Za sve ove godine nije mogla biti kupljena garnitura novih posteljina u bolnici?! Nije bilo love, sve ove godine, za čiste pidžame i posteljinu. Kako je u Jugoslaviji ta posteljina postojala i za tri promjene u 7 dana? Razumijem da Doras ne može sebi priuštiti "gama noževe" za operacije tumora mozga, ali plahte, sestre i braćo...

Nezadovoljstvo raste, a naprednjaci samo pothranjuju osećanja besa i rade u korist sopstvene štete. Ne mogu protiv svoje prirode, to je prosto jače od njih. Mada, svi ti sumanuti postupci, iživljavanja nad žrtvama i ožalošćenima, ruganje bolu, neljudska okrutnost – možda će se jednog dana isplatiti naprednjačkoj bulumenti. Ako jednog dana budu odgovarali za svoja nedela, mogli bi pomenute objave, izjave i statuse mirno da prilože kao dokaz o sopstvenoj neuračunljivosti.

Žalosno je da u 21. stoljeću nade treba polagati u stvaranje fondova koji će praktički otkupljivati slobodu medija i medijskih poslenika. I u činjenicu da nas ne mogu baš sve pohapsiti pa se može računati i na solidarnost kolega. Ali tko će osloboditi sudstvo i pravni sustav u cjelini? Ili pak sve ovo vodi tome da diktatura nema lice već diktator ima postati državni/činovnički aparat sam po sebi?

Srednjoškolski profesor "nečega", filmofil, nevjerojatno obrazovan, govorio je nekoliko jezika, jedno vrijeme živio u Parizu, bio je tada već posve sam, autoizoliran, jedino još u kontaktima sa doktorom Slobodanom Zecom i slikarom Radetom Soviljem.

Mi smo stvorili čitave matrice potpuno nove pismenosti - predoziranje medijskim slikama nasilja, kojima se poništava mišljenje i dodaje nesvarljivost količinom neprocesuiranih informacija - nasiljem - koje impostira nekorisnu pismenost u katatoniju, pisao sam o tome, pomislio sam. Ali, ja nisam Bernhard, i takva više nije moja rečenica. Umjetna inteligencija kaže - ruža je cvijet.

Svi znamo vrlo dobro ko su ljudi na vlasti. Znamo da njih ne zanima naša dobrobit, da su tu samo zarad novca i moći, da se ponašaju kao razbojnička banda, da su uzurpirali i zarobili državu, da ponižavaju i zlostavljaju društvo svim silama. Međutim, ipak je nerazumljivo zašto čak i u ovako tragičnim okolnostima nisu u stanju da odglume empatiju i ljudskost.

Stvorit će to kolektivni ožiljak i u skoroj budućnosti uvelike odrediti naše živote, svijet oko sebe od tada gledamo drugačije, s još više tuge, zazora i straha koji će uslijediti nakon što nas popusti bijes jer smo svi pohrlili tražiti krivca. Ja sam ga našao u ekonomskom sustavu. Isprva.

Problem je u tome što ratni zločinci uživaju privilegovan status upravo zbog dela koja su počinili, a ne uprkos njima. Naprednjačka vlast zlikovce tretira sa osobitim poštovanjem i uvažavanjem, odajući počast njihovom učešću u udruženom zločinačkom poduhvatu. Njihovo ponašanje je logično, jer su Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin i slični jastrebovi bili deo istog poduhvata kao i generali kojima je presuđeno u Hagu, samo su bili raspoređeni na druge dužnosti.

Uz prvi maj podsjećamo na "lice sa hiljadarke" - čeličanca Arifa Heralića...

Kad se već pije, neka prva zdravica, prije nego nam alkohol počne mutiti pamet, bude posvećena onima koji su izborili osmosatno radno vrijeme u ovim vremenima kad se granica između radnog vremena i onog „slobodnog“ opet počela brisati. Možda tako nećemo dopustiti da nam živote potpuno preuzmu poslovi umjesto druženja s dragim ljudima ili čitanju knjiga, odlasku u kazalište ili pak običnom buljenju u plafon i kontemplaciji.

