Vučić i ostali nacionalisti bi da čitavu naciju načine saučesnicima sopstvenih zlodela i taocima zločinačke prošlosti. Zato toliko insistiraju na tome da je srpski identitet utemeljen na nacionalizmu, na velikosrpskoj ideologiji, na ratnim zločincima koje proglašavaju za heroje, na memorandumskom projektu. Agresija na susedne zemlje, nebrojeni pokolji, masovna ubistva, genocid – sav taj užas nacionalisti doživljavaju kao prednost, kao teret kog se građani Srbije nikad neće osloboditi.

Gospođa sa sedmog čuva sve kćerkine mliječne zube u teglici sa puščanim zrnom iz sinove glave', pisao si to, kaže Lj. Kako tjera osu pokretom ruke s burmicama. Pisao si. Grad će biti pust. Kao kad u ratovima pokapaju poginule oficire.

Takozvanu pobedu su slavili naprednjaci širom srpskih gradova. Defilovali su u besnim kolima, trubili, palili navijačke baklje i ostalu pirotehniku, mašući državnim zastavama, podižući tri prsta u vazduh. Slave naprednjaci svoje osnovno ljudsko pravo da Ratka Mladića i dalje smatraju srpskim herojem i živim svecem.

Sve više se čini kao da nas zazidavaju u neku kulu da hodamo ulicama do kojih se sunce teško probija a vjetar se mora snalaziti kako zna i umije ne bi li pročistio zrak.

Nacionalni kritičarski udarnici pisali su hvalospeve i brzo kanonizovali roman, proglašavajući ga “književnom paradigmom srpskog stradanja i uništavanja svega što je autentično i nacionalno”, kako reče Tiodor Rosić. “Knjiga o Milutinu” svoju popularnost ne duguje književnim kvalitetima, nju niko nije ni čitao kao fikciju, već kao istinitu verziju srpske istorije koja je vazda bila stradalnička. Slika koja je u javnosti stvorena o “Knjizi o Milutinu” ne obazire se na kritičke tekstove koji su o njoj napisani.

Sarah je iz škole Specijalne "Ljubav" došla s modricama po glavi i rukama. Tresla se pokušavajući da mi ispriča da su je tukle drugarice iz razreda jer je nosila bolje patike od njih. Sačekale su je i tukle.

Kamera prelazi preko ramena djece koja sjede na podu sa flomasterima i drvenim bojicama. Pokušavam vidjeti šta se nalazi na njihovim crtežima, zaustavljam snimak, uvećavam kadar, zanima me šta to sanjaju?

Kada stasaju u punu zrelost svi ti ožiljci po njihovoj kori, urezana slova ili pokušaj da im se oguli koža bit će trag njihovog života. Sve su to uspomene. Sve je baš kao kod ljudi ili je kod ljudi sve baš kao kod drveća.

Vučić i Đinping potpisali su Zajedničku izjavu o produbljivanju i podizanju sveuobuhvatnog strateškog partnerstva i izgradnji zajednice Srbije i Kine sa zajedničkom budućnošću u novoj eri, a potpisano je i 28 dokumenata o saradnji između dve države. Dakle, Srbija planira zajedničku budućnost sa Kinom, a ne sa Evropskom unijom čija bi članica, navodno, da postane.

Prije nekoliko dana pio sam pivo u lokalnoj roštiljnici. Ne znam čak ni kako sam pomenuo Čedu. Čovjek pored mene mirno je kazao - "tu gdje sad sjediš, toga je dana sjedio... bilo je desetak sati pred Novu godinu...Najednom je pao.. Gdje sad držiš ruku, udario je glavom o mramor i bio gotov.

Na koncu, mogu pričati koliko god hoćete priča ali ona najbitnija se može svesti na to koliko je slova u imenu osobe koja je trenutačno pored vas.

Za mandatara je izabran Miloš Vučević, bivši ministar odbrane, inače član Srpske radikalne stranke od rane mladosti i stari Vučićev saborac. Poznat kao čovek bez svojstava, Vučević se i na ministarskom i na premijerskom mestu našao isključivo zbog jedne osobine: bespogovorne lojalnosti Aleksandru Vučiću. To je odavno postao osnovni kriterijum za bilo koju važniju političku funkciju u Srbiji.

Uvečer se predajem Daniilu Trifonovu i njegovoj interpretaciji Chopinovog Koncerta za klavir i orkestar br. 2 u f-molu opus 21. Na Youtube snimku, Trifonov je mlad, izgledom neobrijanog dječaka, i s kosom znojnom poput dostojevskijevskih ukletnika. Ali, on se smije, dok nježno preludira Chopina.

S gitaristom Yeko Ono? putovao sam na more u sjebanom Moskviču koji je samo farba držala na okupu. Bili smo jako ponosni ako bismo pretekli kakvog Yugu. Na putu smo slušali njegovu kasetu od 60 minuta, na koju je on uspio strpati pjesme bar 50 hard core bendova. Bilo je zabavno, mada se put nije završio kako smo planirali. Na žalost, drugu priliku nismo dobili.

Tabloidni, televizijski, internetski i svi ostali bubnjevi toliko su zaglušili uši i poslednje ostatke razuma da su gotovo u potpunosti izbrisali stvarnost i na njeno mesto instalirali razne deluzije. Jedna od tih široko rasprostranjenih deluzija jeste da je predsednik Srbije Aleksandar Vučić genijalni vođa, najveći sin našeg naroda, čovek od koga zavisi sudbina naše zemlje i svakog pojedinca.

Tako dakle: a, pješak? Polje po polje, korak po korak, može se probiti kroz sve neprijateljske linije, kroz svaku topovsku salvu i postati – kraljica, ili na glavu okrenuti top, s ponašanjem kraljice, davni rokadni top.

Iza mene ostadoše priče. Čaršijske i ove književne koje su se više ticale onih koji govore nego mene samog. Tako je bila i za sna o životu. Sada, u ovom snu shvaćam – komadi mog mesa u tijelo se spoje kada se sve te priče naslone jedna na drugu.

Problem sa bojkotašima je što zapravo neće bojkotovati izbore svuda, već samo u Beogradu. Odborima po Srbiji će preporučiti da ne izađu na izbore, ali će svaki odbor imati pravo da odluči za sebe. Lokalni odbori će, logično, izaći na izbore, kako bi bar pokušali da uđu u institucije, da imaju bar neki uvid u ono što radi vlast, ako već ne mogu da imaju kontrolu, te kako bi imali bolju poziciju za nastavak političke borbe. Neizlazak na izbore na lokalu znači političko samoubistvo, što je svakome jasno.

S petog kata Crvenog, netko doziva zorom nekoga na ulici, viče...Glas je tako sam, da ga orezavši tišinu, zadavljenog odnosi Sana, u brdu samo svoje prašine. Kao prst, koji odjednom je okrenuo previše stranica, pa blago drhti od rijetko nahvatanog pijeska po jagodici. Kao svijet pod snijegom, kao kiša čuvana za neobuvene cipele.