Ja ne pristajem nazivati civilizacijom svijet u kojem se više novca izdvaja za naoružanje nego za zdravstvo, obrazovanje, socijalne naknade, kulturu a ljudi i dalje umiru od gladi kako bi se nas uvjerilo da smo privilegirani pa da shvatimo kako to oružje štiti moje privilegije. Jebite se! Ja spadam u onaj dio privilegiranih koje ubijaju kad se oružje upotrebljava.

Razumljiva je ideološka sličnost balkanskih vlastelinčića i kremaljskog gospodara. Putinova objašnjenja napada na Ukrajinu jedino srpski svet razume, jer su identični argumentima kojima je pravdana agresija Miloševićeve soldateske na Hrvatsku i BiH.

Sad se vojska smjenjuje, naprimjer. Nije to više sovjetska Crvena Armija, koja je nuklearnu elektranu i pravila, nego je ukrajinska, a protiv sebe ima rusku i bjelorusku vojsku, jer su sad neprijatelji.

Dragan Čović tvrdi kako SIP (središnje izborno povjerenstvo) ne može biti zakonodavac a nitko se ne pita po kojem to zakonu HNS BiH može nastupati kao tijelo čije su odluke obvezujuće

Previše je umivenih reči bilo poslednjih dana, a premalo akcije, pogotovo od onih koji bi mogli nešto da preduzmu i da zaštite Ukrajinu od okupatora.

Tako na koncu odosmo i mi na zapad, ali jedan po jedan. Mislili smo da će nas naša zemlja unijeti među relativno civiliziranija društva, ali dogodilo se da zemlja sama nas tjera, da želi ostati sama nakon ovoliko divljanja po njoj.

Stvorili smo ambijent u kojemu je svako moguće rješenje istovremeno potencijalni problem. Pa se svi o sebi zabavismo. Toliko da se u zapećak guraju i neke ideje koje bi mogle biti stvarno rješenje problema. Kad bi stvarno i stvarnost stanovali u BiH. Znano je od davnina, tko hoće znati, da je nacionalizam politika koja uporište ima u svemu osim u stvarnosti

Odavno je jasno da navijači imaju veze sa sportom isto koliko i Ratko Mladić sa vaterpolom, bar od onog doba kad je Željko Ražnatović Arkan postao vođa Zvezdinih navijača. Problem nije u toj socijalnoj grupi, već u državnim i političkim strukturama koje ih koriste za svoje potrebe. Mirko Vičević nije ostao bez zaštite samo tokom trajanja utakmice, već i nakon što se divljanje okončalo.

Gledajući film Love Song for Bobby Long (2004)

Olimpijada je zimska, pioniri mašu zastavicama, crveni stijeg proletera sa zvijezdom vijori se nad olimpijskim plamenom. Europa opet, gleda u lice rata i kuge, Jahači Apokalipse okreću pješčanike.

Svaki Mostarac izgleda kao burzovni mešetar na dan sloma burze čak i kad izađe kupiti kruh. Ako mu se nađeš na putu budi spreman saslušati što je sve pogrešno s državom i ljudima koji ga cijeli život sputavaju i onemogućavaju mu da živi rahat.

Koliko god to odlagali, pitanje dobrosusedskih odnosa će jednom doći na red, baš kao i definitivno odustajanje od pretenzija na tuđe teritorije. Sve što naše komšije očekuju od nas jeste da ih konačno ostavimo na miru

Raspravljamo o zanimljivoj vijesti koju nam serviraju telefoni - kako u Danskoj postoje knjižnice (hm, pitanje da li se i ime u tom slučaju mijenja u - ljudnice ?!) u kojima možete “posuditi” osobu umjesto knjige, da biste na trideset minuta čuli njezinu životnu priču.

Trideset godina zamrznutog konflikta smrzava kosti a životi nam prolaze u tjeskobi koja nam ždere vrijeme i živote. Zbog toga, na neki način ulovim sebe, a čujem da ni kod drugih nije drugačije, kako se osjećam ni živ ni mrtav.

Razumem da država preko svojih ideoloških aparata mora da širi zvaničnu ideologiju, ali preporučivati deci od sedam-osam godina da krenu putem stradalnika i pobijenih, da daju život za otadžbinu, naciju ili nekog sličnog idola – ipak je prilično perverzno, nehumano i nekrofilno. Kakva je to država za koju možeš samo da umreš?

Kad gledamo Sunce, vidimo kakvo je bilo prije 8 minuta i 19 sekundi (kako nas uči Georgij Gospodinov: kada bi netko sad odvrnuo Sunce s neba, mi to ne bismo znali još upravo tih 8 minuta i 19 sekundi), kad gledamo najbližu zvijezdu Suncu, vidimo kako je izgledala prije 4,2 godine.

Ništa ni mene niti druge pripadnike moje generacije nije spremilo za slom svijeta i potpuni preokret u setu vrijednosti. Prva polovica devedesetih godina prošlog stoljeća kao da predstavlja vremensko prostorni diskontinuum, neku vrstu crne rupe koja je usisala svijet za koji smo odgajani da bismo bili ispljunuti u neko potpuno novo doba u kojemu se ne znamo snalaziti

Boško Buha bio je heroj našeg detinjstva, ali za njega više nema mesta u društvu izraslom na šovinističkoj mržnji, ratu i zločinima. Sad su heroji sasvim drugačiji, ne liče na one neustrašive borce uz čije smo životopise odrastali. Nedavno je na kalemegdanskoj Grobnici narodnih heroja osvanuo grafit “Ratko Mladić je heroj, a ne ovi”.

Kafana je ostala nadnacionalna i gazdarica nije dozvoljavala da se ta točka grada pretvori u išta drugo izuzev onoga što je i bila – mala kafana, začudo, iza solitera. Nikada u PREDAHU nije bilo kafanske tuče; za vrijeme rata metak nije opaljen, niti je glas na nekoga podignut. Gazdarica je bila bog i batina.