Koliko god slučaj Jovanjica bio skandalozan i ukazivao da nam je država do balčaka ogrezla u najcrnji kriminal, u njemu nema mnogo toga novog i originalnog za pažljivije pratioce zbivanja u Srbiji. Dovoljno je setiti se da je nakon 5. oktobra u sefu Komercijalne banke koji je zakupio Resor državne bezbednosti pronađeno 600 kilograma heroina. Kad se na stvari pogleda iz te dijahronijske perspektive, Jovanjica ne izgleda kao izuzetak. Pre će biti da se radi o nastavku stare srpske tradicije.

Vještačka inteligencija uskoro će stvoriti Boga, i to upravo onakvog kakvog ljudi hoće. Zajednički Bog imao bi naše, užasavajuće obličje. I, naravno, raspeli bi mu sina, ili kako već to nanošenje zla tvorcu raskošno zamišljamo. AV bi brzo našao način, da nam Bog ostane u srcima. Zauvijek.

Kiša ne prestaje. Trenutačno ništa stvarnije, činjeničnije od te kiše ne postoji. Ona je kontekst koji sve određuje upravo zato što ne pripada ovom dijelu kalendara. Ona je zauzela uvod u ljeto poput kakve okupatorske vojske. Misli su sumorne a melankolija crni po rubovima i povremeno prijeti zamračiti cijeli taj vlažni sivi prizor.

Nestaće i Aleksandar Vučić, ali će ostati brižljivo negovana autoritarna kultura. Birači su poverenje uvek radije poklanjali demagozima, populistima, onima što su se nudili da građanima teško breme odgovornosti skinu sa pleća. Slatke laži vazda su bile traženija roba od gorkih istina.

Valjamo se u samosažaljenju na rubu biološkog nestanka. Pa evo citiram i velikog Borisa Dežulovića (umalo ne napisah Borisa Davidoviča): "U Bosni ima dvadesetak ljudi. Oni imaju oko 20 milijardi dolara. Ostatak su Srbi, Bošnjaci, Hrvati i ostali"

Na kraju nogometne karijere dočekao ga je san svakog klinca. Igra najveću utakmicu ueropskog i svjetskog klupskog nogometa i to kao veteran i apsolutna legenda europskog nogometa, jedini igrač koji je postigao više od 50 golova u tri različite lige petica.

Ako ikada dođe do radikalnih promena u Srbiji, ako se iole upristojimo, biće posla za istražne organe preko glave. Srpska napredna stranka je nastala iz Srpske radikalne stranke, a sve je poteklo iz paravojnog, podzemnog, huliganskog miljea, pa je prirodno da predsednik države okuplja oko sebe pretorijansku gardu sačinjenu od raznoraznih osoba koje bi u normalnoj zemlji bile interesantne policiji.

Rasulo se sve davno. Identiteti ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini danas, nakon "našega rata", posve počiva na viktimološkom narativu svake od strana... Tri žrtve koje se ne mogu dogovoriti oko toga tko je veća žrva i čije je žrtvovanje bilo veće. Zanimljivo je da se nitko ne osjeća pobjednikom(!?)

Nemali broj puta mi se dogodilo da mi ljudi pišu poruke ili pak ostavljaju javne komentare kako nemam pravo pisati, recimo, o reprezentaciji BiH jer se zovem tako kako se zovem, puj puj, ni ime neću da si spomenem. To je naročito slučaj ukoliko kritiziram igru reprezentacije. Automatski to znači da mrzim BiH zato što sam Srbin ili Hrvat, ovisi kako koji dan.

Presuda Stanišiću i Simatoviću pokazuje da ratni zločini koje su počinile srpske snage u BiH nisu bili stihijski, već da su pažljivo isplanirani, osmišljavani i organizovani u Beogradu, na samom državnom vrhu. Radilo se o državnom projektu u koji su bile upregnute sve raspoložive snage, a kreirane su i neke nove, poput zlokobnih paravojnih formacija.

