Skroz Sarajevo: Djeca državu su 'sovala, koja tek što se osnovala

Film “Skroz Sarajevo”, reditelja Nenada Đurića, gledao sam u jeku predizborne kampanje. Pokazalo se, u pravo vrijeme. 
Film je dinamičan, nema opštih mjesta karakterističnih za biopice - poput idiličnih flashbackova na djetinjstvo, koji samo usporavaju radnju. Nema ni stručnih analiza kojekakvih stručnjaka koji, pored živog autora, objašnjavaju šta je on htio da uradi, samo mnogo komplikovanije i dosadnije. I inserti pjesama pažljivo su birani, ne kao presjek najvećih hitova, koji će osigurati dodatnu zaradu od soundtracka, nego tako da naglase određenu temu o kojoj se govori.  
Za sve faze razvoja benda pronađeni su odgovarajući, interesantni sagovornici, tu su bivši i sadašnji članovi grupe, saradnici poput Seje Sexona, Ede Majke, Marka Louisa, Bureta iz Siktera, producenta Marina Meštrovića, porodica, prijatelji, fanovi grupe… Izabran je efektan način na koji se oni pojavljuju, Adnan Šaran je svima domaćin i dok govore kamera prati njegove reakcije na izjave, uvijek jako prirodne. Ovakav način intervjua postaje posebno dramatičan tokom prisjećanja Dine Šarana na ovisničke probleme kroz koje je prolazio mlađi brat.

SLIKA DRUŠTVA

Adnan Šaran u filmu kaže da je u svoje ljubavne pjesme ubacivao politiku, pa kad se to “skaši” onda se dobije dobra slika stanja u društvu. Mislim da je i Nenad Đurić na isti način kreirao “Skroz Sarajevo”, kroz storiju o rock’n’roll bendu, kroz anegdote, priče o ljubavi i prijateljstvu, probleme sa drogom, skicirao je sliku društva. Bez obzira na šarm sagovornika, na njihov neusiljeni humor i cinizam koji neprestano izbijaju, “Skroz Sarajevo” je izuzetno teška priča o društvu koje je, čini se, bilo najzdravije onda kada mu je bilo najteže. 
Najsvjetliji dio filma, ma koliko to paradoksalno zvučalo, jeste ratni period. Sagovornici nabrajaju niz anegdota iz tog perioda - kako su na sankama vozili producenta Meštrovića, a studijsku opremu štitili tijelima kada u blizini padne granata ili kako je jedan njihov prijatelj spremao pjesmu naziva “Ljeto i maline” za koju je mislio da bi dobro predstavljala ratnu BiH na Evroviziji. Danas smiješno zvuči čak i priča kako je policija uhapsila Bureta iz Siktera zbog pjesme “Gudra”. Iako im je on cijelu noć recitovao kako bi pokazao da pjesma govori protiv droge, policajci nisu uspjeli razumjeti tekst. Naravno, sad je smiješno, onda sigurno nije bilo nimalo veselo. Sjećaju se i koncerta za MTV na kojem su se skidali goli, a zagrebački “Globus” napisao da je Edin Šaban, pjevač grupe Sikter, zbog rata postao transvestit. 

(Adnan Šaran i Enes Zlatar)

