Ko god bi da ograniči samovlašće, predstavlja opasnost po samodršca. Zato je despotu najlakše da vlada u potpuno pasivnom društvu, tamo gde nema građana, već samo podanika, tamo gde je lična inicijativa svedena na klimoglav i poslušno izvršavanje naredbi. To je i krajnji cilj Dodikove represivne akcije – dodatno umrtviti ionako polumrtvo društvo.

Možda to danas ne izgleda tako ali ulazak Švedske u NATO savez jedna je od najvećih prekretnica u novijoj povijesti svijeta. Svijet se raspada po orvelijanskom receptu na dva tri vojno monolitna bloka. Pa po tko zna koji put u našim životima možemo poželjeti zbogom svijetu kakvog smo znali.

Na moskovskom stadionu Lužnjiki, gdje je nedavno bilo finale nogometnog svjetskog prvenstva bila je nevjerojatna svečanost s besplatnom hranom za 200.000 ljudi doveženih autobusima iz cijele Rusije. Na vrhuncu nadrealne svečanosti kojom je obilježena prva godišnjica početka rata, Kremlj je na pozornicu izveo djecu iz Mariupolja, razrušenog grada u okupiranoj jugoistočnoj Ukrajini, kako bi se ‘zahvalila‘ osvajačima što su ih ‘spasili‘.

Budući da niko od glavnih političkih aktera nema apsolutno nikakvu ideju šta treba raditi sa srpskim društvom, kako izaći iz sunovrata u koji smo se sami strovalili, onda im svaki izgovor za održavanje postojećeg stanja dođe kao kec na jedanaest. A nema boljeg izgovora od Kosova, tome ono i služi već decenijama.

Ako mislite da vas se linč u Banjaluci ne tiče, zato što ne živite tamo ili zato što ste tradicionalni, religiozni, uzorno porodični ili odani vlasti, varate se. Niko nije siguran, jer mjerilo društvenih vrijednosti nalazi se u rukama prevrtljivih osoba, koje lako mijenjaju političke pozicije i svjetonazore. Zbog toga se svakom od nas lako može dogoditi da se, jedne subotnje večeri, bilo koje, odjednom krug ljudi razmakne oko nas i da neko kaže: „Ovaj\ova, nije naš\naša“. 

Narod je problem za sebe. Čini ga uglavnom skupina zlobnih gubitnika od kojih je  90% uvijek spremno potpisati lojalnost i samom vragu ukoliko mu to jamči puki goli život. S obzirom da je tome tako, ne trebam se čuditi što tzv. većina ili, bolje reći, žalosni prosjek, koji je banjalučkim siledžijama isporučio ženu koja se pokušala skriti u skupini promatrača, ne može dokučiti da je protiv prava manjina zato što nije svjestan koliko je sam obespravljen.

Bio je dijete s Kozare. Svoje pravo ime saznao je kada su mu posvojitelji-roditelji pod sopstvenu starost, sve rekli: da se ne zove Ivan, nego Nedjeljko, da nije rođen u Zagrebu, nego u nekom selu pod Kozarom, da su ga oni posvojili preko Crvenog križa, dali mu ime, dom i školovanje, da je Srbin, da misle da se preziva Srdić.

Kad bi u Srbiji bilo vladavine prava i tužilaca koji veruju u pravni poredak, ne bi politički funkcioneri tako lako izricali pretnje novinarima. Ni u potencijalu, ni u budućem vremenu. O pravnoj državi se u savremenom srpskom jeziku može govoriti samo u glagolskom obliku zvanom nemogući način koji, doduše, zvanično ne postoji, ali mu to nimalo ne smeta da bude naša jedina realnost

Najbrži vlak na Balkanu, "Soko", koji dostiže brzinu i 200 km/h i koji saobraća između Beograda i Novog Sada, obustavljen je, jer lopovi (omen nescio) oskrnavljuju (novinski izraz) prugu, kradu žicu, pragove, šine, sve... čak i "kontaktnu mrežu"!! To rade vrlo stručni ljudi, jer se radi o 25 000 volti, i vrlo opasnom poslu, kaže S. V. profesor Saobraćajnog fakulteta u Beogradu. Razmišlja se o kamerama, dronovima, pa čak i o oružanoj ophodnji i pratnji. Čista maestrija nekog neostarenog inženjera, doprinos "umjetničkoj slobodi."

