Književnost treba da se bori protiv zla, a ne protiv dosade, napisao je Brecht, a jednom citirao je Danilo. Srpskohrvatski se odao nekrologiji.Kaže mi prijatelj Mišo M.: evo, Darko, čak ni AL ne razlikuje srpski od hrvatskog!

I posle svih afera, skandala, korupcije, laži, prevara, nasilja, zarobljavanja društva i države i ostalih sumanutosti, istraživanja pokazuju da bi za SNS glasalo 40 posto birača. Ne treba se onda čuditi što su naprednjački funkcioneri postali tako opušteni da mrtvi hladni opravdavaju kršenje zakona, nameštanje tendera i korupciju.

Koliko se ni o čemu ne vodi računa jasno je kada čovjek pogleda s kojom mukom autobusi ulaze u kružni tok. Doslovno se provlače kroz uzani kolovoz i pri skretanju se naginju toliko da vam se učini kako će se prevrnuti. Eto još jednog dokaza kako se u Mostaru a i diljem BiH sve gradi i projektira potpuno zanemarujući namjenu i kontekst u kojemu se objekti u izgradnji nalaze.

Radio vijest o nekom prazniku i proslavi u Kini i da će u tri dana pojesti dvadeset milijuna pasa. Okrećeš dugme, tražiš muziku.Orošeno brašno na prozorskom staklu vodenice curi kao bijeli mulj. Dječaci se na groblju, gdje bi da je najčišći snijeg, potrbuške slikaju raščerečeni. Praznine je oko mene zapravo premalo i bijeli je dim zauvijek pidžama smrti nečije ispuštene duše.

Kad neka propagandna floskula bude ponovljena deset hiljada puta, na kraju se na nju priviknemo, koliko god budalasto zvučala. Negiranje drugih nacija postalo je nešto toliko uobičajeno u srpskom javnom polju da se tome više ne čude ni oni koji o tome kritički pišu. Šta drugo očekivati od javnosti koja je već decenijama ogrezla u nacionalističko bulažnjenje?

Da živimo u društvu u kojem vrijede strogi šerijatski zakoni, pitanje je da li bi se federalni premijer mogao rukovati sa bilo kim.

Često je dolazio u klub u kojem sam, neposredno prije rata, puštao muziku. Jedne večeri, iza ponoći, gledali smo kako pleše sam, uz The Cure remikse. Kretnje su mu bile spore, udovi vidno teški, ali ipak je bio nekako graciozan, kao ostarjeli baletan koji dobro poznaje svoje tijelo.

Preobrazba je taj proljetni trik, kad mislimo da imamo nešto s beharanjem i pojavom jagorčevina. Ne dodirujte me, govorio je i Edip odlazeći. Sada sam Drugo. Iste riječi koje je Isus kazao Mariji iz Magdale, odlazeći iz svojega groba.

Eto nam još jedne, malo se šalimo u njegovom stilu, zlouporabe položaja u režiji Fadila Novalića! Čovjek je potpisao dokument kojim se predviđa izgradnja, da prosto kažemo, novog zatvora a čiji stanovnik, vjerujemo, nakon drugostupanjske presude Suda BiH ima postati.

Više nas raduje dobra vest u susednom dvorištu nego što bi nas obradovalo kad bi se kod nas dogodilo nešto dobro, toliko smo nesebični. Evo, prekjuče pade Milo Đukanović sa vlasti u Crnoj Gori posle tri i po decenije, a vaskolikom Srbijom namah zavlada atmosfera neobuzdane euforije i neumerenog slavlja. Veseli se ceo srpski rod kao u pesmi Danice Crnogorčević, u veselju se ujedinili svi redom, i levi i desni, i tabloidi i nezavisni mediji, i zakleti pobornici demokratije i oni kojima se demokratija gadi, i proevropske snage i ruskokolonaši.

