dana pio sam pivo u lokalnoj roštiljnici. Ne znam čak ni kako sam pomenuo Čedu. Čovjek pored mene mirno je kazao - "tu gdje sad sjediš, toga je dana sjedio... bilo je desetak sati pred Novu godinu...Najednom je pao.. Gdje sad držiš ruku, udario je glavom o mramor i bio gotov.

Na koncu, mogu pričati koliko god hoćete priča ali ona najbitnija se može svesti na to koliko je slova u imenu osobe koja je trenutačno pored vas.

Za mandatara je izabran Miloš Vučević, bivši ministar odbrane, inače član Srpske radikalne stranke od rane mladosti i stari Vučićev saborac. Poznat kao čovek bez svojstava, Vučević se i na ministarskom i na premijerskom mestu našao isključivo zbog jedne osobine: bespogovorne lojalnosti Aleksandru Vučiću. To je odavno postao osnovni kriterijum za bilo koju važniju političku funkciju u Srbiji.

Uvečer se predajem Daniilu Trifonovu i njegovoj interpretaciji Chopinovog Koncerta za klavir i orkestar br. 2 u f-molu opus 21. Na Youtube snimku, Trifonov je mlad, izgledom neobrijanog dječaka, i s kosom znojnom poput dostojevskijevskih ukletnika. Ali, on se smije, dok nježno preludira Chopina.