Iz Crvenog solitera: Naći će tebe slovosječa

Od 33.500 Jevreja koji su živeli na teritoriji Srbije pre okupacije, dvadeset sedam hiljada (80 posto) ubijeno je tokom Holokausta. Osim srpskih Jevreja, među Jevrejima ubijenim u Srbiji bilo je i hiljadu jevrejskih izbeglica iz srednje Evrope (najviše iz Austrije i Čehoslovačke) koji su 1939. godine brodom krenuli iz Beča niz Dunav u nadi da će stići do Palestine, ali je to putovanje prekinuto u Srbiji kada se Dunav zamrzao tokom zime. Ta velika grupa izbeglica poznata je kao Kladovski transport (po gradu gde su zaustavljeni). Kada je Srbija okupirana 1941. godine, izbeglice su zatočene u koncentrancionom logoru u Šapcu, muškarci posebno, i svi su ubijeni u talasu odmazdi 12. i 13. oktobra 1941. Žene su transportovane u koncentracione logore u Beogradu i tamo gasom ugušene.
U martu 1944. godine, u okviru SS operacije "Sonderaktion 1005", jednoj grupi Jevreja i Roma, koji su dovedeni s raznih strana, naređeno je da iskopaju i spale tela sahranjena u masovnim grobnicama u Jajincima, na periferiji Beograda.
Nakon što su završili ovaj jezivi posao, ubijeni su. Nemci su onda na sedam kamiona natovarili pepeo spaljenih i bacili ga na ušću Topčiderske reke, na beogradskoj Čukarici.
Lokalni stanovnici su prosejavali pepeo u potrazi za vrednim predmetima - najčešće zlatnim zubima ili prstenjem - što su onda prodavali na beogradskim pijacama. To je trajalo oko mesec dana i nazvano je 'Čukarička zlatna groznica'..

Jelena Subotić, "Žuta zvezda, crvena zvezda" (Sećanje na Holokaust posle komunizma)

* * *

Četverogodišnjoj Milici na stepenicama Crvenog solitera pričam o laticama, o medu, o pčelama i pokazujući joj pčelu kazujem kako je rikošetirala od laticu. Sada joj dakako moram objašnjavati riječ rikošetirati, i govorim kako metak udarivši u zid promijeni pravac, i da se to zove rikošet.
Šutimo. Nije dobro, mislim.
Pa dobro kome je do ispaljivanja pčela, kaže onda Milica.

Kad je imala 14, pa 24 godine, pokušao sam opet ispričati Milici o laticama i rikošetiranju pčela o latice. Opet neće biti dobro, pomislim.
Ti, još uvijek, u dolasku pčele u cvijet - rat vidiš, kaže sada Milica, a ja već jedem med.

* * *

Odrani, ukočeni, plavičasti, kruti, napola prepiljeni kunići, pripravljaju ih za sušenje, za sušanu, već usoljene, "pajcovane" nakukavaju ih jednog uz drugog.
Kaplje im s usnica i muhe se nahvatavaju na sol i njima se oči razrogačuju.

I dunja je prvo cvijet, pa sjećanje na bakin ormar. Treba biti oprezan.

U vrućem pepelu može biti zlatni zub.
I zvijezda crvena u licu, ima žuto srce.

* * *

Zastave čuvaju sjeme kočeva.
Mahovina se nahvata riječima na sjevere
Pa i kad se izgubiš –
Naći će tebe slovosječa
Samo sjedi. 

S balkona na devetom katu Crvenog solitera vidim bivšu tvornicu celuloze i papira "Celpak". Devastiranu, dakako. Kažu da je tvornica zapravo bukvalno "prebačena" odnekud iz Njemačke, kao dio ratne reparacije Jugoslaviji, nakon Drugog rata.
Godinama nakon "našeg" rata, tvornica je sustavno pljačkana i na koncu su ostale zidine. I dimnjak. Kao scenografija.
Ta me pak priča vodi ka Tarkovskom i STALKERU. Film je proslavljeni redatelj snimao u Estoniji, na prostorima uz rijeku Jagalu i napuštenu hidroelektranu. Nedaleko od elektrane, uzvodno, nalazila se tvornica celuloze i papira, koja je u rijeku ispuštala kemijski otpad a koji se mogao vidjeti kao pjena na površini Jagale. Neraščišćen devastirani teren, tragovi razornih eksplozija, o, bio je to i scenografski izazov za Andreja T.
STALKER - a (anđeo, sveti čovjek, šunjač) je otpočetka pratila nevolja. Jedna za drugom.
Neću ih nabrajati, tek - Andrej je umro od raka pluća. Od iste bolesti umrli su i njegova supruga Larisa i glumac Anatolij Solonjicin. Stručnjaci su povezali ove smrti sa snimanjem STALKERA, jer je zrak kod napuštene estonske elektrane bio zagađen. Uskoro su od iste dijagnoze podlegli i glumci Nikolaj Grinjko i Aleksandar Kajdanovski, kao i montažerka Ljudmila Fejginova. Scenarista Arkadij Strugacki poginuo je u požaru koji je uništio i grube kopije prvih verzija STALKERA.
Slovosječa, tražitelj, onaj kojega se i šunjač boji.

Posljednji film Andreja Tarkovskog snimljen u SSSR-u.
Ubrzo je protjeran zbog širenja antisovjetske propagande (!?)
Umro je i sahranjen u Francuskoj.
Na spomen-ploči stoji Larisin oproštajni epitaf: ČOVJEKU KOJI JE VIDIO ANĐELA.

Naći će tebe slovosječa, samo sjedi.
Pepeo je prosijan. 

(zurnal.info)