Iz Crvenog solitera: Luđačke košulje slobodnih umjetnika

Poribljavanje, porubljavanje granice.
Poplavljivala voda grobljance uz Unu.
Prvo lagano, kao da su došaptavali vodi kamo da ih povede. Una je brzo naišla i odnijela sve. I bijele dokoljenice mladih voćaka, i maglu što je iza leđa krila cijele bukete mladoispupalih vrbika.
Povadila voda škrinje i tkanine, pružne šine pored vode na nasipu, i odnijela ih. Una uzela i pola brda, i snijeg nije imao na što padati nekoliko noći, mjeseci.
Sad se ne zna koji je čiji grob, koga je voda odnijela, čije su daske izdržale, čije kosti ne plivaju, koga nema, tko je svoj Sudnji dan već prečekao od radosti, i nestao.

Prvo dolazio sam, molio, šutio, klimao glavom, a treći put poveo nekog malog, slijepog dječarca od nekih dvanaestak ljeta.
Odu dolje kad se voda povukla, nešto kao osluškuju, on zazivao poimenično one što tu ležahu, prije povodnja.
I jedan se odazvao na svoje ime, na prozivku.
I sada ga eno na vrhu brda.
Kao da mu se kosti popele uzvodno, pa ga nijemi dječak ogrobio na vrhu brda, da čeka ostale, da bude hram s pogledom na okuku Une.
Tako dok god se zemlja (pr)osi oko sebe i Una dok se vraća ovuda odlazeći, oni će nailaziti. Neki će mahati kao svi valovi, neki tiho plovkati; ni sjekirom, ni pamćenjem usjećenih dana.

Tako orao kad osljepljuje od starosti, više ne lovi i ne leti. Onijemi, oneklikti.
I tako uncanje prosekturnog lavora od cinka, punog Prometejeve jetre, klizavije je od jedne neostvarene šibice.
Ovo mora da je pjesma u kojoj su izbjegnuti jauci, koja krikove drži ovladanim i bezglasnim.

* * *

Kad dođu ti spasiteljski timovi, i dovedu i pse, i prođe prvih 100 sati od potresa, najstrašnija je - tišina!
Kad vođa tima naredi potpunu tišinu ne bi li se čuo ikakav zvuk nekoga tko je ispod srušene šestokatnice.
Sve stane. Čuješ kako se svijet steže i mrvi, kako cvili beton, kako dahtanje koje je pas zaustavio, ostane posljednje micanje.
Ta tišina je tako strašna, ni misao se ne odaziva.
Jednom je Caka Poštar govoreći o Crvenom soliteru rekao - kako je pravljen iza banjalučkog potresa 1969. pa da u sebi ima toliko željeza da bi i nakon nuklearnog udara jedino Crveni soliter ostao, a Caka bi opet nahebao noseći poštu bez liftova.

* * *

Krijumčari pticama, trgovci, burze, carine...
U afričkim zemljama poput Tanzanije, koja je prije nekoliko godina zabranila izvoz ptica, sirotinja lovi sive papagaje u divljini i za nekoliko dolara ih prodaje veletrgovcima. Ovi dalje, sve do Holandije ili Finske, Njemačke, gdje je cijena vrtoglava.
Švercerske rute idu na Balkan, nepogrešivo.
Visoki funkcioner Europola, izvjesni Moreno, kaže da je “Balkan žarište šverca ptica”... Oružje, papagaji, udarne igle i dronovi, sirotan i košuljica metka, let na jug, crkut po ptici, tvitt o smrti nečijeg djeteta u potresu, pod betonom, klikturenje na vjetru, sve se naumilo Balkanu dogoditi.

* * *

Sjećaš se ti, pita me Vlado K., kad su nam poslali sa Psihijatrije u Pozorište Prijedor četiri luđačke košulje, s papirom da ih razdužuju kao višak, ali i kao doprinos umjetničkoj slobodi.
Čista maestrija nekog službenika.
Ta tišina, tako strašna, kao Rilkeov početak lijepog.

* * *

Najbrži vlak na Balkanu, "Soko", koji dostiže brzinu i 200 km/h i koji saobraća između Beograda i Novog Sada, obustavljen je, jer lopovi (omen nescio) oskrnavljuju (novinski izraz) prugu, kradu žicu, pragove, šine, sve... čak i "kontaktnu mrežu"!!
To rade vrlo stručni ljudi, jer se radi o 25 000 volti, i vrlo opasnom poslu, kaže S. V. profesor Saobraćajnog fakulteta u Beogradu. Razmišlja se o kamerama, dronovima, pa čak i o oružanoj ophodnji i pratnji.

Čista maestrija nekog neostarenog inženjera, doprinos "umjetničkoj slobodi."