Naravno, zanimljivo je šta je Krleža pisao o Bosancima. Ali, ništa manje nije zanimljivo ni šta je pisao o nacionalistima, uzor patriotima, fanaticima, lopovima, mitomanima, nepismenjacima, lažovima, udvoricama, sažaljenja dostojnim bijednicima, životinjama najmajmunskijim, crvima, generalima, ministrima, članovima središnjih odbora, njihovim tetkama, strinama, zatvorenim veleizdajničkim krugovima…

Stajao sam uz prozor hotela, na 8. katu, s pogledom ka Zemaljskom muzeju. U predstavi sam, na par minuta, čak i snajperist s Jevrejskog. S glumcima Gavelle i Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, koji "oživljavamo" taj rat, odsjeo sam u hotelu, svana blještećem na ranoveljačnom jutru.

Odavno sam umoran od povijesnih događaja i povijesti generalno. A ona nam se ponavlja jer je pogrešno tumačimo i, uglavnom, ne poznajemo dovoljno dobro. Tako lakše nasjedamo na propagandu. A upravo je ona proteklih godinu dana u potpunosti zamijenila ostatke nekakvog klasičnog novinarstva i medije svela na dio propagandne mašinerije i marketinške industrije.

Vlast je desnicu negovala, uzgajala, mazila i pazila, a sad odjednom dođe do raskola. Izgleda da je idila počela da se kvari, došlo je do male svađe među prijateljima, sad se takmiče u disciplini “ko je veći putinofil”. 

Nejasno je kako su se kompozitori našli između klaonica i kadionica.Od bombona čokoladnih s Mozartovim likom, preko sijača smrti u "Apokalipsi sada" pod wagnerovskom muzikom; pa do kladionica, koje imaju čak i humanitarne donacije za oboljelu djecu...! Svašta se dogodilo imenu tvorca najpoznatije mise za mrtve na svijetu!

Tako to biva, kad čovjek ne razmisli prije nego nešto kaže velika je mogućnost da, naprosto, ispadne glup. Žao mi je što je u ovom slučaju riječ o čovjeku koji često svojim radom i energijom zaslužuje pohvale. No, očito je tanak na ideološkom polju pa od drveta ne vidi šumu.

S obzirom na novu sinergiju kriminala i patriotizma, moralo bi da dođe do nekih sitnih intervencija u starim rodoljubnim parolama. Umesto “Ne damo Kosovo” trebalo bi klicati “Ne damo plantažu”, a nacionalni prkos bi se mogao izraziti pokličom “Ne damo nikom da gazi srpsku travu”. Umesto “Dogodine u Prizrenu”, treba smisliti nešto primerenije realnosti, na primer “Dogodine u laboratoriji”.

Samo par godina nakon izgradnje, počeo je "naš rat", rudnik je pretvoren u logor, a svi su logoraši, baš svi, jedno mjesto u svojim haškim svjedočenjima navodili kao najstrašnije. Svi odreda: MALA BIJELA KUĆA!

Počinjem paziti na jezik. Njegove nijanse. U razgovoru s drugima izbjegavam riječ – moram. Pokušavam je zamijeniti riječju trebam kako bih došao do – želim. U suštini, pokušavam se preprogramirati.

Reditelj Zlatko Paković se optužuje da ismijava religiju, vrijeđa šehide, majke, sestre, zahuktali intelektualci onda pominju agresiju, fašizam, šovinizam, genocid (čak sedam puta) i udruženi zločinački poduhvat, pa kad su se tako lijepo zagrijali prelaze i na klanje, silovanje i raseljavanje. Naravno, ništa od navedenog nema u predstavi, ali je saopštenje s tolikom strašću napisano da se čini kako bi žarko željeli da ima. 

Jedina ozbiljna politika bi bila ona koja bi priznala nezavisnost Kosova, suočila se sa posledicama velikosrskog hegemonizma i ogradila se od memorandumskog ideološkog programa. Ako neko smogne snage da krene tim putem, mogao bi da se pozabavi i pitanjem: Da li je Srbija ikada stvarno želela da Kosovo bude u njenom sastavu? Ili već dvesta godina u ovdašnjim ideološkim konstrukcijama Kosovo ima neku drugu ulogu?

I tko bi zatrpavao tolike grobove? Nema svatko čast posjedovanja groba. Čast groba. Hoće li, i može li, uskrsnuti onaj bez groba?

Divljan, Fadejev, Blok, Simić, revolucija, djeca i gomila malih grafitnih olovaka...

Dijalog se vodi s neistomišljenicima. Dijalog! Nikakvo uvjeravanje i dernjava tu nemaju mjesta. Ukoliko želimo istinski demokratsko društvo.

Novi versko-nacionalistički poredak traje već decenijama, volšebni preobražaj levičara u gorljive vernike, internacionalista u nacionaliste, dogodio se davno, možda je do sada trebalo na to i da se naviknemo, ali ipak postoji nešto začudno u toj pojavi što čoveku ne da mira. Kako je moguće da se neko jednog dana zaklinje u bratstvo i jedinstvo, a već sutradan polaže zakletvu naciji? Kako se to od ubeđenog ateiste postaje fanatični pravoslavac u rekordnom roku?

Živim u srpskom dijelu BiH, kažem joj. Onome entitetu koji me apsolutno "otkazuje", nema me, entitetu koji moje romane ignorira, pa ih i ne gleda prenesene u teatar. Da bih igrao predstavu, moram u "drugi" entitet

Dugogodišnje trovanje takozvanim bitnim stvarima ponekad, čini mi se, prijeti da me potpuno pregazi i pomrači da se više nikad ne sastavim sa samim sobom, čovjekom kakav sam htio biti sebi i bližnjima.

Nije bilo nikakvog razloga da se gost iz Rusije usteže i prećutkuje učinke ruske minobacačke kulturne politike u susedstvu, naprotiv. Nije našim državnim činovnicima stran takav oblik međunarodne saradnje, ovi s kojima se susretao mahom su članovi i funkcioneri partija koje su sličnu vrstu "kulturne delatnosti" praktikovale tokom devedesetih godina prošlog veka, a neki od njih su i tada bili na visokim položajima.

I kako je Ivan O. samo nestao. Kao da je izašao iz rečenice. Išetao van. Kao sumanut stih, davno kriknut.