Iz Crvenog solitera: Bol u blatu

Saturnov mjesec, Enceladus, godinama je mamio znanstvenike - zbog mogućnosti postojanja oceana ispod debele površine leda. Sada je stvar uozbiljena: čini se da taj hladni, tamni ocean sadrži oblik fosfora, esencijalni sastojak za život kakav poznajemo, nove su znanstvene vijesti.
Znači to, moje dame i gospodo, da Enceladus ima jedini ocean izvan Zemlje - za koji se zna da sadrži svih šest elemenata potrebnih za život!!
Ima li, dakle, nastanjivosti izvan Zemlje? 
(A da to nije Mars, kaže Lj.)

Dodati treba, da je veliko slovo riječi zemlja više poetično, višeslojno, višemetaforično, jer, kažimo, tražimo li mi to - novo groblje?

I što će nam, naš bog je dovoljan jednom dlanu zemlje. Jednoj šaci u kojoj je blato.
Koja mrmlja o sebi.
Nastanjivosti zemlje nema bez svoje lopate.
Valja svoju lopatu Zemlje uposliti gunđanjem.
Enceladus, pametno ledom krije oceane.
A tek taj fosfor, za kojeg ni slutio nisam da je tako važan.
Bogati, neka vatra pod ledom, što li?
Šaka blata na Saturnovom mjesecu.

* * *

Ginulo se za brdo, voćnjak je padao “iz ruke u ruku”, linije rovova su se pomicale kao brazde na njivama. Tamo, pored Drine.

Tenkovi su noćivali u šumi jablana, proplanci s potokom postajali igra školice odskočnim minama, protupješadijskim.
Pintzgauerima su se prevozili i trudnice i crijeva raznesenih.

Ipak, zanimljivo je da dvije lopate zemlje - imaju nesporazum brzine pražnjenja.
Nastanjivost sopstvenog groba, također je dar od tvorca.
Svoje grobište još nitko nije ostavio praznim.

* * *

Jedna u selu blatom liječila,
namaže blatom sve što boli
I ode bol u blato. I kad je umrla, sahrane je seljani u crnicu zemlju u vrhu brda.
Nisu smjeli u blato

Bojali se da se neće raspasti.

Riječi stare kad uđem u njih i oznojeni zarezi jedva udahnu kisik, već gluhonijemi, već gluhonijemlji od sjekire nagorenog držala.
Riječi stare kad uđem u njih, postanu korotan zapis ili kvadrati nad kateterima. Braću Z. i E. ubili pred kućom. Čim su rekli kako se zovu. Ubrzo umro od tuge otac Kemo, mati Dušanka do smrti palila kandilo u sobi. A oni sa šehidskog mezarja zavirivali.
Isus rado dolazio, imao i rane na koljenima od klečanja. Ostare, ostare riječi kad uđem u njih, pa sve više neću, žao mi da se zbog mene, izboranih čela, riječi moraju podbočiti usklicima pa vikati.

Ostat ću izvan, izvan kao slijepi Borges, koji se sjeća da u Don Quijoteu nikako ne pada kiša.

Pa nema šake blata.

* * *

Prašina uplašena krupnom kišom.
Koju slijepi konji redovito zamijene za uplakanost angela nad sobom.