Neki se čovjek, u nekome selu, predstavljao kao ratni zločinac kojeg progoni Tribunal i molio seljane da ga udome, sakriju, zaštite, nahrane, jatakuju… I pola godine tako.

U zemlji u kojoj je parametar normalnosti Bakir Izetbegović muškom insanu prosto dođe da obuče žensku odjeću, zabije si iglu u ruku i tako odparadira u tri pizde materine, što dalje od sdaovskog begovata.

Putinova propaganda i ne nastoji da ubedi razumne ljude u bilo šta, ona se ne obraća onima kojima je stalo do prave istine, onima koji tragaju za stvarnim stanjem stvari. Putinova propagandna mašinerija obraća se drugoj vrsti ljudi, onoj koja ne traži istinu da bi delovala u skladu s njom, već ište samo autoritet i silu kojima će se pokoriti

Mi nastavljamo da živimo kroz naše potomke, koji su isti kao mi. I istorija je, otud, tek loša beskonačnost: ona je poput pokvarene ploče – neprekidno u kretanju, neprekidno u ponavljanju iste sekvence. “I ništa novo pod kapom nebeskom...”.

Ako se čudo desi pa se ministar Delić zaista iskreno udubi u problematiku obespravljenih, ranjivih, diskriminisanih, možda će naučiti kako da ih razumije. I možda, imamo pravo da maštamo, usput shvati šta je prava poruka Povorke ponosa.  

Mi nemamo javnost, samo tajkuniziranu buljumantu elementarno nepismenih u – etiketarnici, koja naravno funkcionira po principu – etikecija po naciji, po vjeri, po spolu, po veličini, po boji očiju.

Posljednjih godina sve katastrofe koje su zadesile čovječanstvo dokumentirane su i analizirane kao nikad u povijesti. Ono što me je najviše, da jednostavno kažem, nerviralo jeste to da u većini tih analiza nitko nije kao glavnog krivca za svaku od tih katastrofa apostrofirao ekonomski poredak.

Vulin se posebno zahvalio Vučiću kog je nazvao predsednikom svih građana Srbije, ali i predsednikom svih Srba na planeti Zemlji i u obližnjem svemiru, ponavljajući po ko zna koji put svoju ideju o srpskom svetu koji se prostire daleko van granica Srbije, a kojim treba da vlada jedan vrhovni vođa, onaj koji je zaslužan i za Vulinovo političko postojanje.

Putin je srušio Ukrajinu. Zapad će je graditi. Ukrajinci će sve to platiti. To se zove održivi razvoj.

Na koncu kupujem – malog keramičkog pajaca, tri klikera kakva nisam vidio od djetinjstva (plavca i crvendaća), zatim minijaturni stakleni globus (okrnjen na afričkom kontinentu), džepni vergl s Mozartovim likom ispod perike, posivjele kapetanske epolete, privjesak za ključeve - ondulirana pudlica napunjenu vatom. Kupujem dakle, čitavo kamerno smetljište ničemu korisnih sitnica iz prošlosti.

Gledajući film Blackthorn (2011): Nedavno su istražitelji modernom opremom analizirali ostatke tijela koja su nađena na lokaciji gdje su, kako su svjedoci tvrdili, sahranjeni Butch i Sundance. Tamo ih nisu našli...

Pošto je Partizansko groblje u zoni odgovornosti HDZ-a jasno je na čiju adresu treba slati pritužbe. Njihovo je da riješe svoje nacističko smeće ispred svojih vrata i vrate dostojanstvo gradu u koji se zaklinju. Inače, gospodo, zašto živite u Mostaru ako ga mrzite?

Poređenje Srbije i Ukrajine je bezobrazno i nadasve glupo, jer NATO intervencija nije došla iznebuha, već nakon mnogo godina Miloševićevog divljanja i nebrojenih ratnih zločina. Džaba se Vučić pravi neobavešten i naivan.

Za Milorada Dodika čerga nije zajednica, nije ni dio tradicije, ponajmanje simbol slobode. Čerga je samo uvreda. Na ovu rasističku izjavu niko nije reagovao.

Kad ti katolički popovi hvale siromaštvo – pa može li ljepše od toga? Gotovo jednako lijepo je kad ti ruski i srpski popovi stanu ružiti nacionalizam, koji je njihova jedina religija. Doživotno si obezbijeđen unutar najmoćnije organizacije na svijetu, dok ne umreš imaćeš sve što ti treba, sve, pa i dječake, a ljudima koji se bore za svaki zalogaj sereš o tome kako su srećnici jer su siroti – jer samo će oni biti spašeni.

Slobodan i Tuta su igrali šah. Goran Adolf i Naser kibicovali, te zajebantski komentirali. U Haagu je bio kišovit dan, i rođendan Alagićev... Skupili smo lovu, pa je Štela iz kantine donio soka i kekse.

Na neki način, njegova karijera i njegov život su metafora ovih prostora. Tko zna koliko je Baka mogao u karijeri da nije bio belajbeg? Tko zna koliko smo i što smo sve mi mogli postići da nije bilo što je bilo. On je, dakle, metafora za naš omiljeni hobi, šbb kbb (što bi bilo kad bi bilo) povijest. Nikad ostvareni potencijali, nikad dosegnute visine

Lavrovljeva poseta je propala jer ruski zvaničnici, koliko god prezirali svaki oblik poretka i zakonitosti, ipak moraju da poštuju zakone fizike, hteli-ne hteli. Pritom nije jasno ni kako je do dogovora o poseti uopšte došlo, da li je Aleksandar Vučić pozvao ruskog ministra da svrati na čašicu razgovora ili se Lavrov sam pozvao, a takva ponuda se u putinofilnoj Srbiji ne odbija.

Kad god da smrt dođe, učiniće nam se da je došla prerano. Pomislićemo: šteta, kakva šteta, jer ostao je još mnogo toga što sam trebao završiti. Ne i ja. Jer mislim da život – to je tako mnogo vremena za tako malo stvari.