.. šta mi, tko mi, što mi uopće hoćemo, na koju stranu - jesmo li za to da budemo dio Europe (i spasimo se bijede koja će nas pojesti, samoizabrana odluka da preživimo kao narod koji govori neki jezik, proizvodi inžinjere i pjesnike, liječnike i bageriste...), ili smo pak zato da se zatvorimo, samoizoliramo, odlučimo da poriktamo sat i kalendar kako nama odgovara! Kao - "dosta je bilo!" Mi ćemo odlučiti kada nam je u historiji najbolje bilo, i bit ćemo u tom vremenu i toj godini.

Malo znam o moru, da bih ga sebi približio pripisujem mu osobine koje mi prijaju. U žudnji, pamtim ga ljepšim nego što ono može biti. Moje more zavodljivije je od stvarnog.

Niški lekari odbijaju da ih nazivaju herojima, kažu da su samo radili svoj posao, te da novac nije bitan, mnoge stvari se mogu izmeriti novcem, ali ne i vrednost ljudskog života. Kažu i da ne žele nikakav orden, jedino što traže jeste da im nadležni obezbede još jednu EKK mašinu (aparat koji tokom operacije preuzima ulogu pacijentovih srca i pluća). Imaju samo jednu takvu mašinu, a i nju su dobili kao donaciju Ambasade SAD-a i Komande američke vojske za Evropu.

Gadljivo je gledati tu silnu pohlepu i zlobu kojom se iscrpljuje, danas već davnim, ratom ojađena zemlja. Odavno je već jasno da dosadašnji glavni politički akteri iz partijskih i osobnih interesa nisu imali namjeru  stvoriti funkcionalne institucije sustava. Dapače, to bi bilo izravno sukobljeno s njihovim partijskim interesima.

Književnost treba da se bori protiv zla, a ne protiv dosade, napisao je Brecht, a jednom citirao je Danilo. Srpskohrvatski se odao nekrologiji.Kaže mi prijatelj Mišo M.: evo, Darko, čak ni AL ne razlikuje srpski od hrvatskog!

I posle svih afera, skandala, korupcije, laži, prevara, nasilja, zarobljavanja društva i države i ostalih sumanutosti, istraživanja pokazuju da bi za SNS glasalo 40 posto birača. Ne treba se onda čuditi što su naprednjački funkcioneri postali tako opušteni da mrtvi hladni opravdavaju kršenje zakona, nameštanje tendera i korupciju.

Koliko se ni o čemu ne vodi računa jasno je kada čovjek pogleda s kojom mukom autobusi ulaze u kružni tok. Doslovno se provlače kroz uzani kolovoz i pri skretanju se naginju toliko da vam se učini kako će se prevrnuti. Eto još jednog dokaza kako se u Mostaru a i diljem BiH sve gradi i projektira potpuno zanemarujući namjenu i kontekst u kojemu se objekti u izgradnji nalaze.

Radio vijest o nekom prazniku i proslavi u Kini i da će u tri dana pojesti dvadeset milijuna pasa. Okrećeš dugme, tražiš muziku.Orošeno brašno na prozorskom staklu vodenice curi kao bijeli mulj. Dječaci se na groblju, gdje bi da je najčišći snijeg, potrbuške slikaju raščerečeni. Praznine je oko mene zapravo premalo i bijeli je dim zauvijek pidžama smrti nečije ispuštene duše.

Kad neka propagandna floskula bude ponovljena deset hiljada puta, na kraju se na nju priviknemo, koliko god budalasto zvučala. Negiranje drugih nacija postalo je nešto toliko uobičajeno u srpskom javnom polju da se tome više ne čude ni oni koji o tome kritički pišu. Šta drugo očekivati od javnosti koja je već decenijama ogrezla u nacionalističko bulažnjenje?