Najbrži vlak na Balkanu, "Soko", koji dostiže brzinu i 200 km/h i koji saobraća između Beograda i Novog Sada, obustavljen je, jer lopovi (omen nescio) oskrnavljuju (novinski izraz) prugu, kradu žicu, pragove, šine, sve... čak i "kontaktnu mrežu"!! To rade vrlo stručni ljudi, jer se radi o 25 000 volti, i vrlo opasnom poslu, kaže S. V. profesor Saobraćajnog fakulteta u Beogradu. Razmišlja se o kamerama, dronovima, pa čak i o oružanoj ophodnji i pratnji. Čista maestrija nekog neostarenog inženjera, doprinos "umjetničkoj slobodi."

Dok god institucije države koje su danas SDA pretorijanci spremni braniti oružjem nisu radile svoj posao, dok su predmete s njihovim aferama zaturale u labirintima hodnika državnih institucija, sve je bilo u redu. Ako nije ugrožena Familija, ako je SDA nedodirljiva, onda su i institucije sistema besprijekorne.

Kalabuhovljevo osoblje se samo ponaša u skladu sa zvaničnom kulturnom politikom Kremlja. Doduše, to rade u drugoj zemlji kojom ne vlada voljeni vođa Vladimir Putin, ali zanese se čovek, pogotovo kad vremenom navikne da se ponaša kao da je domaćin, a ne gost u tuđoj kući. U celoj priči komično je to što se radi o Fjodoru Dostojevskom, piscu koji je zbog svoje političke delatnosti, zbog pripadnosti krugu “Petraševaca” bio osuđen na smrt.

Majka i sin jedu lubenicu sami. Pažljivo jedu, polako, nož se seli od nje. Onda je na tom mjestu sama a lubenice oko nje samo dolaze i krvare.

U proteklih godinu dana se pokazalo da ništa nije jasno, da najočiglednije činjenice koje prosto bodu oči ogromnom broju ljudi ne znače ništa, da najelementarniji pojmovi mogu lako da se zamagle, da sve može da se relativizuje, pa čak i agresorski rat sa genocidnim namerama.

Nekim čudom čak imamo i svoje države. One su, dakako, ograničene. Unutar njih smo proglasili kolektivnu neovisnost. Imamo način na koji se ponašamo, takozvani mentalitet. Skrpimo i nekakvu povijest.

Naravno, zanimljivo je šta je Krleža pisao o Bosancima. Ali, ništa manje nije zanimljivo ni šta je pisao o nacionalistima, uzor patriotima, fanaticima, lopovima, mitomanima, nepismenjacima, lažovima, udvoricama, sažaljenja dostojnim bijednicima, životinjama najmajmunskijim, crvima, generalima, ministrima, članovima središnjih odbora, njihovim tetkama, strinama, zatvorenim veleizdajničkim krugovima…

Stajao sam uz prozor hotela, na 8. katu, s pogledom ka Zemaljskom muzeju. U predstavi sam, na par minuta, čak i snajperist s Jevrejskog. S glumcima Gavelle i Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, koji "oživljavamo" taj rat, odsjeo sam u hotelu, svana blještećem na ranoveljačnom jutru.

Odavno sam umoran od povijesnih događaja i povijesti generalno. A ona nam se ponavlja jer je pogrešno tumačimo i, uglavnom, ne poznajemo dovoljno dobro. Tako lakše nasjedamo na propagandu. A upravo je ona proteklih godinu dana u potpunosti zamijenila ostatke nekakvog klasičnog novinarstva i medije svela na dio propagandne mašinerije i marketinške industrije.

Vlast je desnicu negovala, uzgajala, mazila i pazila, a sad odjednom dođe do raskola. Izgleda da je idila počela da se kvari, došlo je do male svađe među prijateljima, sad se takmiče u disciplini “ko je veći putinofil”. 

Nejasno je kako su se kompozitori našli između klaonica i kadionica.Od bombona čokoladnih s Mozartovim likom, preko sijača smrti u "Apokalipsi sada" pod wagnerovskom muzikom; pa do kladionica, koje imaju čak i humanitarne donacije za oboljelu djecu...! Svašta se dogodilo imenu tvorca najpoznatije mise za mrtve na svijetu!

Tako to biva, kad čovjek ne razmisli prije nego nešto kaže velika je mogućnost da, naprosto, ispadne glup. Žao mi je što je u ovom slučaju riječ o čovjeku koji često svojim radom i energijom zaslužuje pohvale. No, očito je tanak na ideološkom polju pa od drveta ne vidi šumu.

S obzirom na novu sinergiju kriminala i patriotizma, moralo bi da dođe do nekih sitnih intervencija u starim rodoljubnim parolama. Umesto “Ne damo Kosovo” trebalo bi klicati “Ne damo plantažu”, a nacionalni prkos bi se mogao izraziti pokličom “Ne damo nikom da gazi srpsku travu”. Umesto “Dogodine u Prizrenu”, treba smisliti nešto primerenije realnosti, na primer “Dogodine u laboratoriji”.

Samo par godina nakon izgradnje, počeo je "naš rat", rudnik je pretvoren u logor, a svi su logoraši, baš svi, jedno mjesto u svojim haškim svjedočenjima navodili kao najstrašnije. Svi odreda: MALA BIJELA KUĆA!

Počinjem paziti na jezik. Njegove nijanse. U razgovoru s drugima izbjegavam riječ – moram. Pokušavam je zamijeniti riječju trebam kako bih došao do – želim. U suštini, pokušavam se preprogramirati.

Reditelj Zlatko Paković se optužuje da ismijava religiju, vrijeđa šehide, majke, sestre, zahuktali intelektualci onda pominju agresiju, fašizam, šovinizam, genocid (čak sedam puta) i udruženi zločinački poduhvat, pa kad su se tako lijepo zagrijali prelaze i na klanje, silovanje i raseljavanje. Naravno, ništa od navedenog nema u predstavi, ali je saopštenje s tolikom strašću napisano da se čini kako bi žarko željeli da ima. 

Jedina ozbiljna politika bi bila ona koja bi priznala nezavisnost Kosova, suočila se sa posledicama velikosrskog hegemonizma i ogradila se od memorandumskog ideološkog programa. Ako neko smogne snage da krene tim putem, mogao bi da se pozabavi i pitanjem: Da li je Srbija ikada stvarno želela da Kosovo bude u njenom sastavu? Ili već dvesta godina u ovdašnjim ideološkim konstrukcijama Kosovo ima neku drugu ulogu?

I tko bi zatrpavao tolike grobove? Nema svatko čast posjedovanja groba. Čast groba. Hoće li, i može li, uskrsnuti onaj bez groba?

Divljan, Fadejev, Blok, Simić, revolucija, djeca i gomila malih grafitnih olovaka...