Posljednji film Andreja Tarkovskog snimljen u SSSR-u. Ubrzo je protjeran zbog širenja antisovjetske propagande (!?) Umro je i sahranjen u Francuskoj. Na spomen-ploči stoji Larisin oproštajni epitaf: ČOVJEKU KOJI JE VIDIO ANĐELA.

Ništa novo u Bosni i Hercegovini. Vlast koja bi trebala zastupati narod taj isti narod ponižava tjerajući ljude da na ulici traže novac koji su pošteno zaradili. Ali mene, više od te činjenice, tišti fakat da se nitko ne solidarizira s radnim narodom. Valjda smo svi umislili da njihovi problemi nisu naši, oni su biva niža klasa nedostojna našeg vremena i naše pažnje.

Ko god bi da ograniči samovlašće, predstavlja opasnost po samodršca. Zato je despotu najlakše da vlada u potpuno pasivnom društvu, tamo gde nema građana, već samo podanika, tamo gde je lična inicijativa svedena na klimoglav i poslušno izvršavanje naredbi. To je i krajnji cilj Dodikove represivne akcije – dodatno umrtviti ionako polumrtvo društvo.

Možda to danas ne izgleda tako ali ulazak Švedske u NATO savez jedna je od najvećih prekretnica u novijoj povijesti svijeta. Svijet se raspada po orvelijanskom receptu na dva tri vojno monolitna bloka. Pa po tko zna koji put u našim životima možemo poželjeti zbogom svijetu kakvog smo znali.

Na moskovskom stadionu Lužnjiki, gdje je nedavno bilo finale nogometnog svjetskog prvenstva bila je nevjerojatna svečanost s besplatnom hranom za 200.000 ljudi doveženih autobusima iz cijele Rusije. Na vrhuncu nadrealne svečanosti kojom je obilježena prva godišnjica početka rata, Kremlj je na pozornicu izveo djecu iz Mariupolja, razrušenog grada u okupiranoj jugoistočnoj Ukrajini, kako bi se ‘zahvalila‘ osvajačima što su ih ‘spasili‘.

Budući da niko od glavnih političkih aktera nema apsolutno nikakvu ideju šta treba raditi sa srpskim društvom, kako izaći iz sunovrata u koji smo se sami strovalili, onda im svaki izgovor za održavanje postojećeg stanja dođe kao kec na jedanaest. A nema boljeg izgovora od Kosova, tome ono i služi već decenijama.

Ako mislite da vas se linč u Banjaluci ne tiče, zato što ne živite tamo ili zato što ste tradicionalni, religiozni, uzorno porodični ili odani vlasti, varate se. Niko nije siguran, jer mjerilo društvenih vrijednosti nalazi se u rukama prevrtljivih osoba, koje lako mijenjaju političke pozicije i svjetonazore. Zbog toga se svakom od nas lako može dogoditi da se, jedne subotnje večeri, bilo koje, odjednom krug ljudi razmakne oko nas i da neko kaže: „Ovaj\ova, nije naš\naša“. 

Narod je problem za sebe. Čini ga uglavnom skupina zlobnih gubitnika od kojih je  90% uvijek spremno potpisati lojalnost i samom vragu ukoliko mu to jamči puki goli život. S obzirom da je tome tako, ne trebam se čuditi što tzv. većina ili, bolje reći, žalosni prosjek, koji je banjalučkim siledžijama isporučio ženu koja se pokušala skriti u skupini promatrača, ne može dokučiti da je protiv prava manjina zato što nije svjestan koliko je sam obespravljen.

Bio je dijete s Kozare. Svoje pravo ime saznao je kada su mu posvojitelji-roditelji pod sopstvenu starost, sve rekli: da se ne zove Ivan, nego Nedjeljko, da nije rođen u Zagrebu, nego u nekom selu pod Kozarom, da su ga oni posvojili preko Crvenog križa, dali mu ime, dom i školovanje, da je Srbin, da misle da se preziva Srdić.