Iz Crvenog solitera: Vrijeme lažnih informacija

Izvjesni P. D. koji je pročitao moju kolumnu na sarajevskom portalu Žurnal, šalje mi noćnu poruku putem messengera:

"Čitao sam 'Snajperista sa Jevrejskog' . Bio si na 8. Spratu Holideja.
Tražim čovjeka koji me kao trinaestogodišnjaka pogodio iz snajpera kod cvjećara u blizini tadašnjeg Unioninvesta, sada zgrade OHR.
Volio bih da ga nagradim ili bar počastim. Mnogo mi je stvari razjasnio, mnogo ubrzao život i zaključke.
Ako si to bio ti, dugujem večeru i molim te da se upoznamo..."

Ujutro tmuran gledam s Crvenog solitera kako se proljeće odijeva prvim cvijećem i potmulo šutim.
Koliko nesporazuma... Ljudi, iz nekog razloga, neće literaturu da odvoje od stvarnosti...Ili je pak stvarnost toliko literarizirana, da bilo kakva fikcija biva automatski prepločena fakcijom koja je sumanuto nevjerojatna. Uporno me prati rečenica NIJE TO TAKO BILO. Literacija je važnija od stvarnosti. Svatko ima samo svoju priču. Lažnu i istinitu, posve ravnopravno.
Tek sad valja dodati da smo u vremenu lažnih informacija, gdje rijetki imaju volje razdvajati one relevantne, tražiti im nekoliko izvora e da bi potvrdili općevažnost onoga što nam se servira.
Čitav projekt predstave i zasnovan je upravo na toj rečenici - JE LI ILI NIJE BILO ONAKO (KAKO SE SJEĆAMO).

Što da napišem P.? Da ga pozivam na kavu ili čaj ili pivo kad budem ponovno u Sarajevu... Da mu objasnim da je u mojem tekstu opis predstave, da se ne radi ni o kakvoj stvarnosti? Da odemo na večeru kao novi prijatelji?
Od svega - "žao mi je, ja nisam snajperist, i vjerojatno moja savjest ne bi bila u stanju podnijeti takvu istinu."
Bit će da mu je drago što to ipak nisam ja.
Ali neće odustati, tražit će onoga koji ga je nišanio i gađao, piše mi.
Prvo je potražio moju knjigu.

* * *

U povodu "Dana zaštitnika Domovine" na moskovskom stadionu Lužnjiki, gdje je nedavno bilo finale nogometnog svjetskog prvenstva bila je nevjerojatna svečanost s besplatnom hranom za 200.000 ljudi doveženih autobusima iz cijele Rusije.
Na vrhuncu nadrealne svečanosti kojom je obilježena prva godišnjica početka rata, Kremlj je na pozornicu izveo djecu iz Mariupolja, razrušenog grada u okupiranoj jugoistočnoj Ukrajini, kako bi se ‘zahvalila‘ osvajačima što su ih ‘spasili‘. Zvijezda ove orgije ruskog patriotizma, kako je prenio "The Guardian", bila je 15-godišnja Ana Naumenko, koju su izveli na pozornicu da bi se zahvalila vojniku pod nadimkom "Jurij Gagarin" (!!?) - nije poznata moguća poveznica s prvim čovjekom u svemiru. "Hvala ti striče Jurij, što si spasio mene, moju sestru i stotine hiljada djece u Mariupolju", rekla je tom prilikom Ana Naumenko.
Rusija posvajanje ukrajinske djece prikazuje kao čin milosrđa, kojim im se osigurava dom i zdravstvena skrb. Ruski državni mediji prikazivali su lokalne dužnosnike kako grle i ljube djecu dok im uručuju ruske putovnice. Radi se uglavnom o djeci iz anektiranih ukrajinskih regija Donjeck, Luhansk, Herson i Zaporižje, koja su, prema stajalištu Moskve, ‘spašena‘ i svi oni, kako tvrde, siročad.
Je li ovo lažna vijest? Kako se može provjeriti? (Pa u nekoliko poteza na tastaturi). Putina su optužili za upravo ove zločine pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Den Haagu.

* * *

Jesu li to opet posvojena djeca, kao s Kozare, hoće li sad nositi nove odore i pjevati ruske koračnice? Koliko puta se povijest mora ponoviti? Pa koliko je potrebno - mefistofelski je odgovor. Stvar mora biti "konačno rješenje", "denacificiranje", nešto kao deratizacija.
Djecu preodgojiti, djecu otetu od roditelja...
Zajanjičariti dječake. Nacifikciranje. Promijeniti nacionalni identitet djeci - zauvijek. U fikciji, konačno.

Kasnije će možda praviti mostove/ćuprije na Dnjepru?

* * * 

U Bibliji postoji priča o tome kako su se pripadnici plemena Galada borili protiv susjednog naroda, plemena Jevfremova. Oni iz plemena Jevfremova koji su pobjegli i bili zarobljeni, morali su proći fonetski test – izgovoriti hebrejsku riječ „Šibolet“.
Oni koji su umjesto toga izgovorili „Sibolet“, njih oko 42.000 iz plemena Jevfremova, bilo je ubijeno (Knjiga o sudijama, 12: 5-6).

Posvojče od riječi, taj šibolet.

Viktor Šklovski, rusko-židovski znanstvenik koji je učestvovao u Prvom svjetskom ratu i vidio njegove posljedice u Ukrajini, piše:
„U Ukrajini sam video židovskog dječaka koji nije mogao bez drhtanja da gleda u kukuruz. Rekao mi je: kada su nas ubijali u Ukrajini, morali su provjeriti da li je čovjek koga hoće da ubiju Židov ili nije. Pitali su ga da kaže ’kukuruz’.
Svaki koji bi rekao ’kukuruž’ bio bi ubijen“.

Oskrnaviti riječ, da bi oskrnavljivao tijelo.
Posvojče od riječi, taj kukuruž.
Nećemo se sjećati, jer to nije tako bilo.

Uostalom hotel se tada i nije zvao Holiday, nego Holiday Inn. 

(zurnal.info)