Spori kadrovi: Noću sam joj čitao A. Fadejeva

Spori kadrovi - scene koje nestrpljive osobe obično preskaču kada gledaju akcione filmove.

FADEJEV

Roman “Poraz” ruskog pisca Aleksandra Fadejeva prvi put je štampan u Moskvi 1927. godine. Gorki je rekao da on predstavlja “široku istinu i veoma darovitu sliku građanskog rata”, što je u to vrijeme bila najbolja moguća preporuka. Sovjetski kritičari proglasili su roman “prvim djelom socijalističkog realizma”,  koji je ubrzo proglašen za jedinu poželjnu književnu formu. Fadejev je na jednom predavanju mladim piscima objasnio je da je osnovna misao njegovog djela selekcija ljudi koju donosi revolucija. 
“Sve što je neprijateljsko – revolucija briše. Sve što je nesposobno za pravu borbu, što se slučajno našlo u taboru revolucije – to otpada, a sve što je izašlo iz pravih korijena revolucije, iz milionskih narodnih masa – to se kali, raste i razvija u toj borbi.”
Nakon uspjeha romana, Fadejev je postavljen za generalnog sekretara Saveza sovjetskih pisaca. Bilo je to doba najžešćih Staljinovih čistki, u kojima je učestvovao i pisac “Poraza”. Navodno zbog griže savjesti, a prije zbog odustajanja društva od socijalističkog realizma, ubio se tri godine nakon smrti diktatora. U oproštajnom pismu iz 1956. godine napisao je da su najbolji literarni talenti istrijebljeni i da ne može nastaviti živjeti jer je umjetnost, kojoj je posvetio život, “uništena uobraženim i glupim rukovodstvom partije”.

“Poraz” je objavljen 1965. godine u popularnoj biblioteci “Reč i misao”, koju je beogradsko izdavačko reduzeće “Rad” štampalo u ogromnim tiražima. Zbog te knjižice, Aleksandar Fadejev pojavljuje se u “Rusiji”, najljepšoj pjesmi koju je napisao Vlada Divljan. Nalazi se na albumu Idola “Odbrana i posljednji dani”. 

“Ja sam još studirao
ona je radila
noću sam joj čitao A. Fadejeva”

Divljan je poslije pričao da je Fadejev sasvim slučajno ušao u pjesmu. Mala knjiga koju je čitala njegova mama stajala je na polici u roditeljskom stanu. Ime njenog autora lijepo se rimovalo sa ostatkom strofe koju je pisao. Tek tako, bez drugog razloga. 
Zašto da ne? Ne moraju sve stvari na ovome svijetu imati dublje, revolucionarno značenje.

SIMIĆ I OLOVKE

Otišao je Charles Simić, divan pjesnik. Volio sam čitati njegove pjesme, ali i sve drugo, recimo lijepu posvetu grafitnim olovkama. Pisao ju je za New York Review Of Books, čitao sam je na Peščaniku, u prijevodu Slavice Miletić.

“Voleo je da piše grafitnom olovkom zato što mu je rukopis onda bio vrlo nečitak. Tako nikad nije morao da se stidi onog što je napisao. Kasnije bi se udubio u škrabotine i pokušao da odgonetne šta je to, za ime boga, rekao. Kad nije imao sreće, zatražio bi pomoć od svoje žene. Ona ga je neprestano iznenađivala divnim rešenjima koja su zvučala bolje nego išta što je napisao u svojoj glavi. Spoj realnog i zamišljenog – zar poezija nije upravo to?”

U staroj džezvi čuvam komadiće grafitnih olovaka. Džezvu mi je poklonio otac kada je otišao u penziju. U njoj je cijeli radni vijek kuhao kafu na poslu. Olovke je koristio moj sin dok je učio pisati. Oštrio ih je i odbacivao kada dosegnu veličinu palca, a ja sam ih skupljao. Teško se odvajam od takvih, nekada korisnih predmeta koje su koristile drage osobe. Kao da im pokušavam produžiti vijek. Možda Simićev esej volim i zbog toga što mi daje dobro opravdanje za gomilanje predmeta.

“U doba kompjutera i smartfona, kada drvenim olovkama preti istrebljenje, budite ljubazni i obzirni ako slučajno nađete patrljak olovke u nekoj javnoj biblioteci ili u mesari koja je će uskoro biti zatvorena zbog bankrota. Budite sigurni da on ima istoriju. (Svi je oni imaju.) Ako ste dobri Samarićanin odnesite olovčicu kući i pohranite je na sigurno mesto u svojoj sobi, pa će vam jednoga dana kada budete dokoni, iznesete je iz skrovišta i nežno položite na dlan, ispričati priču o svom životu.”

BLOK

Ljudi odjednom iskorače iz magle, maskirani kapuljačama i šalovima, kao u starim filmovima. Uplašimo jedni druge, pa kašljucamo od stida.  
Prednovogodišnja euforija izopačila se u postprazničnu depresiju koja se može osjetiti, udahnuti, namirisati, skoro opipati. Gusta je i otrovna. Teško dišemo, ali niko se zbog toga ne brine, ovdje uvijek postoji veća opasnost, vreba preči rizik.
Povodom drugačijeg nasilja Aleksandar Blok je napisao:
“Gušimo se, svi ćemo se ugušiti. Globalna revolucija pretvara se u globalnu anginu.”

DJECA

“U zgradi sada imamo dvoje djece, nedavno je doselio jedan mladi bračni par”, kaže mi mama, pa se hvali:

“Godinama nismo imali nijedno, a sada – dvoje. Komšija kaže da ćemo im napraviti igralište.”

Odrastao sam u toj zgradi. Nedavno su ispred nje postavili dvije klupe. Lijepe su, ali nikada nisam vidio nekoga da sjedi na njima. Mama kaže da ne dolazim često, inače bih vidio. Sa zgrade otpada fasada, svaki dan se sve više kruni. Ne vide se grafiti koje smo pisali kao djeca. Uzimam jedan komadić fasade i trljam ga između prstiju. Sivi grumen pretvorio se u prašinu boje zlata.

(zurnal.info)