Ruski predsjednik V. Putin je odgovarao na pitanje novinara Kommersanta o nedavnom uhićenju, između tolikih, i kazališne redateljice Jevgenije Berković. „Ti ljudi su uhićeni zbog izgovorenih i napisanih riječi, je li to normalno?“ upitao je novinar, usporedivši to sa staljinističkim progonima 1937. godine. Berković je uhićena početkom svibnja zbog „podrške terorizmu“, radi predstave iz 2020. koja govori o ruskim ženama regrutiranim na internetu za brak s islamistima u Siriji. Osuđena je. I prebačena u kaznionicu, u unutarnjost velike zemlje. Vladimir Vladimirovič je rekao da „prvi put čuje njeno ime“, te da o "tom slučaju" nije informiran.

Naprednjački jurišnici neprekidno najavljuju nove ratove, sukobe i stradanja, stvarajući atmosferu straha i nasilja. Trenutno nisu u mogućnosti da ostvare svoje pretnje, ali nema sumnje da bi u nekoj drugačijoj političkoj konstelaciji bez oklevanja krenuli u ostvarivanje svojih zločinačkih nauma. Nije Vučić svih ovih godina naoružavao Srbiju tek onako, igre radi.

Kritička se mislenost iz dana u dan povlači. U sebi se misli, u sebe/sobi, kao ruska soba i pol, iz Brodskijevskih versi. Kirurški se odstranjuje svaka imalo zahtjevna misao. Umjetnost je, o napokon moje dame i gospodo, sada samo gusti pejorativan pojam, izvor svakolike i bilo čije sprdačine. Humanističke katedre na sveučilištima nestaju jedna za drugom, gase se - studiji filozofije, umjetničke akademije...

Rijetki su oni koji su uspjeli upasti u krug privilegiranih kojima igra postane posao. To je uglavnom dobro plaćeno jer svi vole gledati kako se odrasli ljudi igraju. Tako posredno proživljavaju svoje snove. Većina dječaka, barem u jednom periodu djetinjstva, sanjari o izlasku pred ispunjene tribine u pratnji suigrača. Oni se dodaju i poentiraju igrajući se s loptom. Publika ih podržava ili pokušava demotivirati, ovisno igraju li pred „svojima“ ili na strani.

Dušica Sremčević se obraćala institucijama, prijavljivala bivšeg supruga, ali su reakcije nadležnih bile ili mlake i nedovoljne ili potpuno nepostojeće. Pokušaj ubistva sud je mirno tretirao kao nanošenje lakših telesnih povreda, određujući minornu kaznu počiniocu, što je jasna poruka svim nasilnicima u Srbiji. Čak i kad se žrtva ohrabri da prijavi nasilje, čak i kad nasilnik bude osuđen, to po pravilu bude manje od onog što zaslužuje. A događa se i da uopšte ne bude kažnjen.

Lijepo je imati vrhunski filmski festival ali treba se baviti ostatkom godine, svakodnevnicom, nju treba umivati, čistiti, popravljati do razine da SFF bude naš odraz u ogledalu a ne marketinška iluzija. Lijepo je vidjeti unikatne haljine s crvenog ćilima ali naša je stvarnost, na žalost, ona haljina koju je nabildani nasilnik iz Gradačca krvlju obojio u crveno.

Fascinacija vještačkom inteligencijom (poput vala koji je zapljusnuo industriju vojnu prije svega, pokrenuo usput nekoliko većih i manjih ratova, potom se počeo kotviti u nevjerojatnom takmičenju što sve može čovjek ne raditi) vodi u opčinjenost ne - postojanjem, ne - bivanjem. Umjesto nas, netko od nas smišljen, živjet će nas.

Činjenica da je ovogodišnja komemorativna svečanost priređena u Prijedoru dovoljno govori da ta manifestacija nema nikakve veze sa pijetetom prema žrtvama. Na tu genijalnu ideju došli su zajedničkim snagama Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i patrijarh Porfirije na sastanku u “Vili Mir”, ispoljavajući visok stepen nacionalnog jedinstva. Izbor Prijedora je još jedna manipulacija stradalima, pokušaj da se srpskim žrtvama izbrišu i negiraju bijele trake, Omarska, Keraterm, Trnpolje, Tomašica, desetine hiljada proteranih Bošnjaka i Hrvata, hiljade pobijenih, mučenih, silovanih, zlostavljanih. Po skarednom sistemu – žrtva se žrtvom izbija.

