Prošao je derbi i pokazao da se incidenti u Mostaru događaju jedino kada to treba političkim strukturama kako bi podebljali huškačku retoriku. Takvom retorikom razvalili su i sam izborni proces od kojeg su mnogi ionako odavno odustali. Što je, možda, njihov konačni cilj.

Jedna evropska zemlja je napadnuta bez ikakvog razloga, sve ostale države u Evropi stavile su se na stranu žrtve i pomažu koliko mogu, a Srbija je ostala poslednja rupa na evropskom kontinentu, jedini saveznik kremaljskog zločinca Vladimira Putina, uprkos razumu, moralu, elementarnoj humanosti, pa čak i sopstvenim interesima.

Ako se pitaš zašto je nešto poskupilo, sam sebi odgovoriš da se radi o božjem davanju, u ovom slučaju konkretno o oduzimanju. Ako se žališ što nema grijanja, odmah sebe ohrabriš nimalo olakšavajućom činjenicom da je svuda kriza. Ako nemaš posla, sam sebi u jastuk šapneš da će bit - akobogda. Ne možeš vratiti kredit – prošetaš prirodom i diviš se bojama jeseni.

"(...) moja generacija srećom nije morala služiti nacionalističkim ideologijama, idola u čije ime je u ratovima žrtvovan velik broj ljudi. Ljubimo našu zemlju, ali i volimo i tuđe zemlje uvjereni da “je za kršćanina svaka zemlja strana zemlja, a svaka tuđa zemlja domovina”, kako kaže Poslanica Diognetu

Niko sebe ne može preživjeti, ako o tome ko je, šta je i kakav je dosljedno i bespoštedno promisli. Laž i njen pacovski nakot – eto šta vlada svijetom. Nema se kamo pobjeći: sve staze su prepriječene, sva polja minirana, sve rijeke nabujale i neprelazne. Niko nas od svijeta i od sebe samih ne može izbaviti.

Ništa se značajno, tako, nije dogodilo niti nakon izbornog dana u BH. Samo su s ekrana odjednom nestala sva ona zapjenjena lica. Ponedjeljak je svanuo sunčan i miran s onom neizbježnom dozom anksioznosti koju nosi svaki prvi radni dan u tjednu. A bilo bi lijepo da se planetu ostvari ona koju često privatno sebi zadajemo u vidu – od ponedjeljka okrećem novi list.

Ne samo da Srbija ne želi da zna za žrtve silovanja, već aktivno negira njihovo postojanje, ruga se i njima i svima koji su stradali tokom ratova devedesetih, u čemu prednjače Vučićevi izvođači medijskih radova poput redakcije “Informera” i mnogih drugih. Da je Igor Milošević silovao u nekim drugim gradovima po susednim zemljama, da je silovao žene koje se malo drugačije zovu, za njega verovatno ne bismo ni znali, kao što ne znamo ni za stotine drugih koji su činili ovakve zločine. A prijava protiv njega bi, u najboljem slučaju, skupljala prašinu zagubljena u fiokama Tužilaštva za ratne zločine.

Na noć kad je nagazio na minu, pozorišni naš majstor svjetla Paja, čuo je da su mu ubili brata i njegovog sina, u selu pored grada. Možda je znao gdje je nagazna mina? "Nije ni strašno ni veličanstveno ".

Ne mogu više gledati trenutnu poziciju, sumnjam da mogu zdravorazumski podnijeti još jedan njihov mandat – slušati Bakirove izmišljene ratne avanture, Sebijin cinizam u gucci patikama, Dodikove nacionalističke viceve, Komšićeve jalijaške ublehe, Čovićevo džeparoško muljanje, diplomatske napore u osvajanju nekretnina Bisere Turković, glumatanje Željke Cvijanović, budalesanje Fadila Novalića... 

Gledajući film Alphaville (1965): Kada razumiješ stvari, poželiš da je drugačije, da se možeš vratiti u blaženstvo nerazumijevanja i takav da nestaneš.

Čovjek se ne može mirno ni radovati uspjehu reprezentacije koja je ostvarila plasman u elitni rang Lige nacija. Tamo ćemo se vjerojatno provesti kao bosi po trnju ali i to je neka lekcija. Jedna od onih kakvu bi trebalo da iskuse njuške poput Milorada Dodika. Ali on u elitu, izuzev kao jadni poltron, ne može nikako dospjeti...

Vučić ide po svetu i – rečnikom Miloševićeve ratne propagande – “širi istinu o Srbiji”. Predsednik se i dalje drži narativa koji ga je odveo među radikale, po kojem Srbija nije učestvovala u ratovima devedesetih, nije bilo agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, nije bilo zločina nad Albancima na Kosovu, Srbija je apsolutno nevina, uprkos milionima dokaza. Na žalost prvog naprednjaka, ceo svet zna da pomenuta paralela nema veze s mozgom, te da se jedino može porediti politika socijalističko-radikalskog režima sa današnjom Putinovom zločinačkom agresijom.

Dio zapadnih desničara sa Moskvom održava oružane veze. Neki su vrbovani da rade za ruske tajne službe. Neki rade za njih a da to i ne znaju. Evropski desni intelektualci u Moskvi vide bastion odbrane od liberalnih zala.

Manje vanjskog pokreta donosi više unutarnje radnje. Manje riječi znači više pauze. Manje mime jeste unutarnjost maske, koja je pomična. Manje zvuka jest da svaki zvuk je zvuk. Manje svjetla jest da svako svjetlo može biti osnovno svjetlo. Čak i biti sopstveno ja na sceni, znači upravo isto - ne dodavati sebi ono što ti misliš da si.

Redom bosanskohercegovački politički kandidati, ponavljajući je u beskraj, svaku izgovorenu riječ potpuno isprazne od sadržaja. Hoću reći, sve što pričaju ne znači apsolutno ništa izuzev što, tu i tamo, podsjećanje na značenje nekih fraza izaziva ili jezu ili podsmijeh.

Zgroženost liberalnijeg dela javnosti zbog nadirućeg crkvenog fundamentalizma mogla bi se sažeti u često ponavljanu frazu “crkva bi da nas vrati u srednji vek”. I potpuno su u pravu: srednji vek mnogi crkveni velikodostojnici vide kao zlatno doba. Tad su sve stvari bile na svom mestu, tad je vladao božanski poredak, tad su oltar i tron bili u apsolutnoj harmoniji, a narod obespravljen, siromašan, nepismen i nevoljan da se pobuni protiv svojih tlačitelja.

Uočimo da je vremenska perspektiva kapitala potpuno izokrenuta: nekada, u sadašnjosti si bio bogat zato što si u prošlosti stekao imetak. Imao si ono što si zaradio. Danas, tvoje bogatstvo smješteno je u budućnost – ti si bogat zbog toga što berzanski indeksi izražavaju izglede tvojih investicija. Imaš ono što zapravo nemaš – ono za što se očekuje da ćeš imati.

Posijedjeli ratnici/radnici tek sada, preko trideset godina kasnije, počinju razumjevati da su izigrani od "svojih" razbojnika, koji su samo žvakali ideje nacionalne ugroze. Ali, sada je kasno, sada su oboljeli i prerano ostarjeli, svoje su gubilaštvo prekasno uvidjeli, ako su uopće sagledali ogromnost općeg poraza.

Film "Skroz Sarajevo" nije samo priča o jednom sarajevskom bendu, to je priča o talentovanoj generaciji, njihovim šansama koje nisu propustili nego su im brutalno otete, o generaciji koja je imala dvadesetak godina kada je upala u ovaj limb u kojem sa sadašnjih pet banki i dalje ošamućeno pluta.