JA NEMAM SNAGE ZA TO

Prvi album Skroz snimaju u Holandiji, a Sejo Sexon ih Siniši Škarici u Croatia Recordsu predstavlja kao novu Nirvanu. I Dino Šaran taj album naziva bosanskom verzijom “Nevermind”, ako se slijedi estetski sud po kojem je “Dok čekaš sabah sa šejtanom” naš “London Calling”. Zaista, prvi album “Skroza” donio je novu energiju na poslijeratnu bosanskohercegovačku scenu, svježinu koja se nije osjetila još od nju primitivsa. Ali, album je završio vrteći se u uskom krugu poklonika, nikada ne dočekavši zasluženu, čak ni regionalnu pažnju. Nakon tog albuma snimili su još dva, što se mene tiče možda i bolja od prvijenca, naročito “Savršeni organizam”.
“Mi smo Rolling Stonesi za siromašne”, kaže Adnan Šaran, a basista Dejan Ostojić dodaje “I siromašni Rolling Stonesi”. 
U filmu su korišteni dijelovi koncerta snimljenog u RTV domu prije nekoliko godina. Grupa nastupa u “luksuznom” izdanju, s gudačima, pratećim vokalima, balerinama, gostima, pred izuzetno raspoloženom publikom u kojoj su njihovi prijatelji, porodica. Nisam bio na tom koncertu, ali sudeći po reakcijama publike, čini se da se radilo o izuzetno emotivnom iskustvu.
- Domovina se brani ljepotom, a ne ćutanjem – kaže Adnan Šaran.
Šaran kaže da niti jednu pjesmu nije mogao napisati izvan Sarajeva, da samo u tom gradu to čini s lakoćom. Ali, koliko je Sarajevo budilo njegovu kreativnost, toliko ga je i gušilo u svemu drugome.
- Bio sam na ivici samoubistva, vidio sam da nema svrhe od sviranja, ni od čega… Vidim kako se ljudi, gube, ispadaju… Meni svake godine umru tri ili četiri druga, bez rata – kaže.
Dino u filmu dodaje da je u Bosni i Hercegovini od 1992. godine samo gore i gore, da nama vladaju profiteri, kriminalci, “bagra, neljudi”, a režiser nakon toga ubacuje insert iz pjesme “ja nemam snage za to” (iz iste pjesme je i stih izdvojen u naslovu teksta)... 

(Dino i Adnan Šaran)

SVE DRUGO SU IMALI

Kako rekoh, film “Skroz Sarajevo” gledao sam tokom predizborne kampanje. Svaki put, u to doba, na površinu izbija najprljavije što ovo društvo ima. Iz straha od gubitka “malih, slatkih posjeda” političari podgrijavaju najniže strasti, potpuno ravnodušni na posljedice koje to može  izazvati. Sveprisutni su, na televiziji, u novinama, na plakatima, banderama, ispod brisača, u liftovima, poštanskim sandučićima, čini se i u prljavom zraku i zagađenoj vodi… Obećavaju ono što ne mogu ispuniti, lica zažarenih od photoshopa i bolesne ambicije.  Potpuno su svjesni da su iz ove zemlje uzeli mnogo više nego što su zaslužili, mnogo, mnogo više...
U takvoj atmosferi posebno iskustvo bilo je gledati film o bendu koji je mogao mnogo, mnogo više, samo da je imao više sreće. Ništa drugo nije mu nedostajalo. Zbog toga je više nego opravdana gorčina pa i bijes koji pokazuju određeni sagovornici u filmu. Nije ovo priča o jednom sarajevskom bendu, ovo je priča o talentovanoj generaciji, njihovim šansama koje nisu propustili nego su im brutalno otete, o generaciji koja je imala dvadesetak godina kada je upala u ovaj limb u kojem sa sadašnjih pet banki i dalje ošamućeno pluta.  Sudeći po predizbornim kampanjama, koje se grade na ratnoj psihozi, u našem životnom vijeku ovdje nema pozitivne promjene. 
Ipak, reditelj je pokušao optimistično završiti film, braća Šaran prvi put zajedno pišu pjesmu koju s njima pjevaju nasmijani, zagrljeni ljudi. Lijep je to prizor, ali on kao da se odvija u nekom balonu koji lebdi iznad grada. Dino kaže da bi volio da ta pjesma označi kraj jednog teškog perioda. Dobra je pjesma, nema govora, ali bar što se tiče Bosne i Hercegovine, ne vjerujem da može previše učiniti za sve nas. Ali, nadam se da će donijeti sreću svojim autorima, zaslužili su je.

(zurnal.info)