Danas sam uvjeren da bi Meho Kodro imao puno ozbiljniju trenersku karijeru da na njenom samom početku nije imao onu gadljivu aferu s Savezom zbog koje mu danas u životopisu stoji kako je 2008. godine bio izbornik Bosne i Hercegovine. Ovo područje odavno više nije njegovo prirodno okružje.

Sve se svodi na kapitalizaciju pozicije žrtve. Kako to učiniti bolje od drugih, i kako se dočepati uloge Kalimera za ovaj mjesec. "Pa to je nepravda". Pa da, ali tako funkcionira svijet koji nije crtić. Ali u svijetu poludjelih, naoružanih Kalimera, svuda moraju imati parčići "pravde", da bi svaki Kalimero dobio sretan kraj svoga crtića za laku noć.

Nisu problem u našim tužnim državama samo politički moćnici koji zatiru slobodu govora kako bi mogli neometano da se odaju otimačini, bezakonju i zloupotrebi vlasti. Veliki problem je i indolentna javnost koja se ne buni previše protiv autoritarnih političara koji građane tretiraju kao srednjovekovne kmetove, a profesionalne i istinoljubive novinare kao neprijatelje.

Davno je Margaret Thatcher proglasila smrt društva i, evo nas, tridesetak godina poslije uistinu smo atomizirani, svedeni na bespomoćne, očajne jedinke koje se, ako i kada, organiziraj isključivo kao interesne skupine, skup individua čiji se osobni interesi podudaraju. Pokazuje li zato organizirani, sindikalni štrajk zeničkih rudara da BiH zaostaje u vremenu za ostatkom „razvijenog“, nominalno zapadnog svijeta ili pak u jadnoj i izmučenoj BiH, kojoj su umorni i izrabljivani rudari savršena personifikacija, gledamo blisku budućnost – suočavanje kapitalističkog poretka sa stanjem do kojeg je doveo čovječanstvo?

Kada se u Čehovljevom TRI SESTRE pojavi Veršinjin i kada ga one prepoznaju kao nekada mladog poručnika koji je zavodio moskovske dame, one ga gledaju pa jedna sestra veli: "Kako ste poružnjeli! " E, tako nam bilo na proslavi 35 godina mature, kaže M. Osim toga, vruće je, vruće je, i oko i u Crvenom soliteru je pakleno.

Lopov koji oseća nelagodu dok krade, ali ne zato što čini nešto nedozvoljeno, već zato što time podržava dominantni sistem vrednosti – retka i neobična pojava. Zaista apsurd nad apsurdima – nađeš se u zemlji u kojoj je besmisleno baviti se sitnim kriminalom kao činom pobune.

Kopanje kroz vodu oko kostiju. Podvodna nekrofiličnost. Ideš na dno oceanu, platiš da voajerski uživaš što ti nisi potonuo, gledaš tragediju, poprište puno smrti. Uživanje u dogođenoj prošloj katastrofi, koje je zadivljujuće. Njuškaš u grobu, u dubokoj vodi, i sve kiseonika što si ponio, sve je već izdisano. I, zaglaviš.

Tko raskrinkava banditluk u institucijama i imenuje vinovnike taj se automatski smatra neprijateljem RS – a. Ako kritiziraš Dodika ti to ne činiš kako bi raskrinkao njega nego kako bi potkopao temelje Republike Srpske te ugrozio opstanak srpskog naroda na ovim prostorima. Jer on, Dodik osobno, je jedini garant opstanka RS – a i srpskog naroda. Tako barem on tvrdi.

Mnogi proučavaoci genocida pisali su kako poricanje nije nešto što dolazi naknadno, već je upisano u sam zločin, planirano je od početka, ono je sastavni deo genocidnog nasilja. Poricanje genocida počinje prikrivanjem leševa, njihovim rasparčavanjem i sakrivanjem u različite masovne grobnice. Današnji negatori genocida samo nastavljaju posao Mladićevih dželata, služeći se drugim sredstvima.

Kad razumiješ da imaš ne samo ograničen broj dana bivanja nad zemljom, nego i ograničen broj viđenih trešanja, lastavica, samo određen broj noćnog neba baš za tebe, i kiše u kap točan broj da ti je dodijeljen. Tad sve razumijem. Ili većinu svoje malen-kosti u zrnu.

Svakog 11. jula Srbijom odjeluje gromoglasno ćutanje koje narušava ono malo časnih ljudi koji se osećaju odgovorno jer je genocid počinjen u njihovo ime. Svi ostali svojim ćutanjem šalju, kako veli Nenad Dimitrijević, “implicitnu, ali dovoljno jasnu poruku žrtvama: njihovo stradanje nije bilo bitno juče, pa stoga nije bitno ni danas”.