Sedam podsjetnika i sedam pjesama za kraj godine...

Ova novogodišnja bajka obradovala je vascijeli bosanskohercegovački ološ. Raduju se tajkuni, ratni profiteri, perači novca, ucjenjivači, dileri, prodavci diploma i radnih mjesta, posrednici na crnom tržištu, politički i nacionalni prekonoćni konvertiti i slični šljam jer im se konačno vjeruje da im je milione poslala tetka iz Amerike.

Nepotrebno je napominjati da od hemijskog incidenta kod Pirota podobni mediji nisu pravili nikakvu frku. U nedelju, dok se katastrofa događala, većina nije čak ni izvestila o curenju amonijaka i celom jednom gradu koji se našao na udaru opasnog otrova. Kasnije su objavili poneku vest, ali bez preteranog unošenja u čitavu priču. To je sasvim razumljivo. Da su u pitanju nekakve “Kurtijeve cisterne s amonijakom”, lako bi se snašli i vlast i mediji. Na sva zvona bi udarili kako zli Albanci potrovaše nevini srpski narod, dok Evropa i svet to mirno gledaju.

Jesmo li doista bića vječitog samo-opraštanja? Je li već svatko od nas onaj koji u nedogled odlaže bilo kakvo sretanje sa sobom? Odložena jesamoća. Do te opružavajuće točke, pred izdahni ropac. Prazne sobe. Ispražnjene.

Ispada nikome nije bitno sve ono o čemu se pričalo prije prvenstva. Poginuli radnici, nepoštivanje ljudskih prava, činjenica da je domaćinstvo rezultat korupcije i tako dalje. Svi pričaju o jednom od najzanimljivijih i najbolje organiziranih prvenstava u povijesti.

Nepotrebno je naglašavati da svi zastupnici kosovskog zaveta i nebeske Srbije žive na račun građana, i to vrlo udobno, pa je njihova zanebesanost čvrsto utemeljena u ovozemaljskom carstvu. Na mitološkim nacionalističkim pričama počiva džinovska piramida korupcije, privilegija i sveopšte pljačke sopstvene zemlje. Razumljivo je što pripadnici privilegovane elite istrajavaju na pravljenju magle od kosovskih božura, ocila, lažnog patriotizma i imperijalnih težnji.

Vladimir Nabokov je napisao da je pisanje uzaludan posao ako prije svega ne podrazumjeva umjetnost posmatranja svijeta kao mogućnost za književnost.

Gledajući film Buntovnik bez razloga (1955)

U bolničkoj sobi šibao bi monologe, pa se derao o tome kako bi dramaturški razriješio neku scenu u tkoznakojoj predstavi, kakve kostime trebaju nositi, koje scenografije imaju male replike u radionici teatra. Mama je prva opazila te epizode „neprepoznavanja ikog“, koje je maskirao tiradama i monolozima.

Zadnjih par godina na Djeda Mraza me redovito podsjete i funkcioneri Stranke demokratske akcije. Ove godine to je učinio Edin Ramić, federalni ministar za izbjegla i raseljena lica. Pozivajući se na princip nediskriminacije i poštivanja prava i sloboda svih uposlenika Ministarstva izrazio je bojazan da bi posjet Djeda Mraza njegovom Ministarstvu mogao povrijediti vjerska osjećanja nekih od zaposlenika.

Nema zime za sumanutu nacionalističku politiku koja je razvalila komšiluk, a Srbiju dovela do civilizacijske katastrofe i nezapamćenog moralnog sunovrata. I kad Vučić jednom zglajzne sa vlasti, sve će se nastaviti po starom, pod sloganom “I posle balvana – balvan”. Kako je krenulo, taj proces truljenja će trajati dok poslednji Srbi ne stanu pod onu poslovičnu šljivu. A i to stablo će na kraju poseći da bi od njega napravili barikadu.

Malo toga ukazuje da je ovdje bila riječ o klasičnom pljačkaškom pohodu pa možemo izvesti i zaključak da je „gašenje“ mostarske Saborne crkve poruka malobrojnoj srpskoj zajednici u Mostaru. Crkva s ovakvom vrstom poruka teško može ostati istinski Saborna a vrlo lako se može pretvoriti tek u spomenik nekom iščezlom vremenu i narodu. Zato je jako važno da javnost sazna imena i motive onih koji su počinili ovo djelo.

I tu se odmara sljepoočnica, oslonjena na zavjesu dok gledam kroz prozor s Crvenog solitera na zamagljen grad, na ovu tužnu zemlju, pocrnjele male prilike koje se, sve rijeđe vuku cestom...

Taman kad je Srbe sa Kosova izveo iz institucija i dijalog vratio na početak, Kurti i nepokorni Srbi mu udariše čarlamu, i to u skladu sa kosovskim zakonima. Ako se pojave neki Srbi s Kosova koji su skloni saradnji s Albancima, koji bi da rešavaju svakodnevne probleme svojih sunarodnika a ne da ih uvećavaju, koji ne pristaju na kriminalizaciju društva i otvoreni su za dijalog, propade velikosrpskim nacionalistima najveća svetinja - Kosovo kao trajni izvor sukoba i večni izgovor za zapuštenost srpskog društva.

Što je sila povijesti u odnosu na naše male, osobne tuge i tragedije? Zašto nam se sudbina „našeg“ naroda natura kao bitnija od naše osobne sudbine?

Što nije dospio NATO, pa i sami njemački nacisti koji su ga i napravili, izglasao je srpski parlament. Svaki građanin Srbije platit će iznad 5 eura uklanjanje (izmještanje) Starog savskog mosta na neku suhu lokaciju, i pravljenje novog. Jasno, minirat će ga, pita Lj. Neće, velim joj, plan je da ga demontiraju i smjeste negdje na suho.

Mnogi iz njegove generacije su se igrali sa smrću. Brzo ih je i progutala ali njemu je i ona bila eksperiment. Volio je život i bio sam uvjeren da će ta ljubav pobijediti, da će dočekati duboku starost kao neki žilavi Irski pijanac, i bio je na dobrom putu. Ali, ta poruka, te noći, prije par tjedana, oh, odmah sam osjetio, dolazi od čovjeka kojeg muči nesanica u bolnici. A zaspati ne može jer se plaši da će to biti onaj zadnji, vječni san.

Kako običan smrtnik da mirno otvori knjigu pesama i čita čoveka koji je poboden u stih, pa iz te uzemljene pozicije kolokvira sa čitavom istorijom, tradicijom i kulturom srpskog naroda, a pritom je i misleće biće koje grmi na sav glas, i to isključivo o egzistencijalnim pitanjima srpskog bića i žića, jer ga ništa drugo pod milim bogom ne interesuje? Međutim, kad zaroni u dubine prehvaljene poezije, brzo shvati da se našao u plićaku.

Umjesto predstavljanja momčadi medijski uvod u Mundijal u Kataru bile su reportaže i dokumentarci o korupciji unutar FIFA – e i stradanju stranih radnika na gradilištima u malenoj zemlji koja nije imala nikakve preduvjete za organizaciju ovakve vrste događaja. Sve to doprinosi gorkom okusu kojeg čovjek osjeća dok gleda utakmice ovih sumornih zimskih dana.