Gledajući film Beautiful Girls (1996): Znaš kako to ide s počecima? Kad se tek zaljubiš i ne možeš ni da jedeš, ne možeš da spavaš i samo jedan poziv je dovoljan za savršen dan. To je kao kad ugledaš zvijezdu padalicu. Ali, neizbježno, sve to nestaje. Utiša se. Zašto onda ne imati dva, tri ili više takvih početaka, prije nego se skrasiš u velikom nestanku.

Budi taj koji je čuo danas doziv ćuka. Bit će da će tek od tebe taj ćuk propostojati. Siromašan budi, seoski učitelj. Sa šah tablom u ruksaku. Ti si riječ, nitko te ne zna, ni izgovoriti, niti što značiš. Održi svoju liturgiju, usprkos svemu. Budi nada oluji, tračak svjetla beznadnom. I neka je mir s Tobom, brate moj, drži mi nebo.

Zbog podrške posljednjim odlukama Schmidtove administracije, sve je preko noći zaboravljeno. Isti oni kod kojih se u suzama trčalo po pomoć, od kojih se tražilo da se radikalno pa i sa vojnom silom uključe u rješavanje naših nesuglasica, sada su optuženi za miješanje u političke odnose.

Mostar nije nikakva crna rupa već jedini grad u BiH u kojemu se još uvijek vodi nekakav dijalog, rasprava između različitih principa što dovodi do dizanja na noge onih koji žive u miru i udobnosti svojih etnički čistih sredina. Opet se događa to da su događaji iz Mostara razotkrili licemjerje BH politike te natjerali određene aktere da skinu maske i prestanu se lažno predstavljati.

Što bi se čitalac bavio delima velikih drevnih i savremenih mislilaca, to samo zamara mozak, kad može lepo da se opusti i prepusti Šešeljevim zločinima nad ljudskim duhom koji nose nazive “Drogirano panonsko govedo Nenad Čanak”, “Ustaška kurva Aleksandra Jerkov”, “Ustašku ću zveknuti nanu Mariniki Čobanu”, “Smežurano kengurovo mudo Kevin Parker”, “Podmukli galski picopevac Žak Širak” ili “Smrdljiva gvajanska svinja Mohamed Šahabudin”? Ko bi normalan zavirio u knjigu o aristokratskom radikalizmu Fridriha Ničea kad može da uživa u radikalizmu razobručenog zla pod naslovom “Lažljiva haška pederčina Džefri Najs”? Koga briga za kritiku Zapada u delima Fukoa i Adorna pored Šešeljeve kritike Zapada mentalnom kamom i virtuelnom zarđalom kašikom? Što bi čitalac bistrio “Pohvalu antičkoj filozofiji” francuskog istoričara filozofije Pjera Adoa kad može da uživa u hodajućoj negaciji svake filozofije, mišljenja i sličnih izmišljotina stranih radikalskom nacionalnom biću?

"Duda, Duda, Duda, zakaj me ne zoveš, Duda, Duda Duda, si zabila moj broj?" Prosvjetljenje skrivanja? Dubravku sretnem, pa se i gledamo oboje zbunjeni. Svatko u svojoj izmaštanoj verziji svijeta. Nikada nismo progovorili.

Bezbroj gadosti sam se naslušao, svaka nova smanjivala mi je vjeru u državu. Sada je smanjena do te mjere da se plašim da mi se svaki novoizgrađeni objekt može srušiti na glavu.

Neprijatelj se postaje onog trenutka kada s političkim otpadom ili organizmom koji ih je izlučio ne dijeliš iste stavove jer stavove nemaš ni namjeru dijeliti s obzirom da ti je cilj razmišljati i, ako te misli posluže,  tumačiti što se zbiva barem samom sebi kako ne bi totalno prolupao i osnovao „Institut za euro dolarsku demokraciju“ čiji je cilj falsificirati stvarnost, prošlu i sadašnju a za to uzeti „pravi“ novac. 

Naprednjački model vladavine zahteva autokratiju, kontrolu medija i pravosudnih organa, netransparentne finansije, široko polje za otimačinu novca iz budžeta i kreditnih linija, kao i građane nesklone borbi za svoja prava. Kad bi hteo da se bori za društvo čistih računa, Vučić bi prvo morao da uhapsi sebe i sve svoje bliske saradnike, a i one malo dalje koji su se na raznorazne načine bogatili na račun građana Srbije, zahvaljujući bliskosti sa vlastima.

