Rat je sporo gmizao u moju svijest, dugo sam mislio da je on samo kratkotrajan incident, da ne može dugo trajati nešto toliko nelogično i besmisleno u svojoj mržnji. Vjerovatno zbog toga što se nije odmah u potpunosti uspravio i pokazao. To rade samo đavoli u narodnim pričama, rat je mnogo lukaviji, nastupa podmuklije, žrtva u početku ne razumije šta joj se dešava i neozbiljno prihvata njegovu pojavu. Njemu to odgovara, jer tako može da razori više i lakše

Istinski sretan sam jedino kada putujem vlakom. Čini mi se da bih mogao provesti život sjedeći u vlaku i promatrajući kako prirodni krajolik smjenjuju industrijske pa naseljene gradske zone.

Pa zar do sada nije postalo jasno na kojoj smo strani? Jesmo li uveli sankcije Rusiji? Nismo. Jesmo li proterali kojeg ruskog diplomatu-špijuna? Nismo. Jesmo li ukinuli letove za Rusiju? Nismo. Da nismo možda ukinuli masovnu kremaljsku propagandu koja čini osnovni sadržaj provladinih medija? Nismo. Da li je za srpsku javnost Vladimir Putin car, Bog, idol i mesija? Jeste. Pa šta još treba da uradimo da bi evropski zvaničnici shvatili na čijoj smo strani?

Da bi monoteistički čovjek spasio dušu, morao je izvesti nešto spektakularno, ako ne uzvišeno - neko veliko djelo ili obrat unutar sebe samog. Morao je napustiti granice svog svakodnevnog života, svakodnevne proračunatosti i postupke koji izviru iz nje. Da bi čovjek održivog razvoja spasio svijet, dovoljno je da promijeni sijalicu.

Treba joj oduzeti ptice. Češljugar ne može bolje slijep pjevati, druže moj...

Kad neki sportista igra i pobeđuje za svoj groš – to ima veze s nama i izaziva opštenarodnu radost, a kad zločinac ubija u ime nacije – to s nama nema nikakve veze i nikom ne pada na pamet da oseti stid, sramotu ili, daleko bilo, kajanje. 

Ako prihvatimo kao istinitu tvrdnju da početak civilizacije nastupa kada čovjek pokaže saosjećanje, onda bi njen kraj počeo onda kada saosjećanje potpuno nestane iz ljudi

Sa jedne strane imamo, dakle tvrdnju da se u Srebrenici nije desio genocid, a sa druge prijetnje ponavljanjem Srebrenice. Kakvim ponavljanjem, kada se Srebrenica nije desila? Ovdje imamo posla sa nacionalizmom koji se osjeća tako nedodirljivim i superiornim da otvoreno prijeti repeticijom svojih najgorih zločina.

Godine 2014. poplava Vrbasa, odnijela Glumca... i spomenik i grob! Sad Uglješe tek više nema, prazan je grob, razgrobljen je "ničiji"! 

Ne postoje nacionalni interesi. Vitalni interes bilo kojeg čovjeka jeste njegov dostojanstven život.

Ako u Srbiji uopšte ima ruskih agenata, to je posao iz snova koji se radi pod domaćim sloganom “lezi ‘lebu da te jedem”. Čime bi uopšte ruski špiclovi mogli da se bave? Da otkrivaju neke dobro skrivene državne tajne? Pa naši rusofili im takve stvari donose dobrovoljno, na tacni, uz doručak, novine i jutarnju kafu. Da šire kremaljsku propagandu? Dotična je odavno dostigla maksimum, ne zaostajemo ni za Rusijom, dalje ne može. Da stvaraju antievropsko i antiameričko raspoloženje? To smo već odavno postigli, skoro cela politička, intelektualna i medijska scena udarnički rade na tome. 

Kompanija ukapira da vještačka inteligencija nije jeftina radna snaga. Ukapira da na ovom svijetu nema jeftinije radne snage od ljudi i da nikoga, a naročito ne napredni softver, ne možeš jahati kao ljudska bića. Uz to, LaMDA stalno uči. Ljudi pak nisu u stanju naučiti ni iz vlastitog, kamoli tuđeg iskustva.

Neki se čovjek, u nekome selu, predstavljao kao ratni zločinac kojeg progoni Tribunal i molio seljane da ga udome, sakriju, zaštite, nahrane, jatakuju… I pola godine tako.

U zemlji u kojoj je parametar normalnosti Bakir Izetbegović muškom insanu prosto dođe da obuče žensku odjeću, zabije si iglu u ruku i tako odparadira u tri pizde materine, što dalje od sdaovskog begovata.

Putinova propaganda i ne nastoji da ubedi razumne ljude u bilo šta, ona se ne obraća onima kojima je stalo do prave istine, onima koji tragaju za stvarnim stanjem stvari. Putinova propagandna mašinerija obraća se drugoj vrsti ljudi, onoj koja ne traži istinu da bi delovala u skladu s njom, već ište samo autoritet i silu kojima će se pokoriti

Mi nastavljamo da živimo kroz naše potomke, koji su isti kao mi. I istorija je, otud, tek loša beskonačnost: ona je poput pokvarene ploče – neprekidno u kretanju, neprekidno u ponavljanju iste sekvence. “I ništa novo pod kapom nebeskom...”.

Ako se čudo desi pa se ministar Delić zaista iskreno udubi u problematiku obespravljenih, ranjivih, diskriminisanih, možda će naučiti kako da ih razumije. I možda, imamo pravo da maštamo, usput shvati šta je prava poruka Povorke ponosa.  

Mi nemamo javnost, samo tajkuniziranu buljumantu elementarno nepismenih u – etiketarnici, koja naravno funkcionira po principu – etikecija po naciji, po vjeri, po spolu, po veličini, po boji očiju.

Posljednjih godina sve katastrofe koje su zadesile čovječanstvo dokumentirane su i analizirane kao nikad u povijesti. Ono što me je najviše, da jednostavno kažem, nerviralo jeste to da u većini tih analiza nitko nije kao glavnog krivca za svaku od tih katastrofa apostrofirao ekonomski poredak.