Nemali broj puta mi se dogodilo da mi ljudi pišu poruke ili pak ostavljaju javne komentare kako nemam pravo pisati, recimo, o reprezentaciji BiH jer se zovem tako kako se zovem, puj puj, ni ime neću da si spomenem. To je naročito slučaj ukoliko kritiziram igru reprezentacije. Automatski to znači da mrzim BiH zato što sam Srbin ili Hrvat, ovisi kako koji dan.

Presuda Stanišiću i Simatoviću pokazuje da ratni zločini koje su počinile srpske snage u BiH nisu bili stihijski, već da su pažljivo isplanirani, osmišljavani i organizovani u Beogradu, na samom državnom vrhu. Radilo se o državnom projektu u koji su bile upregnute sve raspoložive snage, a kreirane su i neke nove, poput zlokobnih paravojnih formacija.

Znamo pak da antidaytonovci žele povratak na snagu ustava Republike Bosne i Hercegovine. U Članu 4. tog ustavu pak piše: U Republici Bosni i Hercegovini u službenoj upotrebi je srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora. To piše u verziji ustava na zvaničnoj stranici ove neformalne skupine ustavnopravnih stručnjaka za patriotizam. Tako sam pročitao.

Posmatraču sa strane čitav taj prizor od petka deluje pomalo čudno. Dakle, to je taj svemogući diktator, apsolutni vladar Srbije? Gde su mu pristalice? Ima li neko ko tog čoveka dobrovoljno podržava? Kad ne bi primoravao ljude da dođu na partijski skup, koliko bi ih se dobrovoljno pojavilo? Koliko je onih koji bi došli bez ikakve lične koristi? Par hiljada? Hiljadu? Stotinak? Članovi porodice?

Osnovni smisao nabrajanja krije se u obredu, u molitvi. Potencijal raste, kao prilikom šaputanja nagluhom. Uvijek sam vjerovao da u riječima postoji svijet sličan matematici, dubokoj mistici, jer se matematika odmara u negovorivosti. Molitva je neizgovorljiva jer je nabrajanje, nabrajanje je plagiranje dozivanja. Nabrajanje ima potenciju produžavati se. Ima tu svega.

Čak ni najstrašnije tragedije ne mogu da unesu neku promenu u ustaljeni poredak, mehanizam nastavlja da mrvi i melje svakog ko mu se nađe na putu. Suština sistema je nasilje, bagatelisanje ljudskog života i pojedinačne sudbine. Razaračka mašina ne funkcioniše tako od juče, uspostavljena je još devedesetih, a naprednjaci su je samo usavršili, podmazali, zategli šrafove i učinili je još destruktivnijom, pogotovo prema članovima sopstvenog društva.

Za sve ove godine nije mogla biti kupljena garnitura novih posteljina u bolnici?! Nije bilo love, sve ove godine, za čiste pidžame i posteljinu. Kako je u Jugoslaviji ta posteljina postojala i za tri promjene u 7 dana? Razumijem da Doras ne može sebi priuštiti "gama noževe" za operacije tumora mozga, ali plahte, sestre i braćo...

Nezadovoljstvo raste, a naprednjaci samo pothranjuju osećanja besa i rade u korist sopstvene štete. Ne mogu protiv svoje prirode, to je prosto jače od njih. Mada, svi ti sumanuti postupci, iživljavanja nad žrtvama i ožalošćenima, ruganje bolu, neljudska okrutnost – možda će se jednog dana isplatiti naprednjačkoj bulumenti. Ako jednog dana budu odgovarali za svoja nedela, mogli bi pomenute objave, izjave i statuse mirno da prilože kao dokaz o sopstvenoj neuračunljivosti.

Žalosno je da u 21. stoljeću nade treba polagati u stvaranje fondova koji će praktički otkupljivati slobodu medija i medijskih poslenika. I u činjenicu da nas ne mogu baš sve pohapsiti pa se može računati i na solidarnost kolega. Ali tko će osloboditi sudstvo i pravni sustav u cjelini? Ili pak sve ovo vodi tome da diktatura nema lice već diktator ima postati državni/činovnički aparat sam po sebi?