Biološki ćemo se samoistrijebiti. Selekcijom brzog odlaženja mladih i ostankom samo već ostarjelih ljudi. Pojeli su nas mitovi, samoproglašena izuzetnost, vjera, duboka vjera u prošlost koja nam se sumanuto po pozivu ponavlja...

Dolazi zima i nikakva tehnička niti novoformirana vlada neće voditi računa o tome žive li narodi i građani u ugrijanim domovima. Nama samima je kuburiti s velikim problemima malog čovjeka. Malo kome će nacionalnost pomoći da ih riješi.

Kosovo je nezavisna država već godinama, a političke elite ove zemlje učinile su sve što je u njihovoj moći da Kosovo oteraju iz Srbije. Iz svega što političari govore o Kosovu vidi se samo gotovo nadrealna neozbiljnost i nedoraslost srpske političke elite vremenu u kom žive i stvarnim problemima koje treba rešavati. Pošto već nisu u stanju da smisle nikakvu politiku, da se ozbiljno pozabave uređivanjem razvaljenog društva, da se založe za istinske evropske vrednosti, da urade nešto dobro za svoju zemlju u ključnom istorijskom trenutku, oni se bave nepostojećim problemima.

Zabava je kultura. Kultura sada služi "sada". Uopće joj nije važna pamtljivost jer budućnosti nema, tehnologija je obezvrijedila svako znanje, i sve služi samo danas. Živimo doba nove desnice koja zna i da je pamćenje sektivno i podložno brutalitetu nevažnosti, i upitnosti koja je u stanju relavitizirati apsolutno sve.

Prošao je derbi i pokazao da se incidenti u Mostaru događaju jedino kada to treba političkim strukturama kako bi podebljali huškačku retoriku. Takvom retorikom razvalili su i sam izborni proces od kojeg su mnogi ionako odavno odustali. Što je, možda, njihov konačni cilj.

Jedna evropska zemlja je napadnuta bez ikakvog razloga, sve ostale države u Evropi stavile su se na stranu žrtve i pomažu koliko mogu, a Srbija je ostala poslednja rupa na evropskom kontinentu, jedini saveznik kremaljskog zločinca Vladimira Putina, uprkos razumu, moralu, elementarnoj humanosti, pa čak i sopstvenim interesima.

Ako se pitaš zašto je nešto poskupilo, sam sebi odgovoriš da se radi o božjem davanju, u ovom slučaju konkretno o oduzimanju. Ako se žališ što nema grijanja, odmah sebe ohrabriš nimalo olakšavajućom činjenicom da je svuda kriza. Ako nemaš posla, sam sebi u jastuk šapneš da će bit - akobogda. Ne možeš vratiti kredit – prošetaš prirodom i diviš se bojama jeseni.

"(...) moja generacija srećom nije morala služiti nacionalističkim ideologijama, idola u čije ime je u ratovima žrtvovan velik broj ljudi. Ljubimo našu zemlju, ali i volimo i tuđe zemlje uvjereni da “je za kršćanina svaka zemlja strana zemlja, a svaka tuđa zemlja domovina”, kako kaže Poslanica Diognetu

Niko sebe ne može preživjeti, ako o tome ko je, šta je i kakav je dosljedno i bespoštedno promisli. Laž i njen pacovski nakot – eto šta vlada svijetom. Nema se kamo pobjeći: sve staze su prepriječene, sva polja minirana, sve rijeke nabujale i neprelazne. Niko nas od svijeta i od sebe samih ne može izbaviti.

Ništa se značajno, tako, nije dogodilo niti nakon izbornog dana u BH. Samo su s ekrana odjednom nestala sva ona zapjenjena lica. Ponedjeljak je svanuo sunčan i miran s onom neizbježnom dozom anksioznosti koju nosi svaki prvi radni dan u tjednu. A bilo bi lijepo da se planetu ostvari ona koju često privatno sebi zadajemo u vidu – od ponedjeljka okrećem novi list.