Najpoznatije ubistvo novinara na kraju ostaje nerazrešeno, počinioci, organizatori i nalogodavci nisu kažnjeni. Ni druga ubistva novinara nisu doživela sudski epilog, iako je Vučić čvrsto obećao da će ovi zločini biti rasvetljeni. Doduše, obećavao je i da će dati ostavku ako Ćuruvijine ubice ne budu kažnjene, pa ništa od toga. Ta obećanja predsednik je davao u vreme kad je glumio evropejca, želeći da se pred međunarodnom javnošću predstavi kao reformisani radikal.

Mrtvi su otišli, ali se pokreti i pogledi, boja glasa, pa čak i odjeća – ona plavkasta marama, recimo – nenadano pojavljuju, praćeni blagim dodirima ili razdražljivošću. Kako kad. Slike se zbijaju, zrcalo vremena se zaoštrava i sve nas je manje u sobi. Tako jeste istina i da različito starimo... Netko je mladolik i brz i sa 70, ali netko je također i smrvljen životom sa 40 godina, veli se.

Ne valja se uplitati u opisivanje mentaliteta jer ne postoje na svijetu dva potpuno ista čovjeka, a kamoli cijeli narodi, ali tako nekako to ide. Ovo ipak nije priča o ljudima. Ne znam je li priča o još jednoj mojoj tlapnji, pokušaju da od svojih uspomena stvorim nešto sustavno i shvatim samog sebe, ali znam da je ovo priča o kamenu juga, nečemu naizgled surovom ali potencijalno lijepom, višestruko korisnom i dugovječnom, nečemu što bi ljude moglo sjetiti kako su mali, ne samo pod zvijezdama, nego i na ovom planetu.

Dok je Vulin bio ministar policije, u Beogradu su prisluškivani ruski opozicionari, saradnici Alekseja Navaljnog. Opozicioni političar Vladimir Kara-Murza, jedan od učesnika sastanka u Beogradu, tvrdio je da je Vulin o tom sastanku obavestio prvog čoveka Saveta bezbednosti Ruske Federacije Nikolaja Patruševa, sa kojim se sastao u Moskvi. Tom prilikom, Vulin je Patruševu predao transkripte razgovora ruskih opozicionih aktivista, a na osnovu toga je uhapšen Andrej Pivovarov. Kasnije je uhapšen i sam Kara-Murza i osuđen na 25 godina robije.

Moja kazališna baka, prvakinja Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, igra Isidoru Sekulić u seriji o Andriću. Moja baka, glumica iz Što na podu spavaš, velika Aleksandra Pleskonjić. Pokušam zamisliti lice svoga oca u gledalištu, dok na sceni govori njegova majka Maja. Majci nisam uspio objasniti da na sceni u Zagrebu može vidjeti svoju majku.

Kada čujem da postoje ljudi koji priželjkuju rat, a među njima su često i oni koji su ga iskusili, pomislim, kako je moguće da priželjkuju nešto toliko nehumano, zar su sve zaboravili? A onda, kada bolje razmislim, shvatim da je to zbog toga što je takvima rat doba u kojem su doživjeli svoj životni vrhunac, ostvarenje najmračnijih ambicija. Oni ništa nisu zaboravili, samo žele ponovo proživjeti "lijepe uspomene".

Predsednik je poručio da je sasvim normalno poginuti na radnom mestu. Koga briga za prevenciju, poštovanje zakona, bezbednost na radu i slične trice i kučine. Život običnih građana Srbije, onih koji nisu deo oligarhije, onih kojii nisu u talu s moćnicima, onih koji nemaju vezu, važna poznanstva, novac ili moć – vredi manje od petoparca.

Nema ništa važnije od ekrana u koji gleda mladost. Ekrana, bilo televizije, telefona, laptopa, svejedno je. Ekran pohranjuje i povijest i kemiju, sve predmete odjednom. Tko ekranizira stvarnost zanimljivije, može sa nadati da ovladava mladošću.Potpuno povjerujući ekranu, mladi masovno odlaze zagledani u ekran, stari ostaju zgroženi količinom nasilja, primitivizma, opće "paklene pomoranče"...