Znamo pak da antidaytonovci žele povratak na snagu ustava Republike Bosne i Hercegovine. U Članu 4. tog ustavu pak piše: U Republici Bosni i Hercegovini u službenoj upotrebi je srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora. To piše u verziji ustava na zvaničnoj stranici ove neformalne skupine ustavnopravnih stručnjaka za patriotizam. Tako sam pročitao.

Posmatraču sa strane čitav taj prizor od petka deluje pomalo čudno. Dakle, to je taj svemogući diktator, apsolutni vladar Srbije? Gde su mu pristalice? Ima li neko ko tog čoveka dobrovoljno podržava? Kad ne bi primoravao ljude da dođu na partijski skup, koliko bi ih se dobrovoljno pojavilo? Koliko je onih koji bi došli bez ikakve lične koristi? Par hiljada? Hiljadu? Stotinak? Članovi porodice?

Osnovni smisao nabrajanja krije se u obredu, u molitvi. Potencijal raste, kao prilikom šaputanja nagluhom. Uvijek sam vjerovao da u riječima postoji svijet sličan matematici, dubokoj mistici, jer se matematika odmara u negovorivosti. Molitva je neizgovorljiva jer je nabrajanje, nabrajanje je plagiranje dozivanja. Nabrajanje ima potenciju produžavati se. Ima tu svega.

Čak ni najstrašnije tragedije ne mogu da unesu neku promenu u ustaljeni poredak, mehanizam nastavlja da mrvi i melje svakog ko mu se nađe na putu. Suština sistema je nasilje, bagatelisanje ljudskog života i pojedinačne sudbine. Razaračka mašina ne funkcioniše tako od juče, uspostavljena je još devedesetih, a naprednjaci su je samo usavršili, podmazali, zategli šrafove i učinili je još destruktivnijom, pogotovo prema članovima sopstvenog društva.

Za sve ove godine nije mogla biti kupljena garnitura novih posteljina u bolnici?! Nije bilo love, sve ove godine, za čiste pidžame i posteljinu. Kako je u Jugoslaviji ta posteljina postojala i za tri promjene u 7 dana? Razumijem da Doras ne može sebi priuštiti "gama noževe" za operacije tumora mozga, ali plahte, sestre i braćo...

Nezadovoljstvo raste, a naprednjaci samo pothranjuju osećanja besa i rade u korist sopstvene štete. Ne mogu protiv svoje prirode, to je prosto jače od njih. Mada, svi ti sumanuti postupci, iživljavanja nad žrtvama i ožalošćenima, ruganje bolu, neljudska okrutnost – možda će se jednog dana isplatiti naprednjačkoj bulumenti. Ako jednog dana budu odgovarali za svoja nedela, mogli bi pomenute objave, izjave i statuse mirno da prilože kao dokaz o sopstvenoj neuračunljivosti.

Žalosno je da u 21. stoljeću nade treba polagati u stvaranje fondova koji će praktički otkupljivati slobodu medija i medijskih poslenika. I u činjenicu da nas ne mogu baš sve pohapsiti pa se može računati i na solidarnost kolega. Ali tko će osloboditi sudstvo i pravni sustav u cjelini? Ili pak sve ovo vodi tome da diktatura nema lice već diktator ima postati državni/činovnički aparat sam po sebi?

Srednjoškolski profesor "nečega", filmofil, nevjerojatno obrazovan, govorio je nekoliko jezika, jedno vrijeme živio u Parizu, bio je tada već posve sam, autoizoliran, jedino još u kontaktima sa doktorom Slobodanom Zecom i slikarom Radetom Soviljem.

Mi smo stvorili čitave matrice potpuno nove pismenosti - predoziranje medijskim slikama nasilja, kojima se poništava mišljenje i dodaje nesvarljivost količinom neprocesuiranih informacija - nasiljem - koje impostira nekorisnu pismenost u katatoniju, pisao sam o tome, pomislio sam. Ali, ja nisam Bernhard, i takva više nije moja rečenica. Umjetna inteligencija kaže - ruža je cvijet.