Iz Crvenog solitera: Hej Slaveni

Sad imaju dva Crvena solitera. Veliki, ovaj moj, pravi Crveni soliter, i odmah iza, iz Taibove bašte niknuo je Mali Crveni soliter. Zasad crveni, jer se čini da će ga ipak pobijeliti, pa će biti Bijeli mali soliter.
Mali je četverokatnica, ako se ne varam.
Sad se stanari iz Crvenog, s recimo četvrtog kata, B strana, mogu ispričati s komšijom iz Bijelog malog solitera (Male bijele kuće) kroz prozor, također s četvrtog kata.
Iz zgrade gledaš u zgradu. Iz bašte solterče.
Ne znam ima li Bijela mala kuća lift, niti me zanima proizvođač. Samo kažem.
Naš je brži, u Crvenom, i ima "jače" grafite.

Zamorena zemlja, u jami. Premorena. Zvuk rušenja stabla, Pasija po Mateju, zvuk kiše popodne na Sani, ljeti...
Predstava u kojoj lik najavljuje da će progovoriti tako što zazvoni zvoncem, pa se, nakon izgovorenog, vrati u nepokret i tišinu. Zamorena zemlja, izmorena jamama, hej Slaveni.

Napiši zajeban stih. U čije uho s njim?
/Otkud joj toliko kose u marami trbušnoj. Beba joj se kikala u placenti./
Valja li?

* * * 

30.listopada 2018., zapis iz bilježnice 63.

"Ruše Bešinu kuću od jutros. Grede škripe, puca crijep, oluci gongaju padajući. Uvečer, ni traga kući.
Ujutro kopaju temelje. Od svega ostat će priča iz Schindlerovog lifta. I to je sve. Tu, evo ovdje upravo, bila je soba u kojoj je Beša svirao transkripcije Bacha za gitaru.
Sad tu odmara bager.

P. Celan se ubio 20.travnja u Seini. Ribar ga je slučajno našao 1.svibnja. Plutao je 10 dana. Transkripcije vatre za vodu.
Crijep puca.
Ničiju ružu izdaje pčela.

* * *

U šetnji srećem gradske novinare M. Z. i D. S. Vidim da su pod šokom.
"Ubio se neki dečko, invalid", kažu gotovo uplakani i uglas. "Dobio terapiju, i skočio kroz prozor 'Doma za stara i nezbrinuta lica', maloprije".

Nedjelja je oblačna. Nikog. Svi prozori na Domu - širom otvoreni!
Velike glave dječak, u invalidskim kolicima pred ulazom, užasnuto gleda u mene koji  jedini idem ulicom pored Doma. Ubio mu se cimer. Dan curi. Grad se skupio u sebe.
Kao da je 10 dana plutao.

* * *

Ostale su cipelice na ulazu u moju sjenku.
I linija, kao pokušaj točke da se produlji, nešto kao starost točke.
Konac po konac i rastkala se košulja.
Jame nam premorene, hej Slaveni.

* * *

Dva Crvena solitera. Iz dvije bašče, u rasponu od pola stoljeća.
Između rat, jedan ili dva, tri... Prešućeno, ošućeno meso nam na vjetru.
Nekazano se rastkalo. Pčelu je med zaveo, zavijao u snijeg.
Umorene nam jame, hej Slaveni.

* * *

U marami trbušnoj isheklan jelen kao na  goblenu. Kroz oluke gongajući kiša se provlači.
Umorne nam, zamorene jame, hej Slaveni.

* * *

Ništa stati više ne može, sve smo napunili.
I jame cijuču - ostavite, ne punite nas više.
Sve vam pusto, nitko se iz bašte ne podiže.
Samo Mala Bijela kuća, hej Slaveni.

* * *

Jednom palo puno, baš puno kiše. I nabujali potok odnio nišane s mezarja.
Zorom, hodža u gumenim čizmama, lagano klizeći, bjeloglav u magli - doziva li doziva, sve po imenu.
I jedan se odazvao. Puna mu usta vode.
Efendija, veli, ja nisam ovdje ležao, nego gore na brdu.

Bosna je poplava, hej Slaveni. 

(zurnal.info)