Ljude koji prave vino oduvijek sam doživljavao kao vilenjake. Uvijek su više nasmijani od drugih, uvijek znaju kako se priroda ponaša. Ako neće ova, hoće naredna godina. I to su uvijek ljudi u pokretu. Vrzmaju se okolo, pričaju s ljudima, vode računa o tome koliko koga zaboli glava ujutro. Ipak, među njima ima posebnih ljudi...

Udaviše nas sa svih strana pričom o povratku tradicionalnim vrednostima, o veri, crkvi i Bogu, a ništa od tih proklamovanih ideala nije prisutno u javnom životu. Toliko smo se navikli na sveopšte licemerje, na laž kao temelj našeg poretka da se više i ne čudimo vapijućim paradoksima koji ispunjavaju našu stvarnost, pretvarajući je u poprište apsurda.

Čovjek jest prije svega - životinja koja moli, životinja koja svojom molitvom priziva odgovor Drugog: “Možeš li me izgubiti?” U cijeloj biblijskoj tradiciji, čovjekova se molitva zamjenjuje s njegovim krikom, sve dok ne dostigne vrhunac u kriku raspetoga Isusa koji se obraća svome ocu u času svoje krajnje napuštenosti: “Oče moj, zašto si me ostavio?”

Na primjer, ja sam naivan čovjek. Tako sam odgojen. Ne mogu vjerovati, unatoč godinama, da netko nekome želi zlo. Tako se i ponašam. Bez obzira što me to dovelo u nebrojene nevolje...

Prigodno je u ovo januarsko vrijeme, kada je puno pijanih glava i napaljenih budaletina, podsjetiti na rečenicu koju je Predrag Lucić zapisao još u aprilu 1991. godine, pred samo otvaranje pakla: "Bolje umrijeti od smijeha nego dati život za državu."

Džaba sve strategije, povelje, edukativni priručnici, dani nacionalnog jedinstva i ostale državne ujdurme, džaba silna ideološka propaganda koja traje decenijama. Kad su onomad i Užičani bili pod sumnjom, a danas se i Piroćanci, Prizrenci, Vranjanci ili Leskovčani doživljavaju kao drugi i drugačiji, čemu da se nadaju Srbi iz Republike Srpske. Pardon – Bosanci.

Ako si ranjen ujutro, umrijet ćeš, jer te ne mogu evakuirati. Ako te pogodi navečer, imaš sreće, noću te možda i mogu izvući. U najbližoj medicinskoj ustanovi bit će ti amputirani udovi, kako bi se spasio život. I sve to više od 100 godina nakon završetka Prvog svjetskog rata! Više od 200 godina nakon Napoleonovih ratova.

Srećna Vam nova godina, nova magla, novo zaboravljanje onoga na što se plašimo misliti!

Opozicioni deo srpskog društva samo želi da Vučić ode sa vlasti i da se nikada više ne vrati, a malo ko razmišlja o tome otkud uopšte Vučić tu, na mestu samodršca i gospodara Srbije. Malo koga zanima kako je nastao radikalski zločinački mulj iz kog se samodržac izlegao i kako je srpsko društvo tako lako podleglo sumanutoj nacionalističkoj propagandi. Malo ko želi da se seća masovne euforije s kojom je dočekan Slobodan Milošević, gotovo kao mesija.

Cijele 2023. godine niko nam ništa lijepo nije obećao. Naprotiv, plašili su nas mogućim izbijanjem oružanih sukoba i prijetili nestankom države. Prognoza za 2024. godinu još je gora, najavljuje se produbljivanje krize. Ako se ta očekivanja iznevjere, imaćemo razlog za slavlje, nipošto za postnovogodišnju depresiju. 

Kažu neki da su čudni putovi Gospodnji. Čudniji od toga su samo ljudski zakoni i načini na koji dodjeljuju pravdu.