Srednjoškolski profesor "nečega", filmofil, nevjerojatno obrazovan, govorio je nekoliko jezika, jedno vrijeme živio u Parizu, bio je tada već posve sam, autoizoliran, jedino još u kontaktima sa doktorom Slobodanom Zecom i slikarom Radetom Soviljem.

Mi smo stvorili čitave matrice potpuno nove pismenosti - predoziranje medijskim slikama nasilja, kojima se poništava mišljenje i dodaje nesvarljivost količinom neprocesuiranih informacija - nasiljem - koje impostira nekorisnu pismenost u katatoniju, pisao sam o tome, pomislio sam. Ali, ja nisam Bernhard, i takva više nije moja rečenica. Umjetna inteligencija kaže - ruža je cvijet.

Svi znamo vrlo dobro ko su ljudi na vlasti. Znamo da njih ne zanima naša dobrobit, da su tu samo zarad novca i moći, da se ponašaju kao razbojnička banda, da su uzurpirali i zarobili državu, da ponižavaju i zlostavljaju društvo svim silama. Međutim, ipak je nerazumljivo zašto čak i u ovako tragičnim okolnostima nisu u stanju da odglume empatiju i ljudskost.

Stvorit će to kolektivni ožiljak i u skoroj budućnosti uvelike odrediti naše živote, svijet oko sebe od tada gledamo drugačije, s još više tuge, zazora i straha koji će uslijediti nakon što nas popusti bijes jer smo svi pohrlili tražiti krivca. Ja sam ga našao u ekonomskom sustavu. Isprva.

Problem je u tome što ratni zločinci uživaju privilegovan status upravo zbog dela koja su počinili, a ne uprkos njima. Naprednjačka vlast zlikovce tretira sa osobitim poštovanjem i uvažavanjem, odajući počast njihovom učešću u udruženom zločinačkom poduhvatu. Njihovo ponašanje je logično, jer su Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin i slični jastrebovi bili deo istog poduhvata kao i generali kojima je presuđeno u Hagu, samo su bili raspoređeni na druge dužnosti.

Uz prvi maj podsjećamo na "lice sa hiljadarke" - čeličanca Arifa Heralića...

Kad se već pije, neka prva zdravica, prije nego nam alkohol počne mutiti pamet, bude posvećena onima koji su izborili osmosatno radno vrijeme u ovim vremenima kad se granica između radnog vremena i onog „slobodnog“ opet počela brisati. Možda tako nećemo dopustiti da nam živote potpuno preuzmu poslovi umjesto druženja s dragim ljudima ili čitanju knjiga, odlasku u kazalište ili pak običnom buljenju u plafon i kontemplaciji.

.. šta mi, tko mi, što mi uopće hoćemo, na koju stranu - jesmo li za to da budemo dio Europe (i spasimo se bijede koja će nas pojesti, samoizabrana odluka da preživimo kao narod koji govori neki jezik, proizvodi inžinjere i pjesnike, liječnike i bageriste...), ili smo pak zato da se zatvorimo, samoizoliramo, odlučimo da poriktamo sat i kalendar kako nama odgovara! Kao - "dosta je bilo!" Mi ćemo odlučiti kada nam je u historiji najbolje bilo, i bit ćemo u tom vremenu i toj godini.

Malo znam o moru, da bih ga sebi približio pripisujem mu osobine koje mi prijaju. U žudnji, pamtim ga ljepšim nego što ono može biti. Moje more zavodljivije je od stvarnog.

Niški lekari odbijaju da ih nazivaju herojima, kažu da su samo radili svoj posao, te da novac nije bitan, mnoge stvari se mogu izmeriti novcem, ali ne i vrednost ljudskog života. Kažu i da ne žele nikakav orden, jedino što traže jeste da im nadležni obezbede još jednu EKK mašinu (aparat koji tokom operacije preuzima ulogu pacijentovih srca i pluća). Imaju samo jednu takvu mašinu, a i nju su dobili kao donaciju Ambasade SAD-a i Komande američke vojske za Evropu.