Hotel Ruža nije bio srušen. Bio je zapaljen i opustošen. Moglo ga se lako obnoviti. Tako bi se barem jedna uporišna točka naših djetinjstava vratila u mapu našeg postojanja. Sve što smo shvatili je da postajemo stranci u vlastitom gradu, da postajemo duhovi u gradu-duhu.

Predsednikove reči ne vredi navoditi, to je čovek koji dvaput zine, triput slaže. I uglavnom laže na istli način, u istom maniru, evo već trideset godina. Dakle, glavni krivac za sve je premijer Kosova Aljbin Kurti, a goloruki srpski narod se samoorganizovao i pobunio protiv zuluma. Poznato je da civili u celom svetu građansku neposlušnost ispoljavaju pomoću topova, granata, mitraljeza i oklopnih vozila.

Isječak iz bilješki, 1993. i 1997. : "(...) kako recitiram Goranovu JAMU u novosadskom SPENSU, 1993., u uniformi, dok naša 'kulturna četa' čeka zalihe krvne plazme za ljude ranjene na liniji, kao i maskirni materijal za šivati uniforme, ili kako igram Ministra Tozu u VLASTI Branislava Nušića, u režiji Radenka Bilbije, i to u Prizrenu 1997. kad je 'naše malo pozorište' išlo igrati za protjerane dvaput Krajišnike, koji u pola Kosova govore dalmatinskim akcentom".

Izrekao je Vučić gomilu laži, manipulacija i otrovnih opaski na račun zamišljenih srpskih neprijatelja u svetu i regionu, stvarajući dobro poznatu atmosferu autoviktimizacije i spremnosti na osvetu. Naslušali smo se takvih ratničkih beseda krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina od Vučićevih ideoloških blizanaca, a i od njega samog čim je malo stasao, znamo dobro kako se to završilo.

Pitanje je tko će uopće biti još ovdje za dvadeset godina. Ostali smo bez nade. Na zvijezdi koja se ubrzano zagrijava. Bez svega možemo, svaku laž možemo progutavati, ali vidljivo beznađe, teško je shvatiti i miriti se. Odlazi se, e da se ne bi vratilo. Ove lastavice, prijatelju i brate - jug zamišljaju nepovratno.

Za neke buduće istraživače našeg mračnog doba ostaće ta TV-slika kao metafora jednog propalog društva. Od silnih obećanja, najava privrednog napretka, raznih čuda, aviona i kamiona – na kraju ostade samo onaj kilogram salame u rukama velikog vođe, vizionara, samozvanog spasitelja Srbije, čoveka koji je ubeđen da će ući u istoriju na velika vrata.

Žurnal eksluzivno objavljuje ulomak iz novog romana Marka Tomaša: "Knjiga za Maju". To je priča o jednom putovanju života, cjeloživotnoj krivnji i strahu od neuspjeha - uskoro u izdanju V.B.Z. Zagreb i BOOKA Beograd.

Ništa nije kazano, ili pisano. Rekli smo - naš vojnik, složili smo se svi, sve u redu, ali kako se zove. Pod nekim imenom u grob bi trebao, valjda. "Nepoznati heroj", rekao je Zoka. Nikome nije nedostajao.

Pravni akti imaju prilično strogu, šablonsku formu, a optužnica, recimo, podrazumeva navođenje imena i prezimena okrivljenog, nadimka, imena oca i majke, datuma rođenja, broja lične karte, mesta u kom je lična isprava izdata, adrese stanovanja i zanimanja. Ništa od navedenih podataka ne poseduju pojmovi kao što su “srpstvo” ili institucije Republike Srpske, pa je zato protiv njih nemoguće podići optužnicu. Zato kad Dodik kaže kako se njegova garnitura vlasti bori za slobodu srpskog naroda, on zapravo misli na sebe.

U EU, u Hrvatskoj, na snazi je već skoro dvadeset godina zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. No, sve ima svoju iznimku. Došlo je dotle da u Kanadi na SVAKOJ cigareti piše da je smrtonosna, a i dotle da, recimo, zakon NE VRIJEDI u psihijatrijskim ustanovama, jer medicinska struka drži da duševno oboljelima cigareta može pomoći u smirivanju i ublažavanju stresa (!?) Država se, u slučaju cigareta, povlači pred ludnicom.