Dok god institucije države koje su danas SDA pretorijanci spremni braniti oružjem nisu radile svoj posao, dok su predmete s njihovim aferama zaturale u labirintima hodnika državnih institucija, sve je bilo u redu. Ako nije ugrožena Familija, ako je SDA nedodirljiva, onda su i institucije sistema besprijekorne.

Kalabuhovljevo osoblje se samo ponaša u skladu sa zvaničnom kulturnom politikom Kremlja. Doduše, to rade u drugoj zemlji kojom ne vlada voljeni vođa Vladimir Putin, ali zanese se čovek, pogotovo kad vremenom navikne da se ponaša kao da je domaćin, a ne gost u tuđoj kući. U celoj priči komično je to što se radi o Fjodoru Dostojevskom, piscu koji je zbog svoje političke delatnosti, zbog pripadnosti krugu “Petraševaca” bio osuđen na smrt.

Majka i sin jedu lubenicu sami. Pažljivo jedu, polako, nož se seli od nje. Onda je na tom mjestu sama a lubenice oko nje samo dolaze i krvare.

U proteklih godinu dana se pokazalo da ništa nije jasno, da najočiglednije činjenice koje prosto bodu oči ogromnom broju ljudi ne znače ništa, da najelementarniji pojmovi mogu lako da se zamagle, da sve može da se relativizuje, pa čak i agresorski rat sa genocidnim namerama.

Nekim čudom čak imamo i svoje države. One su, dakako, ograničene. Unutar njih smo proglasili kolektivnu neovisnost. Imamo način na koji se ponašamo, takozvani mentalitet. Skrpimo i nekakvu povijest.

Naravno, zanimljivo je šta je Krleža pisao o Bosancima. Ali, ništa manje nije zanimljivo ni šta je pisao o nacionalistima, uzor patriotima, fanaticima, lopovima, mitomanima, nepismenjacima, lažovima, udvoricama, sažaljenja dostojnim bijednicima, životinjama najmajmunskijim, crvima, generalima, ministrima, članovima središnjih odbora, njihovim tetkama, strinama, zatvorenim veleizdajničkim krugovima…

Stajao sam uz prozor hotela, na 8. katu, s pogledom ka Zemaljskom muzeju. U predstavi sam, na par minuta, čak i snajperist s Jevrejskog. S glumcima Gavelle i Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, koji "oživljavamo" taj rat, odsjeo sam u hotelu, svana blještećem na ranoveljačnom jutru.

Odavno sam umoran od povijesnih događaja i povijesti generalno. A ona nam se ponavlja jer je pogrešno tumačimo i, uglavnom, ne poznajemo dovoljno dobro. Tako lakše nasjedamo na propagandu. A upravo je ona proteklih godinu dana u potpunosti zamijenila ostatke nekakvog klasičnog novinarstva i medije svela na dio propagandne mašinerije i marketinške industrije.

Vlast je desnicu negovala, uzgajala, mazila i pazila, a sad odjednom dođe do raskola. Izgleda da je idila počela da se kvari, došlo je do male svađe među prijateljima, sad se takmiče u disciplini “ko je veći putinofil”. 

Nejasno je kako su se kompozitori našli između klaonica i kadionica.Od bombona čokoladnih s Mozartovim likom, preko sijača smrti u "Apokalipsi sada" pod wagnerovskom muzikom; pa do kladionica, koje imaju čak i humanitarne donacije za oboljelu djecu...! Svašta se dogodilo imenu tvorca najpoznatije mise za mrtve na svijetu!