U svojoj televizijskoj izjavi, ministrica nam je iscrtala trougao koji čini njenu Bosnu i Hercegovinu – Predsjedništvo, Vijeće ministara i Parlament. U tom domovinskom trouglu ona zapošljava članove svoje porodice, bliske prijatelje i saradnike. Kada kaže “svi mi imamo dobar život” ministrica misli na stanovnike te Zemlje izobilja, jer sve izvan nje za nju nije stvarni svijet, zamagljeno je i izvan fokusa. Ona tamo više nikoga zaista ne poznaje.

Dodiku je odbrana ugroženog identiteta donela luksuznu vilu na Dedinju vrednu dva miliona evra i nebrojene unosne poslove, on više i ne zna koliko tih nacionalnih identiteta (u evrima) ima na raznim bankovnim računima. Vučić je još kao mladić stupio u prve redove čuvara nacionalnog identiteta, pod vođstvom četničkog vojvode Vojislava Šešelja, da bi na kraju dogurao do apsolutnog gospodara cele Srbije, a koliko se njegov posao čuvara identiteta isplatio saznaćemo tek kad padne s vlasti. To su svetli primeri koje treba da slede srpska deca.

Crveni soliter jest bilo koja zgrada socijalističkog proleterijata ranih sedamdesetih prošloga stoljeća, objašnjavao sam poljskom pjesniku. Možda bolje - bilo koja zgrada igdje ili ikad. Sitnica razlike jest uočiti da, recimo, skrivanje mladog čovjeka pogrešnog imena čitav rat u stanu, čini soliter poprištem antičke drame

Kad zavlada sveopšte jednoumlje, nema mesta za drugačije, jeretičke glasove – osim na lomači. Na kraju, tome jedinstvo i služi, da bi se vršilo nasilje nad nepokornima, onima što stalno nešto zakeraju, izdvajaju se iz društva, štrče i kvare opštu sreću. A sve u ime nekog proizvoljno proglašenog totema i nacionalne svetinje. U takvom sistemu vrednosti koji očevidno naginje totalitarizmu, pomenuta sloboda je prilično originalno shvaćena, kao sloboda za inaćenje svetu i bivanje mimo sveta

Gledajući film Pump up the Volume...

Što te čini sretnim? Kako biti sretan? Indeks sreće je važniji od indeksa ekonomije. Sretnost je ekološka tema prvoklasna. Identitet zasnivati na radosti, kršćanski je nauk, monoteistički napose. Ne otjerati nikog.

Što se mene tiče, najvažnije u cijeloj priči je to što je bar malo osvijetlila Mehdija Alija, dječaka koji je devet najljepših godina sazrijevanja proveo u pritvoru. Teniser će ovo lako preboljeti.

Još uvijek nije kasno za dolinu Neretve. Samo tko će i kako zaustaviti vladu RS i kineske graditelje u realizaciji ovog projekta?

Vinko Pandurević je bio komandant Zvorničke brigade u okviru Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, a njegova brigada je učestvovala u napadu na Srebrenicu u julu 1995. godine. U presudi Haškog tribunala stoji da je Pandurević osuđen „za ubistvo kao zločin protiv čovečnosti“, za „kršenje zakona i običaja ratovanja“, za „nečovečna dela, prisilno premeštanje kao zločin protiv čovečnosti“, kao i zato što „nije preduzeo nužne i razumne mere da svoje podređene spreči u počinjenju zločina"

Otkud tebi ovakva priča na prvi novogodišnji dan, pita Lj.? Pa, velim joj, jer sve zapravo traje samo jedan dan.

Godinama sam bio ponosni Djed Mraz, što mi daje autoritet da zaključim: nije dobro nekome pokušati uskratiti ono što ga usrećuje. To ne može biti tradicija niti jednog pristojnog društva.

Sve što možemo uraditi jeste biti tu jedni za druge i ponovno se učiti povjerenju. U ovakvom svijetu barem možemo pokušati naše male živote ispuniti toplinom i ljubavlju. Ionako je to jedino bitno. Čudo života i čudo ljubavi jedino su što nam treba i u novoj godini koja će sigurno doći štogod tvrdio billboard u Zenici.

Novac u budžetu je nebranjen, nezaštićen, stavljen na izvol’te svakome ko mu ima makar i najmanji pristup, i to bez ikakvih posledica. Pare iz novčanika ostavljenog na klupi u parku imaju veće šanse da ne budu pokradene

Imamo li oružja i municije? Hoće se sad nositi mobilni na liniju, ili ostaju kod komandi četa? Hoće li komandiri vodova praviti viber grupe? Ali, zato, imat ćemo, napokon, sve svoje. Sve što nam je oteto, malo po malo.

Tako je to u reality show svijetu. Ako već možemo odlučiti tko će pobijediti u nekom suludom rialitiju, onda sigurno imamo pravo komentirati i odluke međunarodnog tribunala za ratne zločine.

Sva javna preduzeća zaposeli su potpuno nekompetentni partijski kadrovi. Keramičar Bratislav Gašić je šef Bezbednosno-informativne agencije; Zoran Đorđević, bivši šofer Jorgovanke Tabaković, koji se u međuvremenu doškolovao i dobio zvanje – kako sam kaže – “finansiste”, bio je prvo ministar odbrane, pa ministar rada, a sad je direktor Pošta Srbije; urednica “Velike Srbije” Jadranka Joksimović je ministarka za evropske integracije, kelner je državni sekretar u Ministarstvu privrede, i tako redom, primera ima bezbroj.

Hrabrog dječaka – komesara Krajiškog proleterskog bataljona, E. Midžića, četnici zarobljavaju u klopci prema Čemernici, pa ga predaju ustašama. Ovi mlate, ovi to odmah kod crkve, kod Rođenja presvete. Tako je stradao u pola ljeta '42., za Drugog rata, prijedorski gimnazijalac, beogradski student prava, Narodni heroj Jugoslavije od 5. 7. 1951.

Najdraže kvazipatriotsko poređenje s domovinom je majka. Mislim da ono nije upotrebljivo na našim prostorima. Ovdje domovine nisu nježne niti brižne. Primjerenije ih je uporediti ih sa razmaženim djetetom koje neprestano skreće pažnju na sebe, histeriše, ispituje granice i traži što mu ne pripada

Suština onoga što je gradonačelnica Karić izgovorila je pokušaj relativiziranja gnusnog nacionalističkog ispada i po tome je svojevrsna preslika nekolicine medijskih nastupa Zorana Milanovića.