Ima u Srbiji i ljudi koji veruju u prave vrednosti, onih koji zaista drže do sadržaja koji će deca učiti u školi. Ima onih koje krase poštenje, odgovornost, istinoljubivost, pravdoljubivost, trpeljivost, sposobnost kritičkog mišljenja. Ima onih koji misle da je rad vrednost po sebi, da saradnja nema alternativu, da je nasilje neprihvatljivo, da treba činiti dobro drugim ljudima. I svi do jednog su proglašeni izdajnicima, stranim plaćenicima, izrodima, autošovinistima, slučajnim Srbima, neprijateljima srpstva, domicilnim ništarijama.

Biografija Edina Ramulića priča je pred kojom častan čovjek može jedino zašutjeti. Valja dobro razmisliti da bi se shvatilo kako je moguće u sebi, nakon svega, pronaći toliko ljudskosti da se živi bez mržnje i da se vlastita patnja ne pretvara u nešto s čime se trguje na neljudskoj političkoj tržnici u Bosni i Hercegovini. Zato je pojava makar jednog čovjeka, pojedinca za primjer, tolika smetnja silnim trgovcima smrću i patnjom.

Ruski predsjednik V. Putin je odgovarao na pitanje novinara Kommersanta o nedavnom uhićenju, između tolikih, i kazališne redateljice Jevgenije Berković. „Ti ljudi su uhićeni zbog izgovorenih i napisanih riječi, je li to normalno?“ upitao je novinar, usporedivši to sa staljinističkim progonima 1937. godine. Berković je uhićena početkom svibnja zbog „podrške terorizmu“, radi predstave iz 2020. koja govori o ruskim ženama regrutiranim na internetu za brak s islamistima u Siriji. Osuđena je. I prebačena u kaznionicu, u unutarnjost velike zemlje. Vladimir Vladimirovič je rekao da „prvi put čuje njeno ime“, te da o "tom slučaju" nije informiran.

Naprednjački jurišnici neprekidno najavljuju nove ratove, sukobe i stradanja, stvarajući atmosferu straha i nasilja. Trenutno nisu u mogućnosti da ostvare svoje pretnje, ali nema sumnje da bi u nekoj drugačijoj političkoj konstelaciji bez oklevanja krenuli u ostvarivanje svojih zločinačkih nauma. Nije Vučić svih ovih godina naoružavao Srbiju tek onako, igre radi.

Kritička se mislenost iz dana u dan povlači. U sebi se misli, u sebe/sobi, kao ruska soba i pol, iz Brodskijevskih versi. Kirurški se odstranjuje svaka imalo zahtjevna misao. Umjetnost je, o napokon moje dame i gospodo, sada samo gusti pejorativan pojam, izvor svakolike i bilo čije sprdačine. Humanističke katedre na sveučilištima nestaju jedna za drugom, gase se - studiji filozofije, umjetničke akademije...

Rijetki su oni koji su uspjeli upasti u krug privilegiranih kojima igra postane posao. To je uglavnom dobro plaćeno jer svi vole gledati kako se odrasli ljudi igraju. Tako posredno proživljavaju svoje snove. Većina dječaka, barem u jednom periodu djetinjstva, sanjari o izlasku pred ispunjene tribine u pratnji suigrača. Oni se dodaju i poentiraju igrajući se s loptom. Publika ih podržava ili pokušava demotivirati, ovisno igraju li pred „svojima“ ili na strani.

Dušica Sremčević se obraćala institucijama, prijavljivala bivšeg supruga, ali su reakcije nadležnih bile ili mlake i nedovoljne ili potpuno nepostojeće. Pokušaj ubistva sud je mirno tretirao kao nanošenje lakših telesnih povreda, određujući minornu kaznu počiniocu, što je jasna poruka svim nasilnicima u Srbiji. Čak i kad se žrtva ohrabri da prijavi nasilje, čak i kad nasilnik bude osuđen, to po pravilu bude manje od onog što zaslužuje. A događa se i da uopšte ne bude kažnjen.

Lijepo je imati vrhunski filmski festival ali treba se baviti ostatkom godine, svakodnevnicom, nju treba umivati, čistiti, popravljati do razine da SFF bude naš odraz u ogledalu a ne marketinška iluzija. Lijepo je vidjeti unikatne haljine s crvenog ćilima ali naša je stvarnost, na žalost, ona haljina koju je nabildani nasilnik iz Gradačca krvlju obojio u crveno.

Fascinacija vještačkom inteligencijom (poput vala koji je zapljusnuo industriju vojnu prije svega, pokrenuo usput nekoliko većih i manjih ratova, potom se počeo kotviti u nevjerojatnom takmičenju što sve može čovjek ne raditi) vodi u opčinjenost ne - postojanjem, ne - bivanjem. Umjesto nas, netko od nas smišljen, živjet će nas.