Srpski dobrovoljci se bore na ruskoj strani još od prve invazije Rusije na Ukrajinu iz 2014. godine. Nadležni organi im gledaju kroz prste, jer je Srbija odavno ruskokolonaška država, pa im sude kad baš moraju i to krajnje blagonaklono. Viši sud u Beogradu je do početka 2018. godine osudio 28 državljana Srbije zbog učešća u ratu u Ukrajini. Samo četvorica su zaglavili zatvor, a svima ostalima su izrečene uslovne kazne i nalaze se na slobodi.

Previše pisati o ovoj budalaštini nema nikakvog smisla. Razumijem kad dođu hajvani. Ali dragi moji, jel'  se onako dočekuju gosti?

Istinsko čitanje mora ostavljati prostor slobode tekstu. Čitanje ne smije davati identitete i učitavanja naših značenja. Tekst i čitanje se moraju poštovati, jer taj je susret čudo. Veliko čudo pahulje, etiketa na mirotvoritelju. Čudo izdaje.

Pokazalo se da su nacionalisti lažni rodoljubi, jedva su dočekali prvu priliku da izdaju sopstvenu zemlju i narod, a protiv okupatora su se borili oni koji su bili oklevetani kao antisrpski, nenacionalni elementi - internacionalisti i komunisti. Potonji su uspeli da poraze fašiste i njihove pomagače, pa su pola veka držali nacionalizam na lancu, koliko su mogli. Potom je usledila obnova i izgradnja nacionalističkog zloduha, a obnovljena je i stara dobra praksa klanja drugih naroda i povremenog ubijanja nepoćudnih pripadnika sopstvene nacije.

Do sada su političari iz Federacije, čim se Dodik približi “crvenoj liniji” trčali kod zapadnih saveznika i tražili od njih da ga zaustave. Ali, šta sada, pošto u posljednje vrijeme govore da nam Zapad baš i nije neki prijatelj? U kojem smjeru sada trčati? Jer, to su bile njihove jedine konkretne akcije.

"Zidovi mogu biti podignuti između dviju polovica nekoga grada, ali i između riječi i humanoga konteksta." Tako završava uvod, koji George Steiner (na kojega me u ovom kontekstu uputila izvrsna dr. Marija Ott Franolić) piše za sopstvenu zbirku eseja "Jezik i šutnja", 1967. godine. "Akrobatika zaborava", "njemački precizan do mučnine", to su sintagme kojima barata Steiner uviđajući dehumanizirajuću moć nacističkog poimanja jezika. Kad jezik se pojednostavi da bi došao do uma ogromne većine.

Jedna od vijesti koje sam željno iščekivao na početku nove godine jeste rasplet situacije oko izbornika nogometne A vrste Bosne i Hercegovine. Što se toga tiče sve je djelovalo uobičajeno suludo, dapače paradoksalno. Isti savez koji je Ivajlu Petevu dao potporu nakon katastrofalnih kvalifikacija za SP odlučio je izborniku izglasati nepovjerenje nakon što je uspio osvojiti skupinu Lige nacija. Stvar je odavno jasna, a ova činjenica ju je dodatno osvijetlila: treba mijenjati savez a ne izbornike!

Dok su mobilisani mladići davali život za otadžbinu i ratne profitere, Vučiću je ta ista otadžbina dala stan od 117,5 kvadrata na Novom Beogradu, da mu se oduži za sve zasluge u gušenju medijskih sloboda i cenzurisanju izveštavanja o ratnim događajima, sa posebnim naglaskom na ratne zločine, masovna proterivanja Albanaca, hladnjače i masovne grobnice. Nije to jedina razlika između srpskog i galskog vođe. Za razliku od Vučića, Drmatoriks ne pljačka svoje Gale, ne ponižava ih, ne teroriše i ne tretira ih kao gomilu maolumnika.

Za polijetanje jednog leptira, veli Klodel, trebaju cijela nebesa. Tako i za slijetanje, istog leptira, treba sva zemlja. Sva je zemlja melpomenilište Talije.

Sve maštarije o ljepšem, pravednijem svijetu stanu u trenutak zamjene kalendara. Tako i ja, sasvim prostodušno, snatrim kako će sve biti drugačije, promijeniti se preko noći; da ću oči tog prvog jutra nove godine otvoriti svjetlosti ljepšeg i plemenitijeg svijeta i da će stoljeće u kojemu živimo postati blagonaklono

Sedam podsjetnika i sedam pjesama za kraj godine...

Ova novogodišnja bajka obradovala je vascijeli bosanskohercegovački ološ. Raduju se tajkuni, ratni profiteri, perači novca, ucjenjivači, dileri, prodavci diploma i radnih mjesta, posrednici na crnom tržištu, politički i nacionalni prekonoćni konvertiti i slični šljam jer im se konačno vjeruje da im je milione poslala tetka iz Amerike.

Nepotrebno je napominjati da od hemijskog incidenta kod Pirota podobni mediji nisu pravili nikakvu frku. U nedelju, dok se katastrofa događala, većina nije čak ni izvestila o curenju amonijaka i celom jednom gradu koji se našao na udaru opasnog otrova. Kasnije su objavili poneku vest, ali bez preteranog unošenja u čitavu priču. To je sasvim razumljivo. Da su u pitanju nekakve “Kurtijeve cisterne s amonijakom”, lako bi se snašli i vlast i mediji. Na sva zvona bi udarili kako zli Albanci potrovaše nevini srpski narod, dok Evropa i svet to mirno gledaju.

Jesmo li doista bića vječitog samo-opraštanja? Je li već svatko od nas onaj koji u nedogled odlaže bilo kakvo sretanje sa sobom? Odložena jesamoća. Do te opružavajuće točke, pred izdahni ropac. Prazne sobe. Ispražnjene.

Ispada nikome nije bitno sve ono o čemu se pričalo prije prvenstva. Poginuli radnici, nepoštivanje ljudskih prava, činjenica da je domaćinstvo rezultat korupcije i tako dalje. Svi pričaju o jednom od najzanimljivijih i najbolje organiziranih prvenstava u povijesti.

Nepotrebno je naglašavati da svi zastupnici kosovskog zaveta i nebeske Srbije žive na račun građana, i to vrlo udobno, pa je njihova zanebesanost čvrsto utemeljena u ovozemaljskom carstvu. Na mitološkim nacionalističkim pričama počiva džinovska piramida korupcije, privilegija i sveopšte pljačke sopstvene zemlje. Razumljivo je što pripadnici privilegovane elite istrajavaju na pravljenju magle od kosovskih božura, ocila, lažnog patriotizma i imperijalnih težnji.

Vladimir Nabokov je napisao da je pisanje uzaludan posao ako prije svega ne podrazumjeva umjetnost posmatranja svijeta kao mogućnost za književnost.

Gledajući film Buntovnik bez razloga (1955)

U bolničkoj sobi šibao bi monologe, pa se derao o tome kako bi dramaturški razriješio neku scenu u tkoznakojoj predstavi, kakve kostime trebaju nositi, koje scenografije imaju male replike u radionici teatra. Mama je prva opazila te epizode „neprepoznavanja ikog“, koje je maskirao tiradama i monolozima.