Opoziciji i građanima predstoji teška borba za nove, poštenije i regularnije izbore u Beogradu. Bilo bi dobro da saznamo kako zaista izgleda volja birača bar u jednom delu Srbije, posle će dah slobode lakše da se proširi i na druge krajeve. Rušenje Sauronove kule mora od nečega da počne.

Majstorstvo oduzimanja daha slovima velikim stihom, negdje sigurno čeka, i glas će znati pronaći tu hladovinu. Ali se i stih mora uniziti da bi se pojavio, i to je bolan proces. Pjesma se objavljuje poput krošnje.

Pisanje je najgrotesknija verzija volje za moći.

Ali, negdje moramo stati. Svi ćemo negdje, nekada, stati. Naseliti maglu, krošnje i ljude koji ostaju za nama. 

Ne može izvršilac najstrašnijeg zločina u Evropi posle Drugog svetskog rata tek tako da dospe u udarne vesti, mora malo i da se potrudi. Nije dovoljno streljati civile, neophodno je i nekog odalamiti po glavi. Hajde što je počinio genocid, to bi još nekako i moglo da prođe nezapaženo, ali što udara igrača ni krivog ni dužnog, e to je stvarno sramota. Kad bi naši mediji, društveni i politički akteri osuđivali svakog ko je izvršio neki ratni zločin ili uzeo učešća u genocidu, ništa drugo ne bi ni radili. 

Meni su slova bježala u druge jezike, pa se vraćala slupana od riječi u koje su upala. Nesanicu možeš i preznojiti, ali je ne pričaj. Nemoj ti meni metafore, reci ti meni izravno, piše mi na fejsu frend/haver - drzni se jednom, napokon, napusti zaklon metafore. Meni su slova dolazila izmijenjena i trebalo je vremena da ih vratim u naš jezik.

U izvjesnim godinama odjednom posvuda vidiš posijane uspomene, sjetiš se svih propuštenih šansi, svega što nisi uradio i onda se posklizneš u vlastitim mislima i pomisliš kako još uvijek ima vremena. Zatekneš se, tada, u apsurdnoj situaciji i opet nadiru pitanja poput – možda postoje valjani razlozi zašto sve to nisi radio?

Tokom aktuelne predizborne kampanje naprednjaci su razvili čitav niz metoda za difamaciju opozicije. Pored svakodnevne verbalne paljbe iz svih medijskih oružja, pri ruci su im i neka druga sredstva. Krenuli su na teren, pa su građanima ubacivali letke u poštanske sandučiće, koji predstavljaju neku vrstu poternice.

U njemačkom Tangerhütteu upravni odbor vrtića glasao je za promjenu imena vrtića "Anna Frank" u neko neodređeno, "inkluzivno" ime. Roditeljima je smetala Anna Frank. Ime djetetovo. Taj, taj se svijet srušio. U Njemačkoj, kažem Lj., zamisli, dječiji vrtić ne smije nositi ime curice koja je otišla u dimu u ime iste te Njemačke 85 godina kasnije.

Svijet se lako umara od tuđih tragedija. Jer, stižu praznici, radost prvog snijega... A možda i neki novi, uzbudljiviji rat.  

Treba se skloniti od pogleda koji nas kradu. Kako nas ne bi bilo. Zato me nervira hotel koji od prije nekoliko godina zaklanja horizont, moj pogled na krovove grada. Sada prozori zure jedni u druge. Za razliku od hotelskih soba nisam na svoje prozore htio stavljati zavjese.

Prizivanje srpskog barjaka koji bi se zavijorio u susednim državama je jasna imperijalistička poruka i nedvosmisleno navijanje za aneksiju dve države. Takav poduhvat nemoguće je izvesti bez rata i prolivanja krvi, poslednji pokušaj stvaranja Velike Srbije doneo je etnička čišćenja, nebrojene ratne zločine, masovna raseljavanja stanovništva i genocid.

S čika Dragom Šormazom, mužem moje učiteljice, koji je kao dijete preživio Jasenovac, bio sam gost 2001. u mjestu Knežica, u školskoj biblioteci. Bili smo pozvani kao pisci, da govorimo mladima o fašizmu. Čika Drago je već bio umoran djedica, ali je polako i smireno pričao o psu koji je spasio trogodišnju djevojčicu iz logora, provukavši dijete ispod logorske žice i odvukavši je do šume. Našli su je seljaci i spasili.

Zato je poruka koja neće stići na adresu: sjetite se da iza vas milijuni ljudi grizu nokte dok igrate, vi niste tu da igrate za trgovce ljudskim mesom nego za to ljudsko meso.

U građanstvu se ukorenilo uverenje da u politiku treba ući isključivo zarad krađe i otimačine, zarad sticanja enormnog bogatstva, a ko se o to nepisano pravilo ogluši biva percipiran kao naivčina. Mogao je da ukrade, a nije – pa to je neverovatno. Retki su ljudi koji počinju da se bave politikom iz pravih razloga, da bi popravili i unapredili društvo, da bi učinili nešto dobro za svoje bližnje, da bi se borili za ideje u koje veruju.

U školama diljem planeta veliča se služenje vojske, osnivaju se dobrovoljne čete tinejdžera i mijenja se nacionalni kurikulum kako bi se naglasak stavio na obranu domovine. Ukratko, ovako rusku/ukrajinsku/židovsku/palestinsku/kinesku/iransku/sjevernokorejsku itd... svu djecu pripremaju za rat. Militarizacija javnih škola intenzivirala se nakon napada na Ukrajinu ili na Izrael, ili Siriju, nije vođena nikakvim spontanim valom patriotskog osjećaja, već je pod nadzorom vlada.

Kad se naprednjačka vlast konačno promeni, i dalje će tu ostati gomila onih koji su spremni na svaku opačinu zarad lične koristi i onih što su voljni da lako pognu glavu pred i najmanjim pritiskom, pa makar bio slabiji i od najmanjeg povetarca. I kako s takvim ljudima da praviš demokratski poredak, stabilne institucije, ozbiljnu državu?

Svijet u kojemu živimo sve više podsjeća na prizore iz romana „Zločin i kazna“ Fjodora Mihailoviča Dostojevskog. Svijet je to izgubljenih, možda bolje reći, ljudi nesnađenih u okolnostima u kojima su se zadesili.

Iza Crvenog solitera, gdje bila Taibova kućica s vrtom, već nikla zgrada. Kažu mi novi mladi susjedi da imaju i lift. Ne znaju proizvođača, kažu